Manuel Ponce (1882.-1948.) bio je vodeći skladatelj svoje generacije u Meksiku, školovan u Berlinu i Bologni. I kasnije je tijekom života često boravio u inozemstvu (u Parizu je proveo dvadesete i početak tridesetih godina 20. stoljeća, surađujući s Dukasom i Albénizom), ali Meksiko mu je ostao blizak cijelo vrijeme, komponirajući uvijek pod utjecajem meksičkog folklora, baijo meksičkih pjesama, mariachija i drugih umjetničkih tradicija svoje zemlje, te uređujući različite meksičke glazbene časopise i skupljajući i objavljujući meksičku folklornu glazbu. Surađuje i sa Segoviom, kojeg upoznaje 1923. i s kojim ostaje doživotni prijatelj. Za njega sklada najveći dio svojih djela za gitaru. Upravo po nalogu prijatelja, koji je zatražio skladbu „čistog španjolskog karaktera“, piše Sonatinu meridional, koju objavljuje 1932. godine. Dvije pjesme za gitaru pripadaju ciklusu od Tri meksičke narodne pjesme, koje sklada u periodu od 1923.-27. Kao i ostale kompozicije za gitaru Manuela Poncea, i ove pripadaju najizvođenijem gitarističkom repertoaru.
Nazivali su ga „Chopin gitare“ i prema mišljenju mnogih, najveći je gitaristički skladatelj svih vremena. Agustín Barrios Magoré (1885.-1944.) potekao je iz zabitog dijela Paragvaja, malog mjesta u južnom dijelu zemlje, gdje je kao sedmogodišnjak počeo svirati očevu gitaru. Uskoro se potpuno posvećuje glazbi te se seli u Urugvaj, koji postaje njegova nova domovina i ostvaruje karijeru gitarista, svirajući po cijeloj Južnoj Americi. Njegova djela za gitaru posebna su po načinu korištenja proširenih tehnika sviranja, koje koristi s prepoznatljivom finoćom i ukusom. Njegova djela odišu snažnom atmosferom, a među najdojmljivijima je Choro da Saudade, u formi ronda, s čeznutljivom glavnom temom – koja odiše tipičnom melankolijom, odnosno osjećajem Saudade, koja znači čežnju, kao i nostalgiju za domom. Skladba je nastala 1929. godine. Folklor je bio važan dio nadahnuća za Barriosa – takva je Caazapá, paragvajska polka, odnosno vrsta popularnog plesa ili pjesme u Pargvaju. Ali čak i kada se radi o narodnoj melodiji kao u ovoj skladbi, iz nje izvire poezija Barriosovog jezika koji koristi sve različite izražajne mogućnosti gitare.
U svojoj dugoj karijeri Boris Papandopulo (1906 -1991.) stvorio je jedan od najvećih i najraznolikijih opusa u hrvatskoj glazbi. Široke interese razvija već u djetinjstvu, odrastajući uz majku, opernu pjevačicu europskog ranga, Maju Strozzi, i ujaka Tita Strozzija, kazališnog glumca, redatelja, književnika, uronjen u glazbeničko-kazališni milje od najranijih dana. Studirao je kod najutjecajnijih sudionika tadašnjeg glazbenog života u Hrvatskoj, Frana Lhotke, Franje Dugana, Antuna Dobronića, a diplomu kompozicije stječe 1929. kod Blagoja Berse, da bi nakon Muzičke akademije u Zagrebu, studij nastavio na Novom bečkom konzervatoriju. Papandopulov opus okuplja gotovo pet stotina djela, od solističkih za gotovo sve vrste glazbenih instrumenata i glas, komornih, vokalno-instrumentalnih, koncertantnih, do orkestralnih, u kojima pokazuje raznolikost nadahnuća, koja sežu od arhaičnih vokalnih suzvučja, folklora, preko baroka, do suvremene avangardne i popularne glazbe, s lakoćom uklapajući šarolike glazbene stilove i tehnike u svoj eklektični glazbeni izraz. Folklor se nazire i u kompoziciji Tri igre za gitaru solo, koje katkada nalazimo i pod nazivom Tri hrvatska plesa. U prvom stavku miješaju se utjecaji stiliziranog baroknog plesa s onima koji potječu od arhaičnih dalmatinskih suzvučja, možda sekunda prisutnih u plesovima i napjevima dalmatinskog zaleđa. U drugom stavku vješto se poigrava istarskom ljestvicom stvarajući raspoloženje koje balansira između bezvremene rezigniranosti i misterioznosti kojom odišu ova specifična suzvučja. Posljednji stavak temelji se na rudimentarnom folklornom basu s izmjenom tonike i dominante, nad kojim se razvija maštovita melodija nalik improvizaciji, ispunjenoj živahnim akcentima i dinamičkim kontrastima. Skladba je napisana 1975. godine i posvećena gitaristu Marijanu Makaru.
Iako je počeo kao pijanističko čudo od djeteta, Joan Manén (1883.-1971.) već u mladosti prebacuje se na violinu te ga uskoro počinju uspoređivati sa slavnim sunarodnjakom, Pablom de Sarasateom. Kao skladatelj bio je samouk, skladajući u različitim žanrovima – od solističke glazbe do opera. Na njegovu je harmoniju i orkestraciju velik utjecaj imao Richard Strauss, a ogleda se to i u djelima manjih razmjera. U glazbi mu je često polazište španjolski i katalonski foklor, a takva je i Fantasia sonata op. A-22. Foklor je pak zadržan samo u natruhama, a djelo počiva na bogatom razvoju originalnog materijala koji se razvija iz gotovo lijenih linija početnih melodija, donoseći u okviru jednog stavka razgranat dramski razvoj. Andrés Segovia, kojemu je Fantasia sonata posvećena, nazivao ju je „najvažnijim djelom skladanim za gitaru“.
Stvaralaštvo Heitora Villa-Lobosa (1987.-1959.) neraskidivo se veže brazilski folklor, ali nadilazi puki egzotizam jednako kao i glazba primjerice Stravinskog, Bartóka ili Kodálya, koji su se u svom glazbenom jeziku također služili elementima foklora. Villa-Lobos nije nikada direktno citirao foklor; on mu je više bio poput poticaja u stvaranju vlastitih prepoznatljivih kompozicijskih elemenata, poput dugih pedalnih tonova, iznad kojih izranja dvosmislena, hipnotička harmonija, ili nepravilnih ritmova i poliritmije, s korijenom u afro-brazilskoj glazbim, čestog i neumornog ponavljanja malih melodijskih ćelija i motiva, koje donose magijsku kvalitetu njegovoj glazbi, nalik indijanskoj, a nije se libio ni uprabe živopisnih disonanci. Utjecaj Johanna Sebastiana Bacha za Villa-Lobosa bio je podjednako važan, a spoj je bio jedinstven. Jedan je primjer Preludij br. 3, s podnaslovom Homenagem a Bach (homage Bachu), skladan u a-molu, u tempu Andante. Treći je to od pet preludija iz 1940. u kojem donosi tipične figuracije i harmonije po uzoru na Bacha, ali ih spaja s mekim protokom tempa i opet gotovo lijenim, polaganim, opuštenim protokom koji jasno odaje atmosferu južne hemisfere. Tehnički zahtjevna Etida br. 11 jedna je od Dvanaest etida za gitaru objavljenih 1953., u kojoj se u uzburkanim arpeggima, u koja je položena dirljiva kromatska melodija, priziva davni preteča, Bach, ali pustolovna harmonija ipak pripada novom vremenu.
Slavko Fumić (1912.-1945.) jedan je od dvojice braće gitarista (brat mu je bio Rudolf), rođenih u Zagrebu, koji su svoju karijeru počeli prije Drugog svjetskog rata. Njihove skladbe sačuvane su zahvaljujući njihovom prijatelju, graditelju gitara, Ernestu Köröskènyiju, koji 1956. u dva albuma objavljuje izbor njihovih kompozicija. Braća su bila vrlo aktivna i kao solo gitaristi i u duu, ostvarivši i snimke u prvim danima radijskog emitiranja. Slavko Fumić prerano je umro izgubivši život u ratu, a Rudolf ga je nadživio tek nekoliko godina. Neke od njihovih skladbi, kao što je Nokturno Slavka Fumića, i dalje se redovito nalaze na gitarističkom repertoaru, dok je jedan od njegovih preludija izvodila slavna austrijska gitaristica Luise Walker.
Tango je bio i ostao životna inspiracija i opsesija Astora Piazzolle (1921.-1992.) On je bilježio evoluciju ovoga plesa i stvarao je. Bio je virtuoz na bandoneonu, a svoj stvaralački instinkt proširio je studijem klasične kompozicije s Nadiom Boulanger u Parizu, koja ga potiče da se profilira kao skladatelj tanga. Ohrabren, Piazzolla je na tragu nečeg novoga - bit će to nuevo tango, smjer koji stvara zajedno s grupom glazbenika s kojima razbija okvire dotadašnjeg stila, uvodeći u tango elemente jazza i klasike. Iako zbog toga postaje donekle kontroverznim u Argentini, u Europi i Sjevernoj Americi stječe ogromnu popularnost. Invierno Porteño (Zima u Buenos Airesu), nastao 1969. godine, dio je Cuatro Estaciones Porteñas (Četiri godišnja doba u Buenos Airesu). Pridjev porteño, odnosi se na ljude rođene u Buenos Airesu, označavajući u ovoj skladbi godišnja doba tog grada. Piazzolla odaje počast tangu u Buenos Airesu, kao i „ozbiljnoj glazbi“ Antonija Vivaldija, čiji je utjecaj najočitiji u završnim taktovima skladbe Invierno Porteño.
Zoran Dukić gitaru je dobio u ranoj dobi od šest godina. Danas je jedan od najuglednijih klasičnih gitarista našeg vremena. Njegovi koncertni nastupi, solistički i uz orkestar, ostavljaju dugotrajan dojam na publiku i kritiku. Nastupao je u najprestižnijim koncertnim dvoranama diljem svijeta, poput Palau de la Musica u Barceloni, Carnegie Halla u New Yorku, Concertgebouwa u Amsterdamu i Dvorane Čajkovski u Moskvi.
Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Darka Petrinjaka i završio studij u klasi Huberta Käppela na Hochschule für Musik u Kölnu.
U svojim tour de force natjecateljskim godinama osvojio je zapanjujući broj natjecanja. On je jedini gitarist koji je pobijedio na natjecanjima Andrés Segovia u Granadi i u Palma de Mallorci, kao i na natjecanjima Fernando Sor, Manuel Ponce, Manuel de Falla, Francisco Tarrega i mnogim drugima. Na najvećem španjolskom gitarističkom natjecanju u Madridu, pod pokroviteljstvom kraljevske obitelji, nagrađen je prvom nagradom te posebnom nagradom za najbolju interpretaciju španjolske glazbe, koja je prvi put dodijeljena gitaristu koji nije bio Španjolac. To je, uz jedinstvenu izražajnost i poeziju na gitari, pokrenulo njegovu svjetsku karijeru.
Iznimnog entuzijazma i predanosti podučavanju jednako je impresivan i njegov pedagoški rad. Kao pedagog, Zoran je odgojio generacije mladih klasičnih gitarista i ima jednu od najuspješnijih klasa u Europi na Kraljevskom glazbenom konzervatoriju u Den Haagu, te je gostujući umjetnik na Kraljevskom koledžu za glazbu i dramu u Walesu. Predavao je i na Escuela Superior u Barceloni te na Hochschule für Musik u Aachenu.
Zoran je također aktivan komorni glazbenik i jedan je od osnivača Europskog kvarteta gitara, Hrvatskog kvarteta gitara, Trija Cologne, a svira i u duu s Aniellom Desideriom. Snimao je kompaktne diskove za izdavačke kuće u Njemačkoj, Španjolskoj, Belgiji, Brazilu i Kanadi (među ostalima CD-ove Bach-Piazzolla, Balkan Muses, Mario Castelnuovo-Tedesco: 24 Caprichos de Goya, DEWA, Stefan Soewandi – Guitarworks II, Tárrega - Antonio José – Bach –Takemitsu, Printemps de la Guitare 94)
Zoran je D'Addario umjetnik od 2011. godine.
Popusti se primjenjuju! Više informacija o prodaji i popustima u sezoni 2024./2025. možete pronaći ovdje.
Manuel Ponce
Agustín Barrios Magoré
Boris Papandopulo
Joan Manén
Heitor Villa-Lobos
Slavko Fumić
Astor Piazzolla
