Solist: Justus Grimm, violončelo
Dirigent: Wladimir Kossjanenko
Splitski virtuozi

Rođen u Hamburgu, Justus Grimm počeo je svirati violončelo u dobi od pet godina. U početku je učio pod vodstvom svog oca, a kasnije je studirao u Saarbrückenu kod Ulricha Vossa te u Kölnu kod Clausa Kanngiessera i Fransa Helmersona. Svoje obrazovanje nadopunio je majstorskim tečajevima kod uglednih violončelista kao što su Steven Isserlis, Boris Pergamenschikow, William Pleeth i Heinrich Schiff.

Justusov talent potvrđen je brojnim nagradama na natjecanjima — osvojio je prve nagrade na Međunarodnom glazbenom natjecanju Maria Canals i na Njemačkom natjecanju konzervatorija za violončelo, a s pijanistom Florianom Wiek osvojio je i natjecanje Deutscher Musikrat.

Kao solist i komorni glazbenik, Justus je intenzivno nastupao diljem Europe. Praizveo je violončelistički koncert La Metamorfosi di Narciso skladatelja Matthiasa Pintscherna s Hamburškom filharmonijom, a nastupao je i s orkestrima poput English Chamber Orchestra, La Monnaie Symphony Orchestra, Royal Chamber Orchestra of Wallonia, Staatsorchester Rheinische Philharmonie, Brandenburg Philharmonic Orchestra, Sinfonieorchester Aachen i Klassische Philharmonie Bonn. Njegovi su ga nastupi odveli na prestižne svjetske pozornice, uključujući Berlinsku filharmoniju, Musikhalle u Hamburgu, Kölner Philharmonie, münchenski Herkulessaal, briselski Palais des Beaux-Arts i Centar kulture Belém u Lisabonu.

U bogatoj komornoj karijeri Justus je surađivao s glazbenicima kao što su Abdel Rahman El Bacha, Daniel Blumenthal, Gérard Caussé, Augustin Dumay, Benoît Fromanger, Philippe Graffin, Stephen Kovacevich, Katia i Marielle Labèque, Antonio Pappano i Florian Wiek. Nastupao je na festivalima poput Ludwigsburger Schlossfestspiele, Festspiele Mecklenburg-Vorpommern, Flanders Festival, Dias da Música u Lisabonu, Festival Florilegio Salamanca i Festival Consonances u St. Nazaireu.

S pijanistom Florianom Wiek snimio je sonate za violončelo i klavir Beethovena, Brahmsa i Šostakoviča za izdavačku kuću Ars Musici, a zajedno s flautisticom Christinom Fassbender snimio je i djela Webera, Farrenc i Mendelssohna. Kao solist često je nastupao na nacionalnim radijskim postajama u Njemačkoj, Francuskoj i Belgiji. U suradnji s izdavačkom kućom Fuga Libera objavio je 2009. godine album s glazbom Philippea Gauberta.

Godine 2011. Justus je nastupio na Međunarodnom festivalu Cantiere u Montepulcianu, gdje je bio umjetnik u rezidenciji. Od 2008. godine predaje na Konzervatoriju u Antwerpenu.

Wladimir Kossjanenko rođen je u Alma-Ati, gdje je u sedmoj godini započeo glazbeno obrazovanje u Specijalnoj glazbenoj školi Kulyash Bayseitova. Studij je nastavio na Konzervatoriju Rimski-Korsakov u Sankt Peterburgu, a potom na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču, gdje je magistrirao s najvišim ocjenama. Usavršavao se kod uglednih pedagoga poput Michaela Kugela, Isaaca Sterna i članova kvarteta Amadeus, LaSalle i Alban Berg.

Bio je član Gustav Mahler orkestra pod ravnanjem Claudia Abbada, svirao s Bečkom državnom operom i Filharmonijom u Grazu te nastupao pod vodstvom dirigenata poput Soltija, Maazela, Mutića i Rattlea. Kao član bečkog gudačkog kvarteta Hugo Wolf (1998.–2007.) nastupao je na najznačajnijim svjetskim pozornicama, uključujući Carnegie Hall, Concertgebouw i Bečki Musikverein. Dobitnik je brojnih priznanja, među kojima su Europska nagrada za komornu glazbu (1999.) i nagrada Austrijskog radija Pasticcio (2003.).

Kossjanenko je održao više od 600 solističkih i komornih koncerata diljem svijeta, snimao za vodeće svjetske radijske i televizijske postaje te objavio deset CD-a za ugledne diskografske kuće. Nastupao je i kao dirigent te praizveo djela brojnih suvremenih skladatelja.

Kao solist svirao je sa Bavarskom komornom filharmonijom, Zagrebačkim solistima, Filharmonijom Arthura Rubinsteina, Jerusalem Festival Orchestra, Capella Luterana Beč, Bečkim Akademskim Orkestrom te Zadarskim i Splitskim komornim orkestrima. Surađivao je i s renomiranim internacionalnim solistima: Brunom Caninom, Filippom Gambom, Nicholasom Angelichem, Michaelom Kugelom, Gerardom Causseom, Paulom Meyerom, Patricijom Kopatchinskajom, Petritom Cekuom, Davidom Grimalom, Aloisom Poschom, Mihaelom Ursuleasom te sa poznatim ansamblima kao su Altenberg-Trio Beč, Ensemble Wiener Collage, Vienna Secession Players, Ensemble XX. Century Beč, Trio Orlando Zagreb, Tartini kvartet Ljubljana i Sebastian kvartet Zagreb.

Od 2008. predaje violu i komornu glazbu na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, gdje od 2022. djeluje kao redoviti profesor i predstojnik Odjela za gudače i gitaru. Osnivač je studentskog Gudačkog orkestra, festivala Dani J. S. Bacha u Splitu i komornog orkestra Splitski virtuozi, s kojima je ostvario brojne nastupe i nagrade, uključujući oznaku EFFE Remarkable Festival of Europe. Za doprinos kulturnom životu Splita nagrađen je Zlatnim Grgurom (2019.).

Redovito surađuje kao gostujući vođa viola s uglednim europskim orkestrima te predaje kao gostujući profesor na Muzičkim akademijama u Zagrebu i Sarajevu.

Splitski virtuozi jedan su od vodećih hrvatskih komornih orkestara, osnovani 2012. godine na inicijativu Glazbeno-umjetničke udruge Artemis, Glazbene mladeži i Glazbenog odjela Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Pod vodstvom violista i dirigenta Wladimira Kossjanenka, ansambl okuplja vrhunske profesionalne glazbenike s dugogodišnjim iskustvom na domaćim i međunarodnim koncertnim podijima. Od prvih nastupa orkestar je privukao pažnju publike i kritike, potvrdivši status jednog od najkvalitetnijih komornih ansambala u Hrvatskoj.

Tijekom deset godina djelovanja, Splitski virtuozi održali su više od 60 koncerata u više od 30 hrvatskih gradova, među kojima su Zagreb, Split, Zadar, Dubrovnik, Hvar, Osijek, Pula, Šibenik i brojni drugi. U njihovim su izvedbama sudjelovali glazbenici iz 19 zemalja, a orkestar je surađivao s brojnim istaknutim solistima i ansamblima, uključujući gitariste Zorana Dukića i Edina Karamazova, pijaniste Vesnu Podrug, Lovru Marušića, Grigorya Gruzmana i Alexandera Vitlina, violiniste Mai Suzuki, Fritza Gearharta, Dragana Radosavljevića i Armana Mourzagalieva te violončelistice Kim Cook, Pauline i Felicitas Stephan. Posebno se ističe suradnja s američkim zborom West Village Choral, koja je dodatno osnažila međunarodni ugled ansambla.

Orkestar je redovito prisutan na domaćim i međunarodnim festivalima. Godine 2018. predstavio je Hrvatsku na Celloherbst am Hellweg u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji (Njemačka), gdje su nastupi dočekani s oduševljenjem publike i sjajnim kritikama. Zapaženi su i nastupi na 60. Glazbenim večerima u Sv. Donatu u Zadru 2020., te dobrotvorni koncert u Zagrebu 2021. godine za obnovu zgrade stradale u potresu.

Posebno su zapaženi nastupi u okviru Dalmatinskog ciklusa: 2022. godine održali su koncerte u Zadru, Splitu i Dubrovniku, završivši sezonu svečanim koncertom u Hrvatskom domu Split u suradnji s ukrajinskom sopranisticom Olesyom Tokarenko i pijanistom Lovre Marušićem, dok su 2023. sudjelovali u Drugom Dalmatinskom ciklusu i održali turneju po Jadranu s koncertima u Dubrovniku, Kaštelima, Splitu, Zadru, Puli i Senju.

Uz vrhunske izvedbe, ansambl posebnu pažnju posvećuje obrazovanju mladih glazbenika kroz uključivanje u pripremu koncertnih programa, seminare i radionice. Na taj način Splitski virtuozi ne samo da njeguju visoki glazbeni standard, već i aktivno doprinose razvoju nove generacije hrvatskih glazbenika, gradeći kontinuitet glazbene izvrsnosti i profesionalnog usavršavanja.

Prepoznatljiv po neoklasicističkom izrazu, pjevnim melodijama, bogatom ritmu i maštovitoj instrumentaciji, Bruno Bjelinski (1909. – 1992.) stvara jedan od najvećih i najvažnijih opusa hrvatske glazbe 20. stoljeća, ostajući i nakon smrti jednim od najizvođenijih hrvatskih skladatelja Iako je skladao u gotovo svim glazbenim žanrovima, osobitu je pozornost posvetio koncertantnoj glazbi, stvarajući niz djela koja spajaju virtuoznost i izražajnost, tehničku zahtjevnost i neposrednu komunikativnost.

Koncert za violončelo i orkestar br. 1 nastao je 1945. godine, a praizveden 1946. u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, u izvedbi violončelista Mirka Donera i Simfonijskog orkestra Radio stanice Zagreb pod ravnanjem Friedricha Zauna. Kasnije ga je skladatelj preradio i objavio 1968. u Beogradu pod nazivom Koncert za violončelo, gudače i udaraljke, dodatno bruseći finu iznijansiranost orkestracije, okretnu dosjetljivost solističke dionice i ukupnu vibrantnu atmosferu djela. Tijekom tri stavka solistička uloga violončela prolazi dug i intrigantan put sastavljen od širokih linija kantilena i tehnički zahtjevnih, briljantnih, zaigranih pasaža, otkrivajući raspone od lirskog do dramatskog, od klasičnog do modernog, od mekih dubina do blistavih visina.

Prvi stavak (Andante quasi recitativo – Allegro) započinje izlaganjem solističkog violončela, nakon čega slijedi brzi dio u klasičnoj sonatnoj formi, građen na kontrastu dramatske i lirske teme, ispunjen nizom sanjarski zanesenih digresija razvojnoga dijela. Drugi stavak (Lento) mirnog je meditativnog karaktera, koji izvire iz dviju melodijskih linija oblikovanih u starinskim modusima, koji stavku daju osobitu tamnu boju, ispreplićući se u solima violončela i linijama orkestra, u dugom, napetom luku, rješavajući se u mekoj svijetloj završnici ispunjenoj tremolima i snažnim unisonima gudača uz znakovite udare timpana. Završni stavak (Allegro assai) pulsirajući je vrtlog tema u obliku ronda, koji odiše živahnom energijom i ritmičkom raznolikošću – glavna tema prvo u orkestru potom u violončelu izmjenjuje se s različitim kontrastnim epizodama, vodeći ka prštavoj zvučnom zaključku djela. Ova skladba, prožeta lakoćom, elegancijom i tehničkom zahtjevnošću, pokazuje Bjelinskog kao majstora forme i instrumentacije i istinsko je remek-djelo hrvatskog koncertantnog repertoara 20. stoljeća.

Jedan od najznačajnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća, Boris Papandopulo (1906. – 1991.), bio je i dirigent, zborovođa, korepetitor, organizator te glazbeni publicist. Njegov opus broji više od 500 skladbi koje se odlikuju majstorskim vladanjem skladateljskim zanatom, vedrinom, poletom i humorom, virtuoznim tretmanom instrumenata te osebujnom sintezom različitih stilova i tehničkih postupaka 20. stoljeća.

Četiri invencije za Cameratu (Vier Inventionen für die Camerata) pripadaju njegovom kasnom skladateljskom razdoblju. Skladane su 1985. godine za komorni orkestar Camerata musica Berlin. Nastale su u Tribunju, u razdoblju od 2. lipnja do 30. srpnja 1985., na nagovor Papandopulova kuma i prijatelja Željka Strake, glazbenika i utemeljitelja spomenutog ansambla, sastavljenog od vrhunskih solista tadašnje Njemačke Demokratske Republike. Kao i u mnogim svojim djelima neoklasicističkog i neobaroknog idioma, Papandopulo u Četirima invencijama koristi formalni obrazac barokne invencije, ispunjavajući ga suvremenim i originalnim harmonijskim jezikom. Djelo se sastoji od četiri kontrastne cjeline različitog karaktera i tempa, u kojima skladatelj primjenjuje svoje prepoznatljive postupke na motive tipično barokne ritmike. Pisane u duhu povijesno informirane izvedbene prakse, ove invencije zahtijevaju od svakog člana ansambla iznimno tehničko umijeće i visoku razinu međusobne glazbene usklađenosti.

Skladatelj, orguljaš i pijanist Ivan Božičević (1961.), jedan od najistaknutijih suvremenih splitskih glazbenika, prepoznat je po eklektičnom glazbenom izričaju koji spaja različite stilove i žanrove. Njegova djela često se nalaze na repertoaru mnogih glazbenika, a brojna su nagrađivana na međunarodnim natjecanjima. Božičević u svojoj glazbi uspješno kombinira elemente klasične, jazz i pop glazbe, a njegovu svestranost najbolje odražava suradnja s glazbenicima iz raznih glazbenih krugova, čime unosi novu dimenziju u svaki projekt na kojem radi. Skladba Little clockwork train za gudače nastala je 2022. „Slučajnost je htjela – kako pojašnjava autor – da i ova skladba (kao i Beyond the Bend, prije mjesec dana izvedena u Hrvatskom domu Split) bude inspirirana poezijom Fernanda Pessoe.“ Radi se o posljednjoj kitici najpoznatije pjesme potpisane njegovim vlastitim imenom – Autopsihografija. Mali vlakić na navijanje, kako stihovi kažu, koji zabavlja naše misli – sličica je to koja je Božičevića potaknula na skladbu koja „stilski ostaje u mojem relativno uobičajenom repetitivno-minimalističkom okviru, s naglaskom na pulsirajućem ritmu, međusobno isprepletenim obrascima, jazzy harmonijskom jeziku“. Ono što skladatelj ističe kao neuobičajeno je odsustvo klavira, koji je najčešće nositelj ritma i ponavljajućih figura. U ovoj je skladbi „sve prepušteno gudačima“. Stihovi Pessoine Autopsihografije u kojima pjesnik – inače sklon predstavljanju heteronimima, koji je smišljao brojne svoje alternativne osobnosti – opisuje pjesništvo kao pretvaranje, lažiranje čak i onih osjećaja koje zaista osjeća, nalaze odjek u Božičevićevoj skladbi. Zbog razloga ritma pjesnik je kao poticaj odabrao stihove zadnje strofe (u prijevodu na engleski jezik), zbog njihove ritamske kvalitete – mehanički vlakić koji se po svojim tračnicama neumorno vrti zabavljajući naše misli, može predstavljati upravo tu artificijelnost umjetničkog čina i skrivenost prave emocije unutar njega.

Šimun Čarli Botica (1997.) jedno je od na koncertnim programima najprisutnijih skladateljskih imena mlade generacije. Njegove skladbe popularnost su stekle u izvedbama istaknutih umjetnika kao što su Splitski virtuozi, Duo Tudor&Režić, Gitarski duo Montenegrin, Thorwald Jørgensen, Kalamos kvintet, Mia Pečnik, Branimir Norac, Petar Čulić, Silvije Bilić i brojni drugi, stekavši prepoznatljivost već za vrijeme studija na pedagogije a potom i kompozicije kod prof. Ivana Božičevića na splitskom UMAS-u. Njegova nova skladba Thus the Moon Unfolds posvećena je Splitskim virtuozima, a radi se o svojevrsnoj impresiji za gudače, koja počinje „u težini noći“, kako skladatelj opisuje – „u prostoru u kojem zvuk kao da je ugušen tamom, kao i sam zrak. Iz te tišine, mjesec se diže, bez topline nego šireći srebrenu hladnoću sporo i nepopustljivo. Njegovo svjetlo ne donosi utjehu, nego oštro ocrtava tišinu, osvjetljujući prazninu svojim krhkim svjetlom. Glazba odražava njegovu prisutnost: zrake koje ostaju daleko. Dok se srebrna mjesečina pojačava, javlja se kontrast – ne između tame i svjetla, nego mira i drhtavog pokreta. Ono što se rađa je opipljiva samoća: dovoljno široka da izazove tjeskobu, ali lijepa u svojoj mirnoći i hladnoći. U toj opipljivoj samoći, mjesec nije prijatelj nego svjedok – udaljen, tih i nepopustljivo prisutan, blijedim svjetlom obasjava noć.“

Zrinka Matić

Bruno Bjelinski: Koncet za violončelo, timpane i gudače

Boris Papandopulo: Vier Inventionen für Camerata

Ivan: Božičević: Little Clockwork Train – praizvedba

Šimun-Čarli Botica: Thus the Moon Unfolds – praizvedba