Pod okriljem manifestacije Grada Splita "SMOJINIH 100" u Hrvatskom domu u Tončićevoj 1, Gradski zbor Brodosplit pod ravnanjem maestra Vlade Sunka održat će 13. veljače 2023. u 19 sati koncert – hommage Miljenku Smoji - NEĆU POLITIKU U SVOJU BUTIGU!
Koncertom sjećanja u čast najznačajnijeg splitskog i dalmatinskog kroničara 20. stoljeća, barda novinarstva, književnika i televizijskog scenaristu Miljenka Smoju, najtrofejniji će hrvatski će muški amaterski zbor – Gradski zbor Brodosplit - najaviti brojna događanja koja će uslijediti dan poslije, na stotu obljetnicu Smojinog rođenja 14. veljače.
Koncert je otvoren za građanstvo koje bez ulaznica može doći u dvoranu Hrvatskog doma i guštati u Smojinim besidama, litratima, ali i izboru skladbi iz bogate splitske zborske pjesmarice od Jakova Gotovca i Silvije Bombardellija, Ive Tijardovića i Ljube Stipišića do Zdenka Runjića i Pere Gotovca, u aranžmanima i pod dirigentskom palicom maestra Vlade Sunka.
Atmosferu starog Splita, uz svima znane ovdašnje evergreene, dočarat će glumci kazališne družine Ritam igre fragmentom iz predstave „Roko i Cicibela“.
Ne propustite ovaj jedinstveni glazbeni događaj! Uvatite na vrime svoju katrigu!
Kvartet Marmen osnovan je 2013. na Royal College of Music u Londonu. Okuplja četvero izvrsnih mladih glazbenika iz Švedske, Švicarske, Novog Zelanda i Irske. Godine 2019. Kvartet je osvojio Grand prix na Međunarodnom natjecanju gudačkih kvarteta u Bordeauxu i prvu nagradu na srodnom natjecanju u Banffu. Njihov predstojeći prvi nastup u dvorani Berlinske filharmonije, kao i velika europska turneja u Heidelbergu, Belfastu, Luberonu, Stockholmu i Grazu svjedoče o afirmiranom sastavu u svijetu komorne glazbe. Za ovaj kvartet kritika piše da pršti od vitalnog, angažiranog i iznimno predanog muziciranja. Na programu su gudački kvarteti J. Haydna, B. Bartóka i L. van Beethovena.
U organizaciji Splitskog saveza športova, 7. veljače 2023. godine, tradicionalno će i ove godine biti proglašeni najuspješniji sportaši grada Splita za prethodnu 2022. godinu. Svečanost će, kako i priliči događaju, biti održana u toplom ambijentu koncertne dvorane Hrvatskog doma Split. Ne propustite sudjelovati u ovako velikom događaju i saznajte tko je prethodne godine zavrijedio ovako bitne titule.
Koncert mladih solista Umjetničke akademije Split iz klase doc. art. Žane Marendić održat će se u ponedjeljak 6. veljače u Salonu Jakova Gotovca s početkom u 18 sati.
Uz klavirsku pratnju višeg umjetničkog suradnika Zorana Velića nastupit će:
Rafael Đangradović
Filip Mikša
Tina Matković
Mia Gazdović
Matija Škiljo
Mila Ždero
Svojim dolaskom podržite rad ovih mladih glazbenika, a oni će vas nagraditi prekrasnom glazbom i izvedbom!
Ulaz je za sve posjetitelje slobodan!
Iza nas je godina koja je doista bila spektakulara što se sporta tiče. Sam njezin kraj pripao je nogometu, hrvatska reprezentacija oduševila nas je svojim predstavama u Kataru, a među nogometašima koji su utkali svoj dio u osvajanje brončang odličja je i Hajdukov kapetan Marko Livaja.
Riječ je o čovjeku koji je postao ikona sportskog Splita, gotovo da u gradu može što hoće. Nosi Hajduka, a i njegov obol u reprezentaciji je jako opipljiv. Sada su ga i njegovi kolege, igrači, kapetani, proglasili najboljim u ligi.
Konkurencija mu nije bezazlena. Jedan od onih koji su mu bacili rukavicu je i njegov, odnosno Hajdukov, strastveni navijač, vaterpolist splitskog Jadrana Jerko Marinić Kragić. Baš je Jerko bio jedan od junaka reprezentacije koja je u uzavreloj atmosferi splitske Spaladium Arene osvojila europsko zlato. Marinić Kragić, domaći tip, momak iz kvarta, spustio se do Lore i osvojio zlato, sa svojim suigračima. Dani su to koji će se dugo pamtiti i prepričavati, dani kada je vaterpolo bio top tema.
Taekwono klub Marjan opet je jak, tradicionalno, možemo reći, pa oni “nominiraju” europskog prvaka Ivana Šapinu, ali i Tonija Kanaeta i Paška Božića s europskim broncama. Tu je i atletičar Filip Mihaljević koji je postao prvak Europe. E to je doista veliko ostvarenje. Hrvatski rekorder u bacanju kugle Filip Mihaljević osvojio je naslov europskog prvaka na natjecanju u Münchenu, gdje je do zlata stigao hicem od 21,88 metra koji je izveo u posljednjoj seriji izjednačenog natjecanja.
Lijepa je bila godina i za sportašice. Najbolja hrvatska džudašica Barbara Matić obranila je naslov svjetske prvakinje u kategoriji do 70 kg nakon što je u finalu SP-a u Taškentu pobijedila drugu hrvatsku predstavnicu Laru Cvjetko. Obje su nominirane.
Fantastična Lena Stojković iz splitskog Marjana postala je svjetska prvakinja u taekwondou te tako Lijepom našom zatvorila svjetsku smotru u Meksiku. Sa samo dvadeset godina Lena je u istoj godini postala svjetska i europska seniorska prvakinja, štoviše, obranila je naslov prvakinje Europe u Manchesteru u svibnju da bi sad dvostrukom naslovu najbolje u Europi pridružila i naslov svjetske prvakinje - pohvalili su se na svojim stranicama u Tekwondo klubu Marjan. S pravom. Lena je doista čudesna. Imaju oni u svojim “vitrinama” i Brunu i Ivanu Duvančić s europskim broncama.
Kod momčadi, razloga za zadovoljstvo ima Lukša Jakobušić. Dva nejgova kluba su u konkurenciji, u Hajduku je predsjednik uprave, a u Jug Adriatic osiguranju dopredsjednik. Doduše, u vaterplskom klubu ne radi operativno, ali je formalno još tu. Hajduk je osvojio Kup Hrvatske, bila je to golema fešta, erupcija emocija. Jug je, pak, osvojioPrvenstvo, Kup i Superkup.
Tu su, uz klubove, dva jedriličarska para. Tudor Bilić i Tonči Stipanović kao srebrni na Svjetskom prvenstvu u klasi Zvijezda te braća Šime i Mihovil Fantela, treći na Svjetskom prvenstvu u klasi 49-er. Kod ekipa su razloga za zadovoljstvo imale splitske nogometašice, ŽNK Split - osvojile Prvenstvo i Kup. Opasna je bila i dubrovačka Ragusa, košarkašice s juga Dalmacije prvakinje su Hrvatske.
Pozivamo Vas u koncertnu dvoranu Hrvatskog doma u Splitu, kako bi zajedno sa nama saznali kome su ove godine pripale nagrade iz četiri kategorije.
Mezzosopranistica Jelena Kordić studirala je u klasi Martine Zadro na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i polazila je satove kod Ruže Pospiš Baldani. Trenutačno pohađa satove kod Shermana Lowea i Allison Oakes. Do sada je nastupala u brojnim opernim ulogama u prestižnim europskim opernim kućama kao što su Njemačka opera u Düsseldorfu, Semperopera u Dresdenu, Latvijska nacionalna opera u Rigi, Državno kazalište u Braunschweigu, Litavsko nacionalno kazalište u Vilniusu, HNK u Zagrebu te u dvorani Concertgebouw u Amsterdamu. Od 2018. članica je Nacionalnog kazališta u Mannheimu. Među brojnim koncertnim nastupima ističu se oni uz Luksemburšku filharmoniju, Zagrebačku filharmoniju te uz Simfonijski orkestar HRT-a u Verdijevu Rekvijemu pod ravnanjem Plácida Dominga. Zapaženi su i njezini gala koncerti u Meksiku i Weimaru i turneja po Južnoj Koreji.
Gruzijski tenor Irakli Kakhidze stekao je glazbeno obrazovanje na konzervatoriju u rodnom gradu Batumiju, diplomirao 2005. godine, a pohađao je i majstorske tečajeve kod Lea Nuccija i Ruggera Raimondija. Nakon studija bio je član opernog studija Državnog glazbenog centra u Batumiju, gdje je odigrao širok raspon uloga u operama Verdija, Puccinija, Donizettija, Mascagnija, Bizeta i Mozarta. Dobitnik je nagrade Gruzijskog kazališnog društva za ulogu Turiddua u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani i laureat je natjecanja Lado Atanéli. Godine 2014. bio je finalist Paris Opera Awards. Od 2011. do 2013. bio je član Centre National d'Artistes Lyriques (CNIPAL) u Marseilleu i Avignonu, a od sezone 2017./2018. član je ansambla Nacionalnog kazališta u Mannheimu. Gostujući angažmani odveli su ga u operne kuće u Nanyju, Bordeauxu, Tbilisiju, Dortmundu, Kielu, Weisbadenu, Bergenu, Rigi, Helsinkiju, Hong Kongu i Daeguu (Južna Koreja).
Njemački pijanist i dirigent Elias Corrinth od kolovoza 2022. angažiran je kao glazbeni asistent i pijanist u prestižnoj Državnoj operi u Berlinu, i to na poziv generalnog glazbenog ravnatelja, maestra Daniela Barenboima. Godine 2016., nakon studija u Leipzigu, Zürichu i San Franciscu, pridružio se Nacionalnom kazalištu u Mannheimu gdje je bio dirigent i asistent glazbenog ravnatelja Alexandra Soddyja. Njegov repertoar dirigenta obuhvaća djela od barokna do suvremene glazbe, a u fokusu njegova djelovanja kao pijanista, vokalnog pedagoga i istraživača glazba je Richarda Wagnera. Pobjednik je natjecanja Richard Wagner u Leipzigu 2014. i bio je asistent na festivalu u Bayreuthu 2019. godine. Surađivao je s dirigentima kao što su Christian Thielemann, Simone Young i Valerij Gergiev.
Opera La favorita (Favoritkinja) Gaetana Donizzetija (1797. - 1848.) iz 1840. govori o romantičnim borbama kralja Kastilje, Alfonsa XI., i njegove ljubavnice, favorite (omiljene) Leonore, u pozadini političkih lukavstava maurske Španjolske i života Katoličke Crkve.
Leonore je zaljubljena u Fernanda, bivšeg novaka u samostanu, sada časnika u španjolskoj vojsci. Fernanda kralj nagrađuje za iskazanu hrabrost u borbi, a ne znajući da je ona kraljeva favorita, Fernand traži Leonorinu ruku - kralj mu je daje. Leonore je spremna žrtvovati vlastitu sreću kako bi usrećila Fernanda i odluči mu reći istinu, što govori u ariji iz 3. čina Oh, mio Fernando... Scritto é in ciel! (O moj Fernando... Zapisano je na nebu!).
Glavno je lice opere Traviata Giussepea Verdija (1813. - 1901.), praizvedene 1853., Violetta Valéry, milosnica bogataša koja slučajno susreće mladića Alfreda s kojim doživi iskrenu ljubav, a zatim ju gubi zbog nemilosrdnih predrasuda. Na kraju umire u siromaštvu, napuštena i shrvana bolešću.
U ariji Oh mio rimorso (Oh moje grizodušje) iz 3. čina opere Alfreda muči grižnja savjesti i on se zaklinje da će oprati sramotu što je toliko neuk. Odmah odlazi u Pariz kako bi spriječio Violettu da proda svoje stvari.
Vječno aktualna opera Carmen (praizvedena 1875.) Georgesa Bizeta (1838. - 1875.) o ljubavi i slobodi vrlo je dobro poznata i onima koji nisu uobičajena operna publika, ponajviše zbog strastvene ljubavne priče, blistavo napisanih arija i prizora koji suptilno citiraju španjolski folklor.
Nakon što je Carmen uhićena zbog tučnjave s drugom djevojkom u tvornici cigareta, Don Joséu je dodijeljen nadzor nad njom. U znamenitoj seguidilli iz 1. čina Près des remparts de Séville (U blizini zidina Seville) Carmen pjeva kako želi ići u gostionicu prijatelja Lilliasa Pastie i insinuira kako bi voljela da Don José pođe s njom.
U završnom velikom duetu između Don Joséa i Carmen C'est toi?.. C'est moi! (Jesi li ti? Ja sam!) u 4. činu opere, Carmen konačno priznaje svoju ljubav prema Toreadoru, a Don José je probode izjavljujući joj svoju ljubav.
Melodrama u tri čina L'Arlesiana talijanskog skladatelja Francesca Cilee
(1866. - 1950.) nastala je 1897. prema libretu Leopolda Marenca i govori o ljubavnoj priči Federica koji je opsesivno zaljubljen u djevojku iz Arlezije koja, iako se nikada ne pojavljuje na pozornici, postaje protagonistica djela.
Federico očajava zbog svoje izgubljene ljubavi u ariji iz 2. čina È la solita storia del pastore (To je uobičajena priča o pastiru), poznatoj i kao Lamento di Federico (Federicova tužaljka).
Pojedini ulomci iz opera i glazbenih drama Richarda Wagnera (1813. - 1883.) pronašli su svoje mjesto i na repertoaru mnogih velikih pijanista zahvaljujući ponajprije briljantnim transkripcijama Franza Liszta. Večeras, vjerojatno po prvi put u Hrvatskoj, imate priliku poslušati Parafrazu na motive iz Wagnerove opere Tristan i Izolda, koju je sačinio Lisztov suvremenik, veliki pijanist, cijenjeni skladatelj i vješti obrađivač djela iz devetnaestoga stoljeća, Poljak Karl Tausig
(1841. - 1871.).
Mila Gojsalića povijesna je glazbena drama u tri dijela s prologom Jakova Gotovca (1895. - 1982.) za koju je libreto, prema vlastitoj istoimenoj poemi, priredio Danko Angjelinović. Gotovca je osobito nadahnula legenda o mladoj Mili Gojsalić, koja je 1530. u borbi protiv turskih osvajača hrabro žrtvovala život za slobodu Poljica. Opera je praizvedena 1952. godine.
U 3. činu Mila, smrtno ranjena, leži na stubištu svoje kuće. Dolaze Poljičani predvođeni knezom Ivanom, vojvodom Petrom i Kolumbatom: radost pobjede nad Turcima pomućena je junačkim stradavanjem kneževe kćeri. Mila se posljednjom snagom oprašta sa svima. U osvit nove zore Poljičani, tugujući nad njezinim mrtvim tijelom, ponosno prihvaćaju njezinu himnu O zemljo naša.
Premda okarakterizirana kao komorno djelo s trijumfalnim maršom, opera Aida (iz 1870.) najspektakularnija je Verdijeva opera. Radames, pobjednički egipatski ratnik zaljubljen je u Aidu, etiopsku princezu robinju. Faraonova kći Amneris planira osvojiti Radamesa što dovodi do gorkoga ljubavnog trokuta nabijenog najsnažnijim emocijama.
Radames je optužen da je Aidi odao vojne tajne i sada je u zatvoru i čeka suđenje za izdaju. Amneris ga voli i želi vjerovati da je nevin, ali ne može pomiriti silne dokaze protiv njega. U duetu iz 4. čina L'aborrita rivale a me sfuggia (Mrski mi suparnik izmiče) ona ga pozove i predloži mu da prizna zločin, a zauzvrat će ona intervenirati i spasiti ga.
Turandot je posljednja Puccinijeva opera nastala 1924. i u njoj okrutna kineska princeza Turandot prisiljava potencijalne plemenite prosce da odgovore na tri zagonetna pitanja. Već je mnoge pogubila kad se Nepoznati Princ (mladi Calaf), koji skriva svoje ime, beznadno zaljubi u princezu.
Nakon što ga robinja Liú plačući moli da ne riskira život igrajući smrtonosnu igru kako bi osvojio princezu Turandot, u ariji iz 1. čina Non piangere, Liù (Ne plači, Liù) Calaf joj nježno odgovara moleći je da ne plače.
Glasnik je upravo objavio da nitko neće spavati u gradu Pekingu dok princeza ne sazna Calafovo ime. Calaf, koji je pristao na to da ga ubiju ako Turandot prije jutra sazna njegovo ime, nije zabrinut. U čuvenoj ariji iz 3. čina Nessun dorma (Nitko ne spava) siguran je da će on biti jedini koji će otkriti svoje ime princezi, a to će učiniti tek kada dođe jutro i kada princeza pristane na to da mu postane supruga.
Najpoznatija opera Francesca Cilee zasigurno je Adriana Lecouvreur (iz 1902.). Temelji se na životu francuske glumice Adrienne Lecouvreur (1692. - 1730.). Iako su u operi neki likovi povijesne osobe, radnja je uglavnom je izmišljena.
Princessa de Bouillon čeka da Maurizio stigne na tajni sastanak. U ariji iz 2. čina Acerba voluttà (Gorka milina) ona se žali na bol koju ljubav donosi i pita se hoće li Maurizio uopće doći.
Jednočinka Cavalleria rusticana Pietra Mascagnija (1863. - 1945.), remek-djelo opernog verizma, opera je koja je na praizvedbi 1890. izazvala jednu od najvećih senzacija u povijesti opere. Ovaj scensko-glazbeni dragulj natopljen je strašću i osvetom kao glavnim pokretačkim motivima.
Duet Tu qui Santuzza? (Ovdje si Santuzza?) iz 1. čina govori o svađi Santuzze i Turiduua ispred crkve zbog Santuzzine ljubomore.
U trenutku kada znamo da će cijela priča završiti tragedijom i suzama, Mascagni nam nudi Intermezzo sinfonico - vedrinu i ljepotu nedvojbeno jednog od najomiljenijih trenutaka u povijesti opere izvedenog na praznoj pozornici.
Operu Adel i Mara skladao je Josip Hatze (1879. - 1959.) 1932. godine pod utjecajem učitelja Mascagnija, a u njoj je opisao stvarni događaj iz splitske povijesti koji govori o nesretnoj ljubavi Adela i Mare.
Sam kraj večerašnjeg koncerta donosi poznatu himnu Splitu - uglazbljene nostalgične stihove Branka Radice u ariji Oj, Splite grade, koju Adel pjeva u 3. činu opere.
* Program u suradnji s Muzičkim biennaleom Zagreb
U suradnji s Muzičkim biennaleom Zagreb (MBZ) u Hrvatskom domu Split izvest će se djelo Semi–mono–opera, „semiopera semiseria” za jednog pjevača (tenora) i vrpcu splitskog skladatelja Silvija Foretića (1940.) koji je svoj autorski rad praizveo na MBZ-u 1979. godine. Akademik Nikša Gligo o Foretićevu opusu piše: „Njegova kompleksna umjetnička fizionomija u kojoj se skladatelj nadopunjuje svestranim izvođačem i tekstopiscem razjašnjuje odnos između brige i veselja na jasno prepoznatljiv način: Veselje je doista reakcija na brigu, ali kao svjesno suprotstavljanje. Otuda u veselju, u humoru kojim odiše Foretićeva glazba, kiseli okus stvarnosti kojoj se angažirano ruga.” Osvježeno djelo iz bijenalske baštine izvest će se u rodnom gradu skladatelja koji je, ne skrivajući autobiografske elemente u svojoj Semi-mono-operi, izjavio: „Glavni lik opere muči se sa skladanjem opere. On sjedi i, ne znam koliko dugo, desetljećima, očekuje neki znak. Sama Opera mu je rekla neka je skrije, da je ne objavljuje dok mu ona ne kaže, da će mu dati neki znak, koji On čeka, a ne dolazi. I onda mu se na kraju učini da je nešto bilo taj znak, ali traži operu koja bi bila za sve ljude, ne samo u kazalištu, zato izlazi na prozor, na balkon i usred noći počne pjevati građanima. Da neka ubuduće svi samo pjevajući razgovaraju.” Uz Ladislava Vrgoč (tenora) kao jedinog izvođača na sceni, suradnički tim na ovom projektu čine Mario Kovač (redatelj), Andreja Lipej (scenografija), Bojan Gagić (majstor svjetla) i Višeslav Laboš (majstor tona).
Silvio Foretić, enfant terrible hrvatske suvremene glazbe, 1979. napisao je djelo koje se poigrava s idejom jedne od najvažnijih klasičnih formi – operom. U Semi-mono-operi On, skladatelj, preispituje samog sebe, svoje umijeće i čeka da mu se otkrije i obrati Ona, Opera. Kroz skladateljeva unutarnja previranja i postepeno rastuću disocijaciju od konkretne stvarnosti, Ona dobiva svoj glas, ali ne pjeva samu sebe već ponavlja rastrojene skladateljeve misli kao jeka. Foretić uvodi i lik dr. Freu(n)da, koji pokušava urazumiti skladatelja da već jednom napiše tu operu i lik Susjeda, gospodina Sordinija koji se buni na buku i narušavanje noćnog mira skladateljevim slobodnim vokalnim ekspresijama; njima se pridružuju neidentificirani građani i policija koja dolazi na Sordinijev poziv pred sam kraj mono-čina. „Pustio sam da glazba teče; ima tu i rock-glazbe, ima Beatlesa – izdaleka, ima Puccinija, ne može se reći da ima, direktno, jedan smjer, nema ni citata; ima oponašanja stilova“, izjavio je Foretić, potvrđujući hipotezu Semi-mono-opere kao heterogene i sebi orijentirane skladbe koja se oslanja na postmodernističku strukturu i namiguje publici kroz suptilne operne reference.
Skladatelj Silvio Foretić (Split, 1940.) kompoziciju je studirao u klasi Milka Kelemena na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je 1963. osnovao provokativan Ansambl za suvremenu glazbu, a godine 1966. preselio se u Köln i na tamošnjoj Visokoj školi za glazbu nastavio studij kompozicije kod Bernda Aloisa Zimmermanna i elektroničke glazbe kod Herberta Eimerta. Usavršavao se kod Karlheinza Stockhausena, bio je suradnik i asistent Mauricija Kagela. Od 1974. do 2006. predavao je na Visokoj školi Folkwang u Essenu i Duisburgu. Ondje je 1982. utemeljio ansambl Fin de siècle – fin de millénaire. Nekoliko godina bio je član predsjedništva Kölnskog društva za novu glazbu te je bio umjetnički ravnatelj Glazbene tribine u Opatiji. Dobitnik je nagrade Porin za životno djelo 2021. godine.
Foretić djeluje kao skladatelj, tekstopisac te izvođač (dirigent, pijanist, pjevač) većinom vlastitih djela („Kada se moja glazba izvodi na koncertu, a da ja sam ne sudjelujem, osjećam se pomalo neobično”). Za njegov je opus iznimno važan element humora, no, kako tumači akademik Nikša Gligo, to ne bi trebalo tumačiti izrekom „udri brigu na veselje”: „Njegova kompleksna umjetnička fizionomija, u kojoj se skladatelj nadopunjuje svestranim izvođačem i tekstopiscem, razjašnjuje odnos između brige i veselja na jasno prepoznatljiv način: veselje je doista reakcija na brigu, ali kao svjesno suprotstavljanje. Otuda u veselju, u humoru kojim odiše Foretićeva glazba, kiseli okus stvarnosti kojoj se angažirano ruga.”
Tenor Ladislav Vrgoč na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu studirao je solo pjevanje najprije u klasi prof. Marije Borčić, a dvije godine prije diplome 1999. godine u klasi prof. Zdenke Zabčić Hesky. Studij opernog pjevanja nastavio je na Hochschule für Musik und Darstellende Kunst u Stuttgartu, u klasi prof. Brucea Abela i prof. Stephana Schmidta, dočim specijalistički studij solo popjevke završava u ljeto 2002. godine u klasi prof. Konrada Richtera. Privatnu poduku francuskog opernog i Lied repertoara također pohađa u Stuttgartu kod prof. France Simard – Bruse. Osim toga, intenzivnom radu na lirskom i spinto opernom fahu posvećuje se radom kod Donalda Georgea, profesora na State University of New York i Potsdam's Crane School of Music.
Nastupao je u svim većim hrvatskim gradovima kao i u inozemstvu, na brojnim koncertima i festivalima, od kojih izdvajamo Varaždinske barokne večeri, Zagrebačke ljetne večeri, Večeri u Donatu, Osječko ljeto kulture, Osječka glazbena srijeda, Klasika na Košljunu, Dachauer Schlossfestspiele te Gothaer Sommerfestspiele. Pjevao je u brojnim kazalištima poput Playhouse on the Square Theater Memphis, Wilhelma Theater Stuttgart, Landestheater Niederbayern Passau, Ekhof Theater Gotha, Stadtheater Pforzheim, HNK Zagreb, HNK Osijek, HNK Rijeka, a u kojima je ostvario brojne uloge (izdvajamo: Tamino, Čarobna frula, Ferrando, Cosi fan tutte i Don Ottavio, Don Giovanni W.A.Mozarta; Rodolfo La Boheme i Cavaradossi, Tosca G.Pucinnia; Edgardo, Lucia di Lammermoor i Nemorino, Ljubavni napitak G.Donizettia; Trouffaldino, Zaljubljen u tri naranče S.Prokofjeva, Almaviva, Seviljski brijač G. Rossinia; Meckie Messer, Opera za tri groša Brecht/Weill; Larry, Jalta, Jalta A. Kabiljo i dr.).
Od sezone 2004./2005. na stalnom je solističkom angažmanu u Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek, ali je redoviti vanjski suradnik-solist u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Mario Kovač diplomirao je 2002. godine na odsjeku Kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti, a doktorirao 2015. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod mentorstvom dr. sc. Sibile Petlevski s disertacijom „Metodologija kazališnog rada sa slijepim i slabovidnim osobama”. Od 2000. godine radi kao profesionalni kazališni redatelj i do sada je ostvario preko osamdeset dramskih kazališnih režija.
Od glazbeno-scenskih djela valja izdvojiti mjuzikl Za dobra stara vremena Željke Ogreste i Rajka Dujmića iz 2009. godine, nominiran je i za najbolju režiju mjuzikla ili opere Nagrade Hrvatskog glumišta, zatim tango operetu Maria de Buenos Aires Astora Piazzole (u produkciji KDVL-Art Agent 2012. godine) te mjuzikl Trenk iliti Divji baron Senker-Škrabe-Mujičić za HNK Osijek 2020.
Posebna je veza Kovača i suvremenog glazbeno-kazališnog stvaralaštva, što se vidi i kroz dosadašnje suradnje upravo u produkcijama Hrvatskog društva skladatelja, Muzičkog biennala Zagreb i Cantus Ansambla, s kojima je Kovač postavio već nekoliko naslova glazbenoga kazališta – komornu operu Eto vas! Frana Đurovića (MBZ 2007.), komornu operu Renard Igora Stravinskog (Cantus Ansambl 2010.), Ljudski glas Francisa Poulanca (Cantus Ansambl 2014.) te konačno i kontroverznu operu Maršal Silvija Foretića koja je nastala u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta Split i MBZ 2011.
Za dramski program Hrvatskog radija režirao je radio drame Žena bomba Ivane Sajko, za čiju je režiju i 2004. nagrađen Nagradom Hrvatskog glumišta; zatim Sunčani grad Radovana Ivšića, Slučaj Hamlet Ane Prolić, Velika bijela zavjera Dimitrija Vojnova, Sasvim obične ludosti Petra Zelenke, Pladoiyer po piknji Milka Valenta, vlastiti tekst Kužiš spiku, Tirezijine sise Guillaumea Apollinairea, S(i)nu bez s(i)nova Srđana Sandića, Pomračenje Une Vizek te dokumentarne radio drame Ne želim biti zarobljen u sebi i Radio drama je film koji gledam sama (nominiran za nagradu Prix Europa), kao i dvadesetak kratkih formi.
S raznim bendovima i projektima izdao je desetak glazbenih albuma različitih usmjerenja, od cabaret punka do radikalne eksperimentale. Svira klavijature, teremin i razne elektroničke naprave. Redatelj je i brojnih glazbenih video spotova (Band Aid Ponos Hrvatske, Hladno Pivo, Elemental, Lollobrigida, Dosh Lee, Zebrax, Rokambol, Prosti Fucktori, The Paints i drugi).
Bečka tradicija da se Novu godinu proslavi uz prepoznatljive ritmove valcera i polki iz opusa obitelji Strauss i ostalih europskih skladatelja, proširila se na brojna europska kulturna središta. Na prvom novogodišnjem balu u organizaciji Koncertne dvorane Split naši će sugrađani dobiti priliku zaplesati na ulaštenom podiju Svečane dvorane uz glazbu orkestra koji dolazi iz srca Austrije. Dame u večernjim haljinama i gospoda u tamnim odijelima ili smokinzima, prigodna zdravica i veselo raspoloženje podsjetit će nas na neka davna, zaboravljena vremena s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Divna je to prilika da se u baštinjenom i nanovo oživljenom Hrvatskom domu počne stvarati nova splitska, novogodišnja tradicija.
Božićni koncert mladih glazbenika, studenata Umjetničke akademije u Splitu, koncert je čije se točke sastoje od raznih solo i komornih djela koja će posjetiteljima, u ovo predblagdansko vrijeme dočarati duh Božića.
U utorak 13. prosinca 2022., Svečana dvorana Hrvatskog doma Split bit će domaćin poznate međunarodne trupe Ukrainian Classical Ballet, čiji su umjetnici već dobro poznati hrvatskoj publici što potvrđuju rasprodane predstave diljem Hrvatske. Grad Split će ovim projektom postati destinacija bogatija za jedinstven adventski program te iskustvo visoke umjetnosti baleta za cijelu obitelj.
Adventsko vrijeme posebno je svečano i priprema je za dolazak najveselijeg blagdana, Božića. U to vrijeme brojne baletne kuće izvode pred rasprodanim gledalištima balet Orašar Petra Iljiča Čajkovskog. Posebnost ove izvedbe je prilagodba programa za djecu i mlade, tako da u 45 minuta programa cijele obitelji mogu uživati u Plesu pahuljica, Španjolskom, Arapskom, Kineskom i Francuskom plesu, valceru cvijeća, te velikom pas de deux protagonista Princa i Klare. Scenografija i posebna dekoracija pretvorit će pozornicu Hrvatskog doma u pravu božićnu čaroliju, kojom će se upriličiti izgled i atmosfera samog događanja.
Ovaj program realiziran je u suradnji produkcijske kuće ARTentainment i Koncertne dvorane Hrvatski dom Split.
Izvedba je planirana u 19 sati s mogućnošću dodatne izvedbe sukladno interesu publike.
Cijena ulaznije je 100 KN / 13,27 EUR
Radujemo se vašem dolasku...
... jer glazba povezuje!
BIOGRAFIJE SOLISTA:
OLESIA SHAYTANOVA / OLESIA ŠAJTANOVA
Godine 2013. Olesia Shaytanova diplomirala je na Kijevskoj državnoj baletnoj školi s počastima. Iste je godine postala solistica Ukrajinskog nacionalnog kazališta opere i baleta, a od 2016. vodeća je balerina Litvanskog nacionalnog kazališta opere i baleta. Njezine nagrade uključuju prvu nagradu na 6. Međunarodnom baletnom natjecanju Rudolf Nureyev u Budimpešti (2013.), prvu nagradu na 4. Međunarodnom baletnom natjecanju u Istanbulu (2014.) i prvu nagradu na 5. Pekinškom međunarodnom baletnom natjecanju za plesne škole (Serija plesnih izvedbi; 2014.). ). S raznim baletnim ansamblima O. Shaytanova je nastupala u Grčkoj, Italiji, Japanu, Njemačkoj i Koreji.
Plesačica je uspješno interpretirala uloge Odette i Odile (Labuđe jezero), Plave ptice i princeze Aurore (Uspavana ljepotica), Marie (Orašar), Kitri (Don Quijote), Giselle (Giselle), Julije (Romeo i Julija), Medoea (Le Corsaire), Gamzatti i Nikiya (La Bayadere), Pepeljuge (Pepeljuga), Snjeguljice (Snjeguljica i sedam patuljaka), Paquite (Paquita).
SERGII KLIACHIN / SERGII KLJAČIN
Obrazovanje:
Kijevska državna baletna škola, 1998.-2006.
Privatna visoko obrazovna institucija
„Međunarodno Slavensko Sveučilište u Kharkivu“
Koreografski fakultet u Kijevu, smjer Koreografija, kvalifikacija „Koreograf, producent“ (klasična koreografija, nastavnik stručnih predmeta), 2007.-2011.
Radno iskustvo:
Rujan 2007. – do danas - Ukrajinsko nacionalno kazalište opere i baleta, vodeći plesač baleta
Repertoar:
Labuđe jezero – princ Sigfried; Orašar – Princ; Pepeljuga – Princ; Snjeguljica – Princ; Chopiniana – Princ; Carmen suite – Toreador; Bečki valcer – Grof Keyserling; Paquita – solist u Grand pas; Giselle – Pas de deux; Figarov pir – Cherubino; Master i Margarita – Yeshua, Faust; Orašar – Španjolski ples, Orijentalni ples, Francuski ples, Drosselmeyer Raymonda – Bernard
2006. – 2007. - Donecko nacionalno akademsko kazalište opere i baleta
U periodu 2011. – 2015. sudjelovao u turnejama po Ukrajini (La Bayadere i Paquita); Grčkoj (Snjeguljica); Japanu (Orašar); Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Kini i drugim zemljama.
