Recentni projekt Elvisa Stanića French Touch Accordion Project u potpunosti je posvećen jazz izvedbama s harmonikom. Razlog njegova povratka prvomu glazbalu koje u javnosti nije godinama svirao jest Richard Galliano, slavni francuski harmonikaš talijanskih korijena. U tome je presudan bio Gallianov CD, dar jednoga prijatelja. Slušajući tu glazbu, uvjerio se da harmonika (koja je u našemu narodu, nažalost, povezana sa svadbama i veselicama oko trpeze, a rjeđe s klasičnom glazbom, što rezultira mnogim harmonikašima na našim prostorima, no ne i u jazz glazbi) i u žanru u kojemu on djeluje može proizvesti plemeniti zvuk. Tada je potpuno promijenio stav prema svojemu prvom odabiru u glazbenoj karijeri i odlučio se posvetiti harmonici te joj, usavršavajući se tijekom godina, dati dignitet koji, kako tvrdi, zaslužuje na našoj jazz sceni. Do ovoga projekta najvažniji u kojemu je svirao harmoniku bio je djelomično autorski „Air/Zrak”. Radi se o albumu koji donosi drugačiji autorski i izvođački iskaz od dosadašnjih Stanićevih radova. Snimio ga je uz Oslo simfonijski orkestar i brojne hrvatske glazbenike. Album je na neki način posvećen harmonici, a naslov asocira na „dah” koji pokreće zvuk ovoga glazbala.

Zamisao o pokretanju French Touch Accordion Projecta rodila se u poznatoj kvarnerskoj „Jazz konobi”, mjestu nastanka većine lokalnih jazz projekata, od Liburnia Jazz Festivala, čiji je Stanić umjetnički ravnatelj, do svojevrsnoga edukacijskog i jam session centra za gotovo sve kvarnerske džeziste, u kojemu također sudjeluje. U početku je to bio trio u kojemu su uz njega svirali gitarist Spartaco Črnjarić i kontrabasist Darko Mihelić–Boćo, no bend je ubrzo prerastao u kvartet mijenjajući postavu koju sada, uz Stanića, čine gitarist Leo Škec, kontrabasist Darko Mihelić–Boćo i bubnjar Andy Cech. Ova skupina glazbenih entuzijasta predvođenih Stanićem njeguje specifičan glazbeni izraz vezan uz jazz koji se diljem svijeta izvodi na različite načine i kroz razne glazbene stilove, ali uvijek vezan uz harmoniku koja donosi glavni i prepoznatljiv zvuk benda. Osim Stanićevih skladbi na njihovome repertoaru mnogobrojni su evergreeni, kao i poznati jazz valceri, tanga te vječne melodije filmske glazbe.

U njegovoj se glazbi uvijek osjećaju odrazi raznih stilova koji se na ovaj ili onaj način stapaju u ovakav ili onakav amalgam; pitanje je jedino kada će neki od njih isplivati u prvi plan. To se najbolje može dočarati proučavajući dvije ekstremne situacije između kojih je se nalazi sve drugo. Prva je duet s pijanistom Nevenom Frangešom, koji nažalost još uvijek nije snimio diskografsko izdanje, a trebao bi, i to iz nekoliko razloga, a jedan od njih je važnost dokumentacije svih razdoblja u karijeri jednoga glazbenika, u ovome slučaju vrhunskomu akustičnom mainstream jazzu koji je uzdignut na najvišu estetsku razinu. Drugi je, pak, njegov povratak glazbi koju je slušao i svirao u ranim danima, onoj u kojoj se približava rock idiomu. Srećom, taj je istup pretvorio u projekt, snimio i objavio na albumu pod nazivom „Insomnia”. Stilska raznolikost osjeća se na desetak albuma što ih je objavio kao vođa sastava, ali i sa sastavom Jazz ExTempore, kao i u suradnji s glazbenicima i sastavima koji djeluju u raznim žanrovima kao što su Putokazi, Denis & Denis, Đorđe Balaševiće, Tamara Obrovac, Ibrica Jusić, Josipa Lisac, Oliver Dragojević, Gibonni, Tony Cetinski, Andrea Vicari i dr.

Ovaj lovranski skladatelj, aranžer, producent, gitarist, harmonikaš, glazbeni pedagog i umjetnički direktor Liburnia Jazz Festivala jedan je od najvažnijih, najsvestranijih i najosebujnijih hrvatskih glazbenika. Tijekom svoje dugogodišnje i bogate karijere proučio je i usavršio razne glazbene estetike što potvrđuju mnogobrojne nagrade i priznanja koje je dobio, među ostalima Status, Porin i nagradu HDS-a „Miroslav Sedak Benčić” za skladateljsko djelovanje te odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge za hrvatsku kulturu.

Njegova djela odaju karakter glazbenika za kojega ne postoje tajne glazbenoga zanata, a koji je ujedno maštovit, prepoznatljiv i kreativan. Poznat po tome da glazbi pristupa bez predrasuda, Stanić je vrhunski jazz šef. On bere plodove istarske masline, traži najzdravije povrće što uspijeva na crljenici, s lovranskoga vidikovca upija ljepotu Kvarnera, mrežu baca u Mediteransko more, plovi njegovim obalama, ponekad razapne jedra i potegne preko Atlantika, a ponekad kočijom krene prema srednjoj i zapadnoj Europi ili Skandinaviji; promatra, odabire, ubire i u svojoj konobi pohranjuje najvrjednije različitosti, vješto ih razvrstava i prerađuje te eksperimentirajući, pronalazi recept za novo, autentično jelo domaće kuhinje. O odabiru začina, pak, ovisi kojemu će se stilu više približiti: jazzu, popu, rocku, world musicu, latinu, brazilskoj glazbi, fusionu, crossoveru, glazbi treće struje, mediteranskomu prizvuku, scenskoj glazbi i dr.

Njegove izvedbe odaju sjajnoga instrumentalista prepoznatljiva zvuka, ali i svestranoga autora koji je stvorio osoban glazbeni govor zasnovan na jazzu i fusionu, začinjen elementima svjetske glazbe, uvijek uz aranžmane u kojima ima dovoljno prostora za improvizacije svih članova njegovoga sastava. To je karakter umjetnika za kojega ne postoje tajne glazbenoga zanata, ali koji je ujedno i muzikalan, maštovit i samosvojan, prepoznatljiv i posvećen kreativnomu procesu stvaranja glazbe.

Aranžersku i skladateljsku vještinu izbrusio je do savršenstva. Zapravo, savršenstvo možda nije dobar izraz za njegovu glazbu, ne zato što nije riječ o izvrsnosti, jer ona je uvijek prisutna, nego zato što se ona neprestano mijenja, što ovisi o raznim čimbenicima, uvijek je drukčija i filozofsko je pitanje može li biti toliko inačica savršenstva. Naime, improvizacija je važan element u njegovim izvedbama, a to znači da je svaka sljedeća redizajnirana, nadahnuta trenutkom, spontana. Naravno, da bi netko glazbu tako promišljao, mora biti tehnički potkovan i naslušan, ali i kreativan, lucidan i svestran, a Stanić je sve to. Iako svoje glazbalo ne stavlja u prvi plan, pažljivi slušatelj ostat će zadivljen njegovom sviračkom vještinom, sjajnim zvukom i improvizacijskom inventivnošću. Zbog ugleda koji je do sad stekao može si dozvoliti kojekakve ekstravagancije i iznenađenja, tako da publika nikada ne može pretpostaviti kojim će se tijekom koncert razvijati.

Njegovu nadarenost rano je prepoznao Boško Petrović koji mu je pomogao pri upisu na prestižnu Berklee School of Music, na kojoj je diplomirao na odsjeku za jazz kompoziciju. Naime, dovoljno je bilo da prenese prijateljske pozdrave dekanu Garyju Burtonu, nakon čega više nije bio tek još jedan dječarac iz Europe, nego netko na čije djelovanje treba obratiti pozornost. Po povratku sa studija Petrović mu je organizirao nastupe u svojem B.P. Clubu, što je utjecalo na njegov prestiž na hrvatskoj jazz sceni, a Stanić mu se zahvalio posvetivši mu svoju skladbu „Valse Triste / Der Tisch”.

Davor Hrvoj