Anouar Brahem - oud
Anja Lechner - violončelo
Django Bates - klavir
Mats Eilertsen - kontrabas
After the Last Sky (Nakon posljednjeg neba) – stih preuzet iz pjesme palestinskog pjesnika Mahmouda Darwisha, koji se pita „Kamo ptice lete, nakon posljednjeg neba?“ – postaje naziv najnovijeg projekta skladatelja i lutnjista Anouara Brahema, objavljenog na istoimenom albumu za diskografsku kuću ECM 2025. godine. Nakon programa nazvanog Blue Maqams (Plave makame), u kojima se nadahnjivao arapskim tonskim načinima, makamama, Anouar Brahem vratio se delikatnom glazbom za oud, violončelo, klavir i kontrabas, suptilno se osvrćući na Darwishevo metafizičko pitanje i njegove odjeke u našem vremenu. U svom stvaralaštvu, pa tako i na ovom novom programu, Brahem nadahnuće crpi u tradicionalnim modusima arapske glazbe, ujedno se povezujući i sa širim utjecajima, te nalazeći inspiraciju u različitim kulturama. Triju za oud, klavir i kontrabas na ovom programu Brahem pridodaje još violončelo, tvoreći kvartet u kojemu violončelo često dobiva glavnu ulogu.
Program Anouara Brahema After the Last Sky može se promatrati kao dio šireg literarno-kulturološkog kontinuuma koji, kako ističe esejist i novinar Adam Shatz, povezuje glazbu s iskustvima palestinske povijesti, egzila, sjećanja i identiteta. Isti stih Mahmouda Darwisha prije četrdesetak godina poslužio je Edwardu Saidu kao naslov za njegovu knjigu After the Last Sky: Palestinian Lives, meditaciju o životu u egzilu i palestinskom iskustvu. U Brahemovu djelu taj se književni i kulturni trag nastavlja, ali dobiva novu, izrazito suvremenu rezonancu: premda je glazba nastala prije svega kao apstraktan i emocionalan izraz, u njoj Shatz prepoznaje odjek aktualnih konflikata, osobito katastrofe i rata u Gazi, kao i pitanja raseljenosti, pripadnosti, identiteta i opstanka. Brahem je, kako govori Shatzu, nakon događaja u Gazi počeo svijet doživljavati „kroz filter te tragedije“, pa se iskustvo palestinskog naroda ne pojavljuje u albumu kao doslovna politička poruka, nego kao emocionalni i memorijski sloj koji prožima glazbu. Naslovi poput The Sweet Oranges of Jaffa, The Eternal Olive Tree, Endless Wandering i Edward Said’s Reverie tako postaju svojevrsne poveznice između glazbenog izraza, književnosti i kolektivnog sjećanja, dok After the Last Sky istodobno govori o gubitku i egzilu, ali i o ustrajnosti, dostojanstvu i mogućnosti da se kroz umjetnost sačuva iskustvo jednog naroda.
Glavni izvor glazbenog materijala za Brahema su arapske makame, više od pedeset arapskih glazbenih ljestvica, koje ga „fasciniraju svojim melodijskim bogatstvom i mogućnošću da ih se integrira u suvremeni glazbeni kontekst. One nude beskonačni teren za eksperimentiranje“. Kao skladatelju, Brahemu je „uzbudljiva ideja jukstapozicije ovih drevnih modalnih struktura s harmonijom koja dopire iz jazza, stvarajući dijalog između prošlosti i sadašnjosti, između kultura i stilova“. Te ideje oživljuju u duetu ouda i kontrabasa koji „poput srca kuca“ ispod melodije ouda, u skladbi The Sweet Oranges of Jaffa (Slatke naranče Jaffe) , ili triju klavira, violončela i basa, čije se linije isprepliću u skladbi Endles Wandering (Beskrajno lutanje), dok se u brzoj skladbi Dancing Under the Meteorites (Ples pod meteorima) svi udružuju u eteričnom, nadrealnom ritmu tanga. Sonorna suzvučja violončela i klavira tvore dominantan zvučni krajolik u skladbi Remembering Hind (Sjećanje na Hind), koje donosi glazbenu tužaljku zbog mlade žrtve rata. Kontemplativna skladba, puna unutarnje napetosti, Awake (Budan) otvara program, koji uključuje i intiman duet ouda i violončela, In the Shade of your Eyes (U hladu tvojih očiju) kao i svojevrsnu „himnu sjećanja“ za oud i klavir, Never Forget (Nikad ne zaboravi). Atmosferična La Nuit (Noć) dio je ranijeg Brahemova opusa, s albuma Blue Maqams, dok skladba Talwin s davnog albuma Thimar iz 1988. donosi jednostavnu pjevnu melodiju, koja se – kao što naziv skladbe upućuje – „boji“ različitim nijansama jazz harmonije i instrumentalnih boja. Središnja skladba programa, koja daje ime cijelom projektu, After the Last Sky, svojevrsna je melankolična fantazija, u kojoj se linije svih četiriju instrumenata isprepliću – ornamentirana linija ouda uz pjevni violončelo, dok klavir i kontrabas diskretno nadopunjuju njihove linije, prateći unutarnji „ritam srca“, koji kroz koprenu instrumentalnog suzvučja može osluhnuti svaki pojedinac u publici.
- Zrinka Matić
Anouar Brahem
Gotovo četrdeset i pet godina Anouar Brahem, tuniski skladatelj i majstor ouda, stvara glazbu koja je istodobno ukorijenjena u vrlo sofisticiranoj, drevnoj kulturi svojih predaka, te izrazito suvremena u svojoj globalnoj ambiciji. Anouar se pojavljuje u mnogim međukulturnim susretima, ali također razvija posve nove veze i sličnosti između stilova i svjetova čija potencijalna bliskost nikada prije nije bila razmatrana, sve dok ih on nije otkrio. Za njega je to bilo (i još uvijek jest) pitanje isticanja drevne arapske tradicije učene glazbe, koju njegov oud predstavlja u svoj njezinoj istančanosti, i to ne samo suprotstavljanjem njegova instrumenta suvremenom jazzu, nego i sofisticiranim harmonijama eruditske zapadne skladateljske tradicije te profinjenim oblicima drugih drevnih kulturnih tradicija s Orijenta.
Njegovih 12 albuma za ECM, diskografsku kuću koju podjednako hvale publika i međunarodna kritika (među njima Astrakan Café, Thimar, Le Pas du Chat Noir, Blue Maqams, After the Last Sky itd.), zajedno s trijumfalnim uspjehom njegove sugestivne glazbe na koncertima održanima u prestižnim dvoranama diljem svijeta, kao i njegovi glazbeni suradnici, među kojima je izvanredan izbor slavnih jazz glazbenika poput Jana Garbareka, Davea Hollanda i Jacka DeJohnettea, dovoljni su da potvrde Anouarovo mjesto kao jednog od najfascinantnijih i najnadahnutijih umjetnika u suvremenom svijetu instrumentalne glazbe.
Njegova osjetljiva, ali istodobno rigorozna glazba neprestano redefinira domišljato složen svemir poezije i kulture, neprestano održavajući ravnotežu između diskrecije i senzualnosti, nostalgije i kontemplacije.
Anja Lechner
Časopis Strings opisuje Anju Lechner kao „jednu od najdarovitijih violončelistica na svijetu“. Poznata je po svojoj izvanrednoj svestranosti, krećući se između klasične, suvremene i improvizirane glazbe. Nastupala je diljem svijeta kao solistica, komorna glazbenica i suradnica velikih orkestara i umjetnika različitih glazbenih žanrova. Skladatelji poput Arva Pärta, Tigrana Mansuriana i Dina Saluzzija napisali su djela za nju.
Dugogodišnja umjetnica diskografske kuće ECM, objavila je više od dvadeset albuma, uključujući suradnje s Komornim orkestrom Tallinn, Patricijom Kopatchinskajom, gitaristom Pablom Márquezom i pijanistom Françoisom Couturierom.
Tijekom 2024./25. objavila je novi solistički album s djelima Bacha, Abela i Humea, bila na turneji s Pablom Márquezom, izvodeći Schuberta, te nastavila svoj rad u duetu s Françoisom Couturierom. U proljeće 2025. kreće na veliku europsku turneju kao članica novog Anouar Brahem Quarteta.
Django Bates
Rođen 1960. u Beckenhamu (Kent, Engleska).
Django je jedan od osnivača sastava Loose Tubes te je bio jedna od vodećih figura europske jazzovske renesanse 1980-ih. Nastupao je uz Michaela Breckera, Billa Bruforda, Jacka DeJohnettea i Sidsel Endresen. Godine 1997. Django je dobio dansku nagradu Jazzpar, prozvanu „Nobelovom nagradom jazza“.
Tijekom pandemije Django je stvorio ciklus skladbi za solo klavir koji trenutačno izvodi.
„Gotovo savršeno koliko nešto može biti.“ — Richard Williams, The Blue Moment, 5. siječnja 2024.
Godine 2019. IVORS Academy odlikovala je Djanga nagradom The IVORS Jazz Award, opisujući ga kao „glazbenog polihistora i iznimno nadarenog skladatelja, koji se posljednjih 40 godina nalazi u središtu britanske jazz scene“.
Mats Eilertsen
Rođen 1975., norveški je kontrabasist i skladatelj te jedna od ključnih figura skandinavskog jazza. Diplomirao je na Trondheim Musikkonservatorium, a poznat je po radu sa sastavima kao što su The Source, Food i Tord Gustavsen Ensemble. Redovito surađuje s diskografskom kućom ECM, za koju je objavio nekoliko albuma koje je kritika vrlo povoljno ocijenila.
Njegovu glazbu karakterizira lirski i eksperimentalni pristup kontrabasu, koji spaja profinjenost i dubinu zvuka. Godine 2022. primio je nagradu Buddy Award, najviše priznanje u norveškom jazzu.
Lokacija: Peristil, Split.
Učenici, studenti, umirovljenici i postojeći pretplatnici Hrvatskog doma Split ostvaruju 20% popusta na pojedinačne ulaznice isključivo na blagajni Hrvatskog doma. Popusti se ne zbrajaju i ne primjenjuju na festivalske ulaznice.
Peristil Vibrez Pass za sva tri događaja na Peristilu možete kupiti ovdje.
Hrvatski dom Split osigurava pristupačno i uključivo iskustvo za sve posjetitelje. Osobama s invaliditetom, osobama smanjene pokretljivosti te osobama kojima je potrebna pratnja osigurana su odgovarajuća pristupačna mjesta na svim koncertima i izvedbama ovogodišnjeg Vibrez festivala.
After the Last Sky
