Lovre Marušić svoju je međunarodnu reputaciju potvrdio osvajanjem srebrne medalje na prestižnom Međunarodnom pijanističkom natjecanju Cleveland u SAD-u 2021. godine. Dobitnik je i brojnih drugih značajnih nagrada na uglednim pijanističkim natjecanjima, među kojima se ističu prva nagrada na 20. međunarodnom natjecanju Santa Cecilia u Portu (2018.), prva nagrada na Međunarodnom natjecanju IMF u Parizu (2018.) kao i prva nagrada, nagrada žirija i nagrada publike na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Isidor Bajić u Novom Sadu (2016.). Godine 2021. postao je laureat nagrade Ivo Vuljević Hrvatske glazbene mladeži.

Prvu poduku iz klavira dobio je od Rozarije Samodol u rodnom Omišu. Na poziv slavne ruske pijanistice Natalije Trull, 2006. godine odlazi u Moskvu na Centralnu muzičku školu pri Državnom konzervatoriju Petar Iljič Čajkovski, koju je uspješno završio 2011. godine. Studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu započeo je u klasi Rubena Dalibaltayana, a nastavio i diplomirao u klasi Ljubomira Gašparovića. Poslijediplomski studij nastavlja na Hochschule für Musik Franz Liszt u Weimaru u klasi Grigorija Gruzmana. Dobitnik je Rektorove i Dekanove nagrade za iznimne rezultate tijekom studija.

Ostvario je nastupe s eminentnim orkestrima i vrhunskim komornim sastavima poput The Cleveland Orchestra, Orkestra Mariinski teatra, Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, Vojvođanskih simfoničara, Beogradskih simfoničara, Irkustske filharmonije, Simfonijskog orkestra HNK-a Split te Zagrebačkih solista i Splitskih solista.

Kao solist i komorni glazbenik nastupa na raznim festivalima i koncertnim ciklusima diljem Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Kosova, Austrije, Njemačke, Portugala, Lihtenštajna, Rusije, Francuske i SAD-a. Trenutno je zaposlen na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u zvanju asistenta na klavirskom odjelu te je umjetnički voditelj Međunarodnog festivala komorne glazbe Ostinato u Omišu. Generalno zastupništvo potpisao je s tvrtkom CristoforiumArt.

Sopranistica Olesya Tokarenko (Odesa, 1983.) završila je Institut za glazbu Glier u Kijevu 2003., a diplomu je stekla na Nacionalnoj glazbenoj akademiji Čajkovski u Kijevu 2008. godine. Laureat je Međunarodnog natjecanja Krimski valovi u Ukrajini (2013.) te Međunarodnog natjecanja Caspi art u Turskoj (2019.). Od 2012. do 2017. godine predavala je solopjevanje na Nacionalnom sveučilištu Grinčenko u Kijevu. Od 2016. radila je u Nacionalnom domu orguljaške i komorne glazbe Ljatošinski kao umjetnica najviše kategorije, a od 2019. djelovala je kao solistica Opernog studija Nacionalne glazbene akademije Čajkovski u Kijevu. Godine 2022. debitirala je na pozornici Hrvatskog narodnog kazalištu u Splitu u ulozi Violette u Verdijevoj operi La Traviata. Njezin bogati repertoar uključuje čitav niz uloga u operama talijanskih i ruskih skladatelja, kao i velika vokalno-instrumentalna djela te umjetničke popijevke.

Splitski virtuozi ove godine obilježavaju desetu obljetnicu svojeg osnutka. Brojne kritike hrvatskih i inozemnih novina s oduševljenjem prate koncerte ovog komornog orkestra od prvog nastupa do danas. Održali su više od 50 koncerata diljem Hrvatske, a više od 100 glazbenika iz 18 zemalja sviralo je u ansamblu. Nastupili su s mnogim uglednim hrvatskim i inozemnim glazbenicima diljem Hrvatske i u Njemačkoj.

Violist i dirigent Wladimir Kossjanenko studirao je violu u klasi Vladimira Stopičeva na Državnom konzervatoriju u Sankt Peterburgu, a magistrirao u klasama Petera Ochsenhofera i Thomasa Kakuske na Sveučilištu za glazbu u Beču. Usavršavao se u klasi Michaela Kugela na Kraljevskom konzervatoriju u Gentu u Belgiji. Godine 1999. dobio je Europsku nagradu za komornu glazbu u Parizu, a 2003. nagradu Pasticcio austrijskog radija ORF. U proteklih 25 godina svirao je više od 600 koncerata kao solist i komorni glazbenik u najznačajnijim koncertnim dvoranima. Surađuje s brojnim uglednim glazbenicima, snima nosače zvuka i održava majstorske radionice. Od 2008. predaje violu i komornu glazbu na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Godine 2019. dobio je nagradu Zlatni Grgur za izniman doprinos glazbenoj sceni grada Splita.

Kada je Wolfangu Amadeusu Mozartu (1756. - 1791.) bilo šesnaest godina, s ocem je posjetio Milano radi premijere svoje opere Lucio Silla, K. 135. Bio je oduševljen kastratom Venanzijem Rauzzinijem koji je tumačio glavnu ulogu Cecilija. Pjevao je kao anđeo, izjavio je Mozart. Tri tjedna kasnije Mozart je skladao motet Exultate, jubilate, KV 165, kako bi pokazao svu raskoš Rauzzinijeva talenta. Skladba je praizvedena 16. siječnja 1773. u crkvi San Antonio u Milanu. Mozart je svoje novo djelo nazvao motet, a takvo je djelo u 13. stoljeću definirano kao glazbeno djelo s riječima. U renesansi je motet postao razrađeniji s kontrapunktskim teksturama, a ovaj oblik imao je dva formata: sakralni i svjetovni. U 18. stoljeću definiran je kao sveta latinska solokantata, prema suvremenom glazbenom flautistu i teoretičaru Johannu Quantzu. S izuzetkom kratkog recitativa kojim počinje drugi stavak, Mozartovo je djelo zapravo minijaturni koncert (Allegro, Andante i Presto) za koji se teško može reći da je po svojoj ljepoti i osjećajnosti inferiorniji od pravog instrumentalnog koncerta.

Joseph Haydn (1732. - 1832.) ostavio je velik broj djela u oblicima kojima je praktički udahnuo nov život i po kojima je najpoznatiji: 104 simfonija, 68 gudačkih kvarteta, 62 klavirske sonate te 45 klavirskih trija. U usporedbi s tim, broj njegovih koncertantnih djela znatno je manji, tim više što je za mnoga od tih djela upitno Haydnovo autorstvo. Stalno mjesto na koncertnim podijima danas su zadržala tek dva Koncerta za violončelo i orkestar (u C-duru i D-dur) te Koncert za klavir i orkestar u D-duru, Hob. XVIII/11, koji je uvjerljivo najpopularniji i najizvođenijih od ukupno 11 Haydnovih klavirskih koncerata.

Od 1761. godine do smrti Haydn je bio u službi na dvoru Eszterházyjevih. Prekretnica je, međutim, bila 1779. godina, kad je iz novog ugovora izbačena ranija klauzula po kojoj je morao pisati glazbu isključivo za poslodavca, nije smio kopirati djela, a bez suglasnosti poslodavca nije smio ni skladati za druge. S novim je ugovorom Haydn mogao skladati djela za druge naručitelje i prodavati ih. Time je počela rasti njegova popularnost u Europi. U tom je razdoblju skladao i Koncert za klavir i orkestar u D-duru. Iako postoji 20-ak izvora ovog koncerta, ne postoji izvorni Haydnov. Tako nije poznat datum skladanja, a muzikolozi smatraju da je napisan prije 1782. godine. Dvije izdavačke kuće objavile su koncert 1784. godine - bečka Artaria i pariški Boyer. Tipičan trostavačni koncert otvara poletan Allegro, slijedi prekrasan lirski Un poco adagio. Zasigurno najveću popularnost ima vrckavi treći stavak Rondo all'ungharese, čiju glavnu temu donosi solist, a onda ponavlja orkestar. Bio je to vrlo egzotičan stavak za ono doba, a zanimljivo je kako u njemu Haydn koristi i melodiju koju je čuo u plesu siri kolo, koji se plesao u Bosni i Dalmaciji.

Otprilike jednu trećinu svojih simfonija Mozart je skladao u samo dvije godine - od 1772.
do 1774. Simfonija br. 29 u A-duru, K. 201, nastala je početkom 1774., otprilike u vrijeme kada je napunio 18 godina. Upravo se s ocem vratio iz posjeta Beču, gdje je čuo najnovija djela Haydna i drugih skladatelja. Čini se da ga je to iskustvo nadahnulo da napiše niz važnih novih djela. Muzikolog Elfred Einstein piše:

Uza svu skromnu instrumentaciju Simfonije u A-duru (gudači, oboe i rogovi) dovoljno je da pogledamo početak prvog stavka Allegro moderato koji poput kakva opetovanog pitanja donose gudači, a ponavlja cijeli orkestar. Ovdje se osjeća nova potreba osnaženja simfonije imitacijom te njezina izbavljenja iz područja čisto dekorativne glazbe upotrebom profinjenih detalja, što je inače karakteristično za komornu glazbu. Sami instrumenti mijenjaju karakter: gudači postaju duhovitiji, puhači gube sve što je bučno, u figuraciji je ispušteno sve što je konvencionalno. Novi se duh očituje u svim stavcima: u drugom stavku Andante, koji ima delikatnu formu stavka pisanog za gudački kvartet, obogaćenu dvama parovima puhačkih instrumenata; u Menuetu, s njegovim kontrastima ljupkosti i gotovo beethovenovske žestine; u finalu u jednom Allegro con spirito, koji je zaista con spirito i u kojem se nalazi najbogatiji i najdramatičniji razvojni dio (provedba) koji je Mozart do tada napisao. Razumljivo je kako je ova simfonija zadovoljavala skladatelja čak i u njegovu bečkom periodu i da ju je izvodio na svojim "akademijama" s neznatnim izmjenama u partituri.

Dubrovački simfonijski orkestar 2022. godine obilježava 97. obljetnicu aktivnog rada. Svoj glazbeni repertoar i nepresušan izvor kvalitetnih kulturnih događaja predstavlja u prostorima poput atrija Kneževa dvora, gradskih crkvava i trgova. Redovito nastupa s poznatim domaćim i međunarodno priznatim umjetnicima, interpretirajući djela slavnih skladatelja u Dubrovniku i na turnejama diljem svijeta. Orkestar je dobitnik nagrada kao što su Milka Trnina (2005.), Nagrade za doprinos ugledu i promociji Dubrovačko-neretvanske županije u zemlji i svijetu (2015.) te nagrade Grand prix Orlando za osobit umjetnički doprinos na Dubrovačkim ljetnim igrama (2020.)

Ivan Hut (1982.) dirigent je Dubrovačkoga simfonijskog orkestra od prosinca 2020. godine. Dirigiranje je diplomirao i magistrirao u klasi Hansa Leendersa na Sveučilištu za umjetnost Codarts u Rotterdamu, a prije toga diplomirao je violu na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Usavršavao se kod brojnih dirigenata, među kojima je i Valerij Gergijev. Bio je profesor u Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu, član Splitskoga komornog orkestra, predsjednik splitske Udruge MAG, producent pa ravnatelj glazbenog programa Splitskoga ljeta i ravnatelj Opere HNK-a Split. Među njegovim važnijim orkestralnim suradnjama bile su one sa Simfonijom Rotterdam (u dvorani Concertgebouw u Amsterdamu), Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Zadarskim i Varaždinskim komornim orkestrom te sa Simfonijskim orkestrom Sveučilišta Guanajuato iz Meksika.

Sinfonietta za gudački orkestar, op. 79, jedno je od najpoznatijih i najizvođenijih djela Borisa Papandopula. Napisana je u ljeto 1938. godine, a praizvela ju je u rujnu iste godine Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Krešimira Baranovića, koji je uvjerio mladog skladatelja da odbaci drugi stavak djela (Scherzo), pa je Sinfonietta izvedena u verziji od triju stavaka, tu je verziju objavio izdavač Schott & Söhne. Sinfonietta nema izravnih aluzija na narodnu glazbu; obilježena je kozmopolitskim glazbenim idiomom tipičnim za europske "neo" stilove tog razdoblja. Prvi stavak Intrada koračnica je mediteranskog karaktera, puna sunca i veselja. Nakon upečatljive geste "podizanja zastora" tipične za baroknu uvertiru slijedi izlaganje glavne teme, najprije u violinama, a kasnije i u violama. Ovo svijetlo raspoloženje privremeno je "zamračeno" formalnim fragmentom, koji će se nakratko vratiti i kasnije. Elegija je slobodno zamišljena barokna da capo arija u neoklasičnom obliku, tijekom koje se solističke dionice (ovdje povjerene soloviolini) izmjenjuju s orkestralnim odlomcima. Temeljna formalna shema daleko je složenija jer se kontrapunktske dionice orkestra i solista izmjenjuju češće nego što to zahtijeva tradicija. Posljednji stavak Perpetuum mobile uzbudljiv je vrtlog nota, blistava toccata koja se otvara titrajućim figurama koje pulsiraju cijelim stavkom. U furioznoj završnici Papanpdopulo se nakratko vraća motivu Intrade kako bi zaokružio motivičko tkivo djela. Lagani, lakoumni glazbeni zanos i mladenački šarm ove euforične skladbe i dalje ju čine omiljenim djelom među koncertnom publikom. (Davor Merkaš)
Luka Sorkočević (1734. - 1789.) jedan je od najpoznatijih hrvatskih skladatelja svojega doba. Bio je dubrovački plemić, diplomat i skladatelj. Potječe iz stare dubrovačke patricijske obitelji, čiji su članovi bili visoko obrazovani i poznati kao književnici i znanstvenici. Sorkočević je studirao u Rimu, gdje je mogao produbiti svoja glazbena znanja kod skladatelja Rinalda di Capue, dok su susreti s talijanskom instrumentalnom glazbom toga doba nesumnjivo utjecali na njegovo stvaralaštvo. Vrativši se u Dubrovnik, sudjeluje u javnim poslovima Republike, a svojeg sina Antuna podučava glazbi. Sačuvana djela Luke Sorkočevića pohranjena su u Glazbenom arhivu Samostana Male braće u Dubrovniku. Njegova glazbena ostavština obuhvaća sedam dovršenih simfonija, jednu sonatu/simfoniju za čembalo, jednu uvertiru i još nekoliko instrumentalnih radova te dvije vokalne skladbe. Najzanimljivije su svakako njegove simfonije koje su rani primjeri pretklasičnog stila u hrvatskoj glazbi. Kao i sve ostale, Treća simfonija u D-duru odiše ljupkošću i živahnom pokretljivošću i emotivnom toplinom srednjeg stavka. Ova simfonija svakako je jedno od najizvođenijih djela hrvatske glazbene baštine, a njezin treći stavak svoju popularnost duguje izvođenju na malim ekranima.

Krsto Odak (1888. - 1965.) pristupa franjevačkom redu nakon završene Franjevačke klasične gimnazije u Sinju. Godine 1912. makarski ga provincijal šalje na dvogodišnji studij u Samostan sv. Ane u Münchenu. Dotad uglavnom samouk, Odak počinje studirati orgulje i kompoziciju sa skladateljem i dirigentom Paulom Hartmannom. Po povratku u Hrvatsku 1913. godine Odak postaje orguljašem i učiteljem pjevanja u sinjskom sjemeništu, potom župnik mjesta Otok, a godine 1919. napušta red kako bi mogao nastaviti studij glazbe. Odabrao je Prag gdje je studirao kompoziciju u klasi Vítězslava Nováka. U Zagreb se vraća 1922. godine i počinje predavati na Muzičkoj akademiji, na kojoj od 1934. do umirovljenja 1961. godine podučava kompoziciju. Njegov opus od preko 350 djela odražava raznolikost stilova u hrvatskoj glazbi prve polovice prošloga stoljeća: od kasnoromantičnog ekspresionizma, preko moderne do nacionalnog stila i prvih naznaka nove glazbe sredinom stoljeća.

Prva passacaglia za gudački orkestar op. 35 izvorno je skladana za orgulje kao Passacaglia op. 34c, u obliku baroknih varijacija, tj. teme koja se donosi u basu, a iz koje se granaju polifone varijacije u višim dionicama, svaki put u novom obliku. Passacaglia se sastoji od dvadeset varijacija, koje je sȃm Odak preradio kao opus 35 za gudački orkestar. Skladba je u tradicionalnom neobaroknom ugođaju, čvrstoga g-mola, koji u baroknom stilu završava prosvjetljujućim kvintakordom G-dura.

Gordan Tudor (1982.) jedan je od vodećih glazbenika svoje generacije, aktivan kao solist, skladatelj, komorni glazbenik i pedagog. Nastupao je po Europi i Sjevernoj Americi u raznim komornim sastavima te kao solist s mnogim orkestrima i ansamblima. Gordan je alt saksofonist hvaljenog Papandopulo kvarteta i djeluje u duetu s gitaristom Mislavom Režićem. Kao reproduktivni umjetnik praizveo je pedesetak skladbi hrvatskih i stranih autora, kao skladatelj okušao se u raznim žanrovima i kombinacijama instrumenata, a skladbe su mu izvedene na svim kontinentima. Ljeto 2011. godine proveo je na rezidenciji u sklopu Bang on a Can summer festival - Massachusetts Museum of Contemporary Art (North Adams, MA). Gordan je ekskluzivni Selmer Paris Artist i D’Addario Woodwinds Artist.

Skladba Lamento i Boogie nastala je početkom 2021. godine i ustvari je dio diptiha koji je rezultat mog tadašnjeg intenzivnog skladanja za gudače. Ova djelo nastalo je kao nusproizvod. Naime, bližio mi se rok za skladbu koju je Muzički Biennale Zagreb naručio od mene za Zagrebačke soliste pa sam skicirao razne ideje. Ideja sporog stavka, Lamenta, koji ima konstantan melodijski, harmonijski i dinamski rast te na njega “zalijepljeni” brzi Boogie, izuzetno (poli)ritmičan dio otpočetka mi je bila suvisla. Skicu skladbe sam odmah pokazao maestru Ivanu Hutu komu se ista dopala te je tako nastao Lamento i Boogie, na kraju i posvećen maestru Hutu i gudačima DSO-a. (Gordan Tudor)

Boris Papandopulo (1906. - 1991.) proveo je tri godine svojeg života (1935. - 1938.) u Splitu, gdje je djelovao kao nastavnik u Gradskoj glazbenoj školi i zborovođa Hrvatskog pjevačkog društva Zvonimir, a ujedno od 1936. do 1938. i kao nastavnik glazbe u Dominikanskoj gimnaziji u Bolu. U to vrijeme skladao je opere Amfitrion i Sunčanicu, a u Splitu su nastali i oratorij Muka gospodina našega Isukrsta za soliste i muški zbor a capella, te Sinfonietta.

Ansambl za suvremenu glazbu Synchronos, baziran u Zagrebu, posvećen je izvedbi aktualnih skladatelja te općenitom osvježavanju hrvatske glazbene scene, ali i upoznavanju publike sa stilski suvremenijim glazbenim jezikom. Svojim izvedbama članovi ansambla odmiču se od već prepoznatljivih tonskih utjecaja postmodernističkog razdoblja. Štoviše, odabirom specifičnog repertoara sudjeluju u kreaciji novih skladbi živućih skladatelja te svojim izvedbama oblikuju idejne obrasce i nadilaze sve zvučne izazove zapisane u tim partiturama. Ansambl inzistira na ideji izvođenja aktualne, ponekad i eksperimentalne suvremene glazbe, uz usku suradnju sa samim skladateljima. Razbijanje klasična koncepta slušanja glazbe još je jedna od vizija Ansambla Synchronos, s obzirom da Ansambl i izvodi glazbu koja ne odgovara klasičnu konceptu. Od samoga začetka ansambl je održao niz uspješnih koncerata, radionica i interaktivnih predavanja, uživo i putem interneta, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Hrvatskoga društva skladatelja, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Austrijskog kulturnog foruma, Zaklade Ernst von Siemens i drugih. Među brojnim skladateljima s kojima je ansambl surađivao i izvodio njihova djela su Mladen Tarbuk, Andys Skordis, Marko Slaviček, Reiko Fütung, Frano Đurović, Sanda Majurec, Tibor Szirovicza, Brigitta Muntendorf, Nina Šenk, Nico Muhly i Dubravko Detoni.

Ansambl Synchronos

Marko Zupan, flauta

Shelly Ezra, klarinet

Vlatka Peljhan, violina

Jelena Očić, violončelo

Mia Elezović, klavir

Ivana Bilić Kuljerić, udaraljke

Gost dirigent: Mladen Tarbuk

*ULAZ BESPLATAN

Splićani, koji s ljubavlju prate i bodre ovaj najuspješniji hrvatski amaterski muški zbor koji se, uz brojne druge nagrade, dvaput ovjenčao titulom apsolutnih svjetskih zborskih prvaka, pozvani su proslaviti sa slavljenicima zlatni jubilej nazdravljajući velebnoj knjizi enciklopedijskog formata na 500 stranica koja će zauvijek sačuvati od zaborava njihovo jedinstveno polustoljetno putovanje Per aspera ad astra (Preko trnja do zvijezda).
Čudesna priča, koja ih je sa škverskog navoza sa skromnih početaka makadamskom pa mliječnom stazom dovela do zvjezdanog zborskog Olimpa, dinamično je i tečno sročena kroz četiri poglavlja. U njima se kronološka nit, obogaćena s više od 1500 raznih fotografija i grafičkih sadržaja (memorabilija osobne vrijednosti, faksimila notnih zapisa, omota nosača zvuka), vješto inkorporira u splitsku glazbenu povijest, ali i opću povijest ovoga grada koju su svojim djelima i uspjesima pedeset godina u kontinuitetu stvarali i potvrđivali.
Središnja narativna linija razigrava se i isprepliće s duhovitim, baš kao i sentimentalnim pričama brojnih zboraša koji su je satkali svojim sjećanjima te s četrdesetak romansiranih biografija dirigenata, predsjednika, solista zbora te najvećih ovdašnjih skladatelja čijim je djelima ovaj zbor podario izvanredne izvedbe. Dodatnim reflektorima njihove su uspjehe osvijetlili brojni prijatelji zbora koji su se upisali u ovaj bogati vremeplov davši mu dodatnu vrijednost. Prema uredničkom konceptu glavnog urednika Ivana Žitka te uredništva koje čine Brodosplitovci maestro Vlado Sunko, predsjednik Mladen Velat, tajnik Branko Kljaković-Gašpić i počasni doživotni tajnik Jakov Guić Žak, kompleksni je materijal, u atraktivnu cjelinu koja mami čitatelja da je ne ispušta iz ruku, objedinila i originalno upakirala grafička urednica Ana Luketin Fahrenwald.
Prebirući po fojima, karti i litratima, razlistavajući stare arhivske zapise i bilježeći svjedočenja onih koji pamte uzbudljive trenutke rađanja i stasanja ovog ansambla, Herci Ganza doprla je do transparentnih, ali i onih ponešto skrivenijih slojeva koji u intimnom mozaiku reminiscencija razotkrivaju njegovu dušu - njegove nebrojene članove kojima je vrijeme odmicalo u emotivnom drugovanju s pjesmom. Svi oni, putnici su polustoljetnog putovanja koje nam nudi jedan drukčiji pogled na svijet, onaj u kojem je glazba sveprisutna i prirodna poput ljudskoga daha, u kojem umijeće i umjetnost neprestance zajedno traju održavajući najvišu umjetničku razinu prenošenja vlastitog i zajedničkog poimanja glazbene umjetnosti.
O njoj nam svjedoči i ova knjiga koja unutar četverodijelnog floridusa tekstovnoga tkiva kronološki razlistava „život“ slavljenika. Nakon uvodnog preludija s povijesnim testamentom o plodnoj tradiciji zbornoga glazbovanja u Splitu razvijava se škverska fuga s  kontrapunktikom kojoj ritamske vrijednosti oživljuju glasovi i rezonance sjećanja zborskih članova, dirigenata, solista i prijatelja (1972. - 1988.). Umjetničko vodstvo zbora u narednom je razdoblju iz ruku glazbenoga erudita, maestra Josipa Veršića preuzeo talentirani dirigentski vizionar, maestro Vlado Sunko impostirajući glasove za svjetski uspjeh i stvarajući kreativnu napetost koja se u kratkom vremenskom prohodu pretvorila u glazbenu senzaciju planetarnih razmjera (1988. - 1999.). U neprekidnom htijenju da se pokaže vlastiti, autonomni potencijal, često i usprkos izostanku senzibiliteta vlasti i/ili potencijalnih sponzora za djelatnost koja tek na duge staze može pokazati rezultate, Brodosplit ne samo da je opstao i održao kontinuitet već je inicirao projekte koji su kvalitetom, opsegom i širinom djelovanja prerasli nacionalne međe izgradivši temelje za novo milenijski svjetski glazbeni crescendo (2000. - 2022.).
Svaki od ispripovijedanih „životnih“ ciklusa ansambla protkan je nitima autoričina vitalnog i tematski gradiranog narativa koji u posebno odijeljenim rubrikama slikom i riječima svjedoči o kuriozitetima, pikanterijama, anegdotama, koncertnim prigodama, obljetnicama, natjecanjima, smotrama, festivalima, atraktivnim turnejama, humanitarnim okupljanjima, domaćim i inozemnim đitama, a posljedično, i o repertoarnim te generacijskim mijenama koje su ponekad gotovo neprimjetno utjecale na stanovita tonska obilježja vokalnoga sastava, nikada, međutim, ne izlazeći iz temeljnoga, jednom zauvijek obilježenoga područja umjetničke interpretacije. Imena zaslužna za tu vrstu kreativne ustrajnosti dio su zajedničkog identiteta ansambla, vrelo i živo ispunjajući stranice ovog knjižnog spomenara.
Evocirajući emocijama natopljeni kovčeg individualnih i kolektivnih uspomena, autorica je pustolovinu „života“ Brodosplita potvrdila pustolovinom pisanja razotkrivši svu svoju spisateljsku strast, ali i mudrost da ne podlegne zamci obljetničkih izdanja koja su nerijetko mač s dvije oštrice, između kojih se ona oštrija strana dotiče mogućnosti da zabluda patetičnosti nadvlada glas razuma. Pisana mudro i s mjerom, a opet u dahu, s osjećajem za detalje guste i slojevite humane, vremenske i prostorne slike, knjiga je ogledalo kolektiva koji je dosegao stupanj univerzalne prepoznatljivosti i posvjedočio put smislenosti i svrsishodnosti amaterizma; čak štoviše, za amaterska mjerila ostvario je i korak naprijed odmičući se svojim izvedbama, širinom repertoara i brojnim mogućnostima preobrazbe i varijacija svojih vokalista smjerom sve veće profiliranosti izraza koja je svakim novim interpretativnim predanjem postajala sve zrelija i upečatljivija dosežući gotovo profesionalne razmjere.

Nosač zvuka „Transformacije“ donosi izvorne hrvatske napjeve u izvedbi Camerate Vocale Split u potpuno novom ruhu! ETNO-ELEKTRO KONCERT S MODERNIM PLESOM ČLANOVA BALETA HRVATSKOG NARODNOG KAZALIŠTA, kojim će se predstaviti CD, održat će se u svečanoj dvorani Hrvatskog doma Split, 26. studenog 2022. s početkom u 20h. Događaj se odvija u sklopu 5. Međunarodnog festivala pjesme SING (in) SPLIT. U projekt je uključeno čak 17 zemalja: Španjolska, Venecuela, Ujedinjeno Kraljevstvo, Bjelorusija, Engleska, Italija, Mađarska, Japan, Danska, Belgija, Nizozemska, Poljska, Švedska, Kanada, Turska, SAD i Hrvatska. Odabrani napjevi su iz devet hrvatskih geografskih područja: Međimurje, Grad Zagreb, Jastrebarsko, Podravina, Slavonija, Lika, Istra, Grad Split i Dalmacija, a uključuju plesove, uspavanke, međimursku popjevku, slavonske plesove, tzv. istarsku ljestvice, zagrebačke pjesme i dalmatinske serenade. Skladatelji iz cijelog svijeta skladali su elektroničku glazbu na temelju zvučnih zapisa iz hrvatske tradicije. Izdavač nosača zvuka je Croatia Records.
Na koncertnoj izvedbi kojom se predstavlja nosač zvuka sudjeluju prvakinja i solist splitskog Baleta Albina Rahmatullina i Lev Šapošnikov te mješoviti pjevački zbor Camerata Vocale Split pod dirigentskim vodstvom dr. sc. Sare Dodig Baučić.
Skladatelji koji su sudjelovali u projektu „Transformacije“:
Esteban Zapata (Španjolska), Philip Harvey (Ujedinjeno kraljevstvo), Umberto Sorbo (Italija), Daniel Regnier (Kanada), Andrzej Ojczenasz (Poljska), Erika Ito (Japan), Emile J. L. Chappin (Nizozemska), James Molloy (Engleska), Daan Geysen (Belgija), Francesco Marzola (Italija), David Kapusi (Mađarska – Danska), Merve Erez (Turska – Švedska), Ricardo Teruel (Venecuela), Elizaveta Loban (Bjelorusija), Robert E. Thomas (SAD), Lauren McCall (SAD

• Wladimir Kossjanenko, dirigent

Na drugom koncertu u sklopu Dalmatinskog ciklusa nastupit će Komorni orkestar Splitski virtuozi pod vodstvom dirigenta i violista Wladimira Kossjanenka. U godini u kojoj ovaj orkestar obilježava 10. obljetnicu postojanja splitska će publika imati priliku čuti raznolik i bogat program čiju okosnicu čine djela dvojice suvremenika iz 20. stoljeća: Gudački kvartet br. 8 u c-molu, op. 110, ruskog skladatelja Dmitrija Šostakoviča te suita za gudače Pintarichiana Borisa Papandopula, jednog od najvećih hrvatskih skladatelja. Zanimljivo je istaknuti da je Papandopulova Suita nastala u Kaštel Lukšiću 1974. godine.

Splitski virtuozi ove godine obilježavaju desetu obljetnicu svojega osnutka. Brojne kritike hrvatskih i inozemnih novina s oduševljenjem prate koncerte ovog komornog orkestra od prvog nastupa do danas.

Na inicijativu Glazbeno-umjetničke udruge Artemis, Glazbene mladeži i Glazbenog odjela Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, godine 2012. udružili su se istaknuti profesionalni splitski glazbenici pod vodstvom violista i dirigenta Wladimira Kossjanenka i u Splitu osnovali komorni orkestar s kontinuiranom koncertnom djelatnošću. U znak podrške pokroviteljstvo nad prvom glazbenom sezonom orkestra preuzeo je tadašnji je predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović.

Splitski virtuozi održali su više od 50 koncerata diljem Hrvatske, a više od 100 glazbenika iz 18 zemalja sviralo je u ansamblu. Zapažene su suradnje sa zborom West Village Choral iz New Yorka te s renomiranim solistima kao što su: gitaristi Zoran Dukić i Edin Karamazov; pijanisti Vesna Podrug, Lovre Marušić, Grigory Gruzman, Alexander Vitlin i Nataša Veljković; violinisti Mai Suzuki, Fritz Gearhart, Dragan Radosavljević, Arman Mourzagaliev; violončelistice Kim Cook, Pauline i Felicitas Stephan i Kajana Pačko.

Godine 2018. godine Splitski virtuozi uspješno su predstavili Hrvatsku trima koncertima na Međunarodnom festivalu Celloherbst am Hellweg (Jesen violončela u Hellwegu) u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji (Republika Njemačka). Dvije godine kasnije gostovali su na 60. glazbenim večerima u sv. Donatu u Zadru. Na Svjetski dan glazbe (21. lipnja 2021.) održali su humanitarni koncert u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, a cilj je bilo prikupljanje novčanih sredstava za obnovu zgrade HGZ-a stradale u potresu.

Ministarstvo kulture kontinuirano pruža podršku Splitskim virtuozima, što ansamblu omogućava nastavak rada u prezentaciji visoke razine glazbenog umijeća te pomaže mladim članovima i gostima ansambla da neprekidno usavršavaju svoje profesionalne vještine na koncertnim podijima. Posebna pažnja članova utemeljitelja Splitskih virtuoza usmjerena je prema odgoju glazbenika mlađe generacije njihovim aktivnim sudjelovanjem u pripremi koncertnih programa ansambla kao i u organizaciji seminara i radionica.

Violist i dirigent Wladimir Kossjanenko rođen je u Almatiju u Kazahstanu. Studirao je violu od 1986. do 1991. kod prof. Vladimira Stopičeva na Državnom konzervatoriju u Sankt Peterburgu. Za vrijeme studija djelovao je kao soloviolist i asistent-dirigent Ansambla lenjingradskih solista. Godine 1991., na poziv Orkestra Gustava Mahlera pod vodstvom Claudija Abbada, došao je u Beč. Studij je nastavio kod prof. Petera Ochsenhofera i prof. Thomasa Kakuske na bečkom Sveučilištu za glazbu, gdje 1999. godina magistrira summa cum laude. Studij nastavlja kod prof. Michaela Kugela na Kraljevskom konzervatoriju u Gentu u Belgiji. Važno umjetničko iskustvo stekao je na majstorskim tečajevima kod Issaca Sterna, Norberta Brainina (Amadeus Quartet), Waltera Levina (LaSalle Quartet), Güntera Pichlera (Alban Berg Quartet), Milana Škampe (Smetana Quartet), Joela Krossnicka (Julliard Quartet). Od 1993. do 1996. bio je stalni zamjenik u Bečkoj filharmoniji. Od 1994. do 1998. angažiran je kao prvi soloviolist Filharmonijskog orkestra u Grazu. Od 1998. do 2007. bio je član renomiranog bečkog kvarteta Hugo Wolf.

Godine 1999. dobio je Europsku nagradu za komornu glazbu u Parizu, a 2003. nagradu Pasticcio austrijskog radija ORF. Održao je brojne koncertne turneje u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Velikoj Britaniji, Irskoj, Koreji i Japanu. U proteklih 25 godina svirao je na više od 600 koncerata kao solist i komorni glazbenik u najznačajnijim koncertnim dvoranima, kao što su Carnegie Hall u New Yorku, Suntory Hall u Tokiju, Musikverein i Konzerthaus u Beču, Concertgebouw u Amsterdamu, Tonhalle Zürich, Konzerthaus Luzern, Royal Albert Hall i Wigmore Hall u Londonu, Birmingham Symphony Hall, dvorana Berlinske filharmonije, dvorana Filharmonije u Kölnu, Cité de la Musique u Parizu, Palais des Beaux-Arts u Bruxellesu, Konzervatorij Čajkovski u Moskvi te Mariinski teatar u Sankt Peterburgu. Nastupao je kao solist s Bayerische Kammerphilharmonie, Zagrebačkim solistima, Jeruzalemskim orkestrom, Orkestrom Les Orpheistes Sofia, Capellom Lutherana Beč, Filharmonijom Arthur Rubinstein, Zadarskim komornim orkestrom, Splitskim virtuozima i Bečkim akademskim simfonijskim orkestrom. Kao dirigent nastupao je u Austriji, Njemačkoj, Bugarskoj i Hrvatskoj.

Wladimir Kossjanenko snimao je za radio ORF1, BBC3, Radio France Paris, Deutschland Radio Berlin, Süd-West-Funk Baden-Baden, Radio Suisse Romande, RAI, Minnesota Public Radio, televiziju „Unitel“ Berlin, ORF, TV Irland, KBS Južna Koreja, NHK Japan i HRT.
Za diskografske kuće Gramola, Atlantis Art, Extraplatte, Cam Jazz i Lumaudis snimio je brojne CD-e zajedno s Vesnom Podrug, Yuliyom Gorenman, Igorom Malinovskim, Jean-Guihenom Queyrasom, Xavierom Phillipsom, Johnom Taylorom, Kennijem Wheelerom, Edinom Karamazovim, Stefanom Milenkovićem i Hugo Wolf kvartetom.

Surađivao je s renomiranim solistima kao što su Bruno Canino, Michael Kugel, Gerard Causse, Patricia Kopatchinskaja, Mario Hossen, Petrit Ceku, Filippo Gamba, Nicholas Angelich, Paul Meyer, David Grimal te s poznatim ansamblima: Altenberg-Trio Beč, Ensemble Wiener Collage, Ensemble XX. Jahrhundert Beč, Vienna Secession Players, Trio Orlando Zagreb, Tartini kvartet Ljubljana i Kvartet Sebastian.

Kossjanenko je održao 55 majstorskih tečajeva za violu i violinu, među ostalim na Sveučilištu St. Andrew, Guildhall School of Music u Londonu, Kraljevskom konzervatoriju u Bruxellesu, Kraljevskom konzervatoriju Maastricht, Sveučilištu u Sapporu, Međunarodnoj akademiji Orfej u Beču, Državnom konzervatoriju u Solunu, Glazbenoj akademiji u Ljubljani, New Bulgarian University u Sofiji, Muzičkoj akademiji Sarajevo i Državnom konzervatoriju u Almatiju.
Bio je član žirija međunarodnih natjecanja Watson Forbes u St. Andrew, Iosif Kogan u Kazahstanu, Rudolf Matz u Dubrovniku, Boris Papandopulo u Zagrebu te državnih i regionalnih natjecanja HDGPP-a.

Od 2008. predaje violu i komornu glazbu na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, gdje je od 2022. u statusu redovnog profesora. Godine 2021. izabran je za predstojnika Odsjeka za gudačke instrumente i gitaru. Njegovi studenti dobitnici su prvih nagrada na državnim natjecanjima, dobitnici su Oskara znanja, zaposleni su kao profesori u glazbenim školama u Sloveniji i Hrvatskoj te redovito nastupaju u različitim komornim sastavima i orkestrima.

Od 2009. do 2014. Kossjanenko redovito surađuje sa Zagrebačkim solistima, a kao vođa dionice viola nastupa u Filharmonijskim orkestrima Luksemburga i Lihtenštajna. Godine 2012. s pijanisticom Vesnom Podrug osnovao je festival Dani J. S. Bacha u Splitu koji se održava svake godine na dan rođenja skladatelja. Iste godine osnovao je komorni orkestar Splitski virtuozi s kojim je kao dirigent održao više od 50 koncerata u Hrvatskoj i inozemstvu.

Godine 2019. dobio je nagradu Zlatni Grgur za izniman doprinos glazbenoj sceni Grada Splita.

Pijanist koji se na svjetskim pozornicama osjeća kao kod kuće, majstor i čarobnjak klavijature - Josip Joe Meixner.

Postoje veliki klavirski virtuozi i glazbeni inovatori, ali način na koji Josip Joe Meixner interpretira dušu glazbe nije samo jedinstven, već i emocionalno vrlo snažan.
Josip Joe Meixner je skladatelj, producent, glazbeni znanstvenik koji se posvetio glazbenoj medicini i terapiji glazbom i utemeljitelj piano medicine®.
No ponajprije, on je pijanist. Svaki puta kada njegovi prsti dotaknu tipke klavira, on u glazbi udahne život i dušu.
Što je to što svaki od njegovih koncerata čini tako posebnim?
Sa svojim jedinstvenim i originalnim aranžmanima, Josip Joe Meixner stvara novu umjetničku formu, u kojoj sjedinjuje elemente klasične, jazz i soul glazbe.

Gradska knjižnica Marka Marulića Split poziva Vas na svečanu dodjelu priznanja „Knjižnica godine” i obilježavanje Dana hrvatskih knjižnica koje će se održati u Splitu, u petak 11. studenoga 2022. u Koncertnoj dvorani Hrvatskog doma, u Tončićevoj ulici 1 u Splitu

PROGRAM:

od 12:30 – 13:30 sati
Središnja svečanost obilježavanja Dana hrvatskih knjižnica i dodjela priznanja „Knjižnica godine” Gradskoj knjižnici Marka Marulića Split uz prigodni program

13:30 – 14:30 sati
Svečani domjenak

Camerata Cantilly ovaj koncert izvodi u znak sjećanja na prijatelja i kolegu, splitskog fagotista VASKA LUKASA, člana Camerate Cantilly i Zagrebačke filharmonije, koji nas je prerano napustio ove godine.

CAMERATA CANTILLY utemeljena je 2014. godine kao komorni sastav puhačkih glazbala i jedini je ansambl takve vrste u Hrvatskoj. Jezgru Ansambla čini klasični puhački oktet, tzv. harmonie sastavljen od para oboa, klarineta, rogova i fagota, a koji se po potrebi proširuje flautom i kontrabasom. Osnivač i umjetnički voditelj Ansambla klarinetist je Mihael Paar.

Već prvi koncert Ansambla najavio je novu snagu na domaćoj glazbenoj sceni. Ubrzo su uslijedili brojni nastupi širom Hrvatske, kako u okviru koncertnih ciklusa, tako i u okviru međunarodnih festivala. Središnji događaj u sezoni Ansambla tradicionalni je koncert koji se održava u maloj dvorani Lisinski u Zagrebu, a kao poseban projekt već se etablirao Open Air koncert u Samoboru. Od samog osnutka Camerata Cantilly posebnu pozornost pridaje multimediji i osmišljavanju digitalnog identiteta što je dovelo do stvaranja velikog i vrijednog kataloga audiovizualnog materijala. Time se Ansambl približio najširoj publici, a praksa je nastavljena i u vrijeme pandemije serijom virtualnih koncerata naslova Camerata Cantilly – Connected. Za obljetnički koncert iz 2019. godine koji je snimila Hrvatska radiotelevizija, Camerata Cantilly nagrađena je Diplomom Milka Trnina. U veljači 2022. objavljen i prvi album Ansambla naslova Petite Symphonie u izdanju VasakQ Recordsa.

Program svojeg prvog koncerta u Splitu Camerata Cantilly oblikovala je tako da u prvom dijelu zazvuče originalne skladbe pisane za ovakvu vrstu sastava. Pomalo neuobičajeno, ali zasigurno osvježavajuće, program započinje djelom iz našeg stoljeća, a nastavlja se skladbama klasične epohe. Na rasporedu drugog dijela isključivo su obrade, koje djela Rossinija i Händela odijevaju u nova zvukovna ruha.

FILIP HORVAT (Čakovec, 1993.) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu magistrirao je orgulje u klasi prof. Maria Penzara (2017.) i primijenjenu kompoziciju u klasi prof. Zlatka Tanodija (2019.). Skladao je glazbu za Hrvatski radio i televiziju te za nekoliko kratkometražnih filmova, od kojih je najpoznatiji Pas   de Deux.

Skladba Woodwind Adventure nastala je tijekom rujna 2022. godine u želji da se ponudi mogući odgovor na raznovrsna pitanja i stanja u društvu, a koja se posebno tiču glazbene umjetnosti. Okružen raznim utjecajima suvremene glazbe, pokušao sam pronaći prihvatljivi spoj raznih glazbenih mišljenja i pretočiti ih u svima dostupan i prihvatljiv zvukovni efekt koji potiče na kreativna razmišljanja i pozitivne emocije. Sastav je svakako tome pridonio jer ga čine srodni, a opet dovoljno različiti instrumenti puhačkog korpusa okupljeni u tzv. Harmoniemusik pa se stoga u skladbi isti koriste kao sredstvo za stvaranje tonalne boje različitim harmonijskim i polifonim, ali i posebnim orkestracijskim postupcima. Djelo je građeno od jedne teme koja se tijekom skladbe skraćuje i varira raznim skladateljskim postupcima, a ponekad i pretvara u jednostavan motiv. Osim korištenja cijelog ansambla u svrhu tonalnog bojanja, na više se mjesta pojavljuju instrumentalna sola s pratnjom koja svakom izvođaču omogućuju da se istakne i umjetnički izrazi. Osnovna je ideja skladbe da svojom tonalnošću i tzv. tradicijskim skladateljskim postupcima ukaže na to da takva vrsta glazbenog mišljenja nikada ne izumire te da može ravnopravno egzistirati sa suvremenim trendovima i skladateljskim tehnikama. Skladba je posvećena Camerati Cantilly i fagotistu Vasku Lukasu (1979. - 2022.). (Filip Horvat)

Austrijski skladatelj i pijanist Johann Nepomuk Hummel (1778. - 1837.) prvu glazbenu poduku dobio je od svog oca u Bratislavi i Beču, gdje ga je podučavao i W. A. Mozart. Nakon prvog javnog nastupa u Dresdenu 1787., koncertirao je kao pijanist diljem Europe. Potom je nastavio studij kompozicije u Beču, a neko je vrijeme učio orgulje kod J. Haydna, kojega je naslijedio na položaju kapelnika u Eisenstadtu. Djelovao je u Stuttgartu, Weimaru i Londonu. Danas se najviše izvode njegova klavirska djela, klavirski koncerti, Koncert za trubu u Es-duru te komorna glazba. Izvođački zahtjevna Partita za puhače u Es-duru, S. 48 pokazuje ansambl za koji je skladana (puhački oktet) u punom sjaju i skladana je u najboljoj tradiciji Harmoniemusika. Riječ je o glazbenom pravcu (ponekad i glazbenoj formi) i pripadajućem tipu ansambla, koji je na svojem vrhuncu bio u klasicizmu (početkom kojeg se formirao) pa sve do kraja ranog romantizma. Zbog slabljenja aristokracije (koja ga je financirala i imala na svim važnijim europskim dvorovima) i društveno-političkih previranja (formiranje država), ustupio je tada mjesto većim puhačkim orkestrima, kao što su vojni, protokolarni i sl. Zanimljivo je kako blistava, virtuozna i uhu ugodna Partita u sebi ima stavak tipičan za doba u kojem je nastala – Menuet. Slična je partitama koje su proslavile češkog skladatelja Franza Krommera (1759. - 1831.)

Češki violončelist, skladatelj i dirigent Josef Reicha (1752. - 1795.) studirao je violončelo u Pragu, a zaposlio se kao prvi violončelist u dvorskoj kapeli Wallerstein 1774. godine, gdje je šest godina kasnije postao i kapelnik. Godine 1781. posvojio je svog nećaka Antona Reichu (1770. - 1836.), kojeg je podučavao kompoziciji te sviranju klavira i violine, a koji će kasnije postati priznati skladatelj i teoretičar. Godine 1785. Maximilian Francis od Austrije, izbornik Kölna, postavio je Josefa za direktora orkestra u Bonnu. Reichin opus obuhvaća različite solističke koncerte (od kojih 11 za violončelo), simfonije te 12 partita za puhačke instrumente, koje su utjecale čak i na mladog Beethovena. Reichini štovatelji bili su Leopold Mozart i Michael Haydn. Četverostavačna Partita u D-duru pisana je za flautu i puhače (s jednim fagotom u sastavu), s tim da dionica flaute nije solistička u uobičajenom smislu, već je više izražena unutar samog ansambla, stoga će večerašnja solistica sjediti zajedno s članovima Camerate Cantilly.

Dajte mi popis za kupnju, izjavio je znameniti talijanski skladatelj Gioachino Rossini (1792. - 1868.), i uglazbit ću ga. To je i mogao, a gotovo i učinio jer je do svoje 37. godine napisao 38 opera, a nakon toga više nijednu (u kasnim godinama skladao je klavirsku i komornu glazbu u zbirkama Grijesi moje starosti). Njegova opera Tancredi iz 1813. godine svakako nije jedno od najpoznatijih i najizvođenijih njegovih djela, no Uvertira se ipak često i rado izvodi. Zanimljivo je da ju je skladatelj „posudio“ iz svoje opere koju je skladao godinu ranije - La pietra del paragone. Opera Tancredi govori o ljubavi između prognanog vojnika Tancredija i lijepe Amenaide, kćeri moćnog Argirija. Kad je Amenaide osuđena na smrt zbog izdaje koju nije počinila, prerušeni Tancredi bori se kako bi obranio svoju ljubav i dom. Briljantnu Uvertiru  slušamo u obradi iz Rossinijeva vremena, koju je načinio Wilhelm Legrand (1769. - 1845.) za puhače (s jednom flautom i jednom oboom).

Posegnuvši za pričom o Figaru, Rossinija nije omelo što su ju već uglazbili Paisiello i Mozart. Godine 1816. stvorio je operu blistavog humora - Seviljskog brijača, jednu od najpopularnijih i najizvođenijih u povijesti. U njoj se neukrotiva Rosina odbija udati za svojeg pompoznog starog skrbnika, doktora Bartola. U međuvremenu, odvažni mladi grof Almaviva žarko želi osvojiti Rosinu. A tko će se pobrinuti da njih dvoje završe zajedno na kraju opere? Najpametniji lik u cijeloj Sevilli - brijač Figaro, čije usluge svi traže za sve (a on sam ima razne druge talente osim šišanja). U kavatini iz prvog čina Ecco, ridente in cielo (Ovdje, smiješeći se na nebu) zaljubljeni grof Almaviva pjeva serenadu Rosini pod njezinim prozorom.

Nakon oratorija Mesija (napose njegova znamenitog zbora Aleluja), široj publici najpoznatija djela velikog njemačkog baroknog skladatelja Georga Friedericha Händela (1685. - 1759.) svakako su Glazba na vodi (1717.) te Glazba za kraljevski vatromet (1749.). Potonje je djelo namijenjeno izvođenju na otvorenom prostoru (trostruko je kraće od Glazbe na vodi), a napisano je u povodu proslave završetka jednog od brojnih dinastičkih ratova u Europi. Kako je i Velika Britanija bila umiješana u taj rat, George II. je naredio da dvor posegne za omiljenim sredstvom barokne pompe te spoji glazbu s optičkim efektom u zraku i paradom na tlu. Od ukupno pet stavaka ove suite, večeras slušamo tri u obradi za puhački oktet s kontrabasom koju je načinio Englez Arthur Campbell.