Ana Domančić, flauta & Violeta Smailović, violina

organizator:

Hrvatski dom Split

Koncertna dvorana Ive Tijardovića

NOVI TERMIN

A. Vivaldi, G. P. Telemann, I. M. Jarnović

Poput velikog, rapsodično složenog kolaža, koji unutar sebe nosi imanentnu estetsko-stilsku logiku, izrađen je program dua flautistice Ane Domančić Krstulović i violinistice Violete Smajlović-Huart. Slike Vasilija Kandinskog kao nit vodilja, svjetlo u pozadini glazbe – svojom kolažnom tehnikom, kojom vibrira gotovo čujna rapsodija boja, šarenih ulomaka spojenih u simfonijski sklad, vodili su Anu Domančić, koja je prateći međusobno isprepletene veze od umjetnika prema izvođaču i nazad, ili od skladatelja prema drugom skladatelju , spaja u ovom programu glazbu od Bacha do suvremenosti. Ona, prateći duge, tanane niti katkad povijesnih veza, a katkad vrlo osobnih povijesti i asocijacija, premošćuje udaljenosti između glazbenih era i stilova, u kaleidoskopu programa objedinjenom nekim temeljnim mislima o „glazbi kao učiteljici života“, parafrazirajući onu poznatu izreku u kojoj povijest nosi tu titulu.

Ivan Mane Jarnović (1747.-1804.) svojom mediteranskom svjetlinom obasjavao je sanktpeterburške zimske noći, provodeći život i u drugim metropolama Europe. Kršten u Palermu pod imenom Giovanni Giernovichi 1747., prema nekim je izvorima rođen „na brodu u vodama Raguse“, Jarnović (čije se prezime u povijesnim izvorima javlja u četrdesetak verzija), prema predaji učio je violinu kod A. Lollija u Stuttgartu, a potom boravio u Parizu gdje je s velikim uspjehom nastupao na uglednim Concerts spirituels, kao i na violinističkim nadmetanjima i po pariškim salonima. Put ga vodi u Berlin, Frankfurt, potom u gradove diljem Njemačke, Austrije, Poljske, Skandinavije, sve do Moskve, a onda i Londona. Zadnje godine života provodi većinom u Hamburgu a smrt ga je zatekla u Sankt Peterburgu, gdje nastupa 1803.-4. Bravurozan stil koji krasi mediteranski pjevna kantilena odlika su njegovih kompozicija, niza koncerata za violinu kao i kraćih skladbi, kao što su njegova koncertantna violinska dua tiskanih u Parizu 1790. i 1793. godine. Njegova violinska dua (ukupno ih je sačuvano 9) nose sve odlike koncertantne glazbe – od tehničke zahtjevnosti do intrigantnosti lijepih, zanimljivih tema , a sve u svrhu bravure i plemenitog nadmetanja dviju dionica, odnosno dvaju instrumentalista. Flauta nerijetko može preuzeti dionicu violine, tako da nije neobično čuti ih u verziji u kojoj jednu dionicu violine preuzima flauta, kao u Duu u D-duru op. 16.

Dvoglasne invencije J. S. Bacha (1685.-1750.) skladane su u pedagoške svrhe. Bachova kuća bila je ispunjena djecom, uglavnom Bachovom, koja su i sama učila glazbu. Godinu i pol dana nakon smrti prve žene, Marie Barbare, koja je bila kći orguljaša i druga rođakinja Bacha – odnosno i sama pripadnica velike glazbeničke obitelji Bach, Johann Sebastian ženi se ponovno glazbenicom, Annom Magdalenom Wilcke, koja je bila pjevačica. Kuća im je osim vlastitom brojnom djecom bila ispunjena i brojnim đacima i glazbenim šegrtima u svojevrsnoj Bachovoj glazbenoj radionici, u kojoj se na tjednoj bazi pisala glazba i raspisivala za ansamble koje je Bach vodio. Mnoge skladbe bile su skladane kao vježbe za djecu i učenike, a Dvoglasne invencije (od kojih će glazbenice izvesti br. 4 u d-molu, BWV 775 i br. 9 u f-molu, BWV 780) originalno su napisane kao preambulum odnosno uvodni dio za Klavierbüchlein für Wilhelm Friedemann Bach, knjižicu skladbi različite težine, u kojoj su objašnjenja ključeva i sviranja ukrasa, koju je Bach kompilirao za svog najstarijeg sina. Dvoglasne invencije, odnosno polifone dvoglasne kratke kompozicije, kasnije su prerađene kao tehničke vježbe za Bachove studente.

David Nuñez, rođen 1970. u Caracasu u Venezueli, violinist je i skladatelj, koji je veći dio života proveo u Bruxellesu gdje je studirao. Djeluje ponajprije kao solist na violini, a potom kao pedagog, a njegova skladba Hommage à J.S. Bach došla je do Splita preko Italije, putem skladatelja Borisa Porene, također zastupljenog na večerašnjem programu, koji je za Split vezan obiteljskim vezama. U kratkoj skladbi za violinu solo radi se o impresiji Bachove glazbe i dalekom odjeku njegova kontrapunkta izloženog u samo jednoj lirskoj liniji.

Jedan od baroknih skladatelja koji je naročito volio flautu bio je Georg Philipp Telemann (1681.-1767.) Flauta je bila jedan od tri instrumenta kojima je vješto vladao – uz čembalo (ili orgulje) i violinu. Poznajući flautu kao svirač, njegovo pisanje bilo je prirodno, organsko, tehnički vješto, precizno i napredno. U glazbi za flautu je uspijevao naći različite boje i uklopiti različite stilove – posežući za rustikalnim, kao i za profinjenim salonskim, asimilirajući različite elemente talijanskog, francuskog ali i poljskog stila. Duet u G-duru je dvadeseta glazbena lekcija za glazbene majstore (Zwanzigste Lection des Music-Meisters), objavljena u sklopu Der Getreue Music-Meister TWV 40 (Pravi glazbeni majstor), svojevrsnog glazbenog žurnala, prvog takve vrste u Njemačkoj, koji je izlazio u nastavcima (njih 25) tijekom 1728.-29. U njima je objavljeno sedamdesetak kratkih vokalnih i instrumetnalnih skladbi, najviše Telemannovih. One su uglavnom bile jednostavne i vrlo su brzo postale popularne kako u privatnim kućanstvima, tako i na njemačkim dvorovima, gdje su ih izvodili vodeći glazbenici.

Carl Stamitz (1745.-1801.) bio je najstariji sin baroknog skladatelja Johanna Stamitza. Sam je, kao i brat mu Anton, pripadao mannheimskoj školi, u mladosti putujući Europom kao violinski virtuoz, te i on kao i Jarnović nastupa na pariškim Concerts Spirituels, vjerojatno u istom periodu. Njegov velik opus simfonija i koncerata za različite instrumente stilski je blizak Haydnu i galantnom stilu mladog Mozarta. Posebno ga karakteriziraju lijepe melodije, u kojima glasove često vodi u tercama i sekstama. Izražajnost je za ovog skladatelja bila važnija od virtuoznosti, a tako je i u 6 dueta op. 27 za dvije flaute ili violine, kojima pripada Duet br. 2 u A-duru.

Još jedan klasičar, ali malo mirnije životne putanje od Stamitza ili Jarnovića, bio je François Deviènne (1759.-1803.), zvan u svoje vrijeme „Mozartom flaute“. On je osim kao virtuoz na flauti, bio i poznat fagotist, te skladatelj, a u njegovom se opusu nalaze i opere. Njegova je karijera vezana ponajprije uz Pariz, gdje svira u različitim pariškim ansamblima, a kasnije predaje flautu na Nacionalnom glazbenom institutu (Pariškom konzervatoriju). Njegova brojna djela za flautu i danas su popularna, a poznata je i njegova Méthode, odnosno njegovih osam knjiga sonata za flautu ili fagot. Njegova Arija s varijacijama originalno je skladana za dvije flaute.

Saverio Mercadante (1795.-1870.) ostaje poznat kao jedan od najvažnijih talijanskih opernih skladatelja 19. stoljeća – suvremenik je Bellinija, Donizettija i Rossinija, koje je nadživio, ali njegov stil ostaje starinski u doba kada Verdi radi proboj svojom dramskom tehnikom skladanja. Mercadante je poznat i u flautističkom svijetu, kao vrstan flautist i skladatelj za flautu. Studirao je flautu, violinu i kompoziciju na konzervatoriju u Napulju, na kojem kasnije postaje ravnateljem. Među njegovim instrumentalnim skladbama brojne su njegove varijacije na operne arije i teme – tehnika variranja bila je popularna u 19. stoljeću, a lijepe operne melodije bile su izvor brojnim virtuoznim varijacijama i fantazijama. Među Mercadanteovim djelima ovog tipa su Varijacije Nell' Agnese, prema operi Agnese di Fitzheury Ferdinanda Paera. Radi se o ariji Come la nebbia al vento fuggì la mia verde età – Kao magla na vjetru, pobježe moja mladost.

Boris Porena (1927.-2022.) bio je talijanski filozof i skladatelj, oženjen za splitsku violončelisticu Paolu Bučan, koja je predavala violončelo na Konzervatoriju u Perugi, a koju bliske obiteljske niti vežu uz flautisticu Anu Domančić. Kao učenik Goffreda Petrassija, Porena je ispočetka bio pod utjecajem neoklasične poetike, da bi kasnije razvio svoj harmonijski jezik u smjeru kasno renesansnog perioda. Njegove dvije kratke neo-barokne polifone skladbe Terze, seste i Fughetta a due, napisane su originalno za dvije flaute.

Note malo poznatog mađarskog skladatelja Endrea Székelyja (1912.-1989.) do glazbenica su došle kada je njemački flautist Karl Bernhard Sebon svoju ostavštinu od oko 3 000 naslova ostavio splitskom UMAS-u. Među tim je notama puno skladbi posvećenih njemu, koje je dotada samo on svirao. Tako su se razotkrila i neka skoro posve zaboravljena djela, kao što su Četiri medaljona Székelyja, skladba posvećena uspomenama na četiri velika skladatelja 20. stoljeća – Stravinskog, Schönberga, Weberna i Bartóka.

Music patchwork Violete Smailović-Huart, prema riječima skladateljice, konceptualno je umjetničko djelo, nastalo u suradnji sa sarajevskim redateljem Nedžadom Begovićem. „Na teme koje je violinistica dobivala od redatelja tijekom snimanja dokumentarca o njenom životu, Violeta je razvila 9 „muzičkih skica“ koje predstavljaju bosanski melos na krajnje inovativan način, kroz istraživanje neuobičajenih a virtuoznih zvukova Violetine violine.“ Ulomci djela izvedeni su prvi put kao bis na završnom koncertu stogodišnjice Sarajevske filharmonije, kada je Violeta Smailović solistički nastupila, pod ravnanjem Zubina Mehte.

Wilhelm Bernhard Molique (1802.-1869.) bio je njemački violinist i skladatelj, koji se nakon niza mladenačkih turneja skrasio u Stuttgartu gdje je podučavao violinu i dirigirao. Njegov stil razvio se pod utjecajem Beethovena, Mozart i Mendelssohna, a posebno Louisa Spohra kod kojeg je studirao. Glavni dio skladateljske ostavštine Moliquea njegovi su koncerti za violinu, ali ostavlja velik broj komornih i koncertantnih djela i za druge instrumente, među kojima je i Duo concertant originalno skladan za flautu i violinu (iz Drei Musikalische Skizzen op. 70). Ovaj duo jedan je od najljepših originalnih dueta za flautu i violinu, briljantnog pisanja za oba instrumenta, koji u najljepšoj romantičnoj maniri mogu pokazati razne tehničke i izražajne kvalitete.

Francuski violinist i skladatelj Henri Marteau (1874.-1934.) posebno je značajan kao vrstan interpret komornih djela, posebno francuskih skladatelja, poput Camillea Saint-Saënsa ili Gabriela Faurea. Iza sebe ostavlja povelik opus, u kojemu je najviše komornih djela, ali i niz koncerata i vokalnih skladbi. Njegov Divertimento op. 43, br. 1 nosi obilježja secesije, ostataka impresionizma izmiješanih s neoklasicizmom - melodijama jednostavnog dijatonskog pomaka, zaigranim ritmovima, prozračnom teksturom i nejasnom emocijom, koji su obilježje generacije od Roussela do Poulenca, odnosno „francuske šestorice“.

Zrinka Matić

Ana Domančić Krstulović, flauta

Ana Domančić Krstulović istaknuta je hrvatska flautistica s bogatom koncertnom, pedagoškom i umjetničkom karijerom. Diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Tinke Muradori, a nastavila školovanje na Visokoj školi za glazbu i umjetnost u Stuttgartu kod K. Schochowa i A. Nicoleta. Doktorat je stekla na Peabody School of Music na Univerzitetu Johns Hopkins u Baltimoreu kao Fulbrightova stipendistica (Britton Johnson). Usavršavala se u Parizu (Alain Marion), SAD-u (Julius Baker), te kod renomiranih profesora poput Andre Jauneta, S. Gazzellonija i Conrada Klemma.

Tijekom svoje karijere, bila je prvi solo flautist operno-simfonijskog orkestra HNK Split od 1977. do 1991. godine, a od 1992. godine postala je prvi flautist-piccolist i koncertmajstor orkestra Hrvatske ratne mornarice (HRM), i od tada do 1999. je i prva flautistica Dubrovačkog simfonijskog orkestra.

Kao solistica, Ana Domančić Krstulović nastupala je uz razne orkestre i ansamble u Hrvatskoj i inozemstvu, te je snimila niz nosača zvuka.

Za nju su skladali francuski, talijanski i hrvatski skladatelji, poput Borisa Papandopula, Anđelka Klobučara, Igora Kuljerića, Olje Jelaske, Mladena Tarbuka, Davorina Kempfa, Tomislava Uhlika, Petra Obradovića, a surađivala je i s mnogim međunarodnim umjetnicima.

Osnovala je brojne komorne sastave, a dugi niz godina je u Splitu vodila i Ansambl hrvatske baštine, za očuvanje hrvatskog glazbenog nasljeđa. Autorica je i značajnog priručnika “Dahom do flaute”.

Svojim bogatim životopisom i radom kao pedagog u glazbenim školama diljem Dalmacije, a kasnije kao profesor na Akademiji “I. Mirković” u Lovranu, Sveučilištu u Mostaru te kao redovan profesor na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, ostavila je značajan doprinos razvoju sviranja flaute i promoviranju instrumenta. Kao predsjednica Hrvatske Glazbene Mladeži Split isticala je razvoj kulturnih djelatnosti u području glazbe, a organizacijom flautističkog festivala Dani flaute u Splitu, sadašnjeg naziva Flumas, doprinosi razvoju flautističke scene kao i splitske kulturne scene na međunarodnom planu. Kao dugogodišnja rezidentica ljetnih seminara Uzmah –Hvar, svojim radom dodatno glazbeno usmjerava i brojne mlade flautiste.

Violeta Smailović-Huart, violina

"Karizmatična umjetnica fascinantne osobnosti, zvuka tisuću boja, savršene tehnike i neiscrpne energije. Violeta je sretna simbioza između urođene muzikalnosti i izvrsnog glazbenog obrazovanja” (napisala Bosiljka Perić-Kempf, Novi List, Hrvatska).

Nakon briljantnih studija osobno ju je primijetio Sir Yehudi Menuhin i brzo je razvila solidnu međunarodnu karijeru nastupajući u mnogim europskim zemljama, SAD-u i Aziji (u velikim dvoranama kao što su Concertgebow u Amsterdamu, Dvorana Rahmanjinov u Moskvi, Salle Gaveau u Parizu, Katedrala sv. Ivana u New Yorku i dr.

Kreatorica pokreta Music On The String (festivali, majstorski tečajevi), Violeta Smailovic-Huart ostala je vrlo aktivna i u vrijeme pandemije. Nakon niza koncerata Beethoven 250 u svom rodnom Sarajevu, pokrenula je projekt Grande Pausa, inspiriran svjetskom kulturnom krizom, koji objedinjuje koncerte, predavanja i majstorske tečajeve međunarodno priznatih profesionalaca (izvođača, skladatelja i muzikologa).

Violeta trenutno radi kao profesorica violine na prestižnoj glazbenoj akademiji Schola Cantorum u Parizu jer je oduvijek željela svoje znanje prenijeti na mlade violiniste. Privlači velik broj talentiranih međunarodnih studenata i često je pozivana kao sutkinja u međunarodnim žirijima.

Rođena u obitelji renomiranih glazbenika, već s 5 godina održala je svoj prvi nastup uživo na televiziji. S 11 godina svirala je kao solistica sa Sarajevskom filharmonijom, a s 18 diplomirala je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Poslijediplomski studij odveo ju je na Conservatoire National Supérieure de la Musique et de la Dance de Paris (Cycle de Perfectionnement), Academia Internazionale di Musica a Portogruaro u Veneciji (Diploma di Concertista) i Meadows School of Music pri SMU u Dallasu (Artist Certificate i Master Degree). Izabrana za Najboljeg mladog glazbenika Jugoslavije, bila je laureat Zaklade Sir Yehudi Menuhin (Pariz) i Sasakawa Peace Foundation (Japan). S pijanistom Sergiom De Simoneom osvojila je posebnu nagradu INCE na međunarodnom natjecanju Trio of Trieste (Italija).

S vremenom je stekla sve veću zrelost, kombinirajući svoju intenzivnu osobnost s najboljim od onoga što su ponudili njeni vrsni učitelji, predstavnici vodećih ruskih, francuskih i američkih violinskih škola (Ilya Grubert, Pavel Vernikov, Emanuel Borok, Evgenija Cugaeva, Tamara Smirnova). Na pozornici, bilo kao solistica ili članica ansambla, imala je priliku surađivati s nekim velikim umjetnicima među kojima su Ricardo Mutti, Sergiu Comisiona, Itzak Perlman, Itzak Stern, Konstantin Bogino, Sergio De Simone, Benedict Clockner, Manfred Stilz, Vasilij Shcherbakov i mnogi drugi.

Vrsna interpretatorica suvremene glazbe (Beriova Sequenza, Sciarrinova Capriccia itd.), za izdavačku kuću Fnac snimila je skladbu Cry D.Wildea (posvećenu njoj), a nedavno je kreirala violinski koncert A.Sijarića (također njoj posvećen).

Violeta Smailovic-Huart svira na instrumentu poznatog talijanskog proizvođača violina Enrica Rocca.

Popusti se primjenjuju! Više informacija o prodaji i popustima u sezoni 2024./2025. možete pronaći ovdje.

Program:

Ivan Mane Jarnović Duo u D-duru op. 16

Allegro – Romanza - Rondo

Johann Sebastian Bach: Dvoglasna invencija br. 4 u d-molu, BWV 775

David Nuñez: Hommage à J.S. Bach (prva izvedba u Hrvatskoj)

Johann Sebastian Bach: Dvoglasna invencija br. 9 u f-molu, BWV 780

Georg Philipp Telemann: Duet u G-duru

Dolce-Scherzando - Largo e misurato - Vivace e staccato

Carl Stamitz: Duet br. 2 u A-duru, op. 27, br 2

Andante – Menuetto/Trio – Allegro