Menu
S prvim zvukom harmonike i klavira, pozornica Hrvatskog doma Split ove se večeri pretvara u legendarni pariški kabaret Au Lapin Agile. Smješten na strmim uličicama Montmartrea, ovaj najstariji aktivni pariški kabaret (utemeljen još sredinom 19. stoljeća) bio je utočište i inspiracija velikanima poput Picassa, Modiglianija i Apollinairea. Umjetnost koju nam večeras donose njegovi rezidentni izvođači, pjevači, svirači i glumci u jednom, je tradicija koja prkosi modernim uzusima industrije zabave.
Zgrada na Montmartreu nije grandiozna dvorana, već rustikalna kućica prepuna stoljetnih slika i memorabilija te funkcionira kao arhiv pariškog boemstva. Ime duguje igri riječi – karikaturist André Gill davne je 1875. naslikao zeca koji iskače iz tave ("Le Lapin à Gill" brzo je u uličnom govoru postao "Lapin Agile" ili Hitri zec). Autentičnost ovog prostora nije sačuvana pukim konzerviranjem zidova, već tvrdoglavim odbijanjem tehnološkog posredovanja današnjice. Tamo nema pozornice, mikrofona ni razglasa. To je zatvoreni akustički ekosustav u kojem arhitektura malog, skučenog prostora izravno uvjetuje izvedbu: uloge se neprestano izmjenjuju, pjevači postaju instrumentalisti i naratori, a publika se od pasivnog promatrača pretvara u aktivnog sudionika.
Da bismo doista razumjeli umjetničku težinu večerašnjeg programa, moramo zaroniti u specifičan svijet francuske šansone. Za Francuze, šansona nije samo zabavna glazba; ona je visoka književnost namijenjena pjevanju. Zbog njezine goleme važnosti, francuski su znanstvenici (poput akademika Stéphanea Hirschija) utemeljili znanstvenu disciplinu kantologiju, koja proučava šansonu kao neodvojiv spoj poezije, glazbe i scenske izvedbe.
Ključ te simbioze leži u samom francuskom jeziku. Za razliku od jezika sa snažnim naglascima na pojedinim slogovima unutar riječi (poput hrvatskog ili engleskog), francuski jezik posjeduje ravnomjernu, protočnu prozodiju u kojoj se naglašava tek kraj fraze. Zbog te tečnosti, glazbeni metar nikada ne smije ugušiti riječ. Melodija se mora podrediti prirodnom ritmu govora, rastežući se i sužavajući prema tekstu. Zato francuski chansonniers (šansonijeri) rjeđe pjevaju u klasičnom, belkanto smislu. Oni tekst glume, recitiraju, šapću i viču, koristeći rubato kako bi interpretaciju stavili ispred vokalne perfekcije.
Tekstovi koje ćete večeras slušati nisu apstraktne ode uzvišenoj ljepoti. To je "poezija asfalta", stvorena za običnog čovjeka. Tekstovi zadiru u margine društva, ocrtavajući nijanse života pariškog podzemlja, uličara, marginalaca i nesretno zaljubljenih prolaznika. Način na koji se ulazi u temu rijetko je doslovno prepričavanje; on počiva na nizanju naizgled banalnih slika kroz koje se prelamaju velike egzistencijalne teme.
Primjerice, u kultnoj Les Feuilles mortes (Mrtvo lišće) Jacquesa Préverta, jesenje lišće koje se skuplja lopatom nije puki opis prirode, već snažna, gotovo surova metafora za prolaznost vremena. Šansona slika mikrosituacije: izgužvan krevet, zvuk ulične harmonike, miris kiše, i sve to kako bi izazvala onaj prepoznatljivi pariški spleen, duboku melankoliju u kojoj se miješaju gorčina života i neutaživa žeđ za romansom.
Večerašnji repertoar donosi pomno odabran presjek ove bogate glazbene povijesti. Čut ćemo korijene kabaretske kulture kroz napjeve Aristidea Bruanta (Nini peau d'chien), čovjeka koji je uveo ulični pariški sleng u poeziju, ali i Le Temps des cerises, romancu koja je postala neslužbenom himnom Pariške komune. Slijedi zlatno doba antologijskih djela Édith Piaf (L'Hymne à l'amour), Charlesa Aznavoura (Formidable) i Georgesa Brassensa. Naposljetku, kako kabaret Lapin Agile nije samo čuvar prošlosti već i živa "Akademija francuske pjesme", izvođači će nam predstaviti i vlastita autorska djela, dokazujući da duh šansone i dalje stvara i rezonira sa suvremenošću.
Iako su pariški Montmartre i dalmatinska obala dva posve različita kulturna i geografska mikrosvijeta, praksa ovakvog kabaretskog muziciranja nevjerojatno je bliska mediteranskom duhu. Ovdje nije riječ o izravnoj glazbenoj sličnosti, već o samoj socio-glazbenoj funkciji. Atmosfera u kojoj se brišu granice između izvođača i slušatelja, u kojoj se pjeva bez tehnoloških pomagala, oko stola i uz čašu vina, pomalo asocira na intimnost i spontanost klapskih okupljanja u starim dalmatinskim konobama. Obje su tradicije, svaka u svom specifičnom kodu, sačuvale glazbu kao sredstvo neposredne emotivne razmjene i istinskog zajedništva.
Stoga, večeras zaboravite na stroga pravila ponašanja u koncertnoj dvorani. Ako vas ponese poznata melodija, slobodno zapjevušite; ako osjetite potrebu, zaplješćite usred pjesme. Uđite u ovaj pariški glazbeni dnevni boravak i postanite dio kabareta!
Petra Crnčević
Mon amant de Saint-Jean – Leon Agel / Emile Carrara
Fanchon – Folklore
Le Temps des cerises – J. B. Clément / A. Renard
À Bicyclette – Francis Lai / Pierre Barouh
Formidable – Charles Aznavour / Jacques Plante
L'Hymne à l'amour – Edith Piaf / Marguerite Monnot
À Paris – Francis Lemarque
Les Feuilles mortes – Jacques Prévert / Joseph Kosma
Belleville Ménilmontant – Aristide Bruant
L'Orage – Georges Brassens
Distraite – Jutine Jérémie
Une vie – Michel Bergam
Autour d'une écluse – Michel Bergam
De Bouges en Cathédrales – Michel Bergam
Le truc du cœur – Zoé Fottorino
Si j'étais un homme – Diane Tell
Quand on arrive en ville – Luc Plamondon / Michel Berger
Le Ciel, le Soleil et la Mer – François Deguelt
Elle était si jolie – Alain Barrière
Le Bateau Espagnol – Léo Ferré
Et de Dame et d'Homme – André Minvielle / Marc Perrone
Le Chant des Sardinières – Claude Michel
Padam – Henri Contet / Norbert Glanzberg
Une longue tresse blonde – Michel Bergam / Jean-Claude Orfali
L'Étrangère – Léo Ferré
C'était beau la vie – Michel Bergam
La Chanson de Maxence – Michel Legrand
Le Crocodile vert – Jean-Claude Orfali
Nini peau d'chien – Aristide Bruant
Aux Champs-Élysées – Pierre Delanoë
