Mogwai is one of the key bands in the development of post-rock, a genre field in which rock instrumentation is freed from standard song form and directed towards a wide-ranging sonic architecture. Their musical language is based on the contrast between restrained, almost meditative sections and eruptive culminations, with dynamics becoming as important as melody or harmony. Since the mid-1990s, the ensemble has systematically developed an idiom of instrumental narrative, relying on texture, repetition and gradual gradation of sound. Their studio albums, as well as their work on film and television scores, demonstrate an exceptional ability to shape atmosphere without relying on conventional lyrical communication. It is precisely this tension between introspection and monumentality that makes Mogwai a relevant point of reference in contemporary alternative and instrumental music.
Mogwai su, ako ste gledali Gremline, dobili ime prema biću, slatkom Gizmu, iz kojeg, ako ga polijete vodom, iz pupoljaka na njegovu tijelu izrastu zločesti gremlini. Inače, mogwai na kantonskom znači zao duh, a kako sam na dan kad ovo pišem gledao Veliku gužvu u Kineskoj četvrti, napunjen sam kineskom magijom.
Sastav Mogwai, doduše, nema nikakve veze s Kinom osim imena (Škoti su) i već trideset godina svira jednu vrstu post-rock glazbe. Inspirirani bendovima poput Slinta (gitarist Slinta David Pajo gostovao im je na albumu Rock Action), Rodana, Sonic Youtha, My Bloody Valentinea, ali i Lowa, The Orba, Kraftwerka te prstohvatom grungea, razvili su svoj stil pretežno instrumentalne glazbe s izmjenama tiših, lirskih gitarskih pasaža i provala buke, distorzije na granici industrial glazbe.
Već na prvom albumu, Mogwai Young Team, taj su stil raskošno pokazali. Tada smo ih mogli usporediti sa suborcima iz Sjeverne Amerike, sličnog glazbenog izričaja, Godspeed You! Black Emperorom ili Explosions in the Sky te Japancima Mono. Ali Mogwai su u svemu tome ostali svoji, prepoznatljivi, mijenjajući se, ali zadržavajući dušu svoje glazbe.
Nježne klavirske melodije u uvodu, gitare koje melankolično dozivaju morske pejzaže, planine pokrivene maglom, viskijem natopljene susrete u nekom škotskom pubu ili industrijska predgrađa Glasgowa, a onda nježnost prelazi u vrisak distorziranih gitara i mahnitih ritmova.
Drugi album, Come On Die Young, imao je i vokalne kompozicije, no vokali su bili zakopani negdje iza zida dominirajućih gitara. Većina njihove glazbe, međutim, do danas je ostala instrumentalna. Treći album, Rock Action, donio im je popularnost i izvan Britanije, s više vokala i elektronike, a sljedeći, Happy Songs for Happy People, nastavljajući put kojim su krenuli s Rock Actionom, donio im je priznanje i u Americi.
U vrijeme albuma Hardcore Will Never Die, But You Will prvi su put gostovali u Hrvatskoj, na festivalu Terraneo u Šibeniku 2011. godine. Tada sam ih prvi put gledao uživo. Napisi o tome kako su njihovi koncerti glasni i bučni, s naglašenim izmjenama tihih i uho parajućih trenutaka, pokazali su se potpuno točnima jer su u Šibeniku doslovno otpuhali publiku iz prvih redova. Nisu bili glasni poput My Bloody Valentinea dvije godine kasnije, ali bili su glasniji od svega što sam čuo te 2011.
Nešto prije toga počeli su pisati i filmsku glazbu, i to vrlo zanimljivu, pa soundtrackovi za serije Ghosts, Zero Zero Zero i Black bird, movie Kin te dokumentarac Zidane: A 21st Century Portrait ravnopravno pripadaju vrhuncima njihove diskografije.
Mogwai su i danas, nakon tri desetljeća, podjednako diskografski i koncertno aktivni. Posljednji album, The Bad Fire, objavljen je početkom prošle godine uz pohvale kritike i publike, a lani su turnejom, koja je obuhvatila i Zagreb, proslavili tridesetu godišnjicu benda koji ne posustaje. Koncerti su im i dalje nezaobilazni spektakli zvuka i osjećaja. Svirka je i dalje glasna, a momci, sada već u srednjim godinama, sviraju kao da im je trideset – i dalje s entuzijazmom, željom i mladenačkim žarom. A i postava se desetljećima jedva mijenjala.
Koncerti Mogwaija, ako volite rock glazbu i akciju, ne propuštaju se, a eto, zahvaljujući Vibrez festivalu imamo ih priliku čuti i u Splitu, na prekrasnom mjestu uz more, gdje će njihova glazba ispuniti uši i umove svih koji budu pohodili Galeriju Meštrović.
- Zdeslav Benzon
Location: Meštrović Gallery in Split!
Pupils, students, pensioners and existing subscribers of the Croatian House Split receive a 20% discount on individual tickets exclusively at the Croatian House box office. Discounts are not cumulative and do not apply to festival tickets.
Croatian House Split ensures an accessible and inclusive experience for all visitors. Persons with disabilities, persons with reduced mobility, and persons requiring assistance are provided with appropriate accessible seating at all concerts and performances of this year's Vibrez Festival.
