Petrit Çeku - gitara
Pedro Ribeiro Rodrigues - gitara
Tomislav Vukšić - gitara
Prisutnost molskih tonaliteta u opusu Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756. – 1791.) vrlo je rijetka i stoga skladbe pisane u njima često imaju posebno značenje u njegovu opusu. Među njima su neka od najdramatičnijih i najtragičnijih, kao što je to Rekvijem u d-molu, Simfonija br. 40 u g-molu, Fantazija za klavir u d-molu, i još niz drugih koja nerijetko razotkrivaju i neke teške trenutke Mozartova života. Njegova Sonata u a-molu, br. 8 K. 310 nastala je početkom ljeta 1778. godine. Mozart je bio u Parizu, a s njim je na putu bila i njegova majka, koja u to vrijeme obolijeva te umire početkom srpnja. Mladi dvadeset dvogodišnji skladatelj u ovoj klavirskoj sonati (jednoj od samo dvije napisane u molskom tonalitetu) donosi neuobičajenu dramatičnost, tjeskobu i tragiku, koja se izravno povezuje sa smrću njegove majke. Prvi stavak Allegro maestoso već donosi temu nabijenu nemirom punktiranog ritma i intenzivne akordske pratnje, da bi sljedeća tema, iako u duru nastavila s neumornim šesnaestinskim pomakom, koji ne nalazi smirenje. Disonance i napetost rastu u razvojnom dijelu, dok drugi stavak, Andante cantabile con espressione, donosi predah u utješnom F-duru. Ipak završni stavak, opet u a-molu neumorno vodi tužnom kraju, u galopirajućem Prestu dvočetvrtinskoga takta, opet ispunjenog neočekivanim kromatskim bojama. Pojavljuje se kratki, gotovo nevoljki izlet u dur, ali povratak molu je silovitiji, vodeći rezolutno tragičnom kraju.
Šimun Čarli Botica (1997.) jedno je od najperspektivnijih skladateljskih imena mlađe generacije, prepoznatljiva opusa često programski određenog izvanglazbenim idejama, koji slušatelju ostavlja slobodu asocijacija i stvara univerzalan zvučni prostor. Skladbu Les mirages, posvećenu Triju Elogio i predstavljenu ljetos na 51. Osorskim glazbenim večerima, opisuje kao „golemo platno osjeta i vizija“, potaknuto „stanjem iscrpljenosti, pustinjskom žegom i pod svjetlom blistavog noćnog neba“. Četiri povezana stavka oblikovana su u „organskoj formi“ i vode od fragmentiranih glazbenih „poteza kistom“ u prvom stavku, Des coups de pinceau dans le ciel de minuit (Potezi kistom po ponoćnom nebu), preko intenzivnog Vertiges des abîmes (Vrtoglavica bezdana) do središnjeg Ombres et Visions (Sjene i vizije), „stanja lebdenja i gotovo zamrznutoga protoka vremena, gdje glazba doseže nepomičnost, unutar koje se pojavljuju „priviđenja“ – iskrivljeni odrazi stvarnosti nastali primjenom proširene gitarističke tehnike“. Glazba pritom izlazi iz okrilja temperiranog sustava pa se „rađa se nov zvučni spektar, bogat neuobičajenim frekvencijskim odnosima, bojama i teksturama“, dok kvartni motiv povezuje cjelinu i u punini se razotkriva u završnom stavku Clarté (Jasnoća), koji „vodi ka razrješenju: kraju vizija, kraju noći i dolasku zore, kako u glazbenom tako i u egzistencijalnom smislu.“
Španjolske folklorne tradicije, ritmovi i melodije u srcu su glazbe Enriquea Granadosa (1867. -1916.), velikog liričara španjolske glazbe, koji je najveći dio svoga opusa posvetio klaviru. U njima je birao posebno ritmove Andaluzije i svoje rodne Katalonije. Dvanaest španjolskih plesova jedan su od vrhunaca njegova opusa. Originalno pisani za klavir, nastaju pretpostavlja se u periodu od 1888.-1890. tijekom njegova boravka u Parizu. Sam skladatelj prvi ih je izveo 1890. u Barceloni. Plesovi su jednostavni, vrlo jasne strukture te odražavaju neke glavne odlike melodije, ritma, sloga i ukrasa koji su se javljali u španjolskoj narodnoj glazbi, imitirajući zvuk narodnih instrumenata. Zaodjenuti su u fino salonsko ruho i meki, okretni slog klavira, koji je često prenesen u obrade za druge instrumente, poglavito gitaru. Svaki ples je poput male sličice, katkad elegantan, katkad rustikalan, noseći kontrastna raspoloženja. Galante u G-duru počinje niz, donoseći odjek starinskog menueta, s ukrasima i finim trilerima. Orientale u c-molu donosi dašak egzotike, a melodija ispunjena kromatikom nad bordunskim basom priziva španjolsku maursku prošlost. Fandango prenosi energiju jednog od najvažnijih španjolskih plesova u paru, sinkopiranih ritmova praćen kastanjetama. Villanesca je seoski ples rustikalnog šarma, jednostavne, privlačne melodije i bordunske pratnje.
Pojava instrumentalista koji je ujedno i skladatelj česta je u povijesti glazbe, a skladateljskom pozivu nije mogao odoljeti ni Goran Listeš (1961. – 2020.), vrhunski gitarist koji je već tijekom studija u Zagrebu i Grazu počeo skladati za gitaru. Kao izvođač osvojio je brojne nagrade, nastupao solistički i u komornim sastavima, među kojima se ističe Zagrebački gitarski trio, a djelovao je i kao profesor na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Za gitaru solo i komorne sastave ostavio je opsežan opus, kojem pripada i Rajski otok, skladba objavljena 2004. na istoimenom albumu Zagrebačkog gitarističkog trija, koja razigranim ritmovima nalik karipskima, bravuroznim pasažima i nježnim melodijskim predahom priziva udaljeni, gotovo eskapistički kraj. Otok sjete (L'isola malinconica) otvara se nježnim flageoletima i blagom cantilenom, koja se razvija u sve složenije isprepletanje triju gitara, nalik improvizaciji, da bi se naposljetku vratila tajanstvenoj početnoj melodiji, prošaranoj bljeskovima svijetlih harmonija i ponovno rastopljenoj u flageoletima.
- Zrinka Matić
Trio Elogio osnovala su 2009. godine trojica glazbenika školovana u razredu prof. Darka Petrinjaka na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu: Petrit Çeku, Pedro Ribeiro Rodrigues i Tomislav Vukšić. Iako su proizašli iz jedinstvene tzv. Zagrebačke gitarske škole, oni potiču iz različitih sredina, čime dodatno naglašavaju vlastitu glazbenu i kulturnu raznolikost. U svom repertoaru posebnu pozornost posvećuju hrvatskim skladateljima, ali i uvažavaju povijesni aspekt velikih orkestralnih skladbi, udružujući ih sa suvremenim kompozicijama. Trio Elogio ustrajno ulaže u očuvanje hrvatske kulturne baštine, pa su jedan od svojih doprinosa dali i donatorskim koncertom za obnovu Palače Gvozdanović u organizaciji Muzeja za umjetnost i obrt te Hrvatske radiotelevizije.
Nastupali su na značajnim međunarodnim festivalima kao što su Grachtenfestival, Wonderfeel (Nizozemska), Festival Internacional de Música de Marvão, Cistermúsica (Portugal), Kyburgiade (Švicarska) i Alpenarte (Austrija), te na glazbenim festivalima i ciklusima diljem Hrvatske kao što su Zagreb Kom, Dubrovačke ljetne igre, Glazbene večeri u sv. Donatu, Samoborska glazbena jesen, Osorske glazbene večeri i Glazbena tribina u Osijeku. Trio Elogio nastupao je u uglednim koncertnim dvoranama poput Het Concertgebouw (Amsterdam, Nizozemska), Angelika Kauffmann Saal (Schwarzenberg, Austria) i Tiroler Festpiele (Erl, Austria). Trio je ostvario uspješne suradnje s vrhunskim glazbenicima, među kojima su Santiago Cañon Valencia, Sara Ferrandez, Gili Schwarzman, Filip Merčep, Ivana Kuljerić Bilić i Sebastian Manz.
Vrijednost trija Elogio prepoznali su suvremeni skladatelji Krešimir Seletković, Rafet Rudi i Hugo Vasco Reis posvetivši im svoje skladbe. Njihova druga studijska snimka sadrži originalna djela napisana u zadnjih deset godina za gitarski trio i izdana je od izdavačke kuće Cantus, dok je njihov album prvijenac Mozart / Ruždjak / Dvořák izdan 2019. pod etiketom BuntArt-a. Trio Elogio dobitnik je nagrade Milka Trnina Hrvatskog društva glazbenih umjetnika za najbolje glazbeno postignuće u 2022. godini.
Petrit Çeku diplomirao je gitaru na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Darka Petrinjaka, a usavršavao se na konzervatoriju Peabody u Baltimoreu kod Manuela Barrueca. Nastupao je diljem svijeta kao solist i uz brojne orkestre, među kojima su Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestar HRT-a i Panonska filharmonija, a redovito surađuje i sa Zagrebačkim solistima te djeluje u gitarskom triju Elogio i Hrvatskom gitarskom kvartetu. Dobitnik je brojnih nagrada na međunarodnim natjecanjima, kao i priznanja poput nagrade Milka Trnina i nagrade Ivo Vuljević. Profesor je komorne glazbe na Umjetničkom sveučilištu u Grazu, a njegovi su nosači zvuka objavljeni za ugledne diskografske kuće, među ostalima Naxos i Croatia Records. Njegov album The Cello Suites, s Bachovim suitama za violončelo u obradi za gitaru Valtera Dešpalja, nadahnuo je nagrađivani dokumentarni film Sarabande, a skladao je i glazbu za film Vera sanja more, prikazan na Venecijanskom filmskom festivalu.
Pedro Ribeiro Rodrigues portugalski je gitarist koji živi u Zagrebu, gdje predaje komornu glazbu i pedagogiju na Muzičkoj akademiji. Diplomirao je i magistrirao u klasi Darka Petrinjaka, a usavršavao se i kod Zorana Dukića na Kraljevskom konzervatoriju u Den Haagu. Nastupao je u brojnim europskim koncertnim dvoranama i na festivalima, a kao solist i suradnik ističe se projektima s Cantus Ansamblom i Hrvatskim komornim orkestrom. Godine 2009. s Petritom Çekuom i Tomislavom Vukšićem osnovao je Trio Elogio, koji je 2022. dobio nagradu Milka Trnina, a član je i gitarističkog okteta Guitarrismo. Njegov album Carlos Seixas – Sonatas iz 2012. prva je snimka klasične gitare u cijelosti posvećena djelima tog portugalskog skladatelja, a diskografija mu obuhvaća i niz izdanja s ansamblima u kojima djeluje.
Tomislav Vukšić gitaru je diplomirao na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi Darka Petrinjaka, a poslijediplomski studij završio je na Kraljevskom konzervatoriju u Den Haagu kod Zorana Dukića, uz prestižnu stipendiju Huygens Scholarship Programme. Nastupao je u brojnim europskim zemljama, kao solist i član gitarskog trija Elogio, koji je 2009. osnovao s Petritom Çekuom i Pedrom Ribeirom Rodriguesom. Dobitnik je niza nagrada na domaćim i međunarodnim gitarističkim natjecanjima, među kojima se ističu prve nagrade na festivalima Guitarmania u Portugalu i Alhambra u Nizozemskoj, gdje je osvojio i nagradu publike. Godine 2023. dodijeljena mu je nagrada Milka Trnina za glazbeno postignuće. Zaposlen je kao izvanredni profesor na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.
Sve informacije o popustima dostupne su ovdje.
