Menu
Janay Tulenova, prva violina
Luis Morais, druga violina
Giorgia Veneziano, viola
Sergio Mastro, violončelo
Felipe Medina, kontrabas
Program:
Gustav Mahler: Bedächtig, nicht eilen (Pažljivo, bez žurbe), prvi stavak Četvrte simfonije u G-duru (u obradi za gudače)
Erich Wolfgang Korngold: Märchenbilder (Slike iz bajke)
Antonín Dvořák: Drugi gudački kvintet u G-duru, op. 77
Četvrta simfonija Gustava Mahlera (1860. - 1911.) posljednja je u tetralogiji koju čine njegove prve četiri simfonije, poznate kao "Wunderhorn simfonije", zato jer Mahler u njima koristi pjesme iz zbirke Das Knaben Wunderhorn (Dječakov čarobni rog). Ova poznata antologija njemačkih narodnih pjesama i glazbe, koje su između 1805. i 1808. objavili Achim von Arnim i Clemens Brentano, imala je mjesto u gotovo svakom njemačkom domu, posluživši kao nadahnuće brojnim skladateljima, od Schuberta i Schumanna preko Mendelssohna i Brahmsa pa do Schönberga, ali posebno se veže upravo uz Mahlerovo ime. Ovim pjesmama vraća se tijekom cijelog života, počevši 1884. ciklusom Lieder eines fahrenden Gesellen (Pjesme putujućeg djetića) kao i još nizom solo pjesama, a neke od njih postaju temeljem njegovih „Wunderhorn simfonija“, posebno Druge, Treće i Četvrte.
Četvrta simfonija u G-duru nazvana Das Himmlische Leben (Nebeski život) zasniva se na pjesmi Der Himmel hängt voll Geigen (Vedro nebo), čiji tekst Mahler adaptira, koristeći njezine ulomke tijekom prva tri stavka, prije nego se u cijelosti pojavi u posljednjem, četvrtom stavku simfonije. Stavci su nastali obrnutim redom – posljednji stavak nastao je prvi, a ostali naknadno – isprva stavaka je bilo šest, da bi kasnije sveo simfoniju na četiri stavka. Rad na simfoniji počeo je 1899. a završio u kolovozu 1900. godine.
Za razliku od dotadašnjih Mahlerovih simfonija, ova je manjih dimenzija te laganije orkestracije – u njoj nema prepoznatljive Mahlerove glomazne sekcije limenih puhača, već samo rogovi, trube, drveni puhači te reducirani gudači s harfom. Zato je zanimljiva sekcija udaraljki, koja sadrži cimbale, praporce, triangl, tam-tam i glockenspiel, zajedno s timpanima. Ovakva orkestracija ponukala je niz preradbi simfonije za manje sastave – odnosno za komorni orkestar kao i za same gudače, odnosno gudački kvintet.
Tekst pjesme opisuje scene i likove života na nebu, odnosno zagrobnog života, iz perspektive djeteta, zbog čega djelo odiše nevinošću i toplinom. Svaki stavak nosi oznake koje upućuju na miran, umjeren ton, ali skladatelj ne daje programske upute za djelo (za razliku od prethodnih simfonija). Želio je da publika sama shvati glazbu zbog glazbe same „Imam najljepša imena stavaka ali ih ne želim otkriti kritičarskoj rulji niti slušateljima, samo kako bi ih oni podvrgli banalnim pogrešnim tumačenjima i iskrivljenjima.“
Prvi stavak skladan je u sonatnom obliku, efektom flauta i praporaca, u tempu označenom kao Bedächtig, nicht eilen (Pažljivo, bez žurbe). Pastoralni karakter koji podsjeća na šetnju prirodom uvodi prva opuštena tema violina u G-duru, relativno kratka i pjevna. Drugu temu u D-duru u stilu narodne pjesme iznose violončela, a Mahler daje uputu da je treba „široko pjevati“. Razvojni dio je kompleksan i polifono skladan, sve više se udaljujući od početnih tema, dosežući vrhunac u disonantnom fortissimu, koji vodi u fanfare koje Mahler naziva Der kleine Appel (mali poziv na red). Rekapitulacija donosi slavljeničko raspoloženje koje vodi sporoj i mirnoj kodi.
Erich Wolfgang Korngold (1897. - 1957.) bio je vjerojatno najveće čudo od djeteta svog vremena. Rodivši se u glazbeničkoj obitelji (njegov otac Julius Korngold bio je jedan od najutjecajnijih bečkih glazbenih kritičara), od malena je slušao glazbu suvremenika, poput Mahlera, Puccinija ili Richarda Straussa, čiju je Elektru, prema svjedočenju njegove majke, mogao već kao mali dječak napamet odsvirati na klaviru od početka do kraja. Već sa šest godina počeo je zapisivati vlastite melodije u kajdanku, a nakon što je odsvirao svoju kantatu Gustavu Mahleru, koji ga je proglasio genijem, na Mahlerovu preporuku nastavlja studij kod Alexandera von Zemlinskog, još jednog utjecajnog bečkog skladatelja, dirigenta i pedagoga. S trinaest godina piše suitu Märchenbilder (Slike iz bajke). Originalno napisanu za klavir, suitu orkestrira pod mentorstvom Zemlinskoga. Izvorna skladba sadržavala je sedam stavaka, ali je drugi Princeza na zrnu graška izgubljen. Praizvedba je bila u češkim toplicama Karlsbadu 1911. godine. Šest sačuvanih slika pokazuju neobično bogat glazbeni svijet mladog Korngolda, ispunjen bujnom fin-de-siècleovskom harmonijom – stavak Začarana princeza raskošna je kombinacija elemenata koračnice i romance, efekt po kojem će Korngold kasnije postati naširoko poznat i slavan pišući glazbu za filmove u Hollywoodu. Vladar duhova prožet je slatkogorkom melankolijom koja će dominirati njegovom operom iz 1920-ih, Die tote Stadt (Mrtvi grad). U stavku Gnomi osjeća se utjecaj Mendelssohnove scenske glazbe za San ljetne noći, kao i ritmova Straussovih valcera u stavku Bal vilinskoga kralja. Stavak Hrabri mali krojač spektakularni je prikaz Grimmove bajke o malom krojaču koji pobjeđuje divove i postaje kralj. Epilog nakon turbulentnih avantura, donosi miran kraj, u kojem još odzvanjaju bajkovite zagonetke ispričanih priča. Djelo mu je donijelo i priznanje Engelberta Humperdincka, skladatelja jedne od najpoznatijih opernih bajki, Hänsel und Gretel (Ivica i Marica), koji ga je nazvao "čudom od djeteta iz zemlje bajki". Korngold je kao i mnogi drugi židovski europski skladatelji, nakon dolaska nacista na vlast, napustio Europu, ali za razliku od većine, čija je karijera tada bila uništena, Kornogld je uspio procvjetati u Americi, postavši jednim od vodećih skladatelja u Hollywoodu, te uz filmsku glazbu i dalje uspješno skladajući i ozbiljnu glazbu.
Antonín Dvořák (1941. - 1904.) svoj je Drugi gudački kvintet u G-duru, op. 77 skladao 1875. godine u pet stavaka, a prepravio 1888. godine u četverostavačnu verziju koja se odonda izvodi (a odatle i visoki broj opusa), dok je originalni drugi stavak kasnije pretvorio u Nokturno za gudače op. 40. Odbacivši stil Liszta i Wagnera, na čijem je tragu razvijao svoj glazbeni jezik, Dvořák razvija vlastiti stil koji odiše slavenskom češkom melodijom i ritmom – i premda se činilo da na taj način okreće leđa suvremenim glazbenim trendovima Europe, upravo mu je taj prepoznatljivo češki glas donio priznanje. Veliki njegov zagovornik bio je Brahms, koji je bio članom vijeća koje dodjeljuje Dvořáku stipendiju tako mu omogućivši da se nesmetano posveti kompoziciji. Ujedno Brahms je Dvořáka povezao s uglednim izdavačem Simrockom. Neposredno nakon ovog poticaja karijeri, Dvořák sklada svoj Drugi gudački kvintet, djelo kojim će osvojiti još jedan natječaj praškog Umjetničkog kružoka, koji u obrazloženju nagrade ističe "istaknutost teme, tehničko majstorstvo polifone kompozicije i majstorstvo forme", te "poznavanje instrumenata". Iako je Dvořák poznat kao izniman melodičar, ovaj kvintet počiva na temama koje su bliže beethovenovskoj ideji teme građene na kratkim motivima, koje kombinira u duge sekvence, koje harmonijski drukčije boji, ili ih polifono tretira. To je karakteristično za robusni prvi i zadnji stavak, ispunjene hirovitom, zakučastom harmonijom i snažnim motivičkim radom. Nakon dviju snažno istaknutih tema, u ponovljenoj ekspoziciji, slijedi dramatičan razvojni dio prvog stavka, koji počiva uglavnom na radu s prvom temom. Scherzo u e-molu donosi karakteristični moravski ritam, podsjećajući na ples, čija je druga tema također plesna, ali i melodična, da bi Trio donio nostalgični pjevni odmak od trodijelnih plesnih ritmova. Poco andante donosi niz dugih razvijenih melodija, povjerenih naizmjence prvoj violini i violončelu, ali osjećaj nemira i iščekivanja unose šesnaestinske figure koje pune druge dionice u središnjem dijelu stavka, nagovještavajući snažni brzi Finale ponovno u G-duru, gustog sloga, sve bremenitijeg polifonim radom, noseći sve veću napetost i iščekivanje optimističnog kraja skladbe.
Zrinka Matić
Zamislite gudački orkestar u kojem je svaki dio zastupljen s po jednim glazbenikom. Upravo je to koncept Wiener Kammersymphonie – jedinstvenog ansambla koji spaja bogatstvo orkestralne glazbe s profinjenošću komornog muziciranja. Osim što izvode izvorne gudačke kvintete skladatelja poput Antonína Dvořáka, Georgea Onslowa i Josepha Eyblera, ansambl je strastveno posvećen interpretaciji simfonijskih i opernih djela aranžiranih isključivo za ovu formaciju.
Sa sjedištem u Beču i sastavljen od vrhunskih glazbenika, ovaj ansambl povezuje zajednička umjetnička vizija: stopiti individualne talente u jedinstveno i dinamično glazbeno iskustvo.
Strukturiran poput orkestra, s pažljivo odabranom jezgrom glazbenika koji se rotiraju s lakoćom i fleksibilnošću, repertoar ansambla obuhvaća razdoblje od bečke klasike do suvremene glazbe.
Wiener Kammersymphonie nastupa diljem Europe i redovito je pozivan na ugledne festivale i pozornice u Južnoj Americi – uključujući Čile, Meksiko, Brazil, Kolumbiju, Argentinu, Urugvaj i Peru.
Poznat po izražajnoj snazi i tehničkoj briljantnosti, Wiener Kammersymphonie neprestano oduševljava publiku i kritiku. Njihova sposobnost da prizovu veličanstvenost punog simfonijskog orkestra s tek pet gudača opisana je kao izvanredna.
„…gudački kvintet Wiener Kammersymphonie, nenadmašni u intonaciji, mekom zvuku i ironičnoj opisnoj dubini…”— Giornale dell’Umbria
„Wiener Kammersymphonie uspijeva obuhvatiti veličanstvenost Beethovenovog simfonijskog jezika s iznimnom finoćom. Posebno se ističe uporaba petoga gudačkog instrumenta koji ansamblu daje zapanjujuću, ponekad gotovo bezgraničnu dubinu. Njihova izvedba bila je vatrena i nadahnuta, svaki je glazbenik svirao na vrhuncu svoje umjetničke snage. Sjajno su uspjeli dočarati bogatstvo i snagu punog orkestra. Publika je odgovorila zasluženim, oduševljenim ovacijama na nogama.”— Jan-Willem van Ree, programski direktor, Edesche Concertzaal
„Koncert je zaključen djelom Märchenbilder (Bajkovite slike) Ericha Wolfganga Korngolda (1897.–1957.), židovsko-austrijskog skladatelja koji je kasnije postao naturalizirani američki državljanin i stekao ugled u Hollywoodu, gdje je dobio dvije nagrade Oscar za filmsku glazbu. Njegovu glazbu odlikuju izražajna šarmantnost, bogati kontrasti te profinjena ritmička i tonska maštovitost. Ansambl je pružio vrhunsku interpretaciju ovog sugestivnog djela.
Za dodatak su izvedena dva djela prožeta neodoljivim bečkim duhom: Liebesleid (Tuga ljubavi) Fritza Kreislera i živahna polka Unter Donner und Blitz (Pod grmljavinom i munjama) Johanna Straussa. Oduševljena publika nagradila je iznimne izvođače toplim i zasluženim ovacijama.”— El Mercurio, Santiago de Chile
