„Gotovo cijelu godinu nisam mogao skladati…nakon toga kao da sam ispočetka morao učiti. Bilo je to kao ponovno otkriće i činilo mi se ljepšim nego ikad!“ Tako je pisao Claude Debussy (1862.-1818.) dirigentu Bernardu Molinariju u listopadu 1915. Nakupljeni osjećaji potekli su u jednom od njegovih posljednjih djela, Sonati za violončelo i klavir, nastaloj 1915. godine. Skladba nastaje nakon godine dana skladateljske šutnje, koju Debussy provodi suočavajući se s teškom bolešću i vlastitom smrtnošću. U njoj Debussy koketira kako s jazzom i španjolskim ozračjem, tako i s eksperimentalnim tehnikama skladanja za violončelo. Bila je to prva od planiranih šest sonata za različite instrumente (uspijeva dovršiti samo tri) koje je odlučio napisati na tragu francuske barokne tradicije, poglavito Rameaua, čija je djela uredio za suvremeno izdanje. U Sonati za violončelo i klavir, unatoč modernističkim bojama, teksturama i harmoniji, drži se okvira klasičnog sonatnog oblika. Početak prvog stavka pisan je u maniri francuske uvertire, dok je druga tema pentatonska. U razvojnom se dijelu variraju obje ideje, a javlja se i kratka kadenca za violončelo. Serenada donosi nokturnalno ozračje, ispunjeno kromatikom i tajanstvenim pizzicato hodom violončela, koji je u dijalogu s oporim akordima na klaviru. Španjolska egzotika najčujnija je u zadnjem stavku, čija strastvenost raste u nervoznim naletima, dok se u dionici violončela izmjenjuju različiti načini artikulacije, ne bi li se ostvario puni potencijal žestine koja buja prema kraju kompozicije.

Majstor melodije, čiji najveći dio opusa čini oko šest stotina pjesama, skloniji manjim, intimnijim formama komorne glazbe, nego eksponiranim koncertnim žanrovima, Franz Schubert (1797.-1828.) jedan je od prvih pravih glazbenih romantičara. U svom kratkom životu, Schubert sklada ogroman broj čudesno raznolikih djela kojima dominira jedinstvena kombinacija skladateljeve vedre naravi pomiješane s dozom melankolije i osjećaja tragike kraja koji se bližio. Naširoko prepoznat tek nakon smrti, Schubert je svoja djela predstavljao u relativno malom krugu poklonika njegove glazbe, živeći na rubu siromaštva. U odjeku neuspjeha s operom Alfonso i Estrella, 1824. godine nastaje njegova Sonata za arpeggione i klavir u a-molu, djelo posvećeno prijatelju Vincenzu Schusteru, izumitelju novog instrumenta, arpeggionea. O ovom tek kratko vrijeme popularnom hibridu gitare i violončela sa šest žica, najsnažnije svjedočanstvo ostaje upravo u ovoj sonati, koja se danas izvodi poglavito na violončelu. Prvi stavak donosi mješavinu tuge i sreće, u kojem se lirska prva tema susreće s bezbrižnošću druge teme, ispreplićući se u razvojnom dijelu i na kraju stavka se vraćajući tužnim izdisajima prve teme. Drugi stavak oblikovan je poput pjesme, blagog tijeka smještenog u E-duru, čije tamnije note susrećemo u modulacijama putem tercnih veza i kromatike, koje na kraju stavka podsjećaju opet na izdisaje nalik onima iz prvog stavka. Iz otužnog kraja drugog stavka, pomalo se rađa vedra prva tema ronda. Nakon izmjene nekoliko plesnih melodija, kraj je u znaku arpeggia, kao pečata ove jedinstvene sonate u violončelističkoj literaturi.

Sonata za violončelo i klavir vjesnik je za Dmitrija Šostakoviča (1906.-1975.) novog estetskog smjera kojem će se okrenuti, u trenutku kada umjetnost u Sovjetskom savezu sve više dolazi pod povećalo staljinističkog režima. Prozivan zbog tzv. formalizma, odnosno skladanja koje je nerazumljivo za narod, Šostakovič još i prije nego što je 1936. javno optužen u moskovskoj Pravdi za "zbrku umjesto glazbe", uviđa da sloboda kreativnosti i smjer kojim je krenuo, na tragu zapadnjačke avangarde, nije poželjan. Njegov uzlet u karijeri bit će naglo srezan 1936., ali već otprije, kao jedna od središnjih figura glazbe Sovjetskog saveza i uvijek pod budnim okom Udruženja proleterskih glazbenika, Šostakovič pažljivo balansira na rubu dozvoljenog. Okretanje klasičnim modelima, u kojima će "prokrijumčariti" svoje napredno glazbeno razmišljanje, bit će jedan od načina da se probije kroz mrak režimske glazbene politike. Njegova Sonata za violončelo još nije sasvim plod takvog načina razmišljanja, jer je doba Staljinovog terora tek počelo, ali je jedno od politikom uvjetovanih djela: njime je on, kao vodeći sovjetski skladatelj, trebao pokazati drugima put kako skladati komornu glazbu. U njoj on prati Beethovenov model: u prvom stavku donosi klasični sonatni oblik s dvjema snažno kontrastnim temama. Šostakovič je u trenutku kada je skladao Sonatu 1934. godine bio rastavljen od supruge

Nine, zaljubljen u mladu studenticu koju susreće u Lenjingradu, za koju se smatra da je nadahnula lirsku drugu temu stavka. Satiričan je drugi stavak, dinamičan scherzo, dok kantilena stavka Largo nagovještava njegov kasniji stil, ogoljen i sumoran. Posljednji stavak u stilu ronda vraća energiju, više mehaničku nego uistinu vitalnu.

José Bragato (1915.-1917.) argentinski je violončelist i skladatelj rođen u Italiji. Karijeru je proveo kao glavni violončelist Filharmonije iz Buenos Airesa, a potom orkestra Teatra Colón u Buenos Airesu. Vodio je i paralelnu glazbenu karijeru svirajući cijelog života u različitim jazz i tango orkestrima, te ansamblima Astora Piazzolle, koji stvara Nuevo tango, živopisan glazbeni svijet koji svojim bogatstvom tema i emocija prelazi granice žanra prema području ozbiljne glazbe. Niz je Bragatovih skladbi koje su dio stalnog repertoara, a među njima je i tango Graciela y Buenos Aires, originalno skladan za violončelo i gudački orkestar 1994., kao i Milontán nastao 1983. Bragato u ovim skladbama istražuje duboko lirske izražajne mogućnosti violončela, spajajući na dovitljiv način i s puno strasti klasičnu tradiciju i nasljeđe tanga.

Zrinka Matić

***

Njemački pijanist Andreas Frölich studirao je klavir kod Vitalija Margulisa na Visokoj školi za glazbu u Freiburgu i kod Pavela Gililova na Visokoj školi za glazbu u Kölnu. Osvojivši nagrade na nizu natjecanja, nastupa na glavnim pozornicama u Europi, Južnoj Americi, Južnoj Africi, Japanu i Australiji, kao i na festivalima Rheingau Musik, Schleswig-Holstein, Salzburškom Uskršnjem festivalu, Mozartovom festivalu u Würzburgu, Schubertiade u Roskildeu i dr.

Solistički je nastupao s brojnim renomiranim orkestrima kao što su Bečka komorna filharmonija, Stuttgartski komorni orkestar, Münchenski komorni orkestar, Beethovenov orkestar iz Bonna, Sanktpeterburški filharmonijski orkestar, Armenska filharmonija, Salzburški komorni solisti i mnogi drugi.

Jedno od težišta njegova umjetničkog djelovanja je komorna glazba. Frölich je, između ostalih, nastupao s Ansamblom Wien, a trenutno je jedan od članova renomiranog Trija Mendelsohn iz Berlina. Snimio je više od trideset CD-ova, od kojih su neki nagrađivani, za izdavače kao što su CPO, EMI, BMG i dr.

Od 2006. Frölich podučava na Visokoj školi za glazbu i ples u Kölnu i Aachenu. Jedan je od suosnivača i umjetničkih direktora Festivala i AmadèO u Aachenu i tamošnjeg pijanističkog natjecanja MozARTe, te ravnatelj Festivala Euriade.

Redovito održava međunarodne majstorske tečajeve. Gostujući je profesor na Ljetnoj akademiji Mozarteum u Salzburgu. Član je žirija na brojnim međunarodnim pijanističkim natjecanjima.

Njemački violončelist Alexander Hülshoff etablirao se kao solist i komorni glazbenik na koncertnim pozornicama diljem svijeta. Ističe se velikom izražajnošću i snažnim, toplim i nijansiranim zvukom po kojem je prepoznatljivo njegovo sviranje.

Solistički nastupa diljem svijeta, s orkestrima kao što su Filharmonija Njemačkog radija, Njemačka državna filharmonija, Rajnska filharmonija, Filharmonija iz Brna, Simfonijski orkestar iz Cordobe, Sjeverozapadno-njemačka filharmonija, Filharmonija Georgea Enescua, Simfonijski orkestar iz Rima itd.

Komorna glazba u središtu je njegovih interesa. Svira s kolegama među kojima se ističu Pinchas Zukerman, Martin Stadfeld, Fazil Say, Hagai Shaham, Vadim Gluzman, Fine Arts Quartet, Orion Quarett, nastupajući u dvoranama kao što su Berlinska filharmonija, Konzerthaus Berlin, Liederhalle Stuttgart, Laeiszhalle Hamburg, Concertgebouw Amsterdam, Wigmore Hall u Londonu, Herkulessaal u Münchenu itd.

Alexander Hülshoff je osnivač i umjetnički direktor Festivala komorne glazbe Kloster Kamp i umjetnički direktor Villa Musica, zaklade pokrajine Rhineland-Pfalz.

Brojni CD-i s djelima Brahmsa, Beethovena, Schuberta, Šostakoviča, Blocha, Servaisa i drugih svjedoče o širini njegova glazbenog raspona