Armonía Danza & ConcertArt Ensemble

Izvođači:

Armonía Danza – plesni ansambl specijaliziran za povijesno obaviještenu izvedbu renesansnog i baroknog plesa
ConcertArt Ensemble – ansambl za ranu glazbu
Umjetničko vodstvo: Sofía Grande i Marco Bendoni
Koreograf: Marco Bendoni
Plesači: Marco Bendoni, Sherezade Soriano, Eva Narejos, Sara Benítez i Rubén Fernández Dávila

Najstariji arheološki nalazi pokazuju da je ples bio utkan u ljudsko postojanje, bilo kao oblik zabave ili dio rituala i javnih proslava i svečanosti. Od samih je početaka ples bio organski vezan uz glazbu, razvijajući se usporedno s njom u bezbrojnim varijantama, kao dio narodnog izričaja ili umjetničkog stvaralaštva. Skladatelji su prigrlili plesne forme, snažne ritmove i akcente kao izvor nadahnuća te pridonijeli razvoju različitih plesnih oblika, namijenjenih plesnim dvoranama i balovima, kao i samoj glazbenoj izvedbi i slušanju. Do osvita renesanse i baroka plesovi su se granali u širokom spektru plesnih vrsta, karaktera i tempa, potječući iz različitih krajeva Europe i baštineći specifične obrasce ritmova te ulazeći u standardizirane instrumentalne oblike i nizove plesova, odnosno tzv. instrumentalne plesne suite. Neka današnja istraživanja, primjerice, sugeriraju da koncerti Antonija Vivaldija (1678. - 1741.), kao što su Četiri godišnja doba, često koriste ponavljajuće triole i burne ritmove koji prikazuju prirodne sile, u tzv. „olujnim“ stavcima (Tempesta), pružajući živopisan narativ koji odjekuje energičnim plesovima pod utjecajem folklora, karakterističnima za zaleđe istočnog Jadrana odnosno Dalmaciju.

Plesni je ritam najčešće iz naroda, s ulice prolazio dug put preobrazbe i prihvaćanja u balskim dvoranama aristokratskih kuća i stiliziranim glazbenim djelima najvrsnijih skladatelja. Taj put često nije bio brz ni lagan. Teško je danas zamisliti da je polagana, dostojanstvena sarabanda (jedan od najljepših plesova u brojnim Bachovim ili Händelovim suitama) u svojim počecima, kao španjolski ples uz pratnju kastanjeta, s arapskim utjecajima,  bila prozivana zbog ružnoće „koja je mogla i kod najpristojnijih ljudi izazvati negativne osjećaje“ (Traktat protiv javne zabave jezuita Juana de Mariane iz 1609.), čiji je „izvor i počelo u paklu“, kako kaže lik iz jedne Cervantesove komedije. Sarabanda je bila zabranjena u Španjolskoj 1583., ali je svejedno bila izvođena. Sljedećih je desetljeća uvrštavana u plesni kanon, šireći se u Italiju u 17. stoljeću, a potom u Francusku, gdje je poprimala obilježja sporog dvorskog plesa. Slično će biti i s drugim plesovima u kasnijim razdobljima, poput valcera u 19. ili tanga u 20. stoljeću.

Rasadnik sofisticiranog plesa i rodno mjesto baleta bio je francuski dvor Luja XIV. (1635. - 1715.). Prihvaćeni na njegovom dvoru i uobličeni u raskošne baletne priredbe, pod vodstvom najutjecajnijeg opernog i baletnog skladatelja francuskoga dvora 17. stoljeća, Jean-Baptistea Lullyja (1632. - 1687.), balet i različite vrste plesova širili su se diljem Europe. Ono što se dogodilo na Lujevom dvoru bila je svojevrsna sinteza dotadašnje plesne glazbe, raznih europskih renesansnih plesova koji su u Lullyjevim notnim zapisima dobili svoju konačnu stilsku definiciju. Sam Luj XIV. potaknuo je cvjetanje nove baletne umjetnosti, kao strastven zaštitnik umjetnosti, koji je zarana prepoznao talent mladog Talijana, tada još uvijek Giovannija Battiste Lullija, koji je brzo prigrlio svoje novo francusko ime, Lully. Luj XIV., i sam vrstan svirač lutnje, gitara i čembala, te izvrstan plesač, u Lullyjevim ballets de cour i drugim spektaklima često pleše glavne uloge. S Lullyjem je prvi put zajedno plesao 1653. u Ballet royal de la nuit, nakon čega je uslijedio niz uspješnih comédie-ballets (ostvarenih u suradnji s Molièreom i izvođenih u Parizu 1660-ih godina). Kao surintendant de la musique du roi i maître de la musique de la famille royale, Lully je skladao brojne opere, intermedije i balete. Potom, postavši ravnatelj novoosnovane Academie Royale de Musique (buduća Opéra) stvara najmoćniju ustanovu u Europi koja okuplja pjevače, plesače, instrumentaliste, scenske umjetnike i tehničare. Njihove izvedbe ballets de cour, intermedija i lirskih tragedija odnosno opera, kako na samoj Akademiji, tako od 1682. i na dvoru u Versaillesu i tamošnjim veličanstvenim vrtovima, bile su najsjajniji spektakli glazbe, koreografije i blještavih scenskih efekata.

Achille et Polyxène njegova je zadnja tragédie lyrique, koju je skladao 1687. ostavivši je nedovršenom u trenutku smrti, zbog ozljede tijekom dirigiranja. Sam je napisao uvertiru i prvi čin, dok je prolog i ostale činove napisao njegov učenik Pascal Collasse, dok su koreografije dovršili Louis Lestang i Louis-Guillaume Pécour. Uvertira već odiše tragičnim, nemirnim tonom, koji počiva na poletnom ritmu i izmjenama dura i mola. Živahni Bourrée (poznat kao La Bourrée d'Achille) koji dopire iz Prologa, ostao je sačuvan u Pécourovoj koreografiji, u koreografskoj notaciji Raoula Feuilleta, vrijednom povijesnom dokumentu koji do današnjih dana služi kao predložak koreografiji ovog komada.

Sam Lully u svojim je ranijim operama pjevao glas basa te plesao, povukavši se sa scene kada mu je bilo 35 godina. U komediji-baletu Le bourgeois gentilhomme (Građanin plemić), u kojoj se komedija miješa s glazbom, plesom i pjevanjem – na kojoj je surađivao s Molièreom i koreografom Pierreom Beauchampom za izvedbu 1670. u Château of Chambord, veličanstvenom ladanjskom imanju na Loirei - Lully je sam tumačio ulogu Velikog muftije (Grand Mufti, nastupajući pod pseudonimom Signor Chiacchiarone,„brbljavac“). Poznata radnja u kojoj Monsieur Jourdan, dobrostojeći građanin, želi usvojiti aristokratske manire, izazivajući podsmjeh, kulminira njegovom željom da kćer uda za plemića, dok je ona zaljubljena u Cléontea, pripadnika srednjeg staleža. Oni prevare Jourdana, tako da on pomisli da je Cléonte (prerušen u Turčina), turski princ. Sve završava lažnom ceremonijom, na kojoj i sam Jourdan dobiva tursku plemićku titulu. Jedan od najpopularnijih glazbenih ulomaka je Marche pour la cérémonie des Turcs (Koračnica za tursku svečanost).

Marche de Savoye pripada skupini skladbi koju je Lully skladao za Savojsku pukovniju 1685. godine, dok Zbirka od 54 skladbe Trios de la Chambre du Roi (Trios pour le Coucher du Roi), nastala oko 1665. (koji su djelomično krivo pripisani Lullyju te je autor većeg dijela ove zbirke Marin Marais), okuplja trija za dva visoka glasa (dessus) i continuo, koji su se izvodili prilikom ceremonije kraljevskog odlaska na spavanje.

Claude Gervaise (1525. - 1583.) bio je francuski skladatelj i izdavač, autor brojnih chansona i instrumentalnih plesova, među kojima je i Pavana, ples polaganog tempa, čiji su korijeni vjerojatno u talijanskom plesu padovana.

Pierre Attaingnant (1494. -1552.) bio je izdavač u Parizu a potom i kraljev notni tiskar, koji je objavljivao notna izdanja više od 150 skladatelja. Iako nije bio skladatelj, obradio je niz djela, među kojima i niz plesova Basse danse, popularnog dvorskog plesa 15. i 16. stoljeća, koji karakteriziraju spori, klizeći koraci, pri kojima se noge ne odižu visoko od poda.
Lorenzo Allegri (1567. - 1648.) bio je talijanski skladatelj koji je djelovao na firentinskom dvoru Medicija, poznat kao lutnjist i skladatelj brojnih plesova za tamošnje zabave, od 1608.do 1615. Za dvorsku predstavu La Notte d'Amore koju je priredio toskanski veliki vojvoda 1608. godine nastaje Primo ballo koji je do danas sačuvan.
Njemački skladatelj, orguljaš i teoretičar Michael Praetorius (1571. - 1621.) ostavlja velik opus crkvenih i svjetovnih djela, zapamćen u povijesti glazbe po svom traktatu Syntagma musicum, koje pomaže razumijevanju glazbe i izvedbene prakse toga vremena te kao važan inovator crkvene luteranske glazbe. Posebno je važan po zbirci plesova Terpsichore, temeljenih na različitim narodnim melodijama, posebno francuskim. Iz nje dopire i ples La Canarie (Canario), energični renesansni ples popularan u cijeloj Europi, koji vjerojatno ima korijene na Kanarskom otočju.

André Campra (1660. - 1744.) bio je vodeći francuski skladatelj u periodu između Lullyja i Jean-Philippea Rameauea, djelujući kao maître de musique u nizu crkava kao i katedrali Notre-Dame u Parizu, a istovremeno skladajući za kazalište brojne tragédies en musique i opéra-ballets. Njegova L'Europe galante (Galantna Europa) iz 1697. smatra se prvom opera-baletom, sa suvremenom radnjom koja prikazuje različite zemlje, Francusku, Španjolsku, Italiju i Tursku, i ljubavne avanture tamošnjih žitelja, praćene nizom karakterističnih plesova.

Skladatelj i lutnjist iz Napulja, Andrea Falconieri (1585. - 1656.) djelovao je diljem Italije, da bi na koncu karijere postao dvorski skladatelj napuljskoga dvora. U svojim vokalnim i instrumentalnim skladbama, posebno plesovima, spaja utjecaje talijanske i španjolske glazbe, a tako je i u skladbi Folías hechas para mi Señora, varijacijama na jednu od najpoznatijih i najstarijih glazbenih tema u povijesti zapadnjačke glazbe – tzv. La Folía. Njezin je korijen u brzom i bučnom portugalskom plesu nastalom krajem 14. stoljeća. Melodija se razvila i dobila popularnu baroknu harmonijsku pratnju, strukturu s tzv. ostinatnim basom ili temeljnim basom, koji stalno prati temu, koja se ponavlja u različitim varijacijama.

Varijacije na temu La Folía skladali su mnogi skladatelji, među kojima i Antonio Vivaldi, skladajući Sonatu u d-molu, op. 1 br. 12 RV 63 na temu La follia (slično Corellijevim Violinskim sonatama La follia op. 5). Iako sonata nije namijenjena plesu, ona nosi u svom temelju ovu plesnu temu, koja se razvija u nizu virtuoznih gudačkih varijacija. Objavljena je 1705. u Veneciji kao zadnja od dvanaest trio sonata za dvije violine i basso continuo, čineći njegov prvi opus.

La stravaganza op. 4 je niz dvanaest koncerata za solo violinu, gudače i basso continuo, koje Vivaldi prvi put objavljuje u Amsterdamu 1716. godine te ih posvećuje venecijanskom plemiću Vettoru Delfinu, koji je bio njegov učenik violine. Concerto alla rustica za gudače u G-duru, RV 151, jedan je od Vivaldijevih najpoznatijih koncerata. Nastaje u periodu između 1720. - 1730. godine a njegova tri kratka, kontrastna stavka vode plesnoj završnici, s karakterističnim skokom na povišeni četvrti stupanj, odnosno koristeći lidijski modus koji podsjeća na folklornu glazbu. Odatle i nadimak koncerta „alla rustica“. Stavci oluje, la tempesta, karakteristični su za baroknu glazbu, a Vivaldi ih umeće i u svoja četiri violinska koncerta, Četiri godišnja doba objavljena 1725. u Amsterdamu. Opremljeni stihovima soneta, vjerojatno Vivaldijevim vlastitim, ovi koncerti opisuju prirodu, njezine ljepote i hirove, kao i čovjeka koji se povinjuje silama prirode i uživa u njezinim blagodatima. Od vedrog proljetnog buđenja, do okrutnih kontrasta vrućine i oluja koje nosi ljeto, blage i bujne jeseni i ledene zime, Vivaldi vodi kroz niz situacija tonskim slikanjem, tremolima, brzim pasažima, pedalnim tonovima, pizzicatima, prikazujući različite prizore, među kojima su i dvije situacije oluja u koncertima Ljeto i Zima. Ovi Vivaldijevi koncerti velika su novina u dotadašnjoj glazbi; prvi su, a ujedno jedan od najveličanstvenijih primjera onoga što će se kasnije početi nazivati programnom glazbom.

Zrinka Matić

Nakon 15 godina proučavanja i promicanja povijesnih plesova, te s velikom željom da kroz njihovu praksu i razumijevanje ponudi nezaboravno iskustvo, nastaje plesna kompanija za povijesni ples Armonía Danza.

Povijesni plesovi ne podrazumijevaju samo tjelesno i fizičko učenje, nego i približavanje humanističkoj i neoplatonovoj filozofiji karakterističnoj za početak novog vijeka.

Naša je misija otrgnuti zaboravu povijesne koreografije od 14. do 16. stoljeća te ih, uz pomoć našeg koreografa i pedagoga Marca Bendonija, približiti i predstaviti širokoj publici kroz produkcije, tečajeve, radionice i suradnje.

Svjesna uloge koju scenske umjetnosti imaju u obrazovanju ljudi kao sredstvo dijaloga, komunikacije i razumijevanja, Armonía Danza ostvarila je (i nastavlja ostvarivati) razne kulturne produkcije u različitim zemljama. Trenutno je naša najambicioznija produkcija Danzando con Leonora, u kojoj su sudjelovali članovi našeg tima, pa čak i bivši učenici. Također ostvarujemo kulturne suradnje kako bismo dali glas projektima koji imaju za cilj promicanje i širenje talijanske kulturne baštine. Trenutačno surađujemo sa Zakladom „Instrumentos Musicales con Historia” Emilija Villalbe i Sare Marine, multiinstrumentalistima i istraživačima rane glazbe specijaliziranima za obnovu i promociju povijesne glazbe te organiziramo susrete „Música con historia” i druge aktivnosti povezane s ranom glazbom tijekom godine. Također sudjelujemo u projektu Mythos autorice Rossane Longo.

Kompanija želi preuzeti društvenu i kulturnu odgovornost ističući snagu plesa i glazbe kao nezamjenjivog sredstva za obrazovanje i emocionalni razvoj pojedinca, pridonoseći njegovu cjelovitom razvoju. Stoga imamo i edukativni segment u kojem se nude radionice i kulturni tečajevi koji, uz pružanje kulturnog iskustva i učenje uz vrhunske stručnjake poput Marca Bendonija, Roberta Andriolija ili Massima Polija, također prikazuju rad polaznika kroz različite medije.

Sofía Grande umjetnička je direktorica Armonía Danza.

Diplomirala je povijest umjetnosti i menadžment u scenskim umjetnostima na Sveučilištu u Valenciji te poslovni menadžment u glazbenoj industriji na Sveučilištu Pompeu Fabra u Barceloni. Karijeru je započela u Firenci u Centru za glazbene studije Ferruccio Busoni, pod vodstvom Marca Vicenzija te u području restauracije kulturne baštine u Trentu.

Nakon stjecanja nastavničke kvalifikacije radila je na organizaciji i programiranju edukativnih koncerata za institucije Regionalne vlade Valencije, gdje je koordinirala obrazovne programe Valencijskog instituta za kulturu. Sudjelovala je u pokretanju programa školskih koncerata u suradnji sa Zakladom „La Caixa”.

Vodila je projekte koji uključuju mlade umjetnike u multidisciplinarne produkcije, među kojima se ističu Il Casanova Johana de Meija i Fuego Fatuo. El Amor Brujo Manuela de Falle. Predstava Danzando con Leonora, temeljena na tekstovima Francesca Giambullarija i glazbi Francesca Corteccije, premijerno je izvedena u Firenci 2016. godine.

Trenutačno djeluje kao koordinatorica ROCE-a te surađuje sa Zakladom za glazbene instrumente s poviješću na projektima očuvanja i promocije kulturne baštine.

Marco Bendoni karijeru je započeo istražujući renesansni i barokni ples, a susret s Andreom Francalancijem i ansamblom Il Ballerino di Firenze obnovio je strast prema renesansnom plesu i commediji dell’arte.

Bendonijeva strast prema ranom plesu omogućila mu je suradnju s prestižnim ansamblima i produkcijama, uključujući Mantua Fiesta en la Corte, Fiesta de la Realeza, La Divina Comedia te film Una stravaganza dei Medici. Nakon smrti Andree Francalancija, zajedno s Brunom Gondoni vodio je ansambl Il Ballerino di Firenze, izvodeći plesove na festivalima diljem Europe, Azije, Amerike i Bliskog Istoka.

Marco je i certificirani instruktor svetih pokreta Georgija Ivanoviča Gurdijeva na Libre Université du Samadeva u Francuskoj, gdje se usredotočuje na energetske tretmane, meditaciju i psihofizički razvoj. U Armonía Danza sudjeluje u gotovo svim produkcijama.

Ansambl ConcertArt  okuplja glazbenike iz Rumunjske, Mađarske, Njemačke, Leóna i Galicije. Njegovi su članovi: Sole Felloza – glas, Irina Gruia – violina, Ildikó Oltai – violina, Iriana Fernández Llamazares – viola i  Thomas Piel – violončelo, koji na temelju zajedničkog interesa za glazbu, nastoje promovirati komornu glazbu svih epoha te izvoditi repertoar povijesnih kao i suvremenih skladatelja.

Antonio Vivaldi: La Stravaganza
Claude Gervaise: Pavane
Pierre Attaingnant: Basse danse
Lorenzo Allegri: Primo ballo della notte d’amore
Jean-Baptiste Lully: Prélude & Ouverture iz opere Achille et Polyxène
Jean-Baptiste Lully: Marche pour la cérémonie des Turcs
Michael Praetorius: La Canarie
Antonio Vivaldi:  Concerto alla rustica
André Campra: L’Europe galante
Jean-Baptiste Lully: La Bourrée d'Achille
Jean-Baptiste Lully: Marche de Savoie
Jean-Baptiste Lully: Trios de la Chambre du Roi (odabrani stavci)
Antonio Vivaldi: La follia (kraća verzija)
Andrea Falconieri: Folías hechas para mi Señora
Antonio Vivaldi: Zima i Ljeto –  Tempesta