Glazba kao posrednik, u koju je utkana memorija, uspomene na učitelje, na suradnje sa skladateljima i drugim glazbenicima – ideje su to koje su nadahnule izbor programa flautistice Ane Domančić i harfistice Mirjam Lučev-Debanić, nazvan Memento. Program seže od sasvim osobnih sjećanja - na profesorice, flautisticu Tinki Muradori i harfisticu Rajku Dobronić, putem glazbe koja im je posvećena (skladatelja Zvonimira Markovića i Anđelka Klobučara, koji je bio i profesor Ane Domančić), ili sjećanja na umjetničke suradnje s gitaristom Goranom Listešom putem Piazzolline Povijesti tanga (originalno za flautu i gitaru), do sjećanja utkanih u samu glazbu, poput reminiscencija na Rossinija u Chopinovoj skladbi ili Bizeta u glazbi Françoisa Bornea.
Marcel Tournier (1879.-1951.) rođen je u obitelji graditelja žičanih instrumenata, postavši harfist i skladatelj koji je napisao niz važnih skladbi za taj instrument. Predavao je na Pariškom konzervatoriju od 1912.-1948., naslijedivši na tom mjestu svog bivšeg učitelja, slavnog Alphonsea Hasselmansa. Njegova djela ispunjena su virtuoznim arpeggima, koji su prepoznatljivi znak harfističkog umijeća. Stil je bio tipičan za to doba, na tragu impresionizma Ravela i Debussyja. Impresionistička harmonija tek je naslućena u Dvama romantičnim preludijima op. 17, originalno skladanima za violinu i harfu 1909. godine, čiji je jezik romantičan i harmonijski bogat, nostalgično prizivajući prošla vremena.
Na razmeđu erudicije i čistog užitka muziciranja, glazba skladatelja i orguljaša Anđelka Klobučara (1931.-1916.) zauzima poseban prostor u povijesti hrvatske glazbe. Oblikovana snažnim utjecajima najnaprednijih glazbenih strujanja 20. stoljeća, a potom prelivena u kalup jedinstvenog glazbenog senzibiliteta, u njoj izražajna nekompromisnost i prijemčivost kod publike nisu žrtvovane jedna nauštrb druge. Većinu djela, njih oko tri stotine napisao je po narudžbi izvođača. Te skladbe su utoliko i otisci onih za koje su pisane, poput Triju stavaka za flautu i harfu, posvećenih 1970. godine vodećim hrvatskim umjetnicama, Tinki Muradori i Rajki Dobronić. Virtuozno djelo donosi postimpresionističku fantaziju ispunjenu arabeskama dvaju instrumenata koji grade ambivalentan svijet, građen od dvaju prostora koji jedva da se dotiču, ali čiji se harmonijsko-tonalitetni sudar doživljava kao prirodan spoj.
Zvonimir Marković (1925.-1986.) svoj glazbenički put počinje kod violončelista Antonija Janigra, izgradivši karijeru kao violončelist orkestra HNK Zagreb, Simfonijskog orkestra RTV Zagreb, Simfonijskog orkestra u Kairu, te kao komorni glazbenik. Kompoziciju je učio privatno kod Albea Vidakovića, te je ostavio oko stotinu pedeset djela, od komornih pa do orkestralnih i zborskih partitura, koje su izvodili ansambli ondašnje RTV Zagreb. Prepoznat je rafiniran tretman njegove komorne instrumentacije, kao i novoimpresionistička narav njegovih suzvučja. Ona posebno dolazi do izražaja u fluidnom ozračju skladbe Memento, posvećene flautistici Tinki Muradori. Premda originalno skladana za flautu i klavir, ova je skladba izvođenija u verziji za flautu i harfu.
Američki skladatelj Vincent Persichetti (1915.-1987.) bio je jedan od najutjecajnijih profesora na glasovitoj njujorškoj Školi Julliard. U njegovoj su klasi bili skladatelji poput Philippa Glassa, Stevea Reicha, Lowella Liebermana, Einojuhanija Rautavaare ili Lea Brouwera. Sam je vrlo rano počeo skladati, a njegov opus među najznačajnijim je u američkoj glazbi 20. stoljeća, obuhvaćajući žanrove od glazbe za klavir, preko raznolikog komornog opusa, do koncertantne i simfonijske glazbe. Počeo je skladati na tragu Stravinskog, Bartóka i Coplanda, koristeći različite dostupne skladateljske tehnike. U nizu od petnaest serenada istražuje razne komorne glazbene kombinacije. Serenadu br. 10 gradi od niza kratkih stavaka upečatljivih melodija, koje istražuju srodnost flaute i harfe, donoseći reminiscencije raznih stilova i razdoblja.
Jedan od najznačajnijih francuskih skladatelja prve polovice 20. stoljeća, Jacques Ibert (1890.-1962.) ostavlja raznolik i stilski eklektičan opus, ostajući na tragu francuskih romantičnih i impresionističkih uzora. Entr'acte jedno je od najprepoznatljivijih njegovih djela, u kojem odjekuje fascinacija francuskih skladatelja Belle-Époque španjolskom glazbom. Nastala je 1935. kao ulomak za scensku glazbu izvedbe drame Pedra Calderona El médico de su honra, a živahni pokret nadahnjuje se glazbom flamenca i strastvenim udaranjem nogu plesača.
Najveći romantični pijanist i jedan od najvažnijih i najinovativnijih skladatelja svoga vremena, Frédéric Chopin (1810.-1849.) uz neprocjenjivo vrijedan opus za klavir, sklada manji broj djela namijenjen drugim instrumentima. Varijacije na Rossinijevu temu Non più mesta iz opere Pepeljuga nastale su 1824., najvjerojatnije za skladateljeva oca koji je svirao flautu. Djelo je otkriveno tek stoljeće nakon Chopinove smrti. Varijacije kao žanr su pripadale briljantnom stilu, u kojem se trebala pokazati virtuoznost izvođača. Ova mladenačka skladba jedino je sačuvano Chopinovo djelo, u kojemu je Chopinova imaginacija namijenjena još jednom instrumentu uz klavir. Operna glazba, posebno velikog talijanskog majstora kojemu se Chopin naročito divio, ostavila je osobit trag na Chopinov stil ukrašavanja, čiji je izvor upravo u opernim fioriturama.
Briljantne fantazije na operne teme bile su jedan od omiljenih žanrova devetnaestog stoljeća. Od praizvedbe 1875. godine, opera Carmen Georgesa Bizeta postaje najpopularnijim izvorom prekrasnih tema za fantazije instrumentalnih virtuoza. Jedan od njih je i flautist François Borne (1840.-1920.), prvi flautist opere u Bordeauxu i profesor na Konzervatoriju u Toulouseu. Njegova najpoznatija kompozicija, Briljantna fantazija na teme opere Carmen, svjedoči o njegovoj ekspertnoj tehnici, kombinirajući virtuozno pisanje za instrument i osjećaj za raskošne ritmove i strastvene melodije Bizetove opere.
Zrinka Matić
ANA DOMANČIĆ rođena je u Hvaru. Diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Tinke Muradori. Magisterij nastavlja na Visokoj školi za glazbu i umjetnost u Stuttgartu kod K. Schochowa i A. Nicoleta. Doktorat stječe u SAD-u, kao Fulbrigthova stipendistica u klasi B. Johnsona na Peabody School of Music na Univerzitetu Johns Hopkins u Baltimoreu. Usavršava se kod S. Gazzellonija i Conrada Klemma, te kao dobitnica francuske državne stipendije na Conservatorie National Superieur u Parizu u klasi A. Mariona. Kao solistica nastupa uz različite orkestre i ansamble u Hrvatskoj i inozemstvu. Snimila je niz nosača zvuka, a posebno se ističe album s kompletnim opusom za flautu Borisa Papandopula, povodom stote obljetnice njegova rođenja 2006. godine. Profesorica je na UMAS-u u Splitu, te vodi seminare u Hrvatskoj, Francuskoj, Italiji, Sloveniji, Grčkoj, BiH i dr.
MIRJAM LUČEV-DEBANIĆ školovanje započinje u Splitu kod Dunje Lučev, a studij nastavlja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Rude Ravnik-Kosi. Usavršava se kod Isabelle Moretti u Francuskoj te Patrizije Tazzini u Italiji. Solo harfistica Zagrebačke filharmonije postala je 1993. godine, a od 2006. docentica je za harfu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Hvaljene solističke nastupe održava s hrvatskim i inozemnim orkestrima i komornim ansamblima u Hrvatskoj i inozemstvu. Od nastupa posebno izdvaja hrvatsku praizvedbu Koncerta za obou, harfu i orkestar Witolda Lutosławskog 1996., uz oboista Branka Mihanovića, te praizvedbu skladbe Nešto lijepo za harfu i gudački orkestar Tomislava Uhlika, koja joj je ujedno i posvećena. Njezine izvedbe zabilježene su na nekoliko nosača zvuka, od kojih se ističu Homage à Boris Papandopulo, Nino Mazzoni: Composizioni per flauto e arpa, Harfa i Nešto lijepo, na kojima predstavlja vrhunce harfističke literature.
Fotografije - Denis Stosic