Menu
Menu
KONCERT GRADSKOG ZBORA „BRODOSPLIT“
HOMMAGE JAKOVU GOTOVCU
Gradski zbor „Brodosplit“ i Hrvatski dom prigodom blagdana sv. Dujma poklanjaju svojim sugrađanima glazbeni specijalitet – hommage Jakovu Gotovcu, jednom od najvećih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća čija glazba nosi moćna obilježja ovdašnjeg dinarskog folklora, baš kao i mediteransku raspjevanost prožetu senzibilnošću.
Maestro Vlado Sunko, koji već 35 godina predvodi najtrofejniji hrvatski amaterski muški zbor „Brodosplit“, pomno je odabrao repertoar koji će dočarati autentičnost i raznovrsnost bogatog Gotovčeva opusa te, uz svima prepoznatljive narodne pjesme iz Dalmacije poput „Omili mi u selu divojka“ i „Dobra večer, uzorita“ i prepoznatljive arije Mile sa Završnim zborom iz opere „Mila Gojsalić“ i „Himne slobodi“, oživjeti neka kompleksna i rijetko izvođena antologijska djela hrvatske glazbe „Jadovanka za teletom“ i „Koleda“. Kako bi Gotovčeve skladbe odjeknule Hrvatskim domom u svojoj punoj moći, interpretativnoj vokalnoj snazi Brodosplitovaca u završnici koncerta pridružit će se instrumentalisti, a sve pod dirigentskom palicom maestra Vlade Sunka. Instrumentalni ansambl čine: klarineti: Ivana Bandalo, Igor Ivanović, Sandra Bedenik; fagoti: Tomislav Kurte, Krsto Petijević; kontrabas: Pjero Malkoć te timpani: Boris Žuvela.
Večer skrojenu od nota i fotografija, preplavljenu emocijama i reminiscencijama, moderirat će Herci Ganza.
Ulaz je besplatan uz ulaznicu koju treba pravovremeno predići u uredu poslovne tajnice Hrvatskog doma Split (4. kat) od srijede 24. travnja pa do nestanka pozivnica, svaki radni dan od 9 do 15 sati.
Oridano Trio sastav je koji iz nastupa u nastup čini sve da zadovolji (zahtjevnu) jazz publiku Hrvatske i inozemstva. Pri tom pothvatu uvijek koriste iskušane metode, neke od njih su šarm, rafiniranost i virtuozitet.
Oridano Trio njeguje gypsy jazz u maniri čuvenog Djanga Reinhardta ali s izrazitim osobnim pristupom - nečim što ih čini apsolutnim miljenicima publike i neupitno svrstava u sam vrh predstavnika ovog žanra u Hrvatskoj.
Na repertoaru su autorska glazba, glazba Djanga Reinhardta te ostale gypsy jazz uspješnice koje su s godinama postale dio kanona.
Članovi sastava
Orjen Riđanović (lead gitara)
Hrvoje Sudar (ritam gitara)
Vjekoslav Crljen (kontrabas)
Zbor mladih Rajnske nacionalne opere u Strasbourgu (Maîtrise de l'Opéra national du Rhin, na francuskom) je na turneji u Sloveniji i Hrvatskoj tijekom travnja 2024. Donijet će, uz najbolju francusku zborsku glazbu Debussyja i Duruflé, glazbu iz mnogih kultura diljem svijeta - na svahiliju, sirijskom, latinskom, engleskom pa čak i na nekim izmišljenim jezicima, poput djela Karla Jenkinsa. Splitska će publika moći čuti njihove dinamične glasove, kao i glasove Zbora OŠ Ravne njive - Neslanovac. Program također uključuje klasične izvatke iz Bacha, pa čak i neke superpozicije kontrastnih melodija, uključujući Bachovu glazbu i melodije koje je proslavio Elvis Presley.
Glazba kao posrednik, u koju je utkana memorija, uspomene na učitelje, na suradnje sa skladateljima i drugim glazbenicima – ideje su to koje su nadahnule izbor programa flautistice Ane Domančić i harfistice Mirjam Lučev-Debanić, nazvan Memento. Program seže od sasvim osobnih sjećanja - na profesorice, flautisticu Tinki Muradori i harfisticu Rajku Dobronić, putem glazbe koja im je posvećena (skladatelja Zvonimira Markovića i Anđelka Klobučara, koji je bio i profesor Ane Domančić), ili sjećanja na umjetničke suradnje s gitaristom Goranom Listešom putem Piazzolline Povijesti tanga (originalno za flautu i gitaru), do sjećanja utkanih u samu glazbu, poput reminiscencija na Rossinija u Chopinovoj skladbi ili Bizeta u glazbi Françoisa Bornea.
Marcel Tournier (1879.-1951.) rođen je u obitelji graditelja žičanih instrumenata, postavši harfist i skladatelj koji je napisao niz važnih skladbi za taj instrument. Predavao je na Pariškom konzervatoriju od 1912.-1948., naslijedivši na tom mjestu svog bivšeg učitelja, slavnog Alphonsea Hasselmansa. Njegova djela ispunjena su virtuoznim arpeggima, koji su prepoznatljivi znak harfističkog umijeća. Stil je bio tipičan za to doba, na tragu impresionizma Ravela i Debussyja. Impresionistička harmonija tek je naslućena u Dvama romantičnim preludijima op. 17, originalno skladanima za violinu i harfu 1909. godine, čiji je jezik romantičan i harmonijski bogat, nostalgično prizivajući prošla vremena.
Na razmeđu erudicije i čistog užitka muziciranja, glazba skladatelja i orguljaša Anđelka Klobučara (1931.-1916.) zauzima poseban prostor u povijesti hrvatske glazbe. Oblikovana snažnim utjecajima najnaprednijih glazbenih strujanja 20. stoljeća, a potom prelivena u kalup jedinstvenog glazbenog senzibiliteta, u njoj izražajna nekompromisnost i prijemčivost kod publike nisu žrtvovane jedna nauštrb druge. Većinu djela, njih oko tri stotine napisao je po narudžbi izvođača. Te skladbe su utoliko i otisci onih za koje su pisane, poput Triju stavaka za flautu i harfu, posvećenih 1970. godine vodećim hrvatskim umjetnicama, Tinki Muradori i Rajki Dobronić. Virtuozno djelo donosi postimpresionističku fantaziju ispunjenu arabeskama dvaju instrumenata koji grade ambivalentan svijet, građen od dvaju prostora koji jedva da se dotiču, ali čiji se harmonijsko-tonalitetni sudar doživljava kao prirodan spoj.
Zvonimir Marković (1925.-1986.) svoj glazbenički put počinje kod violončelista Antonija Janigra, izgradivši karijeru kao violončelist orkestra HNK Zagreb, Simfonijskog orkestra RTV Zagreb, Simfonijskog orkestra u Kairu, te kao komorni glazbenik. Kompoziciju je učio privatno kod Albea Vidakovića, te je ostavio oko stotinu pedeset djela, od komornih pa do orkestralnih i zborskih partitura, koje su izvodili ansambli ondašnje RTV Zagreb. Prepoznat je rafiniran tretman njegove komorne instrumentacije, kao i novoimpresionistička narav njegovih suzvučja. Ona posebno dolazi do izražaja u fluidnom ozračju skladbe Memento, posvećene flautistici Tinki Muradori. Premda originalno skladana za flautu i klavir, ova je skladba izvođenija u verziji za flautu i harfu.
Američki skladatelj Vincent Persichetti (1915.-1987.) bio je jedan od najutjecajnijih profesora na glasovitoj njujorškoj Školi Julliard. U njegovoj su klasi bili skladatelji poput Philippa Glassa, Stevea Reicha, Lowella Liebermana, Einojuhanija Rautavaare ili Lea Brouwera. Sam je vrlo rano počeo skladati, a njegov opus među najznačajnijim je u američkoj glazbi 20. stoljeća, obuhvaćajući žanrove od glazbe za klavir, preko raznolikog komornog opusa, do koncertantne i simfonijske glazbe. Počeo je skladati na tragu Stravinskog, Bartóka i Coplanda, koristeći različite dostupne skladateljske tehnike. U nizu od petnaest serenada istražuje razne komorne glazbene kombinacije. Serenadu br. 10 gradi od niza kratkih stavaka upečatljivih melodija, koje istražuju srodnost flaute i harfe, donoseći reminiscencije raznih stilova i razdoblja.
Jedan od najznačajnijih francuskih skladatelja prve polovice 20. stoljeća, Jacques Ibert (1890.-1962.) ostavlja raznolik i stilski eklektičan opus, ostajući na tragu francuskih romantičnih i impresionističkih uzora. Entr'acte jedno je od najprepoznatljivijih njegovih djela, u kojem odjekuje fascinacija francuskih skladatelja Belle-Époque španjolskom glazbom. Nastala je 1935. kao ulomak za scensku glazbu izvedbe drame Pedra Calderona El médico de su honra, a živahni pokret nadahnjuje se glazbom flamenca i strastvenim udaranjem nogu plesača.
Najveći romantični pijanist i jedan od najvažnijih i najinovativnijih skladatelja svoga vremena, Frédéric Chopin (1810.-1849.) uz neprocjenjivo vrijedan opus za klavir, sklada manji broj djela namijenjen drugim instrumentima. Varijacije na Rossinijevu temu Non più mesta iz opere Pepeljuga nastale su 1824., najvjerojatnije za skladateljeva oca koji je svirao flautu. Djelo je otkriveno tek stoljeće nakon Chopinove smrti. Varijacije kao žanr su pripadale briljantnom stilu, u kojem se trebala pokazati virtuoznost izvođača. Ova mladenačka skladba jedino je sačuvano Chopinovo djelo, u kojemu je Chopinova imaginacija namijenjena još jednom instrumentu uz klavir. Operna glazba, posebno velikog talijanskog majstora kojemu se Chopin naročito divio, ostavila je osobit trag na Chopinov stil ukrašavanja, čiji je izvor upravo u opernim fioriturama.
Briljantne fantazije na operne teme bile su jedan od omiljenih žanrova devetnaestog stoljeća. Od praizvedbe 1875. godine, opera Carmen Georgesa Bizeta postaje najpopularnijim izvorom prekrasnih tema za fantazije instrumentalnih virtuoza. Jedan od njih je i flautist François Borne (1840.-1920.), prvi flautist opere u Bordeauxu i profesor na Konzervatoriju u Toulouseu. Njegova najpoznatija kompozicija, Briljantna fantazija na teme opere Carmen, svjedoči o njegovoj ekspertnoj tehnici, kombinirajući virtuozno pisanje za instrument i osjećaj za raskošne ritmove i strastvene melodije Bizetove opere.
Zrinka Matić
ANA DOMANČIĆ rođena je u Hvaru. Diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Tinke Muradori. Magisterij nastavlja na Visokoj školi za glazbu i umjetnost u Stuttgartu kod K. Schochowa i A. Nicoleta. Doktorat stječe u SAD-u, kao Fulbrigthova stipendistica u klasi B. Johnsona na Peabody School of Music na Univerzitetu Johns Hopkins u Baltimoreu. Usavršava se kod S. Gazzellonija i Conrada Klemma, te kao dobitnica francuske državne stipendije na Conservatorie National Superieur u Parizu u klasi A. Mariona. Kao solistica nastupa uz različite orkestre i ansamble u Hrvatskoj i inozemstvu. Snimila je niz nosača zvuka, a posebno se ističe album s kompletnim opusom za flautu Borisa Papandopula, povodom stote obljetnice njegova rođenja 2006. godine. Profesorica je na UMAS-u u Splitu, te vodi seminare u Hrvatskoj, Francuskoj, Italiji, Sloveniji, Grčkoj, BiH i dr.
MIRJAM LUČEV-DEBANIĆ školovanje započinje u Splitu kod Dunje Lučev, a studij nastavlja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Rude Ravnik-Kosi. Usavršava se kod Isabelle Moretti u Francuskoj te Patrizije Tazzini u Italiji. Solo harfistica Zagrebačke filharmonije postala je 1993. godine, a od 2006. docentica je za harfu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Hvaljene solističke nastupe održava s hrvatskim i inozemnim orkestrima i komornim ansamblima u Hrvatskoj i inozemstvu. Od nastupa posebno izdvaja hrvatsku praizvedbu Koncerta za obou, harfu i orkestar Witolda Lutosławskog 1996., uz oboista Branka Mihanovića, te praizvedbu skladbe Nešto lijepo za harfu i gudački orkestar Tomislava Uhlika, koja joj je ujedno i posvećena. Njezine izvedbe zabilježene su na nekoliko nosača zvuka, od kojih se ističu Homage à Boris Papandopulo, Nino Mazzoni: Composizioni per flauto e arpa, Harfa i Nešto lijepo, na kojima predstavlja vrhunce harfističke literature.
Fotografije - Denis Stosic
Karneval životinja: pjevaj, pleši, sviraj, slušaj! namijenjen je učenicima razredne nastave u sklopu kojeg će sudionici uz pomoć mašte i izvođače stvoriti životinjsko carstvo. Aktivnim sudjelovanjem pomoći će Noi da pred veliki potop, koji je inspirirao Saint-Saënsa za ovo djelo, okupi u arku životinje. Uz autorsku pjesmu upoznat će pravila koncertnog bontona, a zatim postaju aktivni sudionici i kreatori radionice. Prvi stavak Kraljevski marš lava stihovima i pjevanjem dočarava kralja životinja, a imitirajući lavlju riku sudionici se pretvaraju u krdo lavova te usvajaju razlike instrumentalne i vokalno-instrumentalne glazbe. Uz stavak Avijarij sudjeluju imitirajući ptičji pjev, a potom traže kukavicu na kraju šume aktivnim slušanjem uz istoimeni stavak. Klavesi u Fosilima postaju glazbeni i radni instrument dok sudionici poput paleontologa otkrivaju okamine da bi u Finalu kroz pjesmu i tjeloglazbu uveli sve preostale životinje u arku.
Karneval životinja: pjevaj, pleši, sviraj, slušaj! namijenjen je učenicima razredne nastave u sklopu kojeg će sudionici uz pomoć mašte i izvođače stvoriti životinjsko carstvo. Aktivnim sudjelovanjem pomoći će Noi da pred veliki potop, koji je inspirirao Saint-Saënsa za ovo djelo, okupi u arku životinje. Uz autorsku pjesmu upoznat će pravila koncertnog bontona, a zatim postaju aktivni sudionici i kreatori radionice. Prvi stavak Kraljevski marš lava stihovima i pjevanjem dočarava kralja životinja, a imitirajući lavlju riku sudionici se pretvaraju u krdo lavova te usvajaju razlike instrumentalne i vokalno-instrumentalne glazbe. Uz stavak Avijarij sudjeluju imitirajući ptičji pjev, a potom traže kukavicu na kraju šume aktivnim slušanjem uz istoimeni stavak. Klavesi u Fosilima postaju glazbeni i radni instrument dok sudionici poput paleontologa otkrivaju okamine da bi u Finalu kroz pjesmu i tjeloglazbu uveli sve preostale životinje u arku.
Chui su hrvatski instrumentalni kvartet koji njeguje ponešto drugačiji pristup jazzu. Spoj suvremene klupske plesne glazbe u kombinaciji s jazzom, progresivnom glazbom, elektronikom i rock'n'roll beskompromisnim pristupom već s prvim albumom („Chui“ Dancing Bear 2012.) osigurao je Chuievcima kultni status na hrvatskoj glazbenoj sceni. Krajem 2013. godine za Dancing Bear objavljuju i drugi album „The Second Arrival“ koji kao i prvijenac dobiva samo pohvale od glazbene kritike i publike. 2015. godine pak Chui objavljuje treći album "Third Sun From The Stone" koji je osim što je pobrao samo odlične kritike, na skoro svim top listama proglašen za domaći album godine što do sad nije uspjelo ni jednom instrumentalnom sastavu u Hrvatskoj. Te godine skladaju i glazbu za kazališnu predstavu Hairy Hairy Mouth Litavskog kazališta Psilicone Theatre koju premijerno u živo izvode u Litvi na Kaunas bilenalu, a kasnije i u Berlinu na Klang der digne festivalu u kazalištu Chaubude. 2017. godine pak Chuievci su snimili album "Chui ovu glazbu" s Jazz orkestrom Hrvatske radiotelevizije s kojim s u rasprodali nekoliko koncerata uključujući i onaj u Velikom pogonu Tvornice kulture, a snimili su i pjesmu s hrvatskom glazbenom divom Josipom Lisac koja je već od mnogih medija proglašena pjesmom godine. Album "Chui ovu glazbu" je Chuievcima donio i dva Porina, jedan za najbolji jazz album i drugi za najbolju jazz izvedbu. Sljedeće godine dobivaju Rock & Off glazbenu nagradu za najboljeg jazz i najboljeg koncertnog izvođača. 2019. godine objavljuju prvi album u kvartet postavi s novom ritam sekcijom, Konradom Lovrenčićem na bas gitari i Ivanom Levačićem na bubnjevima. Album "Iz Kapetanovog Dnevnika" je opet osvojio dva Porina i od mnogih glazbenih novinara proglašen domaćim albumom godine, a Chui je opet proglašen najboljim Jazz & Off sastavom na Rock & Off glazbenoj nagradi. Krajem 2019. po narudžbi Goethe instituta i Hrvatskog filmskog saveza skladaju glazbu za nijemi dokumentarni film Berlin simfonija velegrada (1927.) redatelja Valtera Ruttmana koji premijerno izvode uz filmsku projekciju u kinu Tuškanac na otvorenju Berlinale Specijal festivala u Zagrebu, zatim i na Danima Hrvatskog filma, Dop festivalu u Varaždinu, a ove godine povodom desetog rođendana benda su izveli Berlin i na Ljetnoj pozornici kina Tuškanac, Osječkom kulturnom ljetu i na Pula film festivalu. 2020. treći put za redom osvajaju novinarsku nagradu Rock & Offa za najboljeg Jazz & Off izvođača. 2022. godine objavljuju novi studijski album "Zagreb – Berlin" zamišljen konceptualno kao dvostruki album, na jednom vinilu skladbe nastale za vrijeme pandemije, a na drugom skladbe koje je Chui skladao za Berlin simfoniju velegrada. Naslovnicu za album je naslikao naš svjetski najpriznatiji i najpoznatiji majstor stripa i ilustracija Igor Kordej. Album je od glazbenih novinara i Rock & Off nagrade proglašen domaćim albumom godine.
Sastav:
Brojna djela mladenačkog razdoblja Johannesa Brahmsa (1833.-1897.) posvećena su instrumentu kojim je virtuozno vladao, klaviru. Violinist Joseph Joachim, ujedno jedan od najboljih Brahmsovih prijatelja, svjedočio je o „božanstvenom sviranju“ Brahmsa, a Schumann je Brahmsove sonate opisao kao „prikrivene simfonije“. Dok najveći broj skladbi za klavir solo piše u svojim dvadesetima, u srednjem se stvaralačkom razdoblju više posvećuje klaviru u komornim sastavima. Tek u kasnijim se godinama ponovno vraća klaviru solo, i to u kraćim djelima, koja se često opisuju kao „introspektivna“. Među njima su i Fantazije op. 116 (Phantasien), nastale 1892. godine, niz od sedam kompozicija povezuje nalik ciklusu, izmjenjujući u njemu komade koje karakterizira kao capriccio ili intermezzo. Radi se o uglavnom trodijelnim kompozicijama, u kojima zgusnuto donosi bogat melodijsko-harmonijski materijal, a skladbe su međusobno povezane jasno naslućenim tematskim, harmonijskim i stilskim vezama. Dva Capriccija burnog karaktera, oba u d-molu, daju okvir nizu, a intermezza u sredini (4.-6.), donose mirnija raspoloženja. Središnji Capriccio, br. 3 ima karakter scherza, a melankolični Intermezzo br. 2 karakter polaganog stavka. Trodijelni je oblik u ovim skladbama zamagljen, a posebno je neobičan u prekrasnoj četvrtoj skladbi u nizu. Središnja epizoda u br. 3 jedan je od posljednjih herojskih ulomaka koje je Brahms skladao.
Aleksandar Skrjabin (1872.-1915.) svojim je djelima želio slušatelju omogućiti putovanje na natprirodno uzvišeno mjesto postojanja kroz jezik simbola, u kojem su konvencionalnim glazbenim sredstvima dana nova značenja, tako što se na neobičan način izmiče tradicionalnim tonalitetnim postupcima. Njegov ideal bila je ekstaza, odnosno čin stvaranja kojim se stanje ekstaze moglo postići. Izvanglazbene ideje, neortodoksno zanimanje za sinesteziju i druge metafizičke doktrine odvele su ga na put istraživanja, koje će transformirati njegov skladateljski jezik, iz romantičnog koji nasljeđuje, u nešto gotovo avangardno. Fantazija op. 28 nastaje u trenutku velike zaposlenosti, 1900. godine, kada se Skrjabin približavao prekretnici, sve zreliji da se okrene novom poimanju tonaliteta i njegovih unutarnjih veza, kao i jedinstvenom poimanju tematskog materijala i gradnje forme. Iako se Skrjabin navodno, prema riječima ne uvijek pouzdanog biografa Leonida Sabanejeva, nije sjećao da je skladao ovu Fantaziju, ona je važna poveznica u njegovom razvoju, od treće prema četvrtoj sonati, koja već govori sasvim novim jezikom, prepoznatljivim zrelim Skrjabinovim. Dvosmislene harmonije javljaju se već na početku Fantazije, premda je njezin okvir jasno u h-molu, ali tonika je izbjegnuta. Iz prve teme koja se rađa u gotovo mučnom protupomaku linije basa i melodije, izbija prekrasna melodija druge teme u D-duru. Javlja se u kanonu. Završna grupa teme, također u D-duru, pršti ritmovima i herojskim gestama. Teme se opširno razrađuju, a rekapitulacija donosi njihovu grandioznu transformaciju. Unatoč nazivu „fantazija“, radi se o sonatnom allegru, dok su elementi fantazije sadržani u kodi improvizacijskog karaktera i rekapitulaciji. Trijumfalna koda donosi reminiscenciju na jedan od najznačajnijih glazbenih trenutaka, putokaz za razvoj iz romantizma prema glazbenim smjerovima novog stoljeća - Wagnerovu Ljubavnu smrt iz Tristana i Izolde.
Djela za klavir Antonína Dvořáka (1841.-1904.) uglavnom su laganijeg žanra, poput plesova ili manjih karakternih komada. S obzirom da je bio prvenstveno gudač (svirao je violinu i violu), u njegovom je stvaralaštvu klavir na red dolazio tek nakon komorne i simfonijske glazbe. Ipak, neka djela za klavir solo postaju omiljena na pijanističkom repertoaru, a u toj je skupini Osam humoreski B. 187 op. 101. Počeo ih je skladati za vrijeme boravka u New Yorku 1894., a dovršio tijekom ljeta iste godine u Češkoj. U njima se prepoznaje Dvořákova prepoznatljiva koncepcija američke glazbe, s uporabom pentatonskih melodija i modusa poput eolskoga ili lidijskoga. Fraze su kratke, pravilne, sa snažnim ritamskim obilježjima i pedalnim ili ostinatnim tonovima koji prizivaju folklor. Mnogi ukrasi, ponavljani tonovi ili brze figuracije podsjećaju na Dvořákov Hiawatha modus, dok se u nekima javljaju i tzv. blue notes iz crnačke duhovne glazbe. Sedma humoreska u Ges-duru najpoznatija je od svih. Obiluje sentimentalnim melodijama i punktiranim ritmovima cakewalka, premda je navodno Dvořák skladajući taj ritam bio nadahnut ritmom vožnje vlakom.
Stvaralaštvo za klavir Roberta Schumanna (1810.-1856.) često se smatra najpotpunijim i najboljim dijelom njegova opusa, koji ujedno idealno pokazuje sva lica njegove strastvene, romantične naravi. Humoreska op. 20 zagonetno je djelo, čiji naziv može navesti na krivi trag. Pojam Humora, u smislu u kojem ga je Schumann upotrijebio u svojoj skladbi, dopire od Schumannova omiljenog njemačkog romantičnog romanopisca Jeana Paula i označava „sretnu kombinaciju između gemütlich (genijalnog) i witzig (dosjetljivog). U Humoreski je prisutan dijalog njegovih alter-ega, tankoćutnog Euzebija i ekstrovertiranog, često ironičnog Florestana, koje je osmislio kako bi izrazili njegova različita stajališta. Humoreska nastaje 1839. nakon razdoblja skladateljske blokade i jedno je od najvažnijih novih skladateljevih djela. U pismu Clari Wieck, s kojom je, unatoč protivljenju njezina oca održavao romantičnu vezu, oduševljeno piše: „Sjedio sam za klavirom cijeli tjedan, smijao se i plakao, sve odjednom. Sve ćeš to naći divno prikazano u mom opusu 20, Grand Humoreske, koja je već u tiskarovim rukama.“ Prevrtljiva raspoloženja prikazana u skladbi pretežno su, kako Schumann priznaje, melankolična. Sedam odjeljaka skladbe povezano je suptilnim motivskim vezama, koje daju osjećaj jedinstva.
Zrinka Matić
O Lukášu Vondráčeku:
"…Oduševilo me sviranje Lukáša Vondráčeka… Zaslužuje puno pažnje…" -Vladimir Ashkenazy
"Najveći pijanistički talent našeg doba" - Stuttgarter Zeitung
"Pijanist neizmjernog dara i nepokolebljivog intenziteta" - Sydney Morning Herald
"Izvanredno zreo umjetnik čije izvedbe mame na riječ savršen" - Cincinnati Post
BIOGRAFIJA
Lukáš Vondráček, klavir
Dobitnik Grand Prix na Međunarodnom pijanističkom natjecanju kraljice Elizabete 2016. godine, Lukáš Vondráček u sezoni 2023./24. uključuje nastupe sa Simfonijskim orkestrom iz Bamberga i Jakubom Hrůšom u Bostonu, Češkim filharmonijskim orkestrom, Simfonijskim orkestrom Zapadne Australije i Janáčekovom filharmonijom.
Lukáš Vondráček je debitirao s Češkom filharmonijom u dobi od petnaest godina pod okriljem Vladimira Aškenazija, koji je za njega rekao: "Takav se pijanist rađa jednom u trideset godina." Dobitnik je brojnih prestižnih međunarodnih nagrada, a njegova prirodna i sigurna muzikalnost i izvanredna tehnika odavno su ga obilježili kao nadarenog i zrelog glazbenika.
Tijekom posljednjeg desetljeća Lukáš Vondráček proputovao je svijet radeći s orkestrima kao što su Filadelfijski, Tasmanijski i Sydneyski simfonijski orkestri, Tokijski metropolitanski simfonijski orkestar, Frankfurtski simfonijski radio orkestar, Orkestar Filharmonija, Nacionalni orkestar iz Lillea, Varšavska filharmonija, Simfonijski orkestri iz Turkua i Malmöa, Filharmonija Los Angelesa, Simfonijski orkestri Chicaga, Pittsburgha i Londona, Antwerpenski simfonijski orkestar, Filharmonija iz Osla, Nizozemska filharmonija itd. Recitali su ga odveli u hamburšku Elbphilharmonie, Flagey u Bruxellesu, leipziški Gewandhaus, Wiener Konzerthaus, Concertgebouw u Amsterdamu te na renomirane festivale kao što su Menuhin Festival Gstaad, Piano Espoo u Finskoj, Praški proljetni festival, Lille Piano Festival, Klavirski festival Rudolf Firkusny, Kissingerov ljetni festival i dr.
U dobi od četiri godine Lukáš Vondráček se prvi put pojavio u javnosti. Postigao je svjetsko priznanje primivši mnoge međunarodne nagrade, prije svega Grand Prix na Natjecanju kraljice Elizabete u Bruxellesu 2016., uz prve nagrade na Međunarodnim pijanističkim natjecanjima Hilton Head i San Marino te Međunarodnom pijanističkom natjecanju Unisa u Pretoriji, kao i diskrecijsku nagradu žirija Raymonda E. Bucka na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Van Cliburn 2009
