Search

Tamara Obrovac Kvartet

Koncert u povodu Međunarodnog dana jazza
  • Tamara Obrovac, glas, skladbe
  • Matija Dedić, klavir
  • Žiga Golob, kontrabas 
  • Krunoslav Levačić, bubnjevi 

            Pjevačica, flautistica i skladateljica Tamara Obrovac najpoznatija je po djelovanju sa svojim Transhistria Ensembleom za koji je karakteristična suradnja s gitaristima i harmonikašima. Tijekom karijere eksperimentirala je surađujući s raznim glazbenicima. Svojom se posebnošću izdvajaju albumi „Neću više jazz kantati” (Aquarius Records, 2009.), koji je u stilu bliskom funku snimila sa sastavom Transhistria Electric te „Madirosa” (Aquarius Records, 2011.) koji je u crossover stilu snimila uz Transhistria Ensemble i gudački Epoque Quartet, kao i CD „Črni kos“ (Extraplatte, 2006., Austrija) s obradama gradišćanskih narodnih pjesama.

Upravo zbog znatiželje i potrebe za istraživanjem raznih glazbenih područja i suradnje sa stilski različitim glazbenicima, svaki od tih albuma odlikuje se posebnim karakterom i donosi novu, drukčiju priču.

            Osnovu skladateljskog rukopisa Tamara Obrovac postavila je na svojem drugom CD-u, „Ulika” (CrnoBijeliSvijet, 1998.), koji je posvetila svojoj baki Uliki, predstavivši skladbe koje spajaju Istru i jazz, što je kasnije artikulirala i varirala u različitim kombinacijama i taj je spoj do danas ostao jednom od glavnih odlika njezina stvaralaštva. On se zasniva na osobnom viđenju njezine, istarske glazbene tradicije - kulture, jezika, običaja - koju promatra i koristi kao nadahnuće za stvaranje osebujne umjetnosti koja se ne može svrstati u neki postojeći žanr. Njezin se neprestani razvoj ne može zaustaviti, moguće je uhvatiti tek poneki segment koji nam može dočarati djelić, trenutak koji je dokumetiran na albumu. Spomenuti je CD snimila s kvartetom u kojem su svirali pijanist Matija Dedić te glazbenici koji su s njom od prvog albuma „Triade” (Euterpa Production, 1996.) do današnjih dana: kontrabasist Žiga Golob i bubnjar Krunoslav Levačić. Za razliku od Transhistria Ensemblea, koji se oslanja na šiti spektar utjecaja, glazba Quarteta bliža je jazz-formi, posebice s obzirom na zvuk, ali preciznije bi bilo reći da je riječ o jedinstvenom glazbenom svijetu Tamare Obrovac. Kao na svim svojim albumima, i na ovaj je uvrstila autorske skladbe, glazbu i tekstove, jedino je za skladbu „Cansoneita” odabrala tekst Loredane Bogliun, a za „Črno zlo” Milana Rakovca. Neke od skladbi, primjerice „Cansoneita”, „Divojka”, „Črno zlo”, „Šenica” i „Joh”, ostale su na njezinu repertoaru, snimila ih je i na drugim albumima. Uz to što je riječ o prepoznatljivim i zadivljujućim glazbenim djelima, ona su i sjajan predložak za improviziranje.

            CD „Ulika“ ostavio je snažan trag u njezinu stvaralaštvu pa je šesnaest godina nakon njegova snimanja odlučila podsjetiti na sve skladbe što ih je predstavila tom prigodom. Zaiskrilo je u ljeto 2011., prigodom ponovnog okupljanja kvarteta za koncert u Grožnjanu. Tada je s članovima kvarteta, s kojima u međuvremenu nije često nastupala, ponovno otkrila radost zajedničkog muziciranja. Kemija između suradnika ponovno je proradila, a zagolicalo ih je novo iščitavanje istih skladbi, što se dogodilo posve spontano. Zato su taj glazbeni materijal odlučili reinterpretirati i snimiti iz nove vizure. U skladu je to s načelom jazza da svaka nova verzija zvuči više-manje drukčije, ali to se uglavnom odnosi na koncertne izvedbe, a rijetkost je da neki glazbenik odluči uvrstiti potpuno iste skladbe na novi album. Ipak, Tamara Obrovac dokazala je da ima razlog za to. Naime, one su evoluirale, u novim izvedbama bile su to „druge skladbe”. Najbolji je primjer skladba „Črno zlo” koja je tijekom njezine karijere doživjela toliko promjena da bi od raznih koncertnih inačica mogla odabrati toliko njih koje bi mogla objaviti na jednom CD-u, a da on u svakom trenutku bude zanimljiv i intrigantan; različite izvedbe iste skladbe, a svaka je toliko posebna da predstavlja novo glazbeno djelo. To je dovelo do nosača zvuka „Ulika Revival” (Unit Records, 2014.) koji je Tamara Obrovac promovirala na međunarodnoj razini zahvaljujući nagradi International Hrvatskog društva skladatelja. Uz promociju svojeg stvaralaštva promovira(la) je i Hrvatsku i njezin suvremeni kulturni identitet.

            To ima smisla i uvijek donosi sjajne rezultate jer Tamara je istinska improvizatorica. Ta njezina osobina očituje se na više razina, ne samo u pristupu skladbi koju izvodi u tom trenutku nego i u provedbi cjelokupnog koncerta, suradnji s glazbenicima i u komunikaciji s publikom. Tijekom koncerta ona neprestano vreba, izaziva, iskušava i procjenjuje trenutak za sljedeći spontani glazbeni duet, ali i osluškuje reakcije publike, često tražeći od prisutnih da ju izazovu svojim „provokacijama”. To joj redovito uspijeva jer ima sjajan osjećaj za komunikaciju s publikom. Bez obzira na to je li riječ o „duelima” ili kolektivnim improvizacijama, oni se u tom trenutku s njom prepuštaju zajedničkom hipnotičkom ritualu koji uvijek iznjedri novu i uzbudljivu čaroliju. Ona svakom glazbeniku ostavlja dovoljno prostora za izražavanje emocija. Takav pristup moguće je ostvariti jedino uz vrhunske glazbenike, iako spajanje glazbenih zvijezda ne mora biti jamstvo stvaranja umjetničkog djela visoke estetske razine. No oni se kao u nekom koncentriranom transu stapaju u organskoj sinergiji, s razumijevanjem pristupaju tumačenju Tamarinih zamisli stapajući se s glazbom. Pritom forma nije važna; čas je to bliže zvuku Istre, u sljedećem trenutku mainstream ili free jazz, a ne manjka ni opernih eskapada. To je moguće zahvaljujući Tamarinoj glazbenoj filozofiji koja promovira načela demokracije, potpune slobode, tolerancije, suživota i univerzalnosti, ali i njezinom visokom vokalnom umijeću koje joj omogućuju da bude uvjerljiva bez obzira na to u kojem se idiomu nađe. Tamara sve te prednosti koristi radi kreacije uzvišene umjetnosti, a to ju čini iznimnom osobnošću na europskoj i svjetskoj glazbenoj pozornici. U tom neprestanom traganju za novim mogućnostima izražavanja, vrebanju nadahnuća u trenutku izvedbe kad se referira na energiju ili poticaje, leži najvažnija karakteristika njezine umjetnosti. Njezinoj maštovitosti nema kraja, a kako je glazbeno toliko potkovana da tijekom izvedbe ne mora razmišljati o tome što će i kako izvoditi u sljedećem trenutku, može se potpuno opustiti i prepustiti trenutnoj situaciji.

            Sve te karakteristike prisutne su i na novom nosaču zvuka, „Nuvola” (Cantus, 2023.), koji će predstaviti na koncertu u Splitu. Za snimanje je pronašla novi razlog. Naime, kad nakon njezinih nebrojenih nastupa i albuma, kojima je uvijek iznova iznenađivala, pomislimo da više ne može ostvariti neki veći pomak, novi zaokret u stvaralaštvu, Tamara ponovno oduševi novom kreativnošću. Iako je zadržala svoj unikatni pristup, njezine su nove pjesme potpuno drukčije od svega što je radila dosad - kontemplativnije, duhovnije i sugestivnije. Kao da se obraća svojem ocu koji je preminuo 2019. godine. U jednoj skladbi to čini izravno. Uostalom, glazba je za nju uvijek bila iskaz proživljavanja osobnog, intime, psihe. Ona ne crpi nadahnuće samo iz promatranja i upijanja senzacija nego i iz poniranja u unutrašnji svijet. Više nego ikad u ovim se skladbama osjeća razotkrivanje duše. Svojom umjetnosti Tamara Obrovac snažno uvlači slušatelja u svoj unutrašnji svijet i kao da usađuje emocije u njegov um, očarava ga glazbom i obuzima svojim invencijama. Svoje vizije dijeli i sa sjajnim glazbenicima koji sviraju ne iz duše, nego dušu samu. Iako godinama svira s Dedićem, Golobom i Levačićem, dosad s njima još nije ostvarila takvo suglasje, takvu međusobnu vidovitost koja vodi do koherentnih izvedaba. Kao da ne postoje glazbala, kao da ne postoje glazbenici - samo svjetlo koje tek blago mijenja boje onako kako umjetnici procesuiraju telepatski razmijenjene misli, kako je njezin otac prenosio svoju intimu na slikarsko platno. Jedna od tih intimnih ispovijedi je na naslovnici

CD-a „Nuvola”.

Autor teksta: Davor Hrvoj

Objavljeno:
6. 9. 2022.

Nadolazeći događaji

<
>