Glazbeni program dvojice titana engleske glazbe renesanse i baroka, Johna Dowlanda i Henryja Purcella, koji svojim kolosalnim opusima uokviruju dva kraja 17. stoljeća, u izvedbi gitarista Mislava Režića i sopranistice Giorgije Balabini, na ovom koncertu dobiva umjetničku nadgradnju radom video umjetnika Mariosa Fournarisa. Kako piše o svom video radu (C)halcyion Days, koji prati glazbu ovoga koncerta, nadahnjuje se „elizabetanskom erom, kao „vremenom ekstrema“, koje je kao takvo prepoznato zbog niza proturječja – kao doba suprotnosti i silovitih preokreta. S jedne strane imamo puna nade otkrića novih „svjetova“ za duh, znanost i trgovinu, a s druge strane depresivnu bijedu narodnih masa starog svijeta i uništavanje domorodačkog stanovništva novih kontinenata. Bilo je to doba koje je rodilo intenzivnu vjeru u „novog čovjeka“ i istodobno najveće sumnje u njega.“ Umjetnik povlači paralele s našim vremenom, u kojemu „teme poput rata, ekološke krize, društvenih i ekonomskih nejednakosti, negativnih učinaka hipertehnološkog napretka, dodatno pojačavaju šok, vjeru i sumnju u ideju čovjeka, stvarajući snažnu neizvjesnost oko same budućnosti čovječanstva i samog planeta.“
Njegov video rad, popraćen glazbom engleske renesanse i baroka, želi podsjetiti na fragilnost ljudske prirode – kroz simultanu prisutnost i odsutnost ljudske figure, otkriva ranjivu bit čovjeka, koju je Shaksepeare opisao kao „kvintesencija praha“.
Odatle i naziv video rada - (C)halcyon Days – sastavnica dviju riječi – chalk (kreda), čija je nepostojanost i prhkost bliska Shakespeareovoj ideji, te složenicu Halcyion days (alkionski dani), koji označavaju kratkotrajni topli period usred mjeseca siječnja, odnosno nekadašnje sretne dane. Ranjivost individualnog prosperiteta kao i neizvjesnost budućnosti pitanja su koja je autor želio otvoriti svojim radom.
Kasno razdoblje elizabetanske ere često se naziva „zlatnim dobom“ – tih je četrdeset godina iznjedrilo Marlowa, Webstera i Bacona, prozu Sir Waltera Raleigha, pronalaske Glberta i Harveya, kao i glazbu Byrda, Dowlanda, Gibbonsa, Morleya i mnogih drugih koje još do danas poznajemo i izvodimo. Nakon pobjede nad Španjolskom armadom 1588., Engleska je ojačala a glazba i kazalište postali su dijelom svakodnevnog života, ne samo na dvoru, već i među širom populacijom. John Dowland je veći dio života proveo u inozemstvu (otišavši iz Engleske kao mladić, nakon što nije uspio postati kraljičin lutnjist 1592.). Iako stječe popularnost u Engleskoj svojim pjesmama i arijama (objavljivanima u tri zasebne knjige 1597., 1600. i 1603.), ne uspijeva u Engleskoj naći stalni posao. Kada je napokon dobio mjesto u Kraljevim lutnjistima, zajedno s doktoratom i konačnim priznanjem, već se bližio kraju života. Njegova glazba prožeta je melankolijom, a njegove pjesme obiluju temama suza, smrti, grijeha, tmine. Preludium za lutnju solo ostaje sačuvan u rukopisu i dopire iz oko 1620. Pjesma If my complaints could passions move (ca 1590.) skladana je nad galliardom, koji nosi naziv Captain Digory Piper, prema gusaru. Galliarda je bila popularan, živahan ples, omiljen kraljici Elizabeti I. Come away, come sweet love (1597.) pjesma je strastvene, erotske prirode, u kojoj uzastopne promjene ritma pojačavaju efekt neizdržive želje. Can she excuse my wrongs? svojedobno je bila izrazito popularna galliarda, čiji je ritam sve brži prema kraju pjesme. Navodno je tekst napisao Vojvoda od Essexa opisujući svoju burnu vezu s Kraljicom. Pjesma je javno nazvana Essexovom galliardom tek nakon što je ovaj pogubljen, a kraljica umrla. Mr Dowland's Midnight za lutnju solo neobično je asketskog zvuka, a potječe iz istog rukopisnog izvora kao i Preludium (oko 1620.). Come again, sweet love doth now invite (1597.) danas je zasigurno najpoznatija Dowlandova pjesma pravo remek-djelo, pjevne melodije, koja svojim tijekom savršeno opisuje tekst, posebno u drugom dijelu uz riječi "to see, to hear, to touch, to kiss, to die", kada uzlazni tijek opisuje ljubavni zanos i uzburkane emocije pjesnika. Flow, my tears (1600.) još je jedna od najznačajnijih skladbi Johna Dowlanda, upečatljiva tužaljka čiju melodiju koristi i u skladbi Lachrimae za solo lutnju. My Lady Hundson's Allemande (Lady Hundson's Puffe) ples je bezbrižnog karaktera. Shall I sue, shall I seek for grace? (1600.) u ritmu galliarde, donosi tekst o nedostižnoj ljubavi. When Phoebus first did Daphne love (1603.) poletna je pjesma koja govori o ljubavi božanskog Feba prema nimfi Dafni, koja mu se odupire jer se zavjetovala na djevičanstvo. What if I never speed? (1603.) donosi dilemu - prepustiti se ljubavnom jadu ili povratiti razum i oduprijeti se srcu?
Lachrimae or seaven teares (Lachrimae ili sedam suza) sedam je pavana u kojima Dowland varira poznatu melodiju, koju je već ranije skladao za lutnju. Djelo je ovjenčano i latinskim epigramom Aut Furit, aut Lachrimat, quem non Fortuna beavit (Ili bjesni ili plače, onaj koga sreća nije blagoslovila). Osnova je pavana Lachrimae antiquae (na melodiju pjesme Flow, my tears), s upečatljivim padajućim motivom suze.
Henry Purcell (1659.-1695.) unatoč svom kratkom životu, ostavlja jedan od najimpoznatnijih opusa u cjelokupnoj engleskoj glazbi: instrumentalna glazba, crkvena djela, ode i slavljeničke pjesme, kao i glazba za kazalište, podjednako su važne i podjednako bogato zastupljene u njegovom opusu. Njegove ode dio su jednog od najpopularnijih žanrova engleske glazbe toga vremena, posvećene najčešće vladaru ili skladane za crkvene svečanosti. Oda Come, ye sons of art, away (1694.) posvećena je kraljici Mary, a najpoznatiji je njezin dio središnja invokacija glazbi, Strike the viol, ekstatična pjesma u kojoj se spominju viola, lutnja, harpa i flauta. Music for a while jedna je od nezaboravnih arija iz scene inkantacije u scenskoj glazbi za dramu Oedipus Johna Drydena i Nathaniela Leea, prema Sofoklu (1679.). Iz semi-opere Indijanska kraljica (1695.), smještene u carstvo Asteka, koja u trenutku Purcellove smrti ostaje velikim dijelom nedovršena, dopire arija They tell us that you mighty powers above, ljubavna arija astečke kraljie Zempoalle zaljubljene u peruanskog vojskovođu Montezumu, koja traži savjet od Ismerona, boga snova. Arija Why should men quarrel dopire iz Prologa iste opere, u kojem dvoje djece raspravljaju o ratu Inka i Asteka (prije španjolskog osvajanja). There’s not a swain je pjesma iz scenske glazbe za komediju Rule a Wife and Have a Wife (1693.-4.), koja pokazuje Purcellov talent za komiku i lakši glazbeni izraz. Semi-opera Kralj Artur, čija se radnja zasniva na bitkama između Arturovih Brita Artura i Sasa, veličanstveni je spektakl koji u punom sjaju pokazuje raskoš kazališta doba obnove monarhije. Među njezinim likovima su Kupid i Venera, kao i germanski bogovi Sasa, Woden, Thor i Freya. U središtu priče je Artur koji želi vratiti svoju zaručnicu, slijepu kornvolsku princezu Emmelinu, koju je oteo saksonski kralj Oswald. Scena leda iz trećeg čina je poznata, a ariju pjeva Duh leda, čiju melodiju prate gudači koji evociraju drhtanje i hladnoću. Iz opere Didona i Eneja dopire jedan od najljepših Purcellovih glazbenih ulomaka, Didonina tužaljka Thy hand Belinda! When I am laid in earth. Opera na libreto Nathuma Tatea donosi priču o kraljici Kartage, Didoni i njezinom ljubavniku, Trojancu Eneji, koji je napušta, kako bi na obalama Italije osnovao novu domovinu. Didona svoju slavnu tužaljku pjeva prije nego se probode, nakon što Eneja otplovi.
Marios Fournaris vizualni je umjetnik i teorijski istraživač metoda suvremene umjetničke prakse. Studirao je slikarstvo i kiparstvo (B.F.A. 2010.) na Odsjeku za vizualne i primijenjene umjetnosti Aristotelovog sveučilišta u Solunu, gdje je i doktorirao. Godine 2012. završio je poslijediplomski studij (M.F.A., 2012.) na Sveučilištu Dundee s pohvalama, specijalizirajući nove medije (fotografija, dizajn zvuka i video) i umjetničku praksu u sferi javnog prostora. Bio je stipendist Grčke državne stipendijske zaklade (I.K.Y.) tijekom akademskih godina 2009. i 2010., kao i nositelj nagrade za izvrsnost I.K.Y. 2010. Godine 2012. dobio je trogodišnju stipendiju za doktorat od vladinog tijela Ujedninjenog kraljevstva – Arts and Humanities Research Council (AHRC). U ožujku 2023. izabran je za punopravnog člana britanskog Kraljevskog društva kipara sa sjedištem u Londonu.
Predstavio je svoj umjetnički i teorijski rad na radionicama, rezidencijama i konferencijama kao što su: Osten Biennale, Nacionalna galerija – Chifte Hamam (Skoplje), Alliances and Commonalities (Stockholm) Residency Atelier AMI, Analix Forever Galerija (Ženeva), Treći forum o ponovnom raju, Zaklada Cittadellarte/Michelangelo Pistoletto. Istovremeno je bio kustos i sudjelovao u različitim interdisciplinarnim umjetničkim projektima kao što su Back To Athens 11, Crossroads 2024, Atena, MYSTERY 83, SPE MELIORE MORIENDI, ELEUSIS 2023. Europska prijestolnica kulture, Eleusis, travanj 2023., Musing for the Wild, SKG Bridges European Festival 2019., MOMus Eksperimentalni umjetnički centar u Solunu, svibanj 2019., Solun itd.
Od 2019. godine član je umjetničke grupe SHARING PERAMA koja sudjeluje u nizu umjetničkih projekata.
Njegov portfelj uključuje šest samostalnih izložbi i brojna sudjelovanja na skupnim izložbama, a njegova se djela nalaze u javnim i privatnim zbirkama, u Grčkoj i u cijelom svijetu.
Sopranistica Georgia Balabini školovala se na Konzervatoriju Athenaeum, Konzervatoriju Attiko Atena i Sveučilištu Mozarteum u Salzburgu. Specijalizirala se za oratorijsko pjevanje, ranu glazbu i barok. Njezina strast prema improvizaciji često ju vodi i izvan klasične glazbe, prema glazbi jazza i avangarde. Sudjelovala je na međunarodnim festivalima, koncertima crkvene glazbe uz pratnju orgulja, u glazbenim nastupima s raznim orkestrima, kao i u interdisciplinarnim projektima (2023 Eleusis European Capital of Culture, ANO International Orgule Festival, Moving silence, 6th Silent Film Festival-City symphonies, SKG Bridges Festival itd.), te u klasičnoj i jazz diskografiji, Katamata G. Peristerisa (Subways Music 2022), Razgovor s rijekom G. Dousisa (Irida Jazz 001). Godine 2021. objavila je svoju prvu osobnu ploču Laudi Duecentesche (Irida Classical 028 Marca Sofianopula). Surađuje s renomiranim skladateljima i glazbenicima kao što su George Dousis, Sophia Koubli, George Peristeris, Yiannis Drositis, Magdalini Kalopana (orgulje), Mislav Režić (gitara) i Tea Kulaš (orgulje). Podučava klasično i suvremeno pjevanje na Konzervatoriju Attiko u Ateni.
Hrvatski guitarist Mislav Režić vodi aktivnu međunarodnu karijeru kao solist, član komornih sastava i predavač. Interes za izvođenjem različitih stilova koji sežu od rane do moderne glazbe vodi ga do suradnje s velikim brojem glazbenika i ansambala, kao što su udaraljkaši Pepe Garcia i Diego Espinosa, čembalistica Cvetanka Sozovska, mezzo-sopranistica Tanja Šimić, bariton Jussi Lehtipuu, flautisti Antigoni Tsalla i Gregor Schulenburg, violinistica Laura Vadjon, saksofonisti Gordan Tudor i Guido de Flaviis.
Član je i jedan je od utemeljitelja ansambala Machetes (Nizozemska) i Tetttix (Grčka) koji se bave izvođenjem suvremene glazbe. Nastupa kao solist i s orkestrima po gradovima cijele Europe, Sjeverne Amerike i Afrike, u Amsterdamu, Ateni, Berlinu, Bruxellesu, Kopenhagenu, Rabatu, Rimu, San Franciscu, Zagrebu, a zatim na festivalima kao što su Splitsko ljeto, Korkyra Baroque Festival, Art Amadeo scena, Time of Music festival u Vitasaariju (Finska), Smash festivalu u Salamanci (Španjolska), Bridges festivalu u Solunu, Stegi Onassis kulturnom centru u Ateni.
Diplomirao je 2001. godine na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi Gorana Listeša. Magistrirao je na nizozemskom Kraljevskom konzervatoriju u Den Haagu u klasi Zorana Dukića te na Visokoj glazbenoj školi u Maastrichtu u klasi Carla Marchionea.
Dobitnik je niza nacionalnih i dviju internacionalnih nagrada na međunarodnim festivalima gitare u Zwolleu 2002. i Enschedeu 2007.
Umjetnički je ravnatelj festivala komorne glazbe Glazbene večeri kod sv. Jeronima te predavač na Međunarodnoj ljetnoj školi glazbe u Kaštelima. Član je žirija na međunarodnim natjecanjima i održava majstorske radionice na glazbenim institucijama i festivalima kao što su Kalifornijsko sveučilište u Santa Barbari, Kraljevski konzervatorij u Hagu, Umjetnička Akademija u Splitu, Na Gitarskom festivalu u Nikšiću i dr.
Njegov solistički nosač zvuka Auburn posvećen suvremenoj glazbi za gitaru izdan je početkom 2017. za izdavača DNA-LABEL.
Duo Tudor Režić dobitnik je nagrade Koncertne dvorane Ive Tijardovića - Hrvatski dom Split za sezonu 2023./24., a koja im je donijela status rezidencijalnih umjetnika spomenute institucije u sezoni 2024./25.
Popusti se primjenjuju! Više informacija o prodaji i popustima u sezoni 2024./2025. možete pronaći ovdje.
John Dowland (1563-1626)
Henry Purcell (1659-1695)
