O GLAZBENICIMA

Glazba sastava A Filetta je putovanje… Moglo bi se reći da je njihova glazba poput polifonog vokalnog prijedloga, poziva, koji je izazovan, smion i suvremen, a rađa se iz moćne usmene tradicije.

Godine 1978. u malom korzikanskom mjestu Balagne, nekoliko je vrlo mladih ljudi  – među kojima je bilo i tinejdžera, otpočelo svoje putovanje, odlučni da pridonesu očuvanju tada ugrožene usmene tradicije... A njihovo je putovanje bilo dugo, katkad zavojito ali uvijek obilježeno otkrićima i čudesnim susretima. Stoga će pjevači drage volje priznati da je „susret“ upisan u njihovu glazbenu DNA. To je upravo ono zbog čega taj put nikada nisu željeli ograničiti tek na granice vlastitih korijena: premda izrasli iz zemlje Korzike, baš kao i paprat s kojom su se poistovjetili - korzikanski a filetta – i kojom su simbolički opisali način svoga pjevanja, pjevači ovoga sastava vrlo su se brzo otvorili drugima – drugim podnebljima, drugim disciplinama, drugim umjetnicima (izvođačima, skladateljima, redateljima, koreografima).

Repertoar koji danas njeguje ovaj vokalni sekstet vjeran je odraz onoga što je od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća bio njihov „hod prema naprijed“: putanja koja je dala obris pokretu začetom iz usmene tradicije, a koja se potvrđuje zaokretima i odmacima vlastitog stvaralaštva, bez kompleksa i oslobođenog ikakve sinovske dužnosti. Sakralna glazba na njihovim se programima nalazi zajedno sa svjetovnim pjesmama raznolikih utjecaja, filmskim partiturama ostvarenima s Brunom Coulaisom, glazbom za koreografije Sidija Larbija Cherkaouija, kao i zborovima za antičke tragedije ili rekvijem na narudžbu Festivala u Saint-Denisu.

Glazba ansambla A Filetta posvećena je viziji svijeta u kojem identitet nije nešto zatvoreno; njihova je filozofija sadržana u riječima prekrasnog aforizma pjesnika Renéa Chara: „Najčišće žetve žanju se na tlu koje ne postoji; one su oslobođene od zahvalnosti a duguju samo proljeću.“

Do danas A Filetta objavljuje niz programski profiliranih i tematski objedinjenih albuma, koji su ujedno i okosnica njihovih koncertnih programa. Jedan od najvažnijih projekata, koji je ujedno povezan uz promociju i očuvanje svojevremeno ugrožene usmene predaje korzikanske polifonije, je program Pulifunie, Canti e soni di Corsica, objavljen tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća na pet albuma. Album Ab eternu iz 1992. godine prvi je na kojemu je naglasak stavljen na sakralne i svjetovne originalne skladbe članova ansambla. Album Una tarra ci hé, objavljen 1994. godine, sadrži niz obrada uz instrumentalnu pratnju, čiji tekstovi evociraju povijest i vjerovanja te domoljublje Korzike, a nagrađen je nagradom Grand Prix Académie Charles Cros. Album Passione okuplja različite originalne kompozicije, ponajprije Jean-Claudea Acquavive, s tematikom Kristove muke, koje je ansambl izvodio u Calviju od početka 90-ih godina. Ovaj je album osvojio najvažnije francuske diskografsku nagrade: Le Choc du Monde de la Musique i Le Diapason d'Or. Skladbe na albumu Intantu obuhvaćaju period ansambla od 1994.-2002. godine, opisujući onaj dio njihova stvaralaštva posvećen kazalištu, filmskoj glazbi (s Brunom Coulaisom), te suradnje s različitim umjetnicima sa Sardinije, iz Gruzije i Bugarske. Uz ovaj, nastaje i album kompletno posvećen glazbi koju je za sastav napisao Bruno Coulais, Si di me, kao i Medea s glazbom za istoimenu kazališnu predstavu rađenu prema Senekinom predlošku, albumi su čija se glazba oslanja na vokalnu tradiciju Korzike. Bracanà – u prijevodu „zrele boje“, naslov je još jednog nagrađivanog albuma s četrnaest dotad neobjavljenih pjesama, među kojima je i Put križa nastao u Calviju. Na albumu Mistico Mediterraneo tradicionalni izraz spaja se s eksperimentalnim, u nizu kompozicija osnivača ansambla Jean-Claudea Acquavive, a na albumu se pojavljuju trubač Paolo Fresu i bandoneonist Daniele di Bonaventura. Di Corsica riposu, Requiem pour deux regards, program nastao u suradnji s bandoneonistom Danieleom di Bonaventurom, još je jedna okosnica repertoara ansambla; interpretacija je to rekvijema odnosno tradicionalne korzikanske messa di i morti i kulta umrlih koji na Korzici ima posebnu važnost, ponovno kroz skladateljsko viđenje Jean-Claudea Acquavive.

Ansambl je redovit gost Kazališta u Bastiji kao i različitih festivala, radeći originalnu glazbu za niz predstava (Oedipe roi na Sofoklov tekst u režiji Noëla Casalea, Ulysse sans terre Orlanda Foriosa, Pessoassion u režiji Helmuta Bürgela, opera Lucio B. Coulaisa i O. Foriosa itd.). Surađivao je na nizu filmskih partitura (The Winged Migration 2001. Jacquesa Perrina, glazba: B. Coulais, Comme un Aimant koji potpisuje Akhneton, glazba B. Coulais i Akhneton, Le Liberton Jacquesa Weber, glazba: B. Coulais, Himalaya E. Vallija, glazba B. Coulais, nagrađen nagradom CÉSAR za najbolju originalnu glazbu, Don Juan J. Webera, s glazbom B. Coulaisa i dr.) A filetta 1989. godine osniva festival korzikanske polifonije, Recontres de chants polyphoniques u Calviju.

Do sada ansambl je nastupio u nekim od najvažnijih dvorana, kazališta kao i crkvenih prostora diljem svijeta – pariškim Salle Pleyel, Théâtre des Bouffes du Nord, Cité de la Musique, Cour Marly Muzeja u Louvreu, Crkva St Germain-des-Prés i dr.; u Francuskoj: Opera u Lilleu, Arsenal u Metzu, Nacionalno kazalište u Nicei, na festivalima u Montpellieru, Aix-en-Provenceu, Saint-Denisu, Europajazzu, Jazz sous le Pommiers itd. Izvan Francuske nastupi ih vode u Théâtre de la Monnaie (Brussels), kazalište Bunkamura (Tokyo), Kulturni centar u Belému (Lisboa), Jazz festival u Bergamu, kulturni centar Gasteig (München), Konsert & Kongress (Uppsala), Brave Festival (Wroclaw), Parco della Musica (Roma), Sadlers Wells kazalište (London), Jazz festival u Baselu, Théâtre de la Ville u Luxembourgu, Festival Grec (Barcelona), Međunarodni festival u Baalbecku,  Međunarodni festival u Libanonu, Teatro Alfa (Sao Paulo), Barbican Centre u Londonu, Međunarodni festival umjetnosti u Perthu (Australija), Međunarodni festival umjetnosti u Montrealu, festival Ten Days on the Island (Tasmanija) itd.

O GLAZBI

Korzikansko polifono pjevanje ili pulifunie uklapa se u široko podneblje pučkog i crkveno-pučkog višeglasja mediteranskog bazena, koje se u različitim bližim i daljim varijantama rasprostranilo na njegovim različitim krajevima – od obala Korzike i Sardinije, preko dalmatinske obale Hrvatske, pa sve do gruzijskih obala koje oplakuju Crno more.

Svoje korijene, kao uostalom i druge srodne tradicije, ima pretpostavlja se u davnim gregorijanskim melodijama, odajući ih u još uvijek čujnoj modalnosti, zbijenim intervalskim pomacima i postepenoj melodijskoj fleksiji. 

Najstarije od korzikanskih melodija upravo su takve, uskog raspona, netemperiranih intervala, stila parlando, a ono što ih čini prepoznatljivima je i napregnuta produkcija glasa, kako bi on bio što glasniji i čujniji prilikom pjevanja na otvorenim prostorima korzikanske brdske unutrašnjosti, gdje se ovakav pjev razvio među pastirima. Otegnute duge melodije u kojima se držani tonovi izmjenjuju s kompleksnim mikrotonalnim melizmatskim figurama, nazvanima rivucate, temelj su polifonih paghjella, najprepoznatljivijeg oblika korzikanskog troglasja u kojem sudjeluju glasovi secunda, bassu i terza. Paghjellu karakterizira postepeno nadodavanje glasova, netemperirani intervali, od kojih je posebno nestabilan interval terce i obilato ukrašavanje melodije, te naposljetku tipični završetak na pikardijskoj terci. Dok svako selo ima svoju specifičnu varijantu ili versu paghjelle, ono što je tipično za sve je karakteristični nesklad između glazbe i teksta, pri čemu se dah uzima usred riječi, a katkad je riječ razvučena preko glavne glazbene cezure. Kako bi bili složni, članovi tzv. équipe – uvijek muškarci - slažu se u zbijenu formaciju potkove, a često dlanom prekrivaju jedno uho. Izvedba je posebno uspjela ako se pojavi eterični četvrti glas, odnosno zuj alikvotnih tonova, koji su rezultat suglasja, ne samo vokalnog nego, kako pjevači smatraju, i duhovnog.  Uz paghjelle, kao najpopularniji oblik korzikanske pulifunie, javljaju se i terzetti i madrigali, a svako selo njegovalo je i vlastitu tradiciju crkvenog pjevanja, koja se također usmeno prenosila. Crkveno pjevanje slično je troglasju paghjelle, a uključuje mise (messa di i vivi, messa di i morti), različite himne, procesijske pjesme i tzv. lodi, od kojih su posebno dobro, zahvaljujući brojnim confrèries odnosno crkvenim bratovštinama, sačuvane one vezane uz obrede Velikog tjedna.

Toj tradiciji, premda je većina skladbi autorska, pripada i program Corsic'Amen, čiji ulomci dopiru s tematskih programa sastava: Via Crucis u Calviju, Intantu, Di Corsica Riposu-Requiem pour deux regards, Passione, Bracanà i Castelli.

L'orme sanguigne tradicionalna je pjesma iz Ruglianua, na pučki nabožni tekst koji opisuje Kristovu muku, koja se slaže na način paghjelle, gradeći se iz jednoglasja prve kitice ka višeglasju, s dramskim uzletima na riječima koje opisuju Isusove patnje na Križnom putu. Gusto polifoni Kyrie odiše oporim harmonijama koje se rađaju iz netemperiranih melizama, dok Agnus dei di i defunti Jean-Claude Acquaviva sklada u tipičnoj maniri missa di i morti, arhaične zvučnosti, čija kvintna suzvučja podsjećaju na srednjevjekovne polifone tehnike organuma ili falsobordonea. Figliou d'ella (Ti koji si njezin sin i moj si sin) na tekst i glazbu J.-C. Acquavive poetska je vizija duhovnosti koji je prisutna u svakom detalju prirode i svemira od pamtivijeka, kako kaže pjesma, od vremena kada su nastajale priče i događala se čuda. Benedictus i Requiem - ulomci programskih cjelina Via Crucis i Di Corsica Riposu, Requiem - preuzimaju liturgijski tekst, a glazba se nadahnjuje uskim intervalima i meandričnim melizmima koji krase tradicionalno višeglasje. Gruzijski Ghmerto (Bože) izlet je prema nasljeđu srodnog istočno-mediteranskog tradicionalnog višeglasnog pjevanja. U molitvi se obraća Bogu za zaštitu gruzijskog naroda i pomoć u pobjedi neprijatelja. Rex tremendae i Lacrymosa ulomci su ponovno iz djela Di Corsica Riposu – Requiem pour deux regards, nastaloga 2004. godine, na kombinaciju tekstova latinske Mise za mrtve i tradicijskih tekstova, dok je skladba Beati, u kojoj J.-C. Acquaviva uglazbljuje Blaženstva iz Kristova Govora na gori, skladana poput živahne brojalice, dio programa Bracanà čiji naziv članovi ansambla objašnjavaju kao „boja zrelosti“. Epskog je karaktera skladba U lamentu di Maria, na pjesnički tekst Marcela Acquavive, s glazbom Jean-Claudea Acquavive, u kojoj vodeći glas vodi kroz Marijin plač, a ostali mu se pridružuju u kolopletu lamentirajućih, ekspresivnih ukrašenih linija, od kojih je posebno upečatljiva dionica imitacije osnovne melizmatske vokalne linije. Notte tana na tekst Petrua Santuccija, uspavanka je koja u središnjem dijelu otkriva modernistički karakter pjeva A Filette, kada se u maniri srednjevjekovnog hoquetusa dekonstruira dotadašnji povezani višeglasni slog. Pater noster pisan u deklamativnom stilu, ispunjen je diskretnim ukrašavanjem homofonog sloga. A' l'alivetu (U masliniku) dramatični je monolog, prisjećanje na životni put koji se svodi na istinu sadržanu u prvim očevim riječima, donesen u napregnutoj dionici osnovnog glasa ponad bordunskog basa, koji prati imitacija poput jeke, potiho u intervalu kvarte, stvarajući arhaično, mistično ozračje A sintenza (Presuda), U Sipolcru (Grob), Sub tuum i U Lamentu di Ghjesù (Isusova tužaljka) spektakularni je završni dio programa kojim se u snažnom spektru korzikanske polifonije još jednom u autorskim skladbama J.-C. Acquavive, R. Mambrinija, T. Casalonge i N. Acquavive, odaje počast najvažnijem dijelu glazbenog nasljeđa korzikanske polifonije, onome posvećenom pasionskoj tematici.