U opusu Gustava Mahlera (1860.-1911.) snažno su isprepletena dva žanra, simfonijski i solo pjesma. Mahler je za života slavan bio u prvom redu kao veliki dirigent u Bečkoj dvorskoj operi i tumač opernih djela ponajprije Wagnera, Mozarta i Čajkovskoga. Kao skladatelj nije doživio puno priznanje i uspjeh, a njegova djela tek su nakon njegove smrti pomalo stjecala priznanje, da bi u drugoj polovici 20. stoljeća i danas bio jedan od najizvođenijih skladatelja. Njegovo je bavljenje skladanjem bilo ograničeno – pisao je uglavnom za vrijeme ljetne stanke u operi, a mnoga njegova djela nastat će u maloj kolibici na jezeru Attersee, gdje će boraviti svakog ljeta od 1893. Njegove prve simfonije i pjesme, međutim nastaju već ranije, u bogatom prvom stvaralačkom razdoblju, kada se oduševljava zbirkom narodnih pjesama Dječakov čarobni rog (pjesme sakupljaju i objavljuju od 1805.-1808. Achim von Arnim i Clemens Brentao), koja će na njegovo stvaralaštvo imati trajan utjecaj. Prema toj zbirci Mahler će kasnije nazvati svoj ciklus pjesama uz orkestar, objavljen 1905. Neke od tih pjesama upletene su i u kompleksnu tematiku njegovih simfonija. I prvi njegov važni ciklus pjesama, Lieder eines fahrenden Gesellen (Pjesme putujućeg djetića), vezan je uz tu zbirku. Mahler sam piše tekstove, ali je nadahnut poezijom Dječakovog čarobnog roga. U potki ciklusa je neuzvraćena ljubav prema sopranistici Johanni Richter koju je upoznao dok je dirigirao u Kasselu. Pjesme govore o mladom naučniku, šegrtu, koji doživljava ljubav, ali ona nesretno završava, i on razmišlja o tome da prekine svoj mladi život. U ciklusu koristi tehniku progresivnog tonaliteta. Svaka pjesma počinje i završava u različitom tonalitetu, stvarajući tako osjećaj napetosti, nesigurnosti, ali i kontinuiranog tijeka, povezanosti među pjesamama koje prikazuju put i sudbinu nesretnog mladog čovjeka. Već u prvoj pjesmi on pjeva o tome kako se njegova draga udala, a iako je svijet lijep, njegovi su snovi tužni; druga pjesma je iznenada sretna – djetić govori o ljepoti prirode, ptičjeg pjeva i rose na travi, ali ne zaboravlja da je njegova ljubav otišla s drugim. Očaj se vraća u trećoj pjesmi, u kojoj mašta o sjajnom nožu kojim bi okončao svoje dane, mračni d-mol seli se u još mračniji es-mol. Posljednja pjesma donosi rješenje – lirska melodija, nalik koralu, govori o ljepoti plavih očiju koje mu donose toliko tuge, ali iznenada, kada legne pod lipu čije cvijeće pada na njega, on shvaća da može živjeti dalje.
Kajkavska poezija nadahnula je najvažniji i najpoznatiji ciklus pjesama Krešimira Baranovića (1894.-1975.), Z mojih bregov. Rođen u Šibeniku, Krešimir Baranović školovao se u Zagrebu, a potom Beču i Berlinu. Kao skladatelj afirmirao se već na znamenitom "Povijesnom koncertu" 1916. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, kao jedan od generacije modernista (s Dorom Pejačević, Franjom Duganom, Božidarom Širolom, Svetislavom Stančićem i Antunom Dobronićem), od kojih će svaki krenuti svojim stilskim putom; Baranović u smjeru nacionalnog stila, pišući nedugo zatim balet Licitarsko srce kojim će se čvrsto afirmirati kao jedan od najznačajnijih hrvatskih skladatelja toga vremena. Ciklus Z mojih bregov objavljen je 1925. godine, dvije godine nakon što je posthumno objavljena istoimena zbirka pjesama Frana Galovića (1887.-1914.). Poezija ovog nadarenog, prerano umrlog hrvatskog modernista, svoj zenit doživljava u dijalektalnoj poeziji ove zbirke, tematizirajući motive smrti, rastanka, nostalgije, prolaznosti, podudarne s temama onodobnih europskih pjesnika, koji u spoju s dijalektalnim izričajem, motivima zavičajnog, nostalgičnog, postižu osobitu estetsku kvalitetu. Izričaj ditiramba u sudaru s tonom tragike i motivima smrti i prolaznosti, izmamljuju od Baranovića niz upečatljivih glazbenih slika, koji glasu baritona pridaje istovremeno ton gorljivosti i rezigniranosti, zabavljenosti i mira, kojim opisuje sudbinu malih ljudi pridravskog seoskog kraja. Prva od tri pjesme, Pozdravlenje, govori o strahu od nečeg neizrecivog, što čeka, a strah nestaje samo onda kada zvoni "pozdravljenje". Pjesma Međaš govori o veseljaku, koji uživa u radostima života, koje ga na kraju vode njegovom kraju, a smrt ne štedi ni Kuma Martina u zadnjoj pjesmi ciklusa, koji je cijelog života pio vodu.
Cavalleria rusticana Pietra Mascagnija (1963.-1945.) prvi je primjer verizma u operi, snažnog glazbenog odgovora na grubu tragediju života malih ljudi sela i provincije, prikazanog u drami Giovannija Verge, smještenoj u sicilijansko selo. Mascagni je operu napisao pričitavši objavu o natječaju izdavača Sonzogna, koji je najavio natjecanje u jednočinkama 1888. godine. Mascagni naručuje libreto od Giovannija Targioni-Tozzettija i završivši pisanje do svibnja sljedeće godine, osvaja natječaj. Premijera u Teatru Costanzi u Rimu, zajedno s još dvije jednočinke koje su bile prijavljene, izaziva oduševljenje i ostaje trajno na repertoaru.
Već preludij operi, s dramatskim uzletima orkestra i snažnim crescendima, u koje se upliće i nježna melodija flaute i harfe, daje nagovijestiti zaplet, u kojem će se na uskršnje jutro sve odviti – mlada Santuzza, koju je zaveo Turiddu, saznat će da ju je Turiddu prevario s Lolom, djevojkom koju je volio prije nje, a koja je sada udana za Alfija. Kada se Alfio vrati, Santuzza mu u očaju razotkrije njihovu vezu, a u dvoboju – koji je, iako nije prikazan na sceni, kulminacija ove kratke opere, čiji se naslov prevodi kao "seosko viteštvo" – Alfio ubija Turiddua, ostavljajući gorak okus i očaj ne samo glavnim protagonistima, nego i cijelom selu. Preludij nije konvencionalan – iako je građen na temama opere, usred preludija upliće se arija iza scene Turiddua a potom siciliana koja uvodi in medias res, u uskšnje jutro i dramu sicilijanskog sela.
Opera Pagliacci Ruggera Leoncavalla (1857.-1919.) na skladateljev libreto, neizravno je potaknuta uspjehom Cavallerie rusticane, kada je Sonzogno objavio još jedan natječaj, koji je potaknuo Leoncavalla na skladanje nove jednočinke, koja će postići jednak uspjeh kao i Cavalleria, s kojom se gotovo od prvih dana, pa do danas po običaju izvodi u paru. Opera je zamišljena kao predstava u predstavi, u kojoj se umjetnost i stvarnost podudaraju i na kraju isprepliću. Sve to nagovijestit će – umjesto uvertire – mračni, cinični Prolog (pjeva ga grbavac Tonio, u predstavi jedan od glumaca putujuće družine), koji je Leoncavallo dopisao operi, kada je saznao da će na praizvedbi pjevati bariton Victor Maurel (slavni prvi tumač Falstaffa i Jaga u Verdijevim zadnjim operama): putujuća družina glumaca, pajaci, na čelu s Caniom, dolaze u malo selo navečer održati predstavu. Canio saznaje da ga supruga Nedda vara, tako što njenu vezu s mladim mještaninom razotkrije ljubomorni ružni Tonio. Canio u ljubomornom bijesu te večeri na predstavi, kada treba odglumiti prevarenog muža, na sceni ubija Colombinu/Neddu, a publika u užasu shvaća da je ubojstvo pravo. Kada njezin ljubavink iz publike pojuri pomoći joj, on ubije i njega.
Uzlet Giuseppea Verdija (1813.-1901.) nakon velikog uspjeha Nabucca 1842. bio je stalan, dosegnuvši jedan od najviših vrhunaca u operama tzv. latinske trilogije, Rigoletta, Trubadura i Traviate, triju remek-djela od kojih je svako obojeno posebnom tinta musicale i obilježeno snažnim likovima u njihovom središtu: Rigoletto je mračna drama koja se odvija noću, u čijem je središtu grbavac, luda na razvratnom dvoru vojvode od Mantove, koji vodi tajni život, ima nedužnu kćer za koju nitko ne zna, ali koja dopadne ruku Vojvode. Od Vojvodina suučesnika, Rigoletto postaje sada njegova žrtva i moli dvorjane da poštede njegovu kćer. U Trubaduru se javlja neobična priča koja spaja prošlosti i sadašnjost, strašnu sudbinu Cigankina djeteta, na čije je mjesto došao mladi grof, odrastao u uvjerenju da je Ciganin Manrico – njegova je ljubav plemkinja Leonora, koju želi grof Luna, nesvjestan da je njegov supranik i neprijatelj, trubadur Manrico njegov davno izgubljeni brat. Posljednja opera obojena je daškom tragedije i francuskog parfema, o blaziranom društvu Violette, kurtizane koja se zaljubi u mladog provansalskog plemića. Njihovu ljubav spriječit će njegov otac, Germont, nagovarajući Violettu da se odrekne Alfreda, zbog časti njegove obitelji i udaje njegove sestre. Uloge baritona u ovim operama pripadaju kanonu verdijanskog repertoara, a slušamo tri najvažnije arije – ariju Giorgija Germonta Di Provenza il mar, il suol (Provansalsko more, tlo), iz 2. čina Traviate, u kojoj on pjeva svom sinu pokušavajući mu u srce vratiti ljubav prema Provansi i odvući ga od Violette. Ariju grofa Lune Tutto é deserto... Il balen del suo sorriso (Sve je napušteno... Bljesak njezina smješka) iz 2. čina Trubadura, u kojoj, namjeravajući oteti Leonoru koja se povukla u samostan, pjeva o ljubavi prema njoj. Monolog Rigoletta Cortiggiani, vil razza dannata (Dvorjani, podli prokleti izrodi), iz 2. čina, epska je scena smještena u tek nekoliko minuta, u kojoj Rigoletto izgubivši kćer prijeti dvorjanima koji su je oteli i predali Vojvodi, ali nemoćan je i njegova se melodija pretvara u preklinjanje – svaki ulomak arije prati razvoj Rigolettovih psihičkih stanja: melodija postaje fragmentirana, a Rigolettova borbenost prerasta u molitvu u jednom od najdirljivijih Verdijevih ulomaka, originalno uz pratnju solo violončela i engleskog roga.
Zrinka Matić
Ljubomir Puškarić, bariton, rođen je u Zagrebu, gdje je i započeo osnovno glazbeno i pjevačko obrazovanje 2004. godine. Pohađao je privatne satove kod Darije Hreljanović, zatim kod Vitomira Marofa, nacionalnog prvaka HNK, a uz navedeno je i pohađao GŠ Pavla Markovca u klasi prof. Šurine nakon čega je studirao pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Vlatke Oršanić. U ljeto 2008. godine dobiva stipendiju na Indiana University u Bloomingtonu gdje upisuje Jacobs School of Music (prof. Robert Harrison), glasovitu američku muzičku akademiju koja se već desetljećima nalazi u svjetskom vrhu glazbenog visokoškolskog obrazovanja.
Već prije odlaska u SAD, Puškarić je zabilježio prve solističke nastupe pjevajući manje i srednje uloge 2006. godine u raznim predstavama zagrebačke Opere, da bi u listopadu 2007. godine prvi put nastupio u glavnoj ulozi, kao Figaro u Seviljskom brijaču G. Rossinija. Angažmane u inozemnim opernim kućama počeo je još tijekom studija u SAD-u, točnije u Cincinnatiju 2009. godine gdje je proveo dva mjeseca u programu za mlade pjevače. Svega tjedan dana nakon završetka studija nastupio je na tri koncerta Carmine Burane Orffa s glasovitim Clevelandskim orkestrom u dvorani Severance u Clevelandu. Ubrzo je nastupio i na dva koncerta na Cincinnati May festivalu pod ravnanjem renomiranog američkog dirigenta Jamesa Conlona. U lipnju 2010. godine osvojio je prvu nagradu na Međunarodnom natjecanju Ondina Otta u Mariboru. Iste je godine gostovao u Seattle Operi tumačeći ulogu Enrica u Luciji di Lammermoor G. Donizettija, a jesen 2011. godine proveo je u angažmanu u Lyric Operi u Chicagu gdje je nastupio pod ravnanjem Emmanuela Villaumea, te Sir Andrewa Davisa. Uslijedili su i pozivi na gostovanja na europskim pozornicama, prvo u Državnoj operi u Hamburgu (Valentin), a potom i u rimskoj operi (Paolo Orsini).
Od povratka sa usavršavanja u zagrebačkoj je Operi nastupio u brojnim ulogama baritonskog repertoara, a od svibnja 2015. godine postao je članom ansambla HNK u Zagrebu, a u svibnju 2016. promoviran je u prvaka Opere. Do danas je u zagrebačkom HNK protumačio više od 30 pretežito glavnih uloga baritonskog repertoara, posljednje u nizu naslovne uloge u operama Nabucco i Rigoletto. Od povratka iz SAD-a započeo je suradnju sa preostalim hrvatskim opernim kazalištima koju održava i danas, ponajprije sa HNK u Splitu, u kojem je početkom svibnja ove godine dobio nagradu Ante Marušić za najbolje ostvarenje u operi u sezonama 2016./2017. i 2017./2018. Aktivno koncertira kao solist sa Zagrebačkom filharmonijom i Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije već više od 10. godina, a od 2015. godine započinje niz značajnih snimanja. Uz ciklus pjesama Z mojih bregov K. Baranovića u produkciji Zagrebačke Filharmonije, protumačio je i baritonsku dionicu u Missi Maruliani F. Paraća, a potom su uslijedila snimanja naših najpoznatijih opera u produkciji HRT-a. Prvo je nastupio u naslovnoj ulozi Nikole Šubića Zrinjskog, a potom i kao Kocelin u Porinu pod ravnanjem Ive Lipanovića, odnosno Pavla Dešpalja. Diskografsku suradnju ostvario je i sa HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci s kojim je za njemački CPO snimio operu Povratak mornara Franza von Suppéa sa ulogom Pietra. Spomenutim izdanjima svakako treba pridodati tri važna snimanja za Bayerische Rundfunk pod ravnanjem Ivana Repušića. Prvo Requiem M. Duruflea 2017., potom Ero s onoga svijeta 2019., te Glagoljaški rekvijem Igora Kuljerića početkom 2020. godine, potonji je osim nagrade Porin osvojio i najugledniju međunarodnu nagradu, Glazbenog Oscara za najbolji album u kategoriji djela klasične glazbe sa zborom.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja među kojima se ističu – Ante Marušić u splitskom HNK, Mladi glazbenik godine (Zagrebačka Filharmonija), Vladimir Ruždjak (HNK Zagreb), Milka Trnina (HDGU), nagrada Hrvatskog glumišta (za ulogu Markiza Pose u Verdijevom Don Carlu). U lipnju 2024. godine primio je državnu nagradu Vladimir Nazor za tumačenje Rigoletta u produkciji zagrebačke Opere u 2023. godini
Darijan Ivezić rođen je 1990. u Novskoj gdje završava Srednju glazbenu školu (2007. smjer klavir te 2009. teorijski smjer). Godine 2014. završava studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi mo. Uroša Lajovica.
Tijekom studija dobitnik je Rektorove nagrade 2010. godine (za autorski projekt DuLuM) te Dekanove nagrade 2012. godine (kao asistent dirigenta u međuakademskoj produkciji Bizetove Carmen). Godine 2013. u sklopu Muzičkog biennala Zagreb dirigira izvedbom opere Slavuj Igora Stravinskog. Od godine 2016. nastavlja suradnju (do 2019.g.) s Muzičkom akademijom, kao naslovni asistent na III. Odsjeku za dirigiranje, harfu i udaraljke, gdje u ožujku 2020. ostvaruje i premijeru međuakademske produkcije opere Pepeljuga Julesa Masseneta kao dirigent. Od 2022. glazbeni je voditelj i dirigent Hrvatske operne akademije u Varaždinu, gdje prve sezone ostvaruje produkciju opere Figarov pir.
Od 2013. godine član je Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, gdje od 2015. godine radi kao Umjetnički voditelj studija uloga. Kao asistent dirigenta, u HNK je ostavrio 10 naslova, kao što su opere Sicilijanske večernje, Don Carlo, Madama Butterfly i Turandot, koncertna izvedba Gurre-Lieder Arnolda Schönberga i dr. Dirigirao je izvedbama opera Don Pasquale, Mimi, Ekvinocij, Figarov pir, Grofica Marica, Didona i Eneja, Così fan tutte. Kao pijanist i korepetitor stalni je suradnik vokalnih solista poput Rebeke Lokar, Tomislava Mužeka, Dunje Vejzović, Ljubomira Puškarića, Evelin Novak, Matije Meića i dr. Kao asistent dirigenta, surađivao je s mnogim dirigentima, kao što su Nikša Bareza, Ivan Repušić, Loris Voltolini i pok. Elio Boncompagni. Od rujna 2019. godine, članom je minhenskog kazališta Staatstheater am Gärtnerplatz, gdje ostvaruje njemački dirigentski debi u ožujku 2021. godine. Tijekom rada u Münchenu ostvaruje nekoliko projekata s ansamblima Bavarskog radija, i to s Münchner Rundfunkorchester i BR Zborom, kao asistent dirigenta i jezični suradnik.
Kao aranžer i dirigent surađuje i sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije te Zborom Hrvatske radiotelevizije, s kojima ostvaruje svoj debi u prosincu 2019. Sudjelovao je na međunarodnim natjecanjima u Liègu 2017. te Beogradu 2019. godine, gdje osvaja Posebnu nagradu za najbolju izvedbu operne arije.
Umjetnički je voditelj i dirigent dvaju ansambala: vokalni ansambl Projekt Lazarus (ostvaruje nastupe u Rimu, Beču, Veneciji, Varaždinu, Zadru, Hvaru, Zagrebu i dr.), komorne opere Opera bb (ostvaruje dvije operetne premijere: Vesela udovica 2017. i Šišmiš 2019. godine). S ansamblom Col legno od 2014. do 2018. godine ostvaruje gostovanja na mnogim festivalima u Zagrebu i Hrvatskoj.
Popusti se primjenjuju! Više informacija o prodaji i popustima u sezoni 2024./2025. možete pronaći ovdje.
G. Mahler - Lieder eines fahrende Gesellen / Pjesme putujuće djetića
K. Baranović - Z mojih bregov
P. Mascagni - Cavalleria rusticana, Preludij operi (klavir)
R. Leoncavallo - Pagliacci, Prolog
G. Verdi - Arije iz Latinske trilogije
