Julian Rachlin, violina
Sarah McElravy, viola
Zagrebački solisti
Skladatelj čije je ime postalo sinonimom za genijalnog skladatelja, čiji je veliki talent prepoznat od ranog djetinjstva, Wolfgang Amadeus Mozart (1756. - 1791.) nastupao je u brojnim europskim gradovima i zemljama, pokazivao svoje sviračko i skladateljsko umijeće pred raznim velikodostojnicima i drugim skladateljima i živio zahtjevnim životom čuda od djeteta, koje su stavljali pred različite testove, svirajući na klavijaturi prekrivenoj rupčićem, improvizirajući karakterne komade u različitim stilovima i slično, a jedan od najčuvenijih takvih događaja bilo je zapisivanje po sluhu glasovitog Allegrijevog Miserera nakon što ga je samo jednom čuo u Sikstinskoj kapeli u Rimu. Život na putu doveo ga je u kontakt s brojnim glazbenicima i različitim glazbenim stilovima, koji su davali širinu njegovoj glazbenoj misli. Tri putovanja u Italiju, od prosinca 1769. do ožujka 1773. godine, bila su možda najvažnija na njegovom razvojnom putu. To su godine u kojima je dosegao punu skladateljsku zrelost i napisao svoje prve zrele opere, a Italija u kojoj je sreo utjecajne skladatelje i čuo najmodernija tamošnja kazališna i crkvena djela, bila je – nakon Njemačke, Francuske i Engleske - zadnja važna etapa na putu stvaranja njegova stila.
Neposredno nakon drugog putovanja u Italiju, početkom 1772. godine nastaju tri divertimenta, skladana u očekivanju novog putovanja u Italiju. Iako ih je Mozart nazvao divertimentima, ponekad ih se nazivalo i "salzburškim simfonijama", s obzirom na to da su svojim slogom i glazbenim idejama bile složenije od jednostavnog zabavnog žanra divertimenta, koji se svirao na zabavama, često kao pozadinska glazba. Skladbe su to koje ujedno donose neobično harmonijsko bogatstvo, inventivnost melodija koje svjedoče o utjecaju talijanskog opernog stila, intrigantnu raznolikost tretmana sloga odnosno četiriju gudačkih dionica, ali i mladenačku vedrinu i živahnost. Posljednji od triju, Divertimento u F-duru, K. 138, skladan je kao i prva dva u tri stavka po obrascu brzi-spori-brzi. Savršeni luk prvog stavka gradi se na upečatljivoj prvoj temi, koja se s dozom žurne nestrpljivosti razvija nad brzim pomakom osminki i šesnaestinki, dok središnji dio donosi zagasitije harmonije i odmak u okrilje mola. Pjevna melodija prvih violina dominira drugim stavkom, puneći se disonancama i ritmom koji uvode ostale dionice. Brzi plesni pomak prve sekcije završnog ronda izmjenjuje se s epizodama kontrastnog karaktera, koje daju dozu misterioznosti, drame ili pastoralnog, rustikalnog raspoloženja, da bi se svaki put vratile neodoljivoj punini i poletu osnovne teme.
Nekoliko godina kasnije, radeći sada već niz godina u Salzburgu, svom rodnom gradu, u službi princa nadbiskupa Colloreda, Mozart se pomirio s tim da je njegova karijera čuda od djeteta gotova, te je težio za glazbenim izazovima u kojima bi mogao pokazati puninu svog talenta i znanja. U službi na nadbiskupskom dvoru u Salzburgu to međutim nije uvijek bilo moguće, što zbog Colloredovih reformi, kojima je smanjio broj prigoda u kojima se izvodila glazba i općenito skratio koncerte, što zbog činjenice da je preferirao talijanske glazbenike, koji su bili bolje plaćeni od lokalnih. Razmirice s princom nadbiskupom kulminirale su 1777. kada je Colloredo otkazao službu i Mozartu i njegovom ocu Leopoldu. Mozart, sada u pratnji majke, otputio se u potragu za namještenjem, te naredne godine protječu na putu po Münchenu, Augsburgu, Mannheimu, čiji je dvor tada okupljao najbolje glazbenike Europe, i konačno Parizu, gdje u ljeto 1778. umire njegova majka. Dugi povratak kući, kako bi preuzeo novo mjesto orguljaša u Salzburgu, Mozarta vodi opet preko Mannheima, iako se glasoviti dvor Carla Theodora sada već preselio u München. Mozart početkom 1779. sklada svoju Sinfoniju concertante za violinu, violu i orkestar u Es-duru K. 364, djelo eksperimentalnog žanra, u kojem spaja simfoniju i koncert, stvarajući djelo bogate orkestracije i izazovnih solističkih dionica. Mannheimski stil očituje se ne samo u snažnim dinamičkim efektima crescenda, nego u cjelokupnoj majstorski izvedenoj strukturi i orkestraciji djela, čiji je srednji stavak, Andante, možda i vrhunac tadašnjeg Mozartovog orkestralnog stila, donoseći bogate orkestralne teksture, ekstravagantnu podjelu dionice viola, nadmetanje dvoje solista, koji kao da jedno drugo tjeraju u sve viši registar, dajući stavku gotovo ekstatični karakter. Napetost uvodnog dijela prvog stavka nosi gotovo teatralno iščekivanje, poput operne uvertire, prije nego se solisti izdvoje iz grupe svirajući eterični unisono na visokom Es i počinjući svoj dijalog nalik dugom duetu, koji prolazi faze nježne sloge i strastvenog zajedništva, susrećući se u intrigantnim dvoglasjima, nadovezujući se u uzastopnim frazama ili se spajajući u lirskim unisono ulomcima. U originalnoj partituri dionica solo viole pisana je u tehnici scordature, tj. u tonalitetu D-dura, ali naštimana pola tona više, čime je ovom instrumentu karakteristično zagasite boje dan sjajniji ton. Nježni Andante pisan u molu neki tumače kao Mozartov izraz tuge zbog gubitka majke, u kojem tužaljka violine nalazi utjehu u mekim odgovorima viole i olakšanje u suzvučjima orkestra. Nakon dugog lamenta drugog stavka Mozart kao da oklijeva u prvim taktovima Presta vratiti naglo vedrinu i lakoću, pa se isprva vedra tema šulja u pianu da bi malo pomalo pokazala svoj pravi karakter svjetla i mekoće, kako u orkestru tako i u brzim dionicama solista koji se radosno oslobađaju težine i vedro skakuću u brzim frazama ispunjenim mekim staccatima i ukrasima.
Tijekom perioda koje je proveo u službi princa nadbiskupa Colloreda Mozart je skladao niz crkvenih djela, ali se istaknuo prvenstveno kao skladatelj instrumentalne glazbe: koncerata, serenada, divertimenta, kao i koncertnih arija. Među ovim skladbama je i svih njegovih pet koncerata za violinu, koje – sve osim prvoga, K. 207, sklada 1775. godine. Iako se u svojoj zrelosti više neće vraćati gudačkim instrumentima kao solističkima (izuzev Sinfonije concertante), ovi koncerti već pokazuju Mozartovu skladateljsku veličinu koja će neometano zasjati njegovim odlaskom u Beč 1781. U tom je periodu bio koncertmajstor na dvoru u Salzburgu, a koncerte je napisao za violinista Gaetana Brunettija, koji ih je najvjerojatnije izvodio na dvorskim koncertima. Bogato ornamentiranu dionicu violine prati prozračan orkestar. Allegro u sonatnoj formi počiva na temi nezaustavljivog optimizma i zanosa, koja se s novom svježinom javlja u solo violini, razvijajući se u opuštenom dijalogu s orkestrom, da bi ju odmijenila druga, zaigrana tema koja počiva na staccato motivu, nastavljajući vedro raspoloženje, ali potom skrećući u niz molskih modulacija. Nakon lutanja po drugim tonalitetima, stavak se vraća u okrilje G-dura. Drugi stavak donosi pjevnu melodiju u D-duru, koju prvo uvodi orkestar, s prigušenim gudačima, a potom violina oktavu više, koju meko podupire pokret triola u pratnji. Rondo je u plesnoj 3/8 mjeri, vraćajući se G-duru. Zanimljive su umetnute epizode – obje u alla breve mjeri, prva u g-molu s pizziccatima a potom plesni allegretto u duru, nalik tada poznatoj musetti iz Strassburga, zbog čega je Mozart ovaj koncert nazivao i „Strassburg-koncertom“.
BIOGRAFIJE
Julian Rachlin ubraja se među najsvestranije i najpriznatije glazbenike današnjice – violinist, violist, dirigent i umjetnički ravnatelj s karijerom dugom gotovo četiri desetljeća. Već s 14 godina debitirao je s Bečkom filharmonijom i Riccardom Mutijem, postavši najmlađi solist u povijesti tog orkestra. Otad nastupa s najuglednijim orkestrima i dirigentima širom svijeta, uključujući Royal Concertgebouw Orchestra, Chicago Symphony, Bavarsku radijsku filharmoniju, Filharmoniju Hong Konga, Zubina Mehtu, Danielea Gattija, Santtua-Matiasa Rouvalija i druge.
Kao dirigent, vodi vrhunske ansamble poput BBC Philharmonic, Chamber Orchestra of Europe, Filarmonica della Scala, Izraelske i Bečke filharmonije te Kraljevskog filharmonijskog orkestra. Od 2023. je glazbeni direktor Jeruzalemskog simfonijskog orkestra i glavni dirigent Simfonijskog orkestra Kristiansanda, a djeluje i kao umjetnički partner Njemačke državne filharmonije Rajna–Palatinat. Rachlin je također umjetnički ravnatelj festivala Herbstgold u dvorcu Esterházy (Austrija), koji pod njegovim vodstvom okuplja vrhunske umjetnike i inovativne programe.
Tijekom karijere surađivao je s umjetnicima kao što su Martha Argerich, Janine Jansen, Mischa Maisky, Evgeny Kissin, John Malkovich i Udo Jürgens, a skladatelji poput Pendereckog, Kanchelija i Vangelisa povjerili su mu izvedbe svojih djela, od kojih su mu mnoga i posvetili. Njegove snimke za Deutsche Grammophon, Sony Classical i Warner Classics odlikuju se interpretativnom snagom i emocionalnom dubinom.
Rođen u Litvi, a odrastao u Beču, Rachlin je studirao violinu kod Borisa Kuschnira i Pinchasa Zukermana te dirigiranje kod Marissa Jansonsa i Danielea Gattija. Svira na Stradivarijevoj violini „ex-Liebig“ iz 1704. i violi Lorenza Storionija iz 1785., koje su mu ustupljene zahvaljujući zakladi Angelika Prokopp Privatstiftung. UNICEF-ov je ambasador dobre volje i trenutno živi u Beču sa suprugom Sarah i psom Rupertom.
Kanadska violinistica i violistica Sarah McElravy istaknuta je umjetnica prepoznata po izražajnoj dubini, emocionalnoj snazi i muzikalnosti, koju kritika opisuje kao “božansku” i “intimnu”. Kao svestrana glazbenica, izgradila je međunarodnu karijeru balansirajući ulogu solistice, komorne glazbenice i pokretačice glazbenih projekata.
U sezoni 2025./26. nastupa kao solistica s Deutsche Staatsphilharmonie Rheinland-Pfalz, Orkestrom iz Milana pod ravnanjem Corneliusa Meistera, Zagrebačkim solistima, Orkestrom iz Macaa i Filharmonijom Zhejiang u Kini. Vraća se i Jeruzalemskom simfonijskom orkestru za turneju po Poljskoj i Litvi te Sofijskoj filharmoniji s koncertom Giye Kanchelija Styx.
Tijekom proteklog desetljeća nastupala je s uglednim orkestrima diljem Europe, Azije i Sjeverne Amerike – uključujući Helsinšku, Varšavsku i Napuljsku filharmoniju, Simfonijski orkestar Guangzhoua, Grazer Philharmoniker i druge. Poseban umjetnički iskorak ostvarila je svjetskom praizvedbom koncerta Transcendentna ljubav, napisanog za nju od skladatelja Benjamina Yusupova.
McElravy je i predana komorna glazbenica. Nastupa na festivalima u Norveškoj, Švicarskoj, Austriji i Italiji, uključujući turneju Bachovih Goldberg varijacija za gudački trio uz Juliana Rachlina i Borisa Andrianova. Bila je članica nagrađivanog Linden String Quarteta, a 2014. osnovala je Chamber Music Society México, s ciljem glazbene edukacije mladih u Meksiku.
Njezin umjetnički identitet – podjednako kao violinistice i violistice – odražava otvorenost prema istraživanju, utemeljenu na snažnoj glazbenoj tradiciji. Svira na violini Ferdinanda Gagliana iz 1791. i violi Lorenza Storionija iz 1785., ustupljenima od zaklade Angelika Prokopp Privatstiftung iz Beča.
Ansambl Zagrebačkih solista osnovan je 1953. godine u okviru Radio Zagreba, pod umjetničkim vodstvom violončelista Antonija Janigra. Tijekom gotovo sedam desetljeća ansambl je vodilo nekoliko istaknutih koncertmajstora, uključujući Dragutina Hrdjoka, Tonka Ninića, Anđelka Krpana i Borivoja Martinića-Jerčića, koji su oblikovali njegov jedinstveni stil i kvalitetu muziciranja. Od 2012. godine koncertmajstor ansambla je renomirani violinist Sreten Krstić, ujedno i koncertmajstor Münchenske filharmonije.
Zagrebački solisti održali su gotovo 4000 koncerata širom svijeta, nastupajući u nekim od najprestižnijih koncertnih dvorana kao što su bečki Musikverein, amsterdamski Concertgebouw, londonski Royal Festival Hall, Carnegie Hall u New Yorku, Berlinski filharmonijski dom, Rimsku Santa Ceciliu, Sydney Opera House i mnoge druge. Njihova međunarodna prisutnost uključuje i nastupe na prestižnim festivalima u Salzburgu, Pragu, Edinburghu, Berlinu, Bergenu, Barceloni, Istanbulu, Pradesu, Ossiachu i Dubrovniku.
Kroz suradnje s vrhunskim solistima poput Henryka Szerynga, Alfreda Brendela, Jeana-Pierrea Rampala, Mario Brunella, Ray Chena i mnogih drugih, Zagrebački solisti su dodatno obogatili svoj umjetnički izraz. Njihov repertoar pokriva širok spektar glazbe – od baroka, klasicizma i romantizma do suvremenih djela, s posebnom pažnjom na hrvatske skladatelje, čime potiču njihovu promociju i interpretaciju.
Ansambl je snimio više od sedamdeset nosača zvuka za značajne diskografske kuće poput Vanguarda, EMI-ja, Eurodisca i Croatia Recordsa. Među značajnijim izdanjima su albumi s djelima Ernesta Cordere, nominirani za Latin Grammy, te izdanje s djelima Borisa Papandopula koje je naišlo na izvrsne kritike domaće i međunarodne publike. Godine 2015. snimili su tri koncerta za violončelo u suradnji s violončelistom Marcom Coppeyem za njemačku diskografsku kuću Audite.
Zagrebački solisti su dobitnici brojnih priznanja, među kojima se ističu prva nagrada u Mar del Plati, Medalja Pablo Casals, Medalja Elisabeth Sprague Coolidge, te domaće nagrade Vladimir Nazor, Milka Trnina, Josip Štolcer Slavenski i Porin za životno djelo. Tijekom Domovinskog rata održali su niz dobrotvornih koncerata za pomoć gradu Dubrovniku, porušenim školama i bolnicama, kao i za obnovu kulturne baštine Hrvatske. Godine 2010. nagrađeni su nagradom Orlando Grand Prix za doprinos Dubrovačkim ljetnim igrama.
Uz gotovo sedam desetljeća vrhunskog djelovanja, Zagrebački solisti ostaju simbol izvrsnosti, predanosti i ljubavi prema komornoj glazbi, a njihova disciplina i entuzijazam jamče nastavak bogate umjetničke tradicije i u budućnosti.
U izvedbi večerašnjeg programa pridružuju im se instrumentalisti na puhačim instrumentima:
Valentina Martić, flauta, Lucija Barišić, flauta, Eva Tušar Suhadolc, oboa, Ivan Baričević, oboa, Frano Igor Barović, rog i Mijo Majić, rog
Popusti se primjenjuju ograničeno. Svaki koncert u sklopu Peristil Vibreza ima ograničen ukupni broj ulaznica koje je moguće kupiti uz popust. Popusti se odnose na sljedeće kategorije posjetitelja:
Sponzori:
Wolfgang Amadeus Mozart
Divertimento u F-duru, K. 138
Sinfonia concertante u Es-duru, K. 364/320d
za violinu, violu i orkestar
W. A. Mozart: Koncert za violinu i orkestar u G-duru, K. 216
