Sonata za violončelo br. 3 u A-duru op. 69, treća od pet sonata za violončelo Ludwiga van Beethovena (1770.-1827.), plod je njegovog najproduktivnijeg srednjeg stvaralačkog perioda. Dovršena je u ljeto 1808. godine u Heiligenstadtu, te su je 1809. godine izveli vrsni violončelist Nikolaus Kraft, za kojeg je Beethoven napisao jednu od dionica Trostrukog koncerta, i pijanistica barunica Dorothea von Ertmann, jedna od najboljih pijanistica među Beethovenovim studenima. U ovoj sonati Beethoven izjednačava uloge violončela i klavira, dajući oboma jednaku važnost te stvarajući novi model sonate koji će slijediti mnogi nakon njega. Dok je u dvije prve sonate za violončelo i klavir naglasak bio na virtoznosti, ova sonata djelo je zrelog skladatelja, koji se međutim suočava s velikom životnom krizom, sve većom gluhoćom.
Beethoven je na rukopisu zapisao "Inter lacrymas et luctus" (Sred suza i tuge), ali djelo skladano u A-duru odiše više lirskom ljepotom i aristokratskim temperamentom, u kojem ima mira, ljepote, humora i radosti.
Prvi stavak počinje tihom temom violončela, bez pratnje, postupno napredujući do kratkog klavirskog zamaha, što se ponavlja, ali s obrnutim ulogama instrumenata. Energična pasaža mosta vodi do druge teme, koja je lirska i rapsodična, a instrumenti se organski isprepliću, razmjenjujući tematski materijal. Nema sporog stavka, već slijedi Scherzo, tipičan za formu kakvu je Beethoven razvio tijekom svojih djela srednjeg razdoblja - on je sadržajniji, duži, što postiže kroz tri ponavljanja, između kojih se javlja Trio. Tema je karakteristična po svojim nepravilnim naglascima, a trio nalikuje na valcer. Spori uvod lirske atmosfere prethodi Finalu, skladanom u sonatnoj formi, u kojem violončelo svira i glavnu i kontrastnu drugu temu. Prva tema dominira razvojnim dijelom stavka, a završava izražajnom codom. U njemu se izmjenjuju epizode izražene bravuroznosti s lagodnijima i zaigranima, dajući osjećaj ushita kraju sonate.
Sonata za violončelo i klavir u d-molu op. 40 Dmitrija Šostakoviča (1906.-1975.) koristi klasičnu formu da ispriča dugu priču beethovenovskih proporcija, građenu na kontrastima između duboko osjećajne romantične ekspresije i oštre, intelektualne energije. Bilo je to prilično konzervativno djelo mladog Šostakoviča, koji je bio najprogresivniji skladatelj Rusije svog vremena. Ali, upravo u vrijeme kada je ovu svoju sonatu izvodio u Arhangelsku, u siječnju 1936., naglo su mu srezana krila: od najsnažnije uzdanice ruske glazbe, u jednom trenu javno se mnijenje okreće protiv njega, nakon notorne kritike u Pravdi, "Zbrka umjesto glazbe" - za koju se govorilo da ju je napisao sam Staljin - uperene protiv njegove opere Lady Macbeth Mcenskog okruga. Od tog trenutka počet će Šostakovičev mukotrpan put skladatelja koji će morati svoj talent ukalupiti u pravila propisana isprazim, birokratskim aparatom sovjetske kulturne politike. Sonata, nastala ranije, ipak je još uvijek bila slobodno djelo skladatelja koji samouvjereno odabire svoj glazbeni jezik i svoja pravila. Iako je u njoj relativno blizu tradiciji odnosno glazbenim pravilima, ona je proizašla i odražava turublentno razdoblje njegova privatnog života: sonata je svojevrsna kratka kronika njegove izvanbračne afere koju je doživio dok je radio na probama za Lady Macbeth 1934. godine, kada se nakratko rastavio od svoje supruge. Ispunjena strašću, turbulentnim osjećajima, samoironijom, oštrim tonovima koji poput kazne odjekuju s klavira i violončela - sonata prikazuje to kratko razdoblje. Praizveo ju je u prosincu iste godine, s prijateljem, violončelistom Viktorom Kubatskim, kojemu ju je i posvetio.
Sonata za violončelo op. 119, kasno djelo Sergeja Prokofjeva (1891.-1953.), neraskidivo je povezana s imenom Mstislava Rostropoviča. Tada dvadesetgodišnji violončelist toliko je oduševio skladatelja tijekom nastupa u Moskvi 1947. kada je odsvirao Šostakovičev gotovo zaboravljeni Koncert za violončelo op. 58. da je skladatelj tada obećao Rostropoviču da će preraditi koncert za njega, a u lipnju 1949. zajednički su dovršili tehnički vrlo zahtjevnu duo sonatu koju je Šostakovič skladao za njega. Prvi put je izvedena istog mjeseca pred Državnim komitetom za umjetnost, a s Rostropovičem je za klavirom nastupio još jedan glazbeni velikan, Svjatoslav Richter. Za tiskanu verziju, vratolomni završni odlomak ublažen je lakšom alternativom – što je vjerojatno znatno pridonijelo njezinoj većoj popularnosti.
Sonata je oličenje jednostavnosti, nema apartnih suzvučja koja su uzbudljivo prožimala njegova djela, a harmonija, ritam i pratnja čisti su i izravni. Violončelo je posebno lijepo pisan u nižem registru, sonornom i bogatom, zvučeći naizmjence lirski i dirljivo, a onda radosno i bezbrižno. Sonata zrači optimizmom, koji je doduše stvaran pod pritiskom sovjetske kulturne politike, zbog čega je samo godinu dana prije nastanka ove sonate Prokofjev bio optužen za "formalizam", a njegova glazba na rubu toga da nestane s ondašnjih sovjetskih pozornica.
Zrinka Matić
Violončelist Clemens Hagen potječe iz glazbeničke obitelji u Salzburgu i počeo je svirati violončelo sa šest godina. Dvije godine kasnije započeo je studij na Sveučilištu Mozarteum, a kasnije je prešao na Konzervatorij u Baselu. Među njegovim učiteljima su Wilfried Tachezi i Heinrich Schiff. Osim brojnih prvih nagrada, 1983. godine dobio je posebnu nagradu Bečke filharmonije i nagradu Dr. Karl Böhm. Kao solist, Clemens Hagen nastupao je s međunarodno priznatim orkestrima kao što su Berlinska filharmonija, Bečka filharmonija, Bečki simfonijski orkestar, Concertgebouw Orkestar Amsterdam, Camerata Salzburg, Njemačka komorna filharmonija Bremen, Komorni orkestar Europe, SWR Freiburg, Orkestar iz Clevelanda i Orkestar NHK Tokyo, s dirigentima kao što su N. Harnoncourt, C. Abbado, F. Welser-Möst, I. Metzmacher, S. Végh, D. Harding, Z. Kocsis i S. Cambreling. Postoje snimke uživo na CD-u Brahmsovog dvostrukog koncerta s Kremerom, Harnoncourtom / Concertgebouw Amsterdam i Beethovenovog trostrukog koncerta sa Zehetmairom, Aimardom, Harnoncourtom i Europskim komornim orkestrom. Clemens Hagen snimio je sva Beethovenova djela za violončelo i klavir s Paulom Guldom. Snimio je sva Schumannova djela za violončelo i klavir sa Stefanom Vladarom. Na svom najnovijem CD-u, Clemens Hagen svira Haydnov Koncert za violončelo u C-duru. Clemens Hagen smatra komornu glazbu bitnim dodatkom svojim solističkim aktivnostima – s Kvartetom Hagen nastupa diljem svijeta više od 35 godina te ostvaruje preko 45 CD-a za Deutsche Grammophon. Ostali komorni glazbeni partneri su G. Kremer, R. Capucon, L. Kavakos, M. Vengerov. C. Tetzlaff, Y. Wang, E. Kissin, M. Uchida, M. Argerich, H. Grimaud i niz drugih. Godine 2003. C. Abbado pozvao je Clemensa Hagena u svoj novoosnovani Lucerne Festivalski orkestar, čiji je član i danas. Od sezone 2018./19. Clemens Hagen je violončelist Bečkog klavirskog trija. Clemens Hagen predaje violončelo i komornu glazbu na Sveučilištu Mozarteum od 1988., gdje je u ranim godinama bio asistent H. Schiffa. Godine 2002. habilitirao se na Sveučilištu Mozarteum, a od 2003. profesor je na toj instituciji. Clemens Hagen svira violončelo koje je 1698. izradio Antonius Stradivarius.
Rođen u Bruxellesu, Philippe Raskin posvetio se glazbi u vrlo ranoj dobi. Njegove izvedbe „zrače autoritetom (…), sjajne su, velikodušne, predane i kontrolirane (MDM, La Libre Belgique), a svira s „impresivnim pouzdanjem“ (JK, Mundo Classico).
Studirao je na Kraljevskom konzervatoriju u Bruxellesu te se pridružuje Glazbenoj kapeli kraljice Elizabete, gdje diplomira s najvećim počastima, primivši Diplomu belgijske kraljice. Usavršava se i u komornoj glazbi, a studira i na Visokoj školi Kraljice Sofije u Madridu, pod vodstvom Dimitrija Baškirova i Claudija Martinez Mehnera. Osvaja niz natjecanja – Natjecanje J.S. Bacha, Natjecanje Gretry Rotary, Međunarodno pijanističko natjecanje u Parizu, Natjecanje Lions Club, Međunarodno pijanističko natjecanje André Dumortier i dr. Nastupa na brojnim solističkim recitalima, kao solist s orkestrima, te u komornim ansamblima, u Dvorani Konzervatorija Čajkovski, Konzervatoriju u Šangaju, Musikvereinu u Beču, Berlinskoj filharmoniji i mnogim drugima. Redovito izvodi i praizvodi djela suvremenih skladatelja, kao što su Jean-Marie Rens, Serkan Gürkan, Christophe Ehrenfellner i Michel Béro.
Član je žirija na brojnim međunarodnim pijanističkim natjecanjima, te umjetnički ravnatelj Međunarodnog pijanističkog natjecanja César Franck kao i Međunarodnog glazbenog festivala (IMF) u Parizu.
Godine 2009. osniva vlastitu pijanističku školu te podučava na majstorskim tečajevima u Belgiji i izvan nje. Umjetnički je ravnatelj festivala Resonances Musique de Chambre, te podučava na Kraljevskom konzervatoriju u Bruxellesu.
Popusti se primjenjuju! Više informacija o prodaji i popustima u sezoni 2024./2025. možete pronaći ovdje.
Ludwig van Beethoven: Sonata za violončelo i klavir br. 3 u A-duru, op. 69
Dmitrij Šostakovič: Sonata za violončelo i klavir u d-molu, op. 40
Sergej Prokofjev: Sonata za violončelo i klavir u C-duru, op. 119
