Search

Dubrovački simfonijski orkestar

Hrvatski skladatelji

Luka Sorkočević:

Treća simfonija u D-duru

Allegro

Andante

Presto

 

Krsto Odak:

Prva passacaglia za gudački orkestar, op. 35

 

Gordan Tudor:                      

Lamento i boogie za gudački orkestar

 

Boris Papandopulo:

Sinfonietta za gudački orkestar, op. 79

Intrada: Festivo, Tempo di marcia

Elegia: Andante sostenuto, sempre molto espressivo e dolorosamente

Perpetum mobile: Presto

Dubrovački simfonijski orkestar 2022. godine obilježava 97. obljetnicu aktivnog rada. Svoj glazbeni repertoar i nepresušan izvor kvalitetnih kulturnih događaja predstavlja u prostorima poput atrija Kneževa dvora, gradskih crkvava i trgova. Redovito nastupa s poznatim domaćim i međunarodno priznatim umjetnicima, interpretirajući djela slavnih skladatelja u Dubrovniku i na turnejama diljem svijeta. Orkestar je dobitnik nagrada kao što su Milka Trnina (2005.), Nagrade za doprinos ugledu i promociji Dubrovačko-neretvanske županije u zemlji i svijetu (2015.) te nagrade Grand prix Orlando za osobit umjetnički doprinos na Dubrovačkim ljetnim igrama (2020.)

Ivan Hut (1982.) dirigent je Dubrovačkoga simfonijskog orkestra od prosinca 2020. godine. Dirigiranje je diplomirao i magistrirao u klasi Hansa Leendersa na Sveučilištu za umjetnost Codarts u Rotterdamu, a prije toga diplomirao je violu na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Usavršavao se kod brojnih dirigenata, među kojima je i Valerij Gergijev. Bio je profesor u Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu, član Splitskoga komornog orkestra, predsjednik splitske Udruge MAG, producent pa ravnatelj glazbenog programa Splitskoga ljeta i ravnatelj Opere HNK-a Split. Među njegovim važnijim orkestralnim suradnjama bile su one sa Simfonijom Rotterdam (u dvorani Concertgebouw u Amsterdamu), Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Zadarskim i Varaždinskim komornim orkestrom te sa Simfonijskim orkestrom Sveučilišta Guanajuato iz Meksika.

Sinfonietta za gudački orkestar, op. 79, jedno je od najpoznatijih i najizvođenijih djela Borisa Papandopula. Napisana je u ljeto 1938. godine, a praizvela ju je u rujnu iste godine Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Krešimira Baranovića, koji je uvjerio mladog skladatelja da odbaci drugi stavak djela (Scherzo), pa je Sinfonietta izvedena u verziji od triju stavaka, tu je verziju objavio izdavač Schott & Söhne. Sinfonietta nema izravnih aluzija na narodnu glazbu; obilježena je kozmopolitskim glazbenim idiomom tipičnim za europske "neo" stilove tog razdoblja. Prvi stavak Intrada koračnica je mediteranskog karaktera, puna sunca i veselja. Nakon upečatljive geste "podizanja zastora" tipične za baroknu uvertiru slijedi izlaganje glavne teme, najprije u violinama, a kasnije i u violama. Ovo svijetlo raspoloženje privremeno je "zamračeno" formalnim fragmentom, koji će se nakratko vratiti i kasnije. Elegija je slobodno zamišljena barokna da capo arija u neoklasičnom obliku, tijekom koje se solističke dionice (ovdje povjerene soloviolini) izmjenjuju s orkestralnim odlomcima. Temeljna formalna shema daleko je složenija jer se kontrapunktske dionice orkestra i solista izmjenjuju češće nego što to zahtijeva tradicija. Posljednji stavak Perpetuum mobile uzbudljiv je vrtlog nota, blistava toccata koja se otvara titrajućim figurama koje pulsiraju cijelim stavkom. U furioznoj završnici Papanpdopulo se nakratko vraća motivu Intrade kako bi zaokružio motivičko tkivo djela. Lagani, lakoumni glazbeni zanos i mladenački šarm ove euforične skladbe i dalje ju čine omiljenim djelom među koncertnom publikom. (Davor Merkaš)
 

Luka Sorkočević (1734. - 1789.) jedan je od najpoznatijih hrvatskih skladatelja svojega doba. Bio je dubrovački plemić, diplomat i skladatelj. Potječe iz stare dubrovačke patricijske obitelji, čiji su članovi bili visoko obrazovani i poznati kao književnici i znanstvenici. Sorkočević je studirao u Rimu, gdje je mogao produbiti svoja glazbena znanja kod skladatelja Rinalda di Capue, dok su susreti s talijanskom instrumentalnom glazbom toga doba nesumnjivo utjecali na njegovo stvaralaštvo. Vrativši se u Dubrovnik, sudjeluje u javnim poslovima Republike, a svojeg sina Antuna podučava glazbi. Sačuvana djela Luke Sorkočevića pohranjena su u Glazbenom arhivu Samostana Male braće u Dubrovniku. Njegova glazbena ostavština obuhvaća sedam dovršenih simfonija, jednu sonatu/simfoniju za čembalo, jednu uvertiru i još nekoliko instrumentalnih radova te dvije vokalne skladbe. Najzanimljivije su svakako njegove simfonije koje su rani primjeri pretklasičnog stila u hrvatskoj glazbi. Kao i sve ostale, Treća simfonija u D-duru odiše ljupkošću i živahnom pokretljivošću i emotivnom toplinom srednjeg stavka. Ova simfonija svakako je jedno od najizvođenijih djela hrvatske glazbene baštine, a njezin treći stavak svoju popularnost duguje izvođenju na malim ekranima.


Krsto Odak (1888. - 1965.) pristupa franjevačkom redu nakon završene Franjevačke klasične gimnazije u Sinju. Godine 1912. makarski ga provincijal šalje na dvogodišnji studij u Samostan sv. Ane u Münchenu. Dotad uglavnom samouk, Odak počinje studirati orgulje i kompoziciju sa skladateljem i dirigentom Paulom Hartmannom. Po povratku u Hrvatsku 1913. godine Odak postaje orguljašem i učiteljem pjevanja u sinjskom sjemeništu, potom župnik mjesta Otok, a godine 1919. napušta red kako bi mogao nastaviti studij glazbe. Odabrao je Prag gdje je studirao kompoziciju u klasi Vítězslava Nováka. U Zagreb se vraća 1922. godine i počinje predavati na Muzičkoj akademiji, na kojoj od 1934. do umirovljenja 1961. godine podučava kompoziciju. Njegov opus od preko 350 djela odražava raznolikost stilova u hrvatskoj glazbi prve polovice prošloga stoljeća: od kasnoromantičnog ekspresionizma, preko moderne do nacionalnog stila i prvih naznaka nove glazbe sredinom stoljeća. 

Prva passacaglia za gudački orkestar op. 35 izvorno je skladana za orgulje kao Passacaglia op. 34c, u obliku baroknih varijacija, tj. teme koja se donosi u basu, a iz koje se granaju polifone varijacije u višim dionicama, svaki put u novom obliku. Passacaglia se sastoji od dvadeset varijacija, koje je sȃm Odak preradio kao opus 35 za gudački orkestar. Skladba je u tradicionalnom neobaroknom ugođaju, čvrstoga g-mola, koji u baroknom stilu završava prosvjetljujućim kvintakordom G-dura.


Gordan Tudor (1982.) jedan je od vodećih glazbenika svoje generacije, aktivan kao solist, skladatelj, komorni glazbenik i pedagog. Nastupao je po Europi i Sjevernoj Americi u raznim komornim sastavima te kao solist s mnogim orkestrima i ansamblima. Gordan je alt saksofonist hvaljenog Papandopulo kvarteta i djeluje u duetu s gitaristom Mislavom Režićem. Kao reproduktivni umjetnik praizveo je pedesetak skladbi hrvatskih i stranih autora, kao skladatelj okušao se u raznim žanrovima i kombinacijama instrumenata, a skladbe su mu izvedene na svim kontinentima. Ljeto 2011. godine proveo je na rezidenciji u sklopu Bang on a Can summer festival - Massachusetts Museum of Contemporary Art (North Adams, MA). Gordan je ekskluzivni Selmer Paris Artist i D’Addario Woodwinds Artist.

Skladba Lamento i Boogie nastala je početkom 2021. godine i ustvari je dio diptiha koji je rezultat mog tadašnjeg intenzivnog skladanja za gudače. Ova djelo nastalo je kao nusproizvod. Naime, bližio mi se rok za skladbu koju je Muzički Biennale Zagreb naručio od mene za Zagrebačke soliste pa sam skicirao razne ideje. Ideja sporog stavka, Lamenta, koji ima konstantan melodijski, harmonijski i dinamski rast te na njega “zalijepljeni” brzi Boogie, izuzetno (poli)ritmičan dio otpočetka mi je bila suvisla. Skicu skladbe sam odmah pokazao maestru Ivanu Hutu komu se ista dopala te je tako nastao Lamento i Boogie, na kraju i posvećen maestru Hutu i gudačima DSO-a. (Gordan Tudor)


Boris Papandopulo (1906. - 1991.) proveo je tri godine svojeg života (1935. - 1938.) u Splitu, gdje je djelovao kao nastavnik u Gradskoj glazbenoj školi i zborovođa Hrvatskog pjevačkog društva Zvonimir, a ujedno od 1936. do 1938. i kao nastavnik glazbe u Dominikanskoj gimnaziji u Bolu. U to vrijeme skladao je opere Amfitrion i Sunčanicu, a u Splitu su nastali i oratorij Muka gospodina našega Isukrsta za soliste i muški zbor a capella, te Sinfonietta.

Objavljeno:
6. 9. 2022.

Program

Luka Sorkočević:

Treća simfonija u D-duru

Allegro

Andante

Presto

 

Krsto Odak:

Prva passacaglia za gudački orkestar, op. 35

 

Gordan Tudor:                      

Lamento i boogie za gudački orkestar

 

Boris Papandopulo:

Sinfonietta za gudački orkestar, op. 79

Intrada: Festivo, Tempo di marcia

Elegia: Andante sostenuto, sempre molto espressivo e dolorosamente

Perpetum mobile: Presto

Nadolazeći događaji

<
>