Ivan Repušić, dirigent
Solist: Gordan Tudor, alt-saksofon
Dugi i bogati stvaralački vijek Borisa Papandopula (1906. – 1991.) granao se u neobuzdanoj kreativnosti različitim smjerovima glazbenog nadahnuća, puštajući korijenje i dajući temelje različitim vrstama i žanrovima umjetničke glazbe, od ranih duhovnih nadahnuća, opernih, baletnih i oratorijskih djela, do koncerata i solističkih djela nastalih prema željama i mjerama pojedinih glazbenika koji su od maestra naručivali skladbe, sve do raznolikog opusa orkestralnih i komorno-orkestralnih djela. Mnoga od tih djela nastajala su u određenim prigodama, a često je majstor svoje nadahnuće pronalazio u glazbenom jeziku drugih skladatelja. Bio je, kako ga se često opisuje, stilski eklektičan, s lakoćom se služeći glazbom prethodnih epoha i suvremenim zvukom, često više fingirajući nego uistinu preuzimajući neki od stilova, te kao kameleon vješto mijenjajući zvukovnu boju od djela do djela. Ono što je uvijek prepoznatljivo je lakoća, suverenost, snaga i izravnost njegova jezika, u kojem god da se smjeru uputio, od rane, arhaične Muke Gospodina našega Isukrsta koju stvara nadahnut pučkim pjevanjem velovaroškoga splitskog crkvenog nasljeđa, do gotovo avangardne Koncertantne muzike. Između se nalaze mnoga djela koja bi se mogla sagledati u svjetlu neoklasičnoga spektra, a među njima su i skladbe koje piše kao hommage sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kao što su Hommage à Bach ili Hommage à Sorkočević. Tu je i Pintarichiana, suita za gudače, nastala prema skladbama Fortunata Pintarića, franjevačkog skladatelja i orguljaša, koji je djelovao krajem 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj. Za razliku od skladbi u čast Bachu i Sorkočeviću, u kojima Papandopulo donosi impresije pisane prepoznatljivo suvremenim rukopisom, u suiti Pintarichiana teško je razlučiti gdje je granica izvornog klasičnog izraza koji preuzima iz djela skladatelja Fortunata Pintarića i onoga prepoznatljivo Papandopulovog. Pintarićeve skladbe za klavir i orgulje objavljene su u zbirci iz 1924. u redakciji Svetislava Stančića, a Papandopulo neke od njih gotovo netaknute prenosi u svoju suitu te ih obavija sjajnom orkestracijom, u kojoj Papandopula prepoznajemo u sklonosti raskoši i razgranatosti sloga i razigranosti koja katkad preplavljuje skromnost i eleganciju preuzetih tema.
Nagrađivani skladatelj i saksofonist Gordan Tudor (1982.) autor je širokih glazbenih vidika, koji mu daju jedinstven ulaz u područje ozbiljne suvremene glazbe, ulaz sa strane kao izvođača i kao glazbenika s iskustvom alternativne elektro-pop glazbe, koji se našao u središtu hrvatske suvremene umjetničko-glazbene scene, ne samo kao izvođač, već i kao autor niza prepoznatih skladbi te profesor splitskog UMAS-a. Jedno od djela koja su ga gurnula u prvi plan bio je ARP Koncert za saksofon i orkestar, nastao 2018. godine i praizveden 4. ožujka 2019. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, s autorom kao solistom i Orkestrom HNK Split, pod ravnanjem Ive Lipanovića. O nastanku skladbe Gordan Tudor izjavio je: „ARP Koncert za saksofon i orkestar nastao je na nagovor maestra Lipanovića i skladan je za Orkestar splitskog HNK-a. U glavi sam imao stari ARP sintesajzer i orkestar kako pokušava oponašati neke njegove, sad već kultne zvukove te skulpture omiljenog mi Jeana (Hansa) Arpa. To je bila prvotna zamisao, a konačni rezultat je nešto potpuno drugačije. Polazišna točka za Koncert bio mi je ARP Kvintet za saksofon i gudački kvartet, koji sam uz potporu Gudačkog kvarteta TAJJ uspješno praizveo 2014. na Glazbenoj tribini u Opatiji.“ Koncert je skladan u tri stavka koji se izravno nadovezuju jedan na drugi. Tkanje orkestra položeno na toničke akorde ispunjene dodanim tonovima, nad kojima se odvija duga arabeska solista na početku prvog stavka, odiše mekoćom mediteranskog ozračja, ali i prepoznatljivim utjecajima galske glazbe, impresionističkog tona, akvarela razlivenih boja, pod kojima pulsira ritam i razvija se virtuozna linija saksofona. Vijugajući naizgled na granici improvizacije, saksofon kao da prati ozračje koje stvaraju različiti slojevi orkestra. Plesni punktirani ritmovi u završnom dijelu stavka poput pogona su novim arabeskama kojima se saksofonu pridružuju druga orkestralna sola, da bi sve stalo u zenitu dugih, harmonijski statičnih durskih situacija koje otvaraju poglavlje drugog stavka koncerta. Obrat na kraju stavka vodi dramatičnom kraju, a posljednji stavak donosi novu ritmiziranu plesnu epizodu u stilu koračnice, čiji se hod puni virtuoznom dionicom saksofona, koji najednom ostaje bez podloge i odvaja se od tla u raskošnoj kadenci, pokazujući lirsku virtuoznost, gestičnost i sugestivnost linije, da bi se u završnici opet pripojila razigranoj mašineriji orkestra.
Serenada za gudače u C-duru, op. 48 mogla bi se smatrati rijetkom oazom svijetlog, klasičnog mira u univerzumu duboko emotivnih, često tragičnih i turbulentnih raspoloženja djela Petra Iljiča Čajkovskoga (1840. – 1893.). Gusti zvuk gudača i C-dur koji isijava stabilnu toplinu otvara skladbu koja je svojevrsni hommage klasičnoj eleganciji i ravnoteži, dok istovremeno tinja živom, titravom, prepoznatljivo slavenskom senzibilnošću autora. Djelo nastalo u jesen 1880. godine, istovremeno kada i Uvertira 1812., Čajkovski je doživljavao kao jedno od svojih najboljih, smatrajući da će biti uspješnije od „glasne i bučne“ Uvertire, koju je pisao „bez toplih osjećaja ljubavi“. Serenadu je, kako je ustvrdio, napisao „iz unutarnje potrebe“, „djelo je to iz srca, i tako, usudim se nadati da nije bez umjetničkih kvaliteta“. Kako je zapisao, prvi stavak, Pezzo in forma di sonatina, „posveta je Mozartu. Namjeravao sam imitirati njegov stil i bit ću sretan ako se uspijem približiti svom modelu.“ Početak je nalik koralu, koji otvara apolinijske konture stavka. Plesni ritmovi i lakoća kojom obiluju njegovi baleti, čuju se u glazbi sljedećeg stavka, u tempu valcera, koji donosi odjek plesnih dvorana 19. stoljeća i odiše talijanskom melodioznošću, a pizzicata i rallentanda na kraju odjeljaka neskriveno koketiraju s glazbom kralja valcera, Johanna Straussa ml. Čajkovski je boravio u Italiji u nekoliko navrata prije nastanka ove skladbe. Ona ne nosi izravan talijanski pečat poput Talijanskog capriccija (nastalog također 1880.), ali odiše mediteranskom bujnošću i toplinom melodija. Elegija je koloplet čeznutljivih melodija, podsjećajući svojom dramatičnom notom na skladateljev operni rukopis, te unatoč inherentno ruskoj melankoličnosti, nosi kvalitete talijanske pjevnosti, na trenutke nalik talijanskoj podoknici praćenoj pulsom pizzicata, koji podsjeća na tiho prebiranje gitare. Zadnji stavak temelji se na ruskoj narodnoj pjesmi, tzv. burlaku, pjesmi lađara s Volge, koja se javlja u sporom uvodu stavka, a potom nailazi brza plesna tema, koja se izmjenjuje s lirskom drugom temom. Stavak počiva na motivskoj igri s brzom temom, prije nego nakon zahuktalih nizova šesnaestinki ne nastupi opet spora tema iz uvoda i javi se reminiscencija na prvi stavak u vidu uzlazne C-dur ljestvice. Neodoljivi brzi ples opet se javlja i sve završava moćnom kadencom C-dura.
- Zrinka Matić
Zadarski komorni orkestar djeluje od 1961. godine i jedan je od najreprezentativnijih hrvatskih komornih ansambala. Danas ga vodi maestro Ivan Repušić, zadarski dirigent s izuzetno aktivnom međunarodnom karijerom. U svojem je razvoju Orkestar prošao težak put. Osnivač Pavle Dešpalj te umjetnički voditelji Petar Vrbančić, Dragan Novak i maestro Ivan Repušić, neumornim trudom i radom realizirali su još u začetku jasno postavljen cilj: Zadru i Zadranima omogućiti koncerte i radost muziciranja u vlastitom gradu. Do danas je Zadarski komorni orkestar održao više od 150 koncerata pod ravnanjem Pavla Dešpalja, Igora Kuljerića, Petra Vrbančića, Valtera Dešpalja, Maje Dešpalj-Begović, Antuna Doličkog, Branke Višić Karavida, Tetsujija Honne, Ede Mičića, Berislava Šipuša, Tomislava Fačinija, Chikare Iwamure, Tončija Bilića i drugih. Kao solisti, uz zadarske gudače, nastupili su Radovan Vlatković, Giorgio Surjan, Boštjan Lipovšek, Marin Maras, Evelin Novak, Martina Filjak, Prerad Detiček, Ljiljana Molnar-Talajić, Pavica Gvozdić, Valentina Fijačko, Petrit Çeku, Srđan Bulat, Željko Milić, Vedran Kocelj, kao i brojni Zadrani: Gordana Zubović Pavić, Jurica Šoša, Mario Šoša, Lucija Brnadić, Ankica Šoša Graziani, Boris Martinović i drugi. Orkestar je gostovao u Austriji, Francuskoj, Španjolskoj i na hrvatskim glazbenim festivalima. Repertoar koji njeguje obuhvaća djela od baroka, klasicizma i romantizma do suvremene glazbe. Orkestar je osobito sklon izvedbama djela hrvatskih skladatelja, a na repertoar redovito uvrštava i naručena djela suvremenih domaćih autora. Koncertni majstor Zadarskog komornog orkestra je priznati hrvatski violinist Marco Graziani, koji vodi Soliste i Gudački kvartet, manje skupine proizišle iz istoga glazbenog tijela. U Koncertnoj sezoni Orkestar održava četiri do šest koncerata.
Ivan Repušić glavni je glazbeni ravnatelj Lajpciške opere i šef dirigent Državne kapele Weimar. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih dirigenata. Redovito nastupa u domovini te kao šef dirigent vodi Zadarski komorni orkestar. Od 2017. do rujna 2026. bio je šef dirigent Orkestra Minhenskog radija, a od 2014. do lipnja 2026. bio je prvi stalni gost dirigent Njemačke opere u Berlinu.
Mandat glavnog glazbenog ravnatelja Lajpciške opere na početku sezone 2025./2026. otvorio je premijerom opere Falstaff Giuseppea Verdija popraćenom izvrsnim kritikama. Tijekom sezone predvodio je izvedbe Rigoletta, Čarobne frule, La bohème i Ukletog Holandeza, te prvi put i Tristana i Izoldu. Sezona 2026./2027. donosi premijere Evgenija Onjegina, Puccinijeva Triptiha i Leoncavallovih Pagliaccija uz Orffovu Carminu Burana, te obnove Tosce, Salome i Tristana i Izolde.
Državnu kapelu Weimar, na čelu koje je kao šef dirigent debitirao u kolovozu 2024., predvodit će u izvedbama Mahlerove Treće simfonije, Brahmsova Njemačkog rekvijema sa Zborom Srednjonjemačkog radija te na gostovanjima u Bayreuthu i Kölnu. Očekuje ga i debitantski nastup u lajpciškom Gewandhausu, na čelu Orkestra Gewandhausa uz pijanista Alexandra Malofeeva, La bohème u Berlinskoj državnoj operi, koncert s NDR Radiophilharmonie, i dr.
Na području diskografije, album Golden Age uz Erin Morley i Lawrencea Brownleeja te Orkestar Minhenskog radija (Pentatone), Oper! Magazin nagradio je kao „najbolji solo album” (Oper! Awards 2026), a New York Times i BBC Music Magazine uvrstili su među najbolje albume klasične glazbe 2025. godine.
Album Dora Pejačević: Complete Symphonic Works, uz Staatskapelle Weimar, mezzosopranisticu Anniku Schlichit i pijanisticu Martinu Filjak (Audite) uvršten je u širi izbor Nagrade njemačke diskografske kritike (PdSK) u srpnju 2026. Kao ambasador hrvatske glazbe, Ivan Repušić je recentno izvodio i snimio i operu Judita Frane Paraća uz Orkestar Minhenskog radija i Zbor HRT-a, te Hrvatsku misu Borisa Papandopula uz hrvatske soliste i Zbor Bavarskog radija koja je u izdanju BR-Klassik zaslužila dvije nagrade Porin: za najbolju izvedbu i najbolji album klasične glazbe.
Profesionalni rad u njemačkim kulturnim ustanovama maestro Repušić počeo je na funkciji prvog dirigenta Državne opere u Hannoveru (2010. – 2013.) gdje je bio i glazbeni ravnatelj (2016. – 2019.). Za to je vrijeme dirigirao brojnim premijernim opernim naslovima (Salome, Faustovo prokletstvo, Ukleti Holandez, Manon Lescaut, Aida…) i simfonijskim koncertima. Nakon debitantskog nastupa u Njemačkoj operi u Berlinu u produkciji Puccinijeve opere La bohème (2011.), imenovan je dirigentom, a 2014. godine prvim stalnim gostom dirigentom, te je do danas dirigirao više od 150 izvedbi dvadesetak različitih opernih naslova, među kojima su Macbeth, Tosca, Turandot, La bohème, Evgenij Onjegin, Nabucco, Krabuljni ples, La traviata, Carmen, Čarobna frula, Lucia di Lammermoor, Tannhäuser, La Gioconda, Falstaff, Don Carlo, Francesca da Rimini, Ukleti Holandez i dr. Kao šef dirigent Orkestra Minhenskog radija od 2017. godine ravnao je nizom koncertantnih produkcija opera (Luisa Miller, Dva Foscarija, Attila, Lombardijci, Lastavica, Le villi, Ero s onoga svijeta, Ernani, Simon Boccanegra…) i orkestralnih djela.
Gost je vodećih opernih kuća, među kojima su Bavarska državna opera (Krabuljni ples, Don Carlo), Berlinska državna opera (Rigoletto, Tosca), Opernhaus Zürich (I vespri siciliani), drezdenska Semperoper (Faust, Cavalleria rusticana/Pagliacci, Čarobna frula, La traviata, Simon Boccanegra, Macbeth, Tosca, Don Carlo, Madama Butterfly, Turandot), Hamburška državna opera (Ljubavni napitak, Rigoletto, La bohème, Tosca, Simon Boccanegra), Komična opera u Berlinu (Rigoletto, La traviata), Aalto Musiktheater u Essenu (Falstaff), Novo nacionalno kazalište u Tokiju (La traviata).
Nastupa u koncertnim dvoranama kao što su minhenski Gasteig, Herkulessaal i Prinzregententheater, dvorana Berlinske filharmonije, berlinski Konzerthaus, bečki Musikverein, Festspielhaus u Baden-Badenu, praška dvorana Smetana, dvorana Kultur- und Kongresszentruma u Luzernu, te na uglednim festivalima, uključujući Beethovenfest Bonn i Verdi u Parmi.
Ravnao je brojnim uglednim orkestrima, među kojima su Orkestar Njemačke opere u Berlinu, Simfonijski orkestar Berlinskog radija, hr-Sinfonieorchester, Bavarski državni orkestar, Filharmonija Sjevernonjemačkog radija u Hannoveru, Bečki simfonijski orkestar, Simfonijski orkestar Giuseppe Verdi iz Milana, Orkestar Nacionalnog kazališta u Mannheimu, Praški simfonijski orkestar, Orkestar Norveške nacionalne opere u Oslu, Briselska filharmonija, Tokijska filharmonija, i mnogi drugi.
Snimio je trideset nosača zvuka za BR-Klassik, Warner Classics, cpo, Pentatone, Audite, Cantus. Snimke su nagrađene priznanjima poput ICMA, Opus Klassik, Diapason d’Or, Oper! Awards i Porin. Osobito plodnu diskografsku suradnju, uključujući i djela hrvatskih skladatelja, ostvario je s Orkestrom Minhenskog radija, kao i Zborom Bavarskog radija uz vodeće svjetske soliste, te s orkestrom Državne kapele u Weimaru.
Osnovno i srednje glazbeno obrazovanje te prva dirigentska iskustva Ivan Repušić stekao je u Zadru. Dirigiranje je studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasama Igora Gjadrova i Vjekoslava Šuteja. Usavršavao se kod Jorme Panule, Gianluigija Gelmettija, Kazushija Onoa i Donalda Runniclesa. Profesionalnu karijeru počeo je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu (2002.) gdje je obnašao funkcije šefa dirigenta i ravnatelja Opere (2006. – 2009.). Tada je ravnao brojnim izvedbama talijanskoga, francuskoga, ruskoga i hrvatskoga opernog repertoara (G. Verdi: Don Carlos, Aida, Simon Boccanegra, Trubadur, Nabucco; G. Puccini: Sestra Angelica, Gianni Schicchi, Manon Lescaut, La bohème; P. I. Čajkovski: Evgenij Onjegin; Ch. Gounod: Faust; G. Donizetti: Lucia di Lammermoor, Ljubavni napitak; G. Rossini: Seviljski brijač; R. Leoncavallo: I Pagliacci; J. Gotovac: Ero s onoga svijeta; J. Hatze: Povratak i dr.). Djelovao je kao ravnatelj glazbenog programa Splitskoga ljeta (2006. – 2009.) i Dubrovačkih ljetnih igara (2010. – 2012.). Uz dirigentski angažman bio je posvećen i pedagoškom radu na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu (2004. – 2016.), gdje je stekao zvanje izvanrednog profesora. Od 2005. je šef dirigent Zadarskog komornog orkestra.
Za svoja umjetnička postignuća nagrađen je brojnim visokim hrvatskim priznanjima, među kojima su: Vladimir Nazor, Vatroslav Lisinski, Milka Trnina, Orlando, Nagrada Grada Zadra. Sveučilište u Zadru dodijelilo mu je počasni doktorat znanosti za izuzetan doprinos u području kulturnog i umjetničkog stvaralaštva (2021.). U listopadu 2024., Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za iznimna postignuća u kulturi i promicanju hrvatske kulture u zemlji i inozemstvu. Za osobit umjetnički doprinos u ostvarenju cjelokupnog programa Dubrovačkih ljetnih igara, primio je Grand Prix Orlando (2026.).
Gordan Tudor (1982.) jedan je od vodećih glazbenika svoje generacije, aktivan kao solist, skladatelj, komorni glazbenik i pedagog. Višestruki je pobjednik državnih i međunarodnih natjecanja saksofonista i skladatelja te dobitnik najviših umjetničkih i diskografskih nagrada.
Nastupao je po cijeloj Europi i Sjevernoj Americi u raznim komornim sastavima te kao solist s mnogim orkestrima. Član je hvaljenog Papandopulo kvarteta, sopran saksofonist i osnivač Trija GIG, osnivač i član dua Tudor/Batoš, kao i dua Tudor-Režić. Jedan je od članova i osnivača sastava Leut magnetik koji kombinira elektroniku, pop i indie glazbu.
Skladao je za saksofon, komorne sastave, elektroniku te kazalište, dokumentarne i animirane filmove. Njegove skladbe redovito su na programima poznatih festivala u zemlji i inozemstvu. Izvedene su na svim kontinentima, a praizvode ih poznati umjetnici, kao što su: James Carter, Eric Aubier, Claude Delangle, Zoran Dukić, Jean-Denis Michat, Phillipe Geiss, Matjaž Drevenšek, Krešimir Bedek, Petrit Çeku, Maroje Brčić, Ivana Bilić, Nikola Krbanyevitch, Nikola Fabijanić, Linda Mravunac Fabijanić, Dani Bošnjak, Terezija Cukrov, Ivan Batoš, Goran Jurković i dr. te ansambli, među kojima su: Amstel Quartet, Gudački kvartet TAJJ, Strasbourg Saxophone Ensemble, Kug-Sax-Sippia, Orkestar HNK-a u Splitu, Zagrebački kvartet saksofona, Gudački kvartet Sebastian, Zadarski komorni orkestar, Varaždinski komorni orkestar, Cantus Ansambl, Kvartet tuba XXL, Ansambl za suvremenu glazbu Splithesis, Ansambl za suvremenu glazbu S/UMAS, SOS Ensemble, Kvartet saksofona Mobilis, Papandopulo kvartet, Splitski gitaristički kvartet, GMO Sanctus Domnio i dr. Posebno je ponosan što je njegov balet Vodoinstalater nakon premijere na Muzičkom biennalu Zagreb 2009. ostao na repertoaru Teatra &TD pet sezona, a izveden je i kao jedina plesna predstava u sklopu 60. Dubrovačkih ljetnih igara.
Trenutačno vodi međunarodnu klasu saksofona na Umjetničkoj akademiji u Splitu (UMAS), gdje je osnovao Ansambl za suvremenu glazbu S/UMAS čiji je umjetnički voditelj. Do 2017. radio je i kao profesor saksofona u Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu te kao gostujući profesor – docent saksofona na Muzičkoj akademiji u Novom Sadu (AUNS).
Saksofon je počeo svirati s 13 godina u Glazbenoj školi Josipa Hatzea (prof. D. Colić) u Splitu. Diplomirao je 2004. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (prof. D. Sremec). Studij nastavlja na Konzervatoriju u Amsterdamu (prof. A. Bornkamp) i završava summa cum laude 2006. godine. Usavršavao se 2002. na salzburškom Mozarteumu (E. Rousseau) te 2005./06. na boje Conservatoire National Supérieur de Musique et de Danse u Parizu (prof. C. Delangle), kao stipendist amsterdamske Visoke škole za umjetnost, gdje se uz saksofon posebno usavršavao i u kompoziciji.
Pobjednik je mnogobrojnih državnih i međunarodnih natjecanja saksofonista. Dobitnik je Rektorove nagrade, nagrade Judita za najcjelovitije glazbeno ostvarenje na 52. Splitskom ljetu, Nagrade Zagrebačke filharmonije za najboljeg mladog glazbenika Hrvatske, Lions Club Grand Prixa, druge nagrade na Međunarodnog skladateljskog natjecanja Marenostrum u Berlinu, Godišnje nagrade za mlade skladatelje Fonda Rudolf & Margita Matz. Dvije nagrade Porin zaslužio je za najbolju skladbu klasične glazbe (2013. i 2014.), a tri je osvojio za album Post Nubila Phoebus (Cantus, 2015.) s djelima suvremenih hrvatskih skladatelja. Godine 2021. objavljuje album Les Yeux Clos posvećen repertoaru za solo saksofon, a 2025. nagrađivani album Sit Back, Relax koji ostvaruje u suradnji s gitaristom Mislavom Režićem.
Gordan Tudor je D’Addario Woodwinds Artist.
Boris Papandopulo: Pintarichiana
Sonatina
Pastorella
Rondo
Dudaš
Gordan Tudor: ARP Koncert za saksofon i gudački orkestar (prva izvedba verzije za gudače)
***
Petar Iljič Čajkovski: Serenada za gudače
Pezzo in forma di sonatina: Andante non troppo – Allegro moderato – Andante non troppo
Walzer: Moderato – Tempo di valse
Elegie: Larghetto elegiaco
Finale: Tema Russo, Andante – Allegro con spirito
