Malikian na samom početku koncerta uvodi publiku u vlastiti svijet gestom koja nadilazi tradicionalnu koncertnu formu – kratki uvod postaje prolog, a zvuk violine postaje pripovjedni glas. U toj gesti nalazi se obećanje da će večer biti više od niza izvedbi.
Kompozicija Con mucha Nata odražava autorov smisao za humor i igru. Naizgled razigrani naslov (S puno vrhnja – naslov upućuje na obilje i razigranost) skriva složenu ritmičku strukturu i virtuozne elemente, koji podsjećaju na jazz-improvizaciju, ali s korijenima u bliskoistočnoj melodici. U njoj se spajaju vitalnost tradicijske glazbe i klasična disciplina, što je Malikianov prepoznatljiv potpis.
Bourj Hammoud može se protumačiti kao posveta bejrutskoj četvrti u kojoj je Malikian odrastao. Melodija evocira orijentalni kolorit, ali i puls suvremenog grada. Ritmovi prizivaju ulice ispunjene različitim kulturama; Ovo je jedno od najosobnijih djela u programu, gotovo glazbena autobiografija.
Tango je za Malikiana sredstvo izraza u kojem se prepoznaje strast, ironija i teatar svakodnevice. Skladba Niño Rata spaja tradiciju s modernim urbanim idiomom, naglašavajući grotesku i satiru. Malikian u toj skladbi stvara tango bez granica, prepoznatljiv, ali oslobođen starih klišeja.
Las Milongas de Kairo, posvećena sinu Kairu, jedna je od najuspjelijih Malikianovih fuzija: u istoj se partituri susreću milonga/tango idiom, španjolski rock i urbani groove hip-hopa. Energija nosi klupski puls, dok melodika vuče na mediteransko-bliskoistočni melos — Malikian taj kolorit koristi kao emotivni okvir posvete, ne kao etnografsku “razglednicu”.
Bowiejeva balada Life on Mars u Malikianovoj obradi postaje introspektivni koncertni trenutak. Orkestralna grandioznost zamijenjena je intimnim dijalogom violine i klavira, čime se naglašava fragilnost teme: potraga za smislom u svijetu obilježenom iluzijama. Zvuk violine pritom ne imitira vokal, nego ga reinterpretira – produbljuje Bowiejevu distopijsku poeziju, dajući joj univerzalniji ton.
Jedan od najzahtjevnijih stavaka u violinističkom repertoaru La Campanella Niccole Paganinija, sinonim je virtuoznosti. Malikian ovdje ne pokazuje tek tehničku briljantnost, nego kao prava izvođačka zvijezda prenosi i duh 19. stoljeća, kada je Paganini bio zvijezda par excellence. Zvuk violine zaista podsjeća na zvonjavu malog zvona, a skokovi i dvozvuci izazivaju zadivljenost i danas, gotovo dvjesto godina nakon što je skladba napisana.
U pjesmi Bacherolette islandske pjevačice kantautorice i glumice Björk, Malikian prepoznaje istu strast za miješanjem žanrova kakvu i sam njeguje. Björkina kombinacija elektronskih beatova prenesena je na violinu, koja ovdje preuzima ulogu prenošenja i ritma i melodije. Rezultat je teatar zvuka, skladba u kojoj se susreću elektronika i barokna dramatika. Malikianov violinistički rukopis otkriva kako Björkina glazba može živjeti i izvan digitalnog konteksta.
Skladba Valcer-scherzo za violinu i orkestar, op. 34 nastala za violinista i Čajkovskijeva bliskog prijatelja Josefa Koteka, predstavlja profinjeni spoj ruske elegancije i francuske gracije. Lakoća valcera neprestano se prepliće s virtuoznim karakterom scherza, tvoreći partituru u kojoj plesnost i lirizam izranjaju u jednakoj mjeri. Za solista to znači niz blistavih tehničkih izazova – od brzih pasaža do briljantne kadence – ali u interpretaciji Are Malikiana virtuoznost ne ostaje puka forma: pretvara se u sadržaj, u radost i igru, naglašavajući Čajkovskijev dar da virtuoznost uvijek bude nositelj glazbenog smisla.
Poetski naslov skladbe Pisando Flores (dosl. „Gazeći cvijeće“) odražava njenu lirsku narav. Ovo je meditativna točka programa, u kojoj violinist istražuje nježnije registre instrumenta. Melodija se razvija poput improvizacije, a ritamska podloga stvara osjećaj lebdenja.
Posljednja skladba u programu Nana arrugada donosi jednostavnost pop forme u najplemenitijem smislu. “Naborana uspavanka” jest meditacija o vremenu i prolaznosti, a Malikian je izvodi s iskrenošću koja nadilazi žanrove. U njoj se pop, klasična lirika i osobna ispovijest stapaju u univerzalnu glazbenu poruku.
Ara Malikian rođen je 1968. godine u armenskoj obitelji. Violinu je počeo svirati vrlo rano, uz oca koji mu je bio prvi učitelj. Njegov talent prepoznat je unatoč teškim okolnostima Libanonskog građanskog rata, zbog kojih je često bio prisiljen učiti u skloništima.
Prvi značajan koncert održao je sa samo 12 godina. Dvije godine kasnije dirigent Hans Herbert-Jöris omogućio mu je stipendiju njemačke vlade za studij na Visokoj školi za glazbu i kazalište u Hannoveru. Sa 15 godina postao je najmlađi student primljen na taj prestižni studij. Nastavio je školovanje na londonskoj Guildhall School of Music and Drama, a usavršavao se i kod uglednih pedagoga poput Franca Gullija, Ruggiera Riccija, Ivryja Gitlisa, Hermana Krebbersa te članova Alban Berg kvarteta.
Na međunarodnim natjecanjima osvojio je niz nagrada, među kojima se ističu prva mjesta na natjecanjima Felix Mendelssohn (Berlin, 1987.) i Pablo Sarasate (Pamplona, 1995.). Godine 1993. primio je nagradu njemačkog Ministarstva kulture za umjetničku predanost i postignuća.
Nastupao je u najuglednijim dvoranama svijeta: Carnegie Hall (New York), Salle Pleyel (Pariz), Musikverein (Beč), Ford Center (Toronto), National Auditorium i Teatro Real (Madrid), Tonhalle (Zurich), Barbican Center (London), Gran Teatro Falla (Cádiz), Teatro Ideal (Calahorra), Pedro Almodóvar Auditorium (Puertollano), kao i u Tokiju, Istanbulu, Berlinu, Ateni, Veneciji, Los Angelesu, Taipeiju, Hong Kongu, Kuala Lumpuru, na Kubi, u Bogoti, Münchenu, Barceloni, Bilbau, Méridi, Burriani i Quitu. Sudjelovao je na festivalima u Aspenu, Colmaru, Pradesu, Schleswig-Holsteinu, Braunschweigu, San Sebastiánu, Segoviji, Bergenu, Fredenu, Metlachu, Pragu i Buñolu.
Kao solist nastupao je s brojnim orkestrima, među ostalima s Tokijskim simfonijskim orkestrom, Bamberškim simfonijskim orkestrom, Ciriškim komornim orkestrom, Genovskom operom, Madridskim simfonijskim orkestrom (OSM), Portugalskim simfonijskim orkestrom, Tubingen komornim orkestrom, Moskovskim virtouzima, Beogradskom filharmonijom, Toulousekim komornim orkestrom i Armenskom filharmonijom. Svirao je pod ravnanjem dirigenata poput Marissa Jansonsa, Petera Maaga, Jesúsa Lópeza Cobosa, Vladimira Spivakova, Miguela Ángela Gómeza Martíneza, Luisa Antonia Garcíje Navarra, Vasilija Sinajskog, Edmonda de Stoutza, Gudnija Emilsona, Juana Joséa Mena i Jo Ann Falletta.
Kritičari ga opisuju kao umjetnika koji ruši granice između publike i izvođača. Njegove koncertne večeri uvijek imaju element performansa: Malikian razgovara s publikom, pleše na sceni, prenosi energiju. U svijetu u kojem se često traže etikete, Ara Malikian ostaje neuhvatljiv. On je klasičar i rocker, orijentalni pripovjedač i europski virtuoz, improvizator i perfekcionist. Njegova glazba ne poznaje granice i upravo zato dopire do tako široke publike – od znalaca do onih koji se s klasičnom glazbom susreću tek prvi put.
Petra Crnčević
Popusti se primjenjuju ograničeno. Svaki koncert u sklopu Peristil Vibreza ima ograničen ukupni broj ulaznica koje je moguće kupiti uz popust. Popusti se odnose na sljedeće kategorije posjetitelja:
Sponzori:
Ara Malikian
Intro
Con mucha Nata
s albuma The Incredible Story of Violin (2016.)
Bourj Hammoud
s albuma The Incredible Story of Violin (2016.)
Niño Rata (Tango)
s albuma Ara (2021.)
Las Milongas de Kairo
s albuma Royal Garage (2019.)
David Bowie
Life on Mars?
Niccolò Paganini
Koncert za violinu i orkestar u h-molu, op. 7
III. stavak: Rondo alla campanella („Zvonce“)
Björk
Bachelorette
s albuma Homogenic (1997.)
P. I. Čajkovski
Valcer-scherzo za violinu i orkestar, op. 34
Ara Malikian
Pisando Flores
s albuma The Incredible Story of Violin (2016.)
Nana arrugada
s albuma Petit Garage (2021.)
