Menu
Menu
Kada je gostovao kao Gioachino Rossini u našoj predstavi Teta Opereta i Barba Klavalir, Giorgio Surian, svjetski proslavljeni operni umjetnik, inspiracija i učitelj mnogim mlađim kolegama opernim pjevačima, pozvao je djecu iz publike koja vole scenu i žele pjevati na vjenčanju Figara i Susanne u operu Figarov Pir, W. A. Mozarta. Čak je i sam Mozart u čarobnu operu Teta Opereta, samo zbog splitske djece, doputovao u Split direktno iz Salzburga i ovih dana živi tu s nama.
Djeca koja su tijekom tjedna sudjelovala na glazbeno-scenskim radionicama s mentorima, nastupit će na generalnoj probi 14. ožujka u 18 sati, kao i dvijema izvedbama u svibnju. Pozivamo Vas da nam se priključite.
***
Tekst pjesmice
Nosimo vam ljubav, sreću,
Nosimo vam sunca sjaj.
Nek vam život bajka bude,
Nek na zemlji vlada raj.
O ljepoto vječna ti si,
Svakom biću ti si dar.
Nek sve zvijezde plešu s nama,
Mjesec, Sunce, divan par.
Zemlja naša slavi mir.
Figaro i Susanna,
Radost naša, vaš je pir.
Nizu koncerata prominentna splitska pijanistica Vesna Podrug 11. ožujka pribrojit će solistički recital koji obuhvaća neke od vrhova pijanističkog repertoara, sparujući Schuberta, Prokofjeva i Božičevića. Ivan Božičević, skladatelj i profesor kompozicije na splitskoj Umjetničkoj Akademiji, ostvario je u 2021. godini niz međunarodnih uspjeha. Na natječaju Koledža Ithaca (SAD) za jazz kompoziciju za big band, Božičevićevoj Salbunadi dodijeljen je pobjednički „Grand Prize“, u konkurenciji više od 120 skladbi. Božičevićevu skladbu je 30. travnja ove godine izveo Ithaca College Big Band pod ravnanjem Michaela Titlebauma.
***
Posljednja godina prerano okončanog života Franza Schuberta (1797.-1828.) donijela je Schubertu konačno prepoznavanje u širem krugu javnosti, kao i financijske uspjehe. Schubert je veći dio svog života proveo relativno slabo poznat, osim među užim krugom poklonika. Kao član društva prijatelja glazbe, Gesellschaft der Musikfreunde (poznatijeg kao bečki Musikverein), uspijeva u ožujku 1828. organizirati vlastiti veliki koncert (povodom prve obljetnice smrti L. van Beethovena) i zadobiti svu pozornost bečke javnosti. Njegova karijera tek je trebala procvjetati. U svibnju iste godine nastaju Drei Klavierstücke D. 946 (Tri klavirska komada) koja u Schubertovom rukopisu nisu posebno imenovana. Stekavši ugled vodećeg romatničara tek nakon smrti, posredstvom svojih nasljednika Mendelssohna, Schumanna, Listza i Brahmsa, tek se tada stječe uvid u veliku raznolikost i bogastvo njegova opusa. Godine 1868. Brahms anonimno uređuje i objavljuje Tri klavirska komada D. 946, objedinjujući ih u ciklus iako nije sigurno jesu li originalno tako zamišljena. Prvim u es-molu dominira nemirna, žustra glazba glavnog ulomka, koji se izmjenjuje s dvjema mirnijim epizodama meditativnog karaktera. Druga od tih epizoda u rukopisu je prekrižena, ali Brahms ju je odlučio zadržati (međutim izdavači i pijanisti češće poštuju Schubertovu odluku). Drugi komad u Es-duru je najizvođeniji, počinje mirnim lirskim ulomkom koji se izmjenjuje dvama bržim ulomcima, triom u C-duru i triom u as-molu. Posljednji komad u svijetlom C-duru počiva na živahnim sinkopiranim ritmovima i nepravilnim, variranim frazama, nalik foklornom plesu.
Kao skladatelj i pijanist, Sergej Prokofjev (1891.-1953.) neka od najvažnijih djela svoga raznolikog opusa posvećuje klaviru, napisavši čak šest koncerata za klavir, kao i brojna djela za klavir solo. Njegovih deset sonata (jedanaesta ostaje samo u skicama), nezaobilazan su dio pijanističkog repertoara. Mladenačka Druga sonata za klavir u d-molu, op. 14 iz 1912. već pokazuje jedinstven skladateljev glazbeni jezik. Unutar klasičnog okvira sonate, u njoj bujaju modernističke glazbene geste, u svakom od četiri stavka pokazujući različita lica Prokofjevljeve glazbene osobnosti. Prvi stavak odvažan je, s virtuoznim pijanističkim ulomcima, koji se odmjenjuju s introspektivnim, gotovo romantičnim glazbenim mislima, koje su svejedno ispunjene zaigranim disonancama. Snažna ritmičnost i klaunovska gesta jasan su potpis Prokofjeva u drugom stavku. Treći stavak gotovo je statičan, sa svojim polaganim promjenama koje se gotovo neprijetno odvijaju u harmoniji ispod melodija, čiji blag tijek prekida motiv skoka koji preuzima iz prve teme prvog stavka. Posljednji stavak pršti brzim ritmovima, iz kojih se rađaju opet zaigrane geste, nalik onima u prvom stavku, ali sada potencirane kroz još raznolikiju paletu ritmova i teatralnih dekoracija. Prokofjev je Drugu sonatu posvetio prijatelju s Konzervatorija u Sankt Peterburgu, Maximilianu Schmidthofu, koji je 1913. godine počinio samoubojstvo. Sonatu je praizveo sam Prokofjev 1914. godine u Moskvi.
Često opisivan kao minimalist, skladatelj Ivan Božičević, ujedno i orguljaš, pijanist, obrađivač i jazz glazbenik, pojašnjava kako je u njegovom glazbenom jeziku u fokusu „estetski pristup pri kojem se sa što manje sredstava želi izraziti što više, ali je harmonijski jezik bogatiji od onoga koji se javlja u stilu minimalizma“. U svojim djelima, koja sežu od solističkih i komornih do simfonijskih, traga za „unakrsnom oplodnjom“ različitih stilova i razdoblja koja ga zanimaju, od baroka, preko elektronike, do stilova kao što su jazz i world music. U skladbi Shaken From a Crane's Bill (Otresene sa ždralova kljuna), nadahnuće pronalazi u haiku poeziji kineskog pjesnika i zen majstora iz 13. stoljeća, Dōgena. Kapi koje se javljaju u Dōgenovoj kratkoj impresiji (S čime ću/Usporediti svijet?/S mjesečinom, koja se odražava/U kapima rose/Otresenim sa ždralova kljuna), nadahnjuju skladbu čiji meki peteroglasni akordi i rastvorbe ispunjene raspršenim tonovima melodije, prizivaju atmosferu drevne meditacije. Skladba je originalno pisana za sastav violine, klarineta i klavira, te je pobijedila 2018. na natječaju udruge Random Access Music iz New Yorka.
Monumentalno djelo, Chaconna Bach-Busonija, originalno je finalni stavak Partite br. 2 za violinu solo BWV 1004 Johanna Sebastiana Bacha (1685.-1750.), koja nastaje u periodu od 1717.-1720. u Köthenu. Posljednji stavak, Chaconna počiva na formi varijacija nad temom u basu (u ovoj Chaconni više je od šezdeset varijacija) i najdulji je stavak u ovoj partiti. Vrlo često se izvodi zasebno, a doživjela je i niz transkripcija za izvođenje na drugim instrumentima. Jedna od
najvažnijih je ona Ferruccia Busonija (1866.-1924.), skladatelja i pijanista, koji je svoje oduševljenje za Bacha pokazao u najranijoj dobi, te studirao njegovu glazbu već za vrijeme školovanja u Beču, nastavljajući proučavati djela velikog majstora tijekom cijelog života. Svoju transkripciju Busoni je skladao kasnih devedesetih godina devetnaestog stoljeća i posvetio ju pijanistu Eugeneu d'Albertu, a često ju je i sam izvodio na svojim recitalima. Za razliku od prijašnje Brahmsove transkripcije Bachove Chaconne za klavir za lijevu ruku, koja vjerno prati original, Busoni u svojoj raskošnoj transkripciji Bachovih varijacija, temu varira na vlastiti način u duhu Bacha, pridajući joj grandioznost zvuka klavira, te ističući različite boje i virtuozne aspekte veličanstvene i ujedno dirljive Bachove teme.
Zrinka Matić
***
Vesna Podrug Kossjanenko rođena je u Splitu, gdje je započela svoje glazbeno obrazovanje u klasi prof. Gordane Lentić. Osvojila je šest prvih nagrada na republičkim i saveznim natjecanjima u bivšoj Jugoslaviji. Godine1986. dobila je stipendiju Sveučilištu za glazbu i scenske umjetnosti u Beču kod prof. Paula Badure-Skode. Godine 1988. snimala je za ORF, a 1989. bila je stipendistica Ministarstva za znanost Republike Austrije. Godine 1992. završava studij klavira naslovom Magistra umjetnosti. Usavršavala je klavirsku komornu glazbu kod prof. Georga Eberta, na istom Sveučilištu završava i pedagoški odjel za naslov profesora.
Za vrijeme studija Vesna Podrug svira brojne recitale: Bösendorfer Saal - Beč, Seckau – Tjedni kulture, Radtstadt – Kulturno ljeto, Dalmacijakoncert, Egremont-Velika Britanija, Splitsko i Hvarsko ljeto, te nastupa solistički s orkestrom HNK u Splitu pod ravnanjem Borisa Papandopula i Ive Lipanovića. Vesna Podrug je osam puta izvela Beethovenov Peti koncert s orkestrom Bečke države opere. Nastupala je s renomiranim umjetnicima: Davidom Grigorjanom, Vladimirom Kossjanenkom, Soo Kyung Hong, Goranom Listešom, Isabell Bringmann, Martinom Serafin i Michelangelom Cavalcantijem u poznatim koncertnim dvoranama kao što su Musikverein, Konzerthaus i Staatsoper u Beču, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog i Hrvatski glazbeni zavod u Zagrebu i Conservatorio Giuseppe Verdi u Milanu. Održala je brojne koncerte u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Švicarskoj, Irskoj, Velikoj Britaniji, Finskoj, Turskoj i Hrvatskoj. Ističu se koncerti s belgijskim violistom Michaelom Kugelom te američkom sopranisticom Denyce Graves na 53. Dubrovačkim ljetnim igrama, s francuskim violistom Gerardom Causseom na festivalu u Hartbergu/Austrija, s austrijskim flautistom Karl-Heinz Schützom na Falaut-festivalu u Milanu, s kineskom sopranisticom Hui He na 61. Dubrovačkim ljetnim igrama te Gudačkim kvartetom Tartini iz Ljubljane na 56. Splitskom ljetu.
Godine 1999. zajedno s Vladimirom Kossjanenkom snimka za bečku diskografsku kuću Extraplatte album Music for Viola s Vladimirom Kossjanenkom, a 2002. In Memoriam Shostakovich s Michaelom Kugelom. Ovo izdanje The Strad Magazine London izabrao je kao najbolji Recital Disc – Strad Selection. Pored pedagoške djelatnosti na bečkom Sveučilištu (Wiener Volkshochschule), predavala je i na mnogobrojnim ljetnim seminarima. Vesna Podrug bila je angažirana kao stalni korepetitor u Bečkoj državnoj operi, te kao pedagoški suradnik na Sveučilištu za glazbu i scensku umjetnost u Beču. Od 2007. djeluje kao docent za klavir na Umjetničkoj Akademiji u Splitu.
Veton Marevci, dirigent
Ivan Violić, klavir
Edita Topić Kopeczky, harfa
***
Povijest glazbe za ženski zbor vrlo je slična onoj općoj – od drevnih vremena, u kojima se maglovito spominju ženski glasovi svećenica koje su pjevale prilikom obreda u egipatskim hramovima, pa do srednjega vijeka, kada je žensko pjevanje bilo svedeno na pjevanje u samostanima, ženski glasovi imaju malo mjesta u povijesti glazbe. Malo je iznimaka koje su ostale zapamćene, poput opatice Hildegarde von Bingen, koja je skladala glazbu namijenjenu izvedbi poglavito žena, drugih opatica. Još jedna iznimka bili su venecijanski Ospedali, sirotišta za žensku djecu, u kojima su glazbu podučavali velikani poput Vivaldija, Caldare, Cimarose i Porpore, čije su izvedbe bile toliko hvaljene, da su se školama pridruživale i kćeri bogatih obitelji koje su tamo željele učiti glazbu. Iako je u doba baroka među opernim solisticama bilo zvijezda koje su mogle parirati opernim divima, kastratima, u opernim zborovima pjevanje žena razvija se vrlo polako, počevši u francuskim kazalištima sredinom osamnaestog stoljeća. Tek u devetnaestom stoljeću pjevanje u zboru oživljuje u punom smislu riječi i za žene i za muškarce, s praksom izvođenja Händelovih i Bachovih djela u velikim sastavima. U Njemačkoj, paraleleno s razvojem Lieda, počinje cvjetati Chorgesang. Njemačke višeglasne pjesme za ženske ansamble nastajale su često za neformalne prilike, a među prvima koje su nastale za formalno osnovan ženski ansambl bile su skladbe Johannesa Brahmsa (1833.-1897.), koje je skladao za Hamburški ženski zbor koji je osnovao 1859. godine. S njim će praizvesti skladbu nastalu godinu dana ranije, molitvu Ave Maria op. 12 za ženski zbor i orkestar (koju obrađuje za ženski zbor i orgulje).
Ima nešto od samostanskog zvuka u Brahmsovom uglazbljenju latinskog teksta, u dojmu modalnosti koji postiže pokojom neočekivanom modulacijom, kao i u postupnom, pravilnom vođenju glasova koje rezultira smirenim, kristalno jasnim četveroglasjem.
Opera Falstaff po svemu je sudeći, trebala biti posljednje djelo velikog opernog skladatelja Giuseppea Verdija (1813.-1901.) Njime je dovršio svoj veliki operni opus, napravivši iskorak iz vlastitog skladateljskog jezika, ali i donijevši sukus dotadašnjih postignuća. Ipak, to nije bio kraj. U poznim godinama Verdi sklada niz duhovnih skladbi za različite sastave, koje je njegov izdavač Ricordi spojio u izdanje Quattro pezzi sacri 1898. U njima se Verdi vraća velikanima talijanske povijesti, odajući počast Danteu i Palestrini, kao ishodištima talijanskog jezika i glazbe. Najočitije je to u skladbi za ženski zbor a cappella, Laudi alla Vergine Maria, dovršenoj 1888., u kojoj kontrapunktom i tonskim slikanjem priziva arhaičan stil i bira molitvu iz XXXIII. pjevanju Raja, u kojoj Sv. Bernard u Danteovo ime moli za spoznaju božanskog misterija.
Franz Schubert (1797.-1828.) je sa svojih nekoliko kompozicija za ženski zbor postavio temelje na kojima će moći graditi budući skladatelji. Posebno su važni zborovi koje sklada u zrelim godinama, od 1820.-1827. U njima na jednak način kao u solo pjesmama posvećuje pažnju detaljima u melodijskoj liniji i klavirskoj pratnji. Među ovim skladbama je Psalam 23, Gott ist mein Hirt (Bog je moj pastir), jedna od onih koje sklada za studentice svoje prijateljice Anne Frölich na bečkom Konzervatoriju. Skladba je bila često izvođena, a prilikom izvedbe na Konzervatoriju 7. rujna 1827. publika je bila toliko oduševljena, da je skladba morala biti ponovljena.
Engleski skladatelj Gustav Holst (1874.-1934.) stasao je u generaciji tzv. engleskih pastoralista, koja je dijelila očaranost engleskom narodnom glazbom, a zajednička im je bila i ljubav prema engelskoj poeziji. Ipak, Holst se vrlo brzo izdvojio svojim afinitetom prema hinduističkoj kulturi. Izučavajući sanksrt, sam je prevodio tekstove koje je uglazbljivao u velikom broju svojih djela. Među njima su i pjesme za ženski zbor i harfu, Zborske himne iz Rig Veda op. 26, skladane od 1808.-1812., u kojima, u spoju s raspjevanim višeglasnim slogom tipičnim za englesku vokalnost, želi evocirati infleksiju specifično temperiranih indijskih raga. Od ukupno četiri grupe himni koje uglazbljuje Holst, treća sadrži četiri himne, čiji su tekstovi kratke molitve zamišljene kao obredne invokacije zori, vodi i drugim očitovanjima Jednog, odnosno Brahmana.
U odnosu na duhovni dio opusa za zbor, svjetovnih skladbi za zbor u opusu Petra Iljiča Čajkovskog (1840.-1893.) osjetno je manji broj, ali gotovo sve su pravi dragulji zborskog pisanja. U njima donosi impresije prirode: oblaka, večeri, kukavice ili slavuja. Ljepota noći i slavujeve pjesme nadahnjuje njegovu kratku kantatu na vlastiti tekst, Priroda i ljubav, romantične poruke o prirodi koja pruža utočište. Skladana je za studentice pjevanja moskovskog Konzervatorija 1870. godine.
Od ranih skladbi,kao što je orkestralna suita Printemps, Claude Debussy (1862.-1918.) na jedinstven je način doživljavao glas. Želio ga je tretirati poput instrumentalne boje, koristeći katkad vokalize zbora u svojim orkestralnim djelima. I u skladbama s tekstom fluidnost vokalnih linija i eterična boja, ono su što karakterizira njegovo pisanje za zbor. Mladenačka skladba iz 1882. za ženski zbor i klavir (originalno uz orkestar) Salut printemps, na tekst Anatolea de Ségura, nadahnuta je omiljenom temom buđenja proljeća.
Analogija prirode i mladosti, u idealiziranom svijetu djevojčica, cvijeća i leptira, nadahnula je neka od najljepših ostvarenja hrvatske glazbe za zbor, Pjesni ljuvene Josipa Hatzea (1879.-1959.) na stihove Rikarda Katalinića Jeretova. Prirodna Hatzeova inklinacija pisanju za glasove produbljena je studijem kod Pietra Mascagnija, koji će uroditi dvjema operama, kao i nizom od šezdesetak solo pjesama i zborskih djela. U ciklusu Pjesni ljuvene prepoznaje se Hatzeov jedinstven potpis mediteransko-slavenski tople melodioznosti i vedrine, blago zasjenjene modernističkom sviješću o prolaznosti mladosti i ljubavnog zanosa.
Zrinka Matić
***
Zbor HNK Split nekoliko puta u povijesti splitskog kazališta činio je jezgru iz koje se razvila splitska Opera. Bez obzira na suradnju, a i povezivanje sa srodnim tijelima u Kazalištu i izvan njega, Zbor je u mnogim prilikama djelovao i samostalno. U tijeku iznimno dinamičnih glazbenih zbivanja u splitskom HNK, Zbor je izrastao u osnovnog pokretača značajnih uspjeha i priznanja koja je ansambl splitske Opere stekao do naših dana. Ovaj je ansambl, naime, najmanje sklon oscilacijama, iznimno je fleksibilan za svaku vrstu glazbenih zadataka, a na opernoj sceni pokazuje zadivljujuću darovitost u uprizorenju najsloženijih dramskih zapleta. Uostalom, kako napominje glazbena kritika "note ionako imaju najveću težinu kad se izvode uvjerljivo, strasno i točno", a upravo to su neke od odlika pjevanja Zbora splitskog HNK. Svu brojnost i raznolikost opernih naslova koje Zbor realizira kao glavnu produkciju zajedno s Orkestrom, kao i raznolik koncertni repertoar na kojemu se nalaze najzahtjevnija zborska djela klasične i moderne glazbene literature, bilo bi nemoguće realizirati bez suradnje s najznačajnijim imena dirigentske scene od kojih je većina napravila i respektabilnu međunarodnu karijeru. Uz svojedobne umjetničke ravnatelje Opere Nikšu Barezu te Vjekoslava Šuteja, tu su i Jakov i Loris Voltolini, Nikolaj Žličar,Vid Kuzmanić, Josip Veršić, Ivo Lipanović, Hari Zlodre, ali i Pavle Dešpalj, Tonko Ninić, Mladen Tarbuk, Miroslav Homen, Damir Marušić. Dugogodišnji voditelj ansambla bio je Nikola Ercegović, a svakako se treba prisjetiti i glazbenika kao što su Josip Veršić, Drago Bubalo, Rozarija Mimica Samodol, Ana Šabašov, Domeniko Briški, te Frane Kuss. A prisjetimo li se i takvih glazbenih autoriteta kakvi su bili Lovro pl. Matačić, Boris Papandopullo ili Silvije Bombardelli, koji su znali dirigirati ali i skladati baš za Zbor i Orkestar splitske opere, onda je tek razvidan kako potencijal ansambla o kojem je riječ, tako i zadovoljstvo njihovih ravnatelja njegovom interpretativnom razinom. Danas je dirigent Zbora HNK Split maestro Veton Marevci.
Kada je gostovao kao Gioachino Rossini u našoj predstavi Teta Opereta i Barba Klavalir, Giorgio Surian, svjetski proslavljeni operni umjetnik, inspiracija i učitelj mnogim mlađim kolegama opernim pjevačima, pozvao je djecu iz publike koja vole scenu i žele pjevati na vjenčanju Figara i Susanne u operu Figarov Pir, W. A. Mozarta. Čak je i sam Mozart u čarobnu operu Teta Opereta, samo zbog splitske djece, doputovao u Split direktno iz Salzburga i ovih dana živi tu s nama.
Djecu pozivamo da nam se priključe u stvaranju nove adaptacije opere Figarov pir kroz niz radionica koje će se održati pod mentorstvom prof. Suriana, doc. Žane Marendić, naše Tete Operete, i pijanista Zorana Velića, našeg Barba Klavalira, i likovnih pedagoga Studija 21. Radionice će se održavati u Hrvatskom domu Split po sljedećem rasporedu:
Sudjelovanje je besplatno.
Priključite nam se na ovom veselom vjenčanju i zapjevajte s nama pjesmicu Nosimo vam Ljubav, Sreću, za koju je stihove na Mozartovu glazbu napisala sama autorica Tete Operete, mezzosopranistica Žana Marendić. Audiosnimku pjesmice možete preuzeti ovdje, a tekst u nastavku.
Djeca će imati priliku doživjeti nezaboravno iskustvo nastupa u operi za djecu i mlade zajedno s mladim opernim pjevačima. Malene balerine i Trio iz predstave Teta Opereta također će doći na proslavu vjenčanja i u maloj petominutnoj sceni, zajedno s publikom, plesati, pjevati i glumiti na vjenčanju u režiji prof. Giorgia Suriana uz klavirsku pratnju izvrsnog pijaniste Zorana Velića, našeg Barba Klavalira.
Vjerujemo kako će ovo iskustvo nastupa na sceni i pjevanja uz predivnu Mozartovu glazbu dati djetetu motivaciju da sutra možda odabere glazbu ili glumu za svoj poziv... ili da postane kazališni redatelj.
Vaše će dijete zapjevati i zaigrati na izvedbama adaptirane opere Figarov Pir 20. i 21. svibnja te na generalnoj probi za javnost 14. ožujka u našem Hrvatskom Domu, na sceni prekrasne Koncertne dvorane Ive Tijardovića.
***
Prijaviti se možete na 091 111 1419 ili e-mailom na marin.spetic@hdsplit.hr
***
Tekst pjesmice
Nosimo vam ljubav, sreću,
Nosimo vam sunca sjaj.
Nek vam život bajka bude,
Nek na zemlji vlada raj.
O ljepoto vječna ti si,
Svakom biću ti si dar.
Nek sve zvijezde plešu s nama,
Mjesec, Sunce, divan par.
Zemlja naša slavi mir.
Figaro i Susanna,
Radost naša, vaš je pir.
Karneval životinja: pjevaj, pleši, sviraj, slušaj! namijenjen je učenicima razredne nastave u sklopu kojeg će sudionici uz pomoć mašte i izvođače stvoriti životinjsko carstvo. Aktivnim sudjelovanjem pomoći će Noi da pred veliki potop, koji je inspirirao Saint-Saënsa za ovo djelo, okupi u arku životinje. Uz autorsku pjesmu upoznat će pravila koncertnog bontona, a zatim postaju aktivni sudionici i kreatori radionice. Prvi stavak Kraljevski marš lava stihovima i pjevanjem dočarava kralja životinja, a imitirajući lavlju riku sudionici se pretvaraju u krdo lavova te usvajaju razlike instrumentalne i vokalno-instrumentalne glazbe. Uz stavak Avijarij sudjeluju imitirajući ptičji pjev, a potom traže kukavicu na kraju šume aktivnim slušanjem uz istoimeni stavak. Klavesi u Fosilima postaju glazbeni i radni instrument dok sudionici poput paleontologa otkrivaju okamine da bi u Finalu kroz pjesmu i tjeloglazbu uveli sve preostale životinje u arku.
Mr.Lee&Ivanesky je glazbeni dvojac Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević koji od 2011. godine do danas dijele autorsku priču avangardne tenzije koja objedinjuje njihovu punk, rock, pop, šansonjersku, rock, alternativnu prošlost unutar radova bendova.
Damir Martinović Mrle najpoznatiji po svom autorskom desetljećima dugom putu sa “Termitima”, “ Strukturnim pticama”, “Letom 2” i “Letom 3”.
Ivanka Mazurkijević je vokalistica benda “Stampeda” no zajedno i odvojeno autorski djeluju na filmovima i kazalištu autorskom glazbom. Poznati i po svom radu na dječijim slikovnicama/glazbom “Kišni Razdraganci”, koncertno aktivnom novom Mrletovom slikovnicom te uspjehom sa “ŠČmanije” pobjede na Dori i sudjelovanjem na Eurosongu.
Zajedno i dovojeno osvojili su mnoštvo Porina, Marula za odvojene kazališne predstave, Zlatnu Arenu za film “Sonja i bik”, a sountrack “Kauboja” odveo ih je do Amerike. No, najponosniji su sa svojih 7 od 8 zajedničkih albuma uglavnom kazališne glazbe:
“Sonja i Bik” - sountrack filma
“Kauboji” - sountrack filma
“Colours” - pjesme nastale na predstavama uglavnom s Paolom Magellijem, svjetskim kazališnim redateljem …
“Mačka na vrućem limenom krovu”
“Sailor”
“Kišni Razdraganci”
“Magelli”
“Kišni Razdraganci 2”
Rade primjenjenu glazbu za kazalište i film dugi niz godina. Koncertima “Mr.Lee&IvaneSky” sublimiraju skladbe u posebnoj koncertnoj formi.
„Gotovo cijelu godinu nisam mogao skladati…nakon toga kao da sam ispočetka morao učiti. Bilo je to kao ponovno otkriće i činilo mi se ljepšim nego ikad!“ Tako je pisao Claude Debussy (1862.-1818.) dirigentu Bernardu Molinariju u listopadu 1915. Nakupljeni osjećaji potekli su u jednom od njegovih posljednjih djela, Sonati za violončelo i klavir, nastaloj 1915. godine. Skladba nastaje nakon godine dana skladateljske šutnje, koju Debussy provodi suočavajući se s teškom bolešću i vlastitom smrtnošću. U njoj Debussy koketira kako s jazzom i španjolskim ozračjem, tako i s eksperimentalnim tehnikama skladanja za violončelo. Bila je to prva od planiranih šest sonata za različite instrumente (uspijeva dovršiti samo tri) koje je odlučio napisati na tragu francuske barokne tradicije, poglavito Rameaua, čija je djela uredio za suvremeno izdanje. U Sonati za violončelo i klavir, unatoč modernističkim bojama, teksturama i harmoniji, drži se okvira klasičnog sonatnog oblika. Početak prvog stavka pisan je u maniri francuske uvertire, dok je druga tema pentatonska. U razvojnom se dijelu variraju obje ideje, a javlja se i kratka kadenca za violončelo. Serenada donosi nokturnalno ozračje, ispunjeno kromatikom i tajanstvenim pizzicato hodom violončela, koji je u dijalogu s oporim akordima na klaviru. Španjolska egzotika najčujnija je u zadnjem stavku, čija strastvenost raste u nervoznim naletima, dok se u dionici violončela izmjenjuju različiti načini artikulacije, ne bi li se ostvario puni potencijal žestine koja buja prema kraju kompozicije.
Majstor melodije, čiji najveći dio opusa čini oko šest stotina pjesama, skloniji manjim, intimnijim formama komorne glazbe, nego eksponiranim koncertnim žanrovima, Franz Schubert (1797.-1828.) jedan je od prvih pravih glazbenih romantičara. U svom kratkom životu, Schubert sklada ogroman broj čudesno raznolikih djela kojima dominira jedinstvena kombinacija skladateljeve vedre naravi pomiješane s dozom melankolije i osjećaja tragike kraja koji se bližio. Naširoko prepoznat tek nakon smrti, Schubert je svoja djela predstavljao u relativno malom krugu poklonika njegove glazbe, živeći na rubu siromaštva. U odjeku neuspjeha s operom Alfonso i Estrella, 1824. godine nastaje njegova Sonata za arpeggione i klavir u a-molu, djelo posvećeno prijatelju Vincenzu Schusteru, izumitelju novog instrumenta, arpeggionea. O ovom tek kratko vrijeme popularnom hibridu gitare i violončela sa šest žica, najsnažnije svjedočanstvo ostaje upravo u ovoj sonati, koja se danas izvodi poglavito na violončelu. Prvi stavak donosi mješavinu tuge i sreće, u kojem se lirska prva tema susreće s bezbrižnošću druge teme, ispreplićući se u razvojnom dijelu i na kraju stavka se vraćajući tužnim izdisajima prve teme. Drugi stavak oblikovan je poput pjesme, blagog tijeka smještenog u E-duru, čije tamnije note susrećemo u modulacijama putem tercnih veza i kromatike, koje na kraju stavka podsjećaju opet na izdisaje nalik onima iz prvog stavka. Iz otužnog kraja drugog stavka, pomalo se rađa vedra prva tema ronda. Nakon izmjene nekoliko plesnih melodija, kraj je u znaku arpeggia, kao pečata ove jedinstvene sonate u violončelističkoj literaturi.
Sonata za violončelo i klavir vjesnik je za Dmitrija Šostakoviča (1906.-1975.) novog estetskog smjera kojem će se okrenuti, u trenutku kada umjetnost u Sovjetskom savezu sve više dolazi pod povećalo staljinističkog režima. Prozivan zbog tzv. formalizma, odnosno skladanja koje je nerazumljivo za narod, Šostakovič još i prije nego što je 1936. javno optužen u moskovskoj Pravdi za "zbrku umjesto glazbe", uviđa da sloboda kreativnosti i smjer kojim je krenuo, na tragu zapadnjačke avangarde, nije poželjan. Njegov uzlet u karijeri bit će naglo srezan 1936., ali već otprije, kao jedna od središnjih figura glazbe Sovjetskog saveza i uvijek pod budnim okom Udruženja proleterskih glazbenika, Šostakovič pažljivo balansira na rubu dozvoljenog. Okretanje klasičnim modelima, u kojima će "prokrijumčariti" svoje napredno glazbeno razmišljanje, bit će jedan od načina da se probije kroz mrak režimske glazbene politike. Njegova Sonata za violončelo još nije sasvim plod takvog načina razmišljanja, jer je doba Staljinovog terora tek počelo, ali je jedno od politikom uvjetovanih djela: njime je on, kao vodeći sovjetski skladatelj, trebao pokazati drugima put kako skladati komornu glazbu. U njoj on prati Beethovenov model: u prvom stavku donosi klasični sonatni oblik s dvjema snažno kontrastnim temama. Šostakovič je u trenutku kada je skladao Sonatu 1934. godine bio rastavljen od supruge
Nine, zaljubljen u mladu studenticu koju susreće u Lenjingradu, za koju se smatra da je nadahnula lirsku drugu temu stavka. Satiričan je drugi stavak, dinamičan scherzo, dok kantilena stavka Largo nagovještava njegov kasniji stil, ogoljen i sumoran. Posljednji stavak u stilu ronda vraća energiju, više mehaničku nego uistinu vitalnu.
José Bragato (1915.-1917.) argentinski je violončelist i skladatelj rođen u Italiji. Karijeru je proveo kao glavni violončelist Filharmonije iz Buenos Airesa, a potom orkestra Teatra Colón u Buenos Airesu. Vodio je i paralelnu glazbenu karijeru svirajući cijelog života u različitim jazz i tango orkestrima, te ansamblima Astora Piazzolle, koji stvara Nuevo tango, živopisan glazbeni svijet koji svojim bogatstvom tema i emocija prelazi granice žanra prema području ozbiljne glazbe. Niz je Bragatovih skladbi koje su dio stalnog repertoara, a među njima je i tango Graciela y Buenos Aires, originalno skladan za violončelo i gudački orkestar 1994., kao i Milontán nastao 1983. Bragato u ovim skladbama istražuje duboko lirske izražajne mogućnosti violončela, spajajući na dovitljiv način i s puno strasti klasičnu tradiciju i nasljeđe tanga.
Zrinka Matić
***
Njemački pijanist Andreas Frölich studirao je klavir kod Vitalija Margulisa na Visokoj školi za glazbu u Freiburgu i kod Pavela Gililova na Visokoj školi za glazbu u Kölnu. Osvojivši nagrade na nizu natjecanja, nastupa na glavnim pozornicama u Europi, Južnoj Americi, Južnoj Africi, Japanu i Australiji, kao i na festivalima Rheingau Musik, Schleswig-Holstein, Salzburškom Uskršnjem festivalu, Mozartovom festivalu u Würzburgu, Schubertiade u Roskildeu i dr.
Solistički je nastupao s brojnim renomiranim orkestrima kao što su Bečka komorna filharmonija, Stuttgartski komorni orkestar, Münchenski komorni orkestar, Beethovenov orkestar iz Bonna, Sanktpeterburški filharmonijski orkestar, Armenska filharmonija, Salzburški komorni solisti i mnogi drugi.
Jedno od težišta njegova umjetničkog djelovanja je komorna glazba. Frölich je, između ostalih, nastupao s Ansamblom Wien, a trenutno je jedan od članova renomiranog Trija Mendelsohn iz Berlina. Snimio je više od trideset CD-ova, od kojih su neki nagrađivani, za izdavače kao što su CPO, EMI, BMG i dr.
Od 2006. Frölich podučava na Visokoj školi za glazbu i ples u Kölnu i Aachenu. Jedan je od suosnivača i umjetničkih direktora Festivala i AmadèO u Aachenu i tamošnjeg pijanističkog natjecanja MozARTe, te ravnatelj Festivala Euriade.
Redovito održava međunarodne majstorske tečajeve. Gostujući je profesor na Ljetnoj akademiji Mozarteum u Salzburgu. Član je žirija na brojnim međunarodnim pijanističkim natjecanjima.
Njemački violončelist Alexander Hülshoff etablirao se kao solist i komorni glazbenik na koncertnim pozornicama diljem svijeta. Ističe se velikom izražajnošću i snažnim, toplim i nijansiranim zvukom po kojem je prepoznatljivo njegovo sviranje.
Solistički nastupa diljem svijeta, s orkestrima kao što su Filharmonija Njemačkog radija, Njemačka državna filharmonija, Rajnska filharmonija, Filharmonija iz Brna, Simfonijski orkestar iz Cordobe, Sjeverozapadno-njemačka filharmonija, Filharmonija Georgea Enescua, Simfonijski orkestar iz Rima itd.
Komorna glazba u središtu je njegovih interesa. Svira s kolegama među kojima se ističu Pinchas Zukerman, Martin Stadfeld, Fazil Say, Hagai Shaham, Vadim Gluzman, Fine Arts Quartet, Orion Quarett, nastupajući u dvoranama kao što su Berlinska filharmonija, Konzerthaus Berlin, Liederhalle Stuttgart, Laeiszhalle Hamburg, Concertgebouw Amsterdam, Wigmore Hall u Londonu, Herkulessaal u Münchenu itd.
Alexander Hülshoff je osnivač i umjetnički direktor Festivala komorne glazbe Kloster Kamp i umjetnički direktor Villa Musica, zaklade pokrajine Rhineland-Pfalz.
Brojni CD-i s djelima Brahmsa, Beethovena, Schuberta, Šostakoviča, Blocha, Servaisa i drugih svjedoče o širini njegova glazbenog raspona
Karneval životinja: pjevaj, pleši, sviraj, slušaj! namijenjen je učenicima razredne nastave u sklopu kojeg će sudionici uz pomoć mašte i izvođače stvoriti životinjsko carstvo. Aktivnim sudjelovanjem pomoći će Noi da pred veliki potop, koji je inspirirao Saint-Saënsa za ovo djelo, okupi u arku životinje. Uz autorsku pjesmu upoznat će pravila koncertnog bontona, a zatim postaju aktivni sudionici i kreatori radionice. Prvi stavak Kraljevski marš lava stihovima i pjevanjem dočarava kralja životinja, a imitirajući lavlju riku sudionici se pretvaraju u krdo lavova te usvajaju razlike instrumentalne i vokalno-instrumentalne glazbe. Uz stavak Avijarij sudjeluju imitirajući ptičji pjev, a potom traže kukavicu na kraju šume aktivnim slušanjem uz istoimeni stavak. Klavesi u Fosilima postaju glazbeni i radni instrument dok sudionici poput paleontologa otkrivaju okamine da bi u Finalu kroz pjesmu i tjeloglazbu uveli sve preostale životinje u arku.
Karneval životinja: pjevaj, pleši, sviraj, slušaj! namijenjen je učenicima razredne nastave u sklopu kojeg će sudionici uz pomoć mašte i izvođače stvoriti životinjsko carstvo. Aktivnim sudjelovanjem pomoći će Noi da pred veliki potop, koji je inspirirao Saint-Saënsa za ovo djelo, okupi u arku životinje. Uz autorsku pjesmu upoznat će pravila koncertnog bontona, a zatim postaju aktivni sudionici i kreatori radionice. Prvi stavak Kraljevski marš lava stihovima i pjevanjem dočarava kralja životinja, a imitirajući lavlju riku sudionici se pretvaraju u krdo lavova te usvajaju razlike instrumentalne i vokalno-instrumentalne glazbe. Uz stavak Avijarij sudjeluju imitirajući ptičji pjev, a potom traže kukavicu na kraju šume aktivnim slušanjem uz istoimeni stavak. Klavesi u Fosilima postaju glazbeni i radni instrument dok sudionici poput paleontologa otkrivaju okamine da bi u Finalu kroz pjesmu i tjeloglazbu uveli sve preostale životinje u arku.
Trubač, krilničar i skladatelj Davor Križić rođen je 1966. u Zagrebu gdje je završio gimnaziju i glazbenu školu; sjajan je trubač - solist, feelingaš koji svira s razumijevanjem, a uvijek je pouzdan u bigbandovskoj sekciji trubača. Ostvario je brojne koncerte s malim sastavima i kao solist u velikim orkestrima. Nakon studija na Odsjeku za jazz na Glazbenoj akademiji u Grazu nastupao je s gotovo svim hrvatskim glazbenicima kao što su, među ostalima, Boško Petrović, Saša Nestorović, Matija Dedić, Kruno Levačić, Miro Kadoić i brojni drugi, ali i uglednim stranim jazzistima poput Erniea Wilkinsa, Johnnyja Griffina, Lene Conquest, Eda Thighpena, Arta Farmera, Alvina Queena, Martina Drewa, Rona Ringwooda, Greentown Jazz Banda, Big Banda RTV Slovenija i mnogih drugih. Cijenjeni je studijski glazbenik, stalni član latinosastava Cubismo i Boilers Quarteta te vođa sastava Davor Križić Experiment. Snimio je niz nosača zvuka u zemlji i inozemstvu. Kao vođa trubačke sekcije bio je predstavnik Hrvatskoga radija na EBU Big Bandu na koncertima 2001. u Nizozemskoj. Dugogodišnji je stalni član i solist Jazz orkestra HRT-a. Dolazak u taj orkestar bio je Križićev prvi pravi jazz-posao. Nakon što je 1990. na Jazz Fairu Zagreb dobio nagradu za najboljeg mladog jazz-glazbenika, bio je višestruki dobitnik nagrada Status i Porin.
Nagradu Porin je, zajedno s Jazz orkestrom HRT-a, dobio i na prošlogodišnjoj dodjeli, i to u sve tri jazz-kategorije. Dobili su ga za najbolji album jazz-glazbe („Insite”), za najbolju skladbu jazz-glazbe („Waltz Through the Night”) i najbolju izvedbu jazz-glazbe („To the Lite”), obje s tog albuma koji je objavio Aquarius Records. Projekt je započeo 8. svibnja 2019. kad je Križić uz Jazz orkestar HRT-a nastupio u dvorani Gorgona MSU-a, u sklopu Jazz-ciklusa HRT-a. Tim koncertom obilježio je trideset godina djelovanja. Modificirani program pripremili su za album koji su snimili tijekom 2021. i 2022. u studijima HRT-a. Uz sjajan orkestar, kojim je ravnao Miron Hauser, kao gosti u pojedinim izvedbama na snimanju sudjelovali su tenor saksofonist Saša Nestorović, bubnjar Kruno Levačić, klavirist Matija Dedić, vibrafonist Šimun Matišić i kontrabasist Ivar Roban Križić te pjevačka skupina vedaša The Messengers.
Križiću je uvijek bilo važno predstavljati i promovirati tradiciju jazza, kao što je, primjerice, glazba Dukea Ellingtona čiju je skladbu „African Flover” odabrao i za ovaj program. Na koncertu će pak biti zastupljene uglavnom Križićeve skladbe.
Kao skladatelj Križić se afirmirao sredinom 1990-ih pišući za Boilers Quartet čiji je član od osnutka. Upravo je hardbop pristup tog sastava odredio veći dio njegova stvaralaštva. Na tom su tragu posebice zapažena njegova rana djela od kojih su mnoga dokumentirana na albumima: „Some Blues”, „Urony” i „Believin'” na CD-u „Some Blues” Boilersa, kao i „To the Lite” koju potpisuje s Matijom Dedićem, s kojim je radio i glazbu za film „Ledina” Ljubiše Samardžića, i „Vesna” na CD-u „Abstract Lights”, ali i „Yeah Man” na CD-u „That's It” Boilers All Starsa. Neka od tih djela stekla su kultni status i snimio ih je više puta u raznim obradama. Uvijek ih donosi na nov način, transformira ih, usavršava i prilagođava glazbenicima s kojima svira u tom trenutku. Primjerice, skladbu „Some Blues” snimio je i za CD „That's It”, ali i „Davor Križić Experiment”, a razne verzije skladbe „Yeah Man” za albume „Live in ZeKaeM” Boilers Big Banda, „St. Miles Infirmary” Boška Petrovića i Boilers Quarteta te „75 godina HR, 45 godina TV” Big Banda HRT-a. Sklada i za svoj sastav Davor Križić Experiment s kojim je za istoimeni CD, osim „Some Blues”, snimio i tada nove skladbe - „Davor's Tune” i „Echoes of a Dream”, tek jedno od djela koja je sanjao. Naime, Križić se nerijetko probudi usred noći i zapisuje zamisli koje mu se javljaju u snu, a potom ih analizira i dorađuje. U svim tim skladbama, a mnoge su i na repertoaru Jazz orkestra HRT-a, osjeća se da je savladao sve tajne jazza, da je proučio tradiciju afroameričke glazbe: od bluesa, New Orleans jazza, spirituala i gospela, preko swinga, bebopa i free-jazza do novih dostignuća. Primjerice, skladba „Believin'” duhovnog je karaktera, a „Days In Havana”, koju je snimio za CD „Motivo Cubano” sastava Cubismio čiji je stalni član, pravi je latinodragulj. U skladbama Križić uvjerljivo prenosi svoj unutarnji svijet, radost i ljubav koju u njemu pobuđuje jazz-glazba. Riječ je o uzbudljivim i poticajnim djelima koja izvođače mame na spontanu, neposrednu komunikaciju, stvaranje glazbe trenutka koja omogućuje nepredviđene situacije. Naime, kad Križić mašta svoje skladbe, uvijek ga vodi misao da je jazz sloboda.
Tu zamisao o slobodi uvijek prenosi i na glazbenike s kojima surađuje. Naime, mnoge od njegovih skladbi nastale su, ili su oblikovane eksperimentiranjem sa suradnicima, pa tako i u ansamblu znakovita naziva - Davor Križić Experiment. Sastav se oslanja na tradiciju jazza, posebice hardbop pristup, ali i suvremene inačice afroameričke glazbe. Bez obzira na to u koji se od tih idioma upuštaju, svi članovi sastava izgaraju u uzbudljivim improvizacijama. Iako su na programu sastava i obrade djela slavnih jazz-autora kao što su Duke Elington, Charles Mingus, Thelonious Monk, Ornette Coleman, Eric Dolphy i Charlie Parker, članovi benda izvode i skladbe drugih autora, među ostalima i Križićeve. Križić omogućuje suradnicima u projektu istraživanje vlastitih mogućnosti i otkrivanje novih puteve kojima se mogu razvijati kao jazz-glazbenici. Djelovanje sastava osmišljeno je u obliku jazz-workshopa u kojem se susreću glazbenici različitih naraštaja tražeći put k novom zvuku i vlastitom stilu.
Križić je i u izvedbama s big bandom uvijek bio sklon eksperimentiranju. Naime, svoje stvaralaštvo zasniva na glazbenim istraživanjima, uvijek se upušta u nešto novo, u situacije u kojima ponekad nije siguran u ishod, barem ne na početku, ali ima osjećaj da u njima može nešto napraviti, dati i organizirati. Za njega je to zanimljivo iskustvo raznih vrsta kombiniranja instrumenata, raznih boja, raznih načina kako bi se prikazale glazbene zamisli. U skladu s time nastoji usavršiti način stvaranja glazbe koji se zasniva na hitrom reagiranju i trenutnom doživljaju, stapanju s glazbom i unutarnjim svemirom koji glazba predstavlja. Zapravo, u njegovu djelovanju to je proces koji nema kraja. Za transformaciju skladbi koje je izvorno pisao za manji ansambl, a sad su u big band kontekstu, odabrao je kolege iz Jazz orkestra HRT-a: trombonista i pijanista Luku Žužića i pijanista i tubista Joea Kaplowitz.
Na Križićevu glazbu, ali i na njegov život snažno utječe duhovnost. Zapravo, to se dvoje prožima. Za njega su jazz-glazba i način na koji joj se ljudi posvećuju oblici štovanja Boga, nečeg uzvišenog. To se najjasnije očituje u skladbi „Believin'”, jednoj od njegovih najstarijih, nastaloj još u osamdesetima. Otada se mijenjala u svim fazama i putovala čitavom njegovom karijerom. Izvodio ju je s Boilersima i s Boilers All Stars ansamblom, kao i s big bandom u drugom aranžmanu, ali i s Cubismom. U toj skladbi spojio je dvije različite kulture: Zapad i Istok. Naime ona dolazi iz vedskih pjesama i himni. U osnovi, melodiji i načinu na koji ju je ostvario, a potom i transformirao, došao je na zamisao da je spoji s gayatri mantrom, himnom Suncu. U izvedbi te skladbe pridružili su mu se prijatelji s kojima godinama proučava i pjeva vede. Zajedno s njima, jazz-orkestrom i Žužićevim aranžmanom, ostvario je zanimljivo putovanje. Na koncertu u Splitu nastupit će dvojica vedaša: Nikola i Hrvoje Marjanović.
Upravo je zato „Insite” prikladan naziv za album što ga je Križić snimio s Jazz orkestrom HRT-a. Naziv je znakovit jer asocira na unutarnji doživljaj i spoznaju do koje se dolazi trudom, ljubavlju i predanošću. Za njega je to putovanje u unutarnji svemir, nešto čime se bavi i proučava niz godina.
