Rakursi

Naziv ciklusa Chiaroscuro svoje ishodište pronalazi u povijesti likovnih umjetnosti još u renesansi kad se pokušavaju pronaći novi načini „modeliranja“ slikarskog prizora. Kasnije se jazz glazba i likovna umjetnost prate i prožimaju, zajednički se opirući konvencijama i čvrsto zadanim okvirima, tendirajući improvizaciji i poliritmiji. Na tragu slične izmaknute dijaloške prakse nastaje i program elastičnih Rakursa koji je osmislio kustos Dalibor Prančević. U rasporedu koncerata jazz glazbe izmjenjuju se prostorno specifične intervencije četvoro umjetnika (Vedrana Perkova, Viktora Popovića, Neli Ružić, Lorena Živkovića Kuljiša) koji kao polazišnu točku koriste zgradu Hrvatskog doma, značajnog susretišta glazbe i vizualne umjetnosti.

Izložbeni program Rakursi posvećujemo Davoru Matičeviću (Split, 1945. – Zagreb, 1994.) povodom tridesete obljetnice njegova odlaska. Bio je ključna figura kustoskog rada tijekom 1970-ih i 1980-ih, temeljito proučavajući pitanja suvremene umjetnosti, a posebice ističući važnost intervencija suvremenih umjetnika u javnom prostoru. Njegov rad i projekti ostavili su dubok trag i snažan utjecaj na suvremenu umjetničku i kustosku scenu u Hrvatskoj.

***

Loren Živković Kuljiš

Tell me something I don't know (iz ciklusa Nešto za nešto)

kombinirana tehnika, dimenzije promjenljive

2024.

(postavljeno u zoni stepeništa)

Geometrija reakcije

papir, 108 x 79 cm

2024.

(postavljeno u izložbenoj dvorani drugoga kata)

***

Hrvatski dom, Tončićeva ulica 1, Split

11. svibnja 2024. – otvoreno

***

Radovi Lorena Živkovića Kuljiša mogu se pronaći u javnom prostoru grada Splita gdje se manifestiraju kao vrijedne spomeničke izjave oslobođene uobičajenih formalnih ograničenja (primjerice, Spomen ploča na boravak Sigmunda Freuda ili Spomenik Tonču Petrasovu Maroviću). Njegovo umjetničko istraživanje u Hrvatskom domu usmjereno je prema propitivanju efemernih kiparskih koncepata i njihovih vrlo elastičnih semantičkih interpretacija. Primjetno je kako se radovi često smještaju u upuštene segmente zida (kao svojevrsne prostorne negative) ili tik uz njih, naglašavajući njihovu nekonvencionalnu i ludičku komponentu.

Umjetnikove intervencije u osnovi prate ritam glazbene jazz improvizacije, uvodeći u novoobnovljenu zgradu secesijskog stila osjećaj pokretljivosti i privremenosti inspiriran fluksusom. Na primjer, role papira umetnute u horizontalne zidne niše sugeriraju neku vrstu imaginarnog govora i zajebantske šale na što upućuje aluzija na isplaženi jezik. Nadalje, drvena struktura s metalnim spojnicama obavijena prozirnom folijom, koju po vertikali obuhvaća traka prekrivena ugljenim autorovim duktusom i uhvaćena običnim hvataljkama za papir, nonšalantno se naslanja na zid te nastoji stupiti u dijalog s uramljenim crtežom koji ozbiljno istražuje odnos pozitivnih i negativnih prostornih oblika.

Kroz ovakav Lorenov intervencionistički pristup, umjetnička djela se gotovo antropomorfiziraju i postaju aktivni elementi u zgradi koju krasi svečani, ali ponešto statičan izgled te iznimna kulturna i povijesna važnost.

***

Dizajn plakata: Viktor Popović