Iako je bio vrstan violinist i kao dijete često nastupao na violini, violinistička karijera Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756.-1791.) ipak nije bila toliko blještava koliko ona na instrumentima s tipkama. Napisao je međutim ogroman broj djela za violinu, a dobar dio ih potječe iz vremena kada je bio prvi violinist nadbiskupskog dvora u Salzburgu. Nadbiskup Colloredo sa sobom je donio ukus za talijansku glazbu i stil i zaposlio niz talijanskih glazbenika, među kojima i violinista Antonija Brunettija. Iako mu Mozart nije bio osobito naklonjen, smatrajući njegovo sviranje pomalo dosadnim, napisao je za njega neke kraće skladbe. Jedna od njih je Adagio u E-duru, KV. 261 iz1776. godine, napisan vjerojatno kao zamjena za originalni spori stavak Violinskog koncerta br. 5 u A-duru, jer se Brunetti požalio da je originalni spori stavak previše ozbiljan i učen. Adagio je skladan za solo violinu, dvije flaute, dva roga in E i gudače.
Rondo u C-duru za violinu i klavir, KV. 373 nastao je 1781. godine, ponovno za Antonija Brunettija, za glazbenu večer koju je princ-nadbiskup Colloredo priredio dok je sa svojim dvorom bio u posjetu Beču. Mozart će iste godine napustiti službu kod Colloreda, osjećajući skučenost Salzburga i ograničene mogućnosti koje je tamo kao skladatelj imao.
Svoju Sonatu za klavir br. 12 u F-duru, KV. 332 Mozart je objavio 1784. zajedno s još dvjema sonatama, a pretpostavlja se da ju je napisao tijekom posjeta Münchenu 1781. ili tijekom dviju prvih godina u Beču. Postoje i mišljenja da ju je napisao u ljeto 1783. dok je bio u Salzburgu, kako bi svoju suprugu Constanze predstavio ocu Leopoldu. Mozart je u to vrijeme skladao operu Otmica iz Saraja, a svijet Singspiela utječe na njegov glazbeni jezik u ovoj sonati, koji je sugestivan, duhovit, pjevan, podsjećajući na raskoš kazališnog zvuka i kombinirajući galantni stil s učenim kontrapuntkom i žestokim emocijama pokreta Sturm und Drang. Prvi stavak donosi neiscrpno bogatstvo tema – idiličnu melodiju na koju se nastavlja odgovor nalik fanfarama, potom izljev burnih emocija u sinkopiranim pokretima odjeljka u d-molu, a zatim dolazi galantna druga tema u C-duru. Razvojni dio uvodi novu melodiju i niz modulacija koje su i ritamski neočekivane. Adagio u B-duru delikatno je pjevan, ispunjen izražajnim ukrasima u rekapitulaciji, koje daju uvid u umjetnost Mozartove improvizacije i ukrasa koje je koristio. Virtuozni finale u stilu toccate, donosi pregršt kontrastnih ideja, s naglim izmjenama dura i mola, vedrine i melankolije, turbulentnih pasaža, kulminirajući u nizu kromatskih akorda, nakon kojih se Mozart odlučuje za delikatni kraj u pianissimo dinamici.
Alfred Schnittke (1934.-1998.) nasljednik je Dmitrija Šostakoviča u ruskoj glazbi, čiji glazbeni jezik uspijeva spojiti tradicionalne elemente ruske glazbe romantizma, ili barokne polifonije i ritamske motoričnosti, s nizom novih skladateljskih tehnika 20. stoljeća, među kojima najizrazitije serijalne tehnike, slobodne kromatike, mikrointervala ili proširenih instrumentalnih tehnika. Taj polistilistički amalgam je – nemalo nalik Šostakoviču - prošaran ironijom, zračeći katkad gotovo hladnim odmakom, a katkad je i vrlo emotivan, primjerice u vokalnim duhovnim djelima. Pišući u gotovo svim žanrovima, Schnittke u svojoj komornoj glazbi iznosi najintimnije misli. U skladbi À Paganini odaje počast velikom virtuozu, uzimajući temu njegovog Capriccia op. 1, br. 24 i udubljuje se u virtuozne tehnike koje je osmislio Paganini, vodeći ih u udaljeni svijet odjeka u vlastitom glazbenom razmišljanju.
Sonata u G-duru KV. 301 Wolfganga Amadeusa Mozarta jedna je od šest violinskih sonata koje piše 1777. godine, nakon što se s majkom zaputio na turneju u München, Mannheim i Pariz. U Mannheimu upoznaju flautista Ferdinanda Dejeana, za kojega piše niz koncerata i kvarteta, a i Sonata u G-duru originalno je započeta kao djelo za flautu. Ipak, odlučio se za violinu, čiji je raspon bio veći. U odnosu na rane sonate za klavir i violinu, ova sonata donosi niz noviteta – dok je u ranim djelima čembalo (ili klavikord) imao glavnu ulogu, iznoseći teme, dok je violina bila prateća, sada su se uloge izmijenile. Skladana u dva stavka (kao i ostale sonate iz istog niza), donosi dva različita Allegra – prvi je pravi sonatni allegro, a drugi valcer, čija središnja epizoda sadrži melodiju koju u potpunosti iznosi violina.
Haffner-rondo skladao je slavni austrijsko-američki violinist Fritz Kreisler (1875.-1962.) prema Rondu iz Mozartove Haffner Serenade br. 7 u D-duru, KV. 250. Serenadu je Mozart napisao 1776. godine za vjenčanje Elizabete Haffner, sestre njegova prijatelja Sigmunda Haffnera mlađeg, koji je naručio skladbu. Četvrti stavak, Rondo, (kao i prvi i treći), ima istaknut violinski solo, koji je nadahnuo velikog violinista Kreislera da sklada svoju verziju ovoga stavka u virtuoznoj maniri, nastavljajući tradiciju velikih virtuoza 19. stoljeća.
…
Ernest Bloch (1880.-1959.) rođen u Švicarskoj, da bi po preseljenju u SAD preuzeo američko državljanstvo, ostavlja upečatljiv opus u kojem se snažno reflektira njegovo židovsko nasljeđe. Studirao je u Bruxellesu gdje mu je jedan od profesora bio Eugène Ysaÿe, koji je na njega ostavio snažan utjecaj, te dao Blochu temelje za brojna solistička djela skladana za gudačke instrumente. Takva je i skladba Baal Shem: Tri slike iz hasidskog života, koja postoji u verzijama za violinu uz orkestar ili klavir. Središnji stavak Nigun je najpoznatiji, u kojem Bloch pokušava prizvati stanje zanosa religioznog pjeva, kroz razvedenu, bogato ukrašenu melodiju, čija snaga stalno raste, do uzavrelog vrhunca, nakon čega se blago otpušta napetost i melodija polagano odumire. Naziv dolazi od hebrejske riječi niggun ili nign na Jidišu, koja označava jednu od hasidskih vrsta svetih napjeva koji se pjeva bez teksta, postižući vrstu duhovne komunikacije koja nadilazi riječi. Kako je pisao Bloch, zanimala ga je "židovska duša, zagonetna, strastvena, nemirna duša koju osjećam kako pulsira unutar Biblije... to je sve što nastojim čuti u sebi i zapisati u svojoj glazbi: svetu emociju rase koja drijema duboko u našim dušama".
Joaquín Turina (1882.-1949.), rođeni Seviljanin, koji kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, odlazi na studij glazbe u Pariz, u svom je opusu uspješno spojio dostignuća francuske glazbe s početka 20. stoljeća i španjolskog andaluzijskog folklora, uklopivši ih u klasične žanrove komorne glazbe. Njegova Violinska sonata br. 2 u G-duru, zvana Sonata espagnola, pravi je primjer spoja sjevernjačke naobrazbe i južnjačkih korijena. Prvi stavak podsjeća na jaku tradiciju varijacija u španjolskoj glazbi koja datira unazad do 17. stoljeća; dovoljno je sjetiti se slavne teme La folía, koju su varirali brojni barokni skladatelji. Jedna od varijacija u stavku podsjeća na zortziko, ples peterodijelne mjere, iz baskijske regije. Dok je većina melodija ciganskog andaluzijskog karaktera, harmonije su bogatije i odražavaju parišku glazbu bogatih boja i harmonija koje nadilaze okvire tonaliteta.
Camille Saint-Saëns (1835.-1921.) jedan je od malobrojnih francuskih skladatelja 19. stoljeća u čijem je opusu ujednačen omjer opernih djela sa žanrovima za koncertnu pozornicu, bilo simfonijske i koncertantne glazbe, komorne glazbe, ili crkvene – oratorija ili glazbe za orgulje. Njegov glazbeni jezik spoj je bečke forme, odnosno modela naslijeđenih od Bečke klasike, s kitnjastim bojama francuske glazbe obojene egzotikom, modernom u razdoblju Drugog carstva. Introdukcija i rondo capriccioso iz 1863., originalno skladani za violinu i orkestar, tipična je Saint-Saënsova ekstravagantna virtuozna kompozicija, u kojoj istražuje španjolski andaluzijski idiom, s elegantnim uvodom i odvažnim, zamamnim Rondom, u kojem pjevnost kombinira s nizom živopisnih sviračkih efekata.
Cijenjena zbog svojih ekspresivnih nastupa, Alissa Margulis redovito svira u koncertnim dvoranama kao što su Berlinska filharmonija, Carnegie Hall, Kennedy Centar, Dvorana Čajkovski u Moskvi, Palais des Beaux Arts u Bruxellesu, Bečki Musikverein, Sumida Triphony dvorana Tokyo, Tonhalle Zurich i mnoge druge.
Rođena u Njemačkoj u obitelji ruskih glazbenika, Alissa je studirala u Kölnu kod Zakhara Brona, u Bruxellesu kod Augustina Dumaya iu Beču kod Pavela Vernikova. Osvojila je brojne nagrade na međunarodnim violinskim natjecanjima, a nagrađena je i nagradom Pro Europa Europske umjetničke fondacije, koju joj je u Berlinu uručio Daniel Barenboim.
Svoj prvi javni nastup imala je sa sedam godina s Budimpeštanskim solistima i od tada je nastupala s brojnim orkestrima kao što su Engleski komorni orkestar, Novi japanski filharmonijski orkestar, Orkestar National d’Ile de France, Novi ruski orkestar, Belgijski nacionalni orkestar, Filharmonijski orkestri iz Kijeva, Minska i Novosibirska, Bečki komorni orkestar, Moskovski solisti i Kremerata Baltica, između mnogih drugih. Alissa je radila s poznatim dirigentima kao što su: Ivor Bolton, Jacques Mercier, Jaap van Zweden, Enrique Mazzola, Daniel Raiskin, François-Xavier Roth, Lars Vogt, Stanislav Kochanovsky, Yuri Bashmet, Gidon Kremer, Augustin Dumay i Mikko Franck.
Osim solo karijere, Alissa je entuzijastična komorna glazbenica i surađuje s umjetnicima kao što su Martha Argerich, Yuri Bashmet, Ivry Gitlis, Gidon Kremer, Mischa Maisky, Jean-Guihen Queyras, Alexandre Tharaud, Stephen Kovacevich, Paul Badura-Skoda i Lars Vogt.
Nastupala je na Enescu Festivalu u Bukureštu, Jeruzalemskom festivalu komorne glazbe, Menuhin Festivalu u Gstaadu, na Mozartwoche Salzburgu, Festivalu Progetto Marthe Argerich i Festivalu Verbier.
Njezina diskografija uključuje više od desetak CD-a za izdavače kao što su EMI Classics, Oehms, Novalis, Avanti Classic i CAvi. Dva od šest izdanja EMI Classics serije Martha Argerich i prijatelji dobila su nominaciju za GRAMMY, nekoliko drugih osvojilo je Diapason d’or. Snimala je s glazbenicima kao što su Myriam Fuks, Roby Lakatos, Evgeny Kissin, Polina Leschenko, Martha Argerich i Mischa Maisky.
Prošle je sezone održala koncerte u Njemačkoj, Austriji, Belgiji, Grčkoj, Rusiji, Južnoafričkoj Republici, Nizozemskoj, Švicarskoj, SAD-u, Italiji, Francuskoj na mjestima kao što su Philharmonie de Paris, Dvorana Čajkovski Moskva i Verbier Festival, među mnogim drugima.
Njemački pijanist Andreas Frölich studirao je sa Stefanom Askenaseom, Vitalijem Margulisom i Pavelom Gililovim. Laureat je niza međunarodnih natjecanja, kao što su Città di Senigallia, Palma d'Oro u Finale Ligureu ili Međunarodna pijanistička natjecanja u Milanu i Beču. Održava koncerte na najpoznatijim pozornicama Europe, Južne Amerike, Azije, Južne Afrike i Australije, među kojima su i glasoviti Mozarteum Salzburg, Concertgebouw Amsterdam i Musikverein u Beču.
Gostuje na brojnim festivalima: Rheingau Musikfestival, Schleswig Holstein Musikfestival, Schubertiade Roskilde, Emilia Romagna itd. Kao solist svirao je s orkestrima Salzburški komorni solisti, Bečka komorna filharmonija, Stuttgartski komorni orkestar, Komorni orkestar iz Münchena, Beethovenov orkestar iz Bonna, Rajnskom filharmonijom iz Koblenza, Ruskom filharmonijom, Filharmonijom LutosƗawski iz WrocƗawa, Filharmonijom iz Montevidea te mnogim drugim.
Andreas Frölich pijanist je Trija Mendelsson iz Berlina. Često nastupa i s Ansamblom Wien, koji predvodi koncermajstor Bečke filharmonije.
Snimao je za niz njemačkih i međunarodnih radio postaja, te objavio više od 40 nosača zvuka, među kojima je i niz pobjedničkih, za izdavače poput OEHMS CLASSICS, CPO, EMI, BMG, Divox itd.
Andreas Frölich umjetnički je ravnatelj Međunarodnog natjecanja MozArte u Aachenu i istoimenog festivala. Profesor je na Visokoj školi za glazbu i ples u Kölnu, gostujući predavač na akademiji Talent Music Masters u Bresci, međunarodnoj ljetnoj akademiji Mozarteum Salzburg, međunarodnoj školi Holland Music Sessions, te održava majstorske tečajeve diljem svijeta. Njegovi studenti dobitnici su niza nagrada. Član je žirija na brojnim međunarodnim pijanističkim natjecanjima diljem svijeta, kao što su Beethovenovo natjecanje u Bonnu, Međunarodna pijanistička natjecanja u Madridu, Valenciji, Goriziji, Hongkongu, Lyonu i mnoga druga.
Andreas Frölich je službeni Steinway umjetnik.
Popusti se primjenjuju! Više informacija o prodaji i popustima u sezoni 2024./2025. možete pronaći ovdje.
W. A. Mozart:
W. A. Mozart:
Alfred Schnittke:
W. A. Mozart:
W. A. Mozart/Fritz Kreisler: Haffner-rondo
...
Ernest Bloch: Nigun, za violinu i klavir
Joaquin Turina: Sonata br. 2 u G.duru, op. 82 za violinu i klavir, Sonata espagnola
Camille Saint-Saëns: Introdukcija i rondo capriccioso, za violinu i klavir
