Robert Schumann: Kreisleriana, op. 16

Äußerst bewegt (iznimno pokretno)
Sehr innig (vrlo prisno)
Sehr aufgeregt (vrlo uznemireno)
Sehr langsam (vrlo sporo)
Sehr lebhaft (vrlo živahno)
Sehr langsam (vrlo sporo)
Sehr rasch (vrlo brzo)
Schnell und spielend (brzo i razigrano)

Franz Liszt: Scherzo i koračnica, S 177

Allegro vivace, spiritoso – Allegro moderato, marziale – Allegro vivace, spiritoso – Stretta – Molto più animato, quasi Presto

Žalobna gondola, S 200/1

Mefisto-valcer br. 1, S 514

Na recitalu pijanist Zoran Velić izvodi djela Roberta Schumanna i Franza Liszta, dvojice ključnih predstavnika glazbenog romantizma, čije se skladateljske poetike susreću u snažnoj povezanosti glazbe i književnosti, izražajnosti i virtuoznosti.

Središnje djelo programa je Kreisleriana, op. 16 Roberta Schumanna, ciklus od osam kontrastnih stavaka nastao 1838. godine, nadahnut likom ekscentričnog glazbenika Johannesa Kreislera iz djela E. T. A. Hoffmanna. Djelo odražava Schumannovu romantičnu estetiku, unutarnje kontraste i dualnost ličnosti, često povezivanu s njegovim alter-egima Florestanom i Eusebijem, a ujedno je i snažno obilježeno njegovim odnosom s Clarom Wieck. Kreisleriana je jedno od Schumannovih najosobnijih i najdražih djela, posvećeno Frédéricu Chopinu.

Lisztov dio programa obuhvaća Scherzo i koračnicu, S 177, monumentalno pijanističko djelo iz 1851. godine u kojem se isprepliću virtuoznost, orkestralni zvuk klavira i skladateljeva dugotrajna fascinacija likom Mefista. Slijedi Žalobna gondola (La lugubre gondola), S 200/1, skladba nastala tijekom Lisztova boravka u Veneciji 1882. godine, obilježena asketskim pijanističkim slogom i slobodnom harmonijom, koja nagovješćuje kasniji razvoj glazbenog modernizma. Program završava Mefisto-valcerom br. 1, S 514, najpoznatijim iz ciklusa nadahnutog Lenauovom dramom Faust, u kojem Liszt plesnu formu pretvara u snažnu programsku i narativnu glazbenu cjelinu.

Zoran Velić (Split, 1985.) diplomirao je klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Đorđa Stanettija, a poslijediplomski studij završio je na Mozarteumu u Salzburgu u klasi Karla-Heinza Kämmerlinga. Dobitnik je brojnih nagrada na državnim i međunarodnim natjecanjima te redovito nastupa kao solist i komorni glazbenik u Hrvatskoj. Nastupao je s vodećim domaćim orkestrima i u uglednim koncertnim dvoranama, a od 2010. godine djeluje kao profesor klavira u Glazbenoj školi Josip Hatze u Splitu te kao korepetitor na Muzičkoj akademiji u Splitu.

I u životu i u glazbi Robert Schumann (1810. – 1856.) bio je tipični romantičar. Svestran i izvrsnog obrazovanja, sin izdavača i pisca iz Zwickaua, Schumann od djetinjstva gaji dvije ljubavi - prema glazbi i prema književnosti. Nakon smrti oca, koji ga je poticao u njegovim glazbenim interesima, uspijeva od majke dobiti pristanak da studira glazbu kod priznatog pedagoga klavira, Friedricha Wiecka, susret s čijom će obitelji – posebno s kćerkom Clarom,

odrediti kasniji tijek Schumannova života. Mladenačka ljubav prema književnosti ne zamire, on i dalje intenzivno proučava njemačku i stranu literaturu, a književnost postaje glavnim izvorom njegovog glazbenog nadahnuća, ne samo u solo pjesmama. Njegova glazbena estetika i izražajnost razvili su se pod utjecajem tadašnjih suvremenih naprednih književnika, kao što je bio J. P. F. Richter, znan kao Jean Paul, ponešto kontroverzna ličnost u njemačkoj literaturi, koji je romantičnu slobodu literarne forme doveo do ekstrema i čija su djela bila ispunjena kapricioznom mješavinom gotovo djetinjaste fantazije i psihološke dubine. On je jedan od prvih, ako ne i prvi koji je u svojim djelima obilato koristio motiv Doppelgängera, dvojnika. Jean Paul također je imao velik utjecaj na još jednog pisca čiji će se mašta podudarati sa Schumannovom, E. T. A. Hoffmanna, koji će zamijeniti mladenačku Schumannovu fascinaciju Jean Paulovim djelima. Schumannova rana djela nastajala su s idejom da je kompozicija neka vrsta pjesničke radnje, a djela za klavir koja je skladao u svojim dvadesetima gotovo sva su uronjena u sveobuhvatno poetsko i književno nadahnuće. Kreisleriana, op. 16, donosi vrhunac višegodišnje Schumannove fascinacije Hoffmannovim stvaralaštvom. Ova skladba, nastala 1938., ujedno je i plod Schumannova dugogodišnjeg odnosa s Clarom Wieck, poznanstva koje će prerasti u ljubavnu vezu, koju je u vrijeme nastanka skladbe Friedrich Wieck i dalje nastojao spriječiti. Kreisleriana je dramatično djelo, nadahnuto kompleksnim likom Johannesa Kreislera, protagonista Hoffmannovih djela, romantičnog, ekscentričnog, divljeg dirigenta, opisanog kao velikog Bachova poklonika (u čemu se podudarao sa Schumannom), koji je prikazan u nizu od osam kontrastnih stavaka ove Schumannove fantazije za klavir, čije se lice mijenja iz stavka u stavak. I u tome je podsjećao na Schumanna, odnosno na njegova alter-ega, koja je osmislio u svom Leipziškom dnevniku: bili su to Florestan i Eusebije, koji su svaki odražavali različite strane njegova karaktera – impulzivnu i kontemplativnu (predstavivši i njih već u glazbi, u ciklusu Davidsbündlertänze). Osim lika Kreislera, Schumann u pismu Clari otkriva da je i ona imala velik utjecaj na skladbu, želeći joj je isprva i posvetiti, Ipak, odustaje od toga ne želeći time izazivati njezinog oca koji se protivio njihovoj vezi, te skladbu naposljetku posvećuje Chopinu, koji je nakon fascinacije Schubertom, bio velikim Schumannovim glazbenim idolom. Kreisleriana je skladana tijekom samo četiri dana u travnju 1838., da bi na jesen Schumann doradio djelo, a dvanaest godina kasnije napravio konačnu verziju djela. Nedugo nakon objavljivanja djela 1839., Schumann je opisao Kreislerianu kao "svoje najdraže djelo".

Skladatelj i pijanistički virtuoz, Franz Liszt (1811. – 1886.) unio je neusporediv napredak u pijanističku tehniku, stil sviranja kao i samu kompoziciju za klavir, mijenjajući zvuk klavira koji postaje nalik orkestralnom, pune sonornosti i nevjerojatne virtuoznosti. Jedno od Lisztovih obimnijih djela za klavir solo, u kojemu istražuje širi plan kompozicije, je Scherzo i koračnica, skladba koja kombinira dvije vrste stavaka, scherza i koračnice, koji svoje korijene imaju u sonati. U Scherzu donosi natruhe materijala koji odjekuje njegovom poznatom fascinacijom likom Mefista iz legende o Faustu – u živahnom troosminskom ritmu s oštrim appoggiaturama, otkrivajući Lisztovu zaokupljenost tim likom u Faust-simfoniji kao i manjim skladbama poput niza Mephisto-valcera. Koračnica se rađa iz Scherza, funkcionirajući kao njegova epizoda (odnosno trio u sonatnom scherzu). U rekapitulaciji se ponovno javlja glazba Scherza, dok u završnoj Stretti koristi glazbu koračnice. Izvorni autograf skladbe potječe iz 1851. i posvećen je pijanistu Theodoru Kullaku. Tražeći velik zvuk i postavljajući enormne tehničke zahtjeve, ova skladba ostaje među manje poznatim Lisztovim velikim klavirskim skladbama.

Skladbu La lugubre gondola (Žalobna gondola), S 200/1, Liszt je skladao dok je boravio u Veneciji, kao gost Richarda Wagnera u Palazzu Vendramin na Canalu Grande, u prosincu 1882.. Smatra se da je Liszt možda naslutio Wagnerovu smrt, a djelo je više puta preradio, napisavši nakon Wagnerove smrti u veljači 1883. i produženu verziju za gudače, u spomen na Wagnera. Prva verzija za klavir, u 4/4 mjeri nije objavljena za Lisztova života, već tek 2002. godine. Ovu, kao i niz drugih kasnih Lisztovih skladbi, karakterizira neuobičajeno asketsko pisanje za klavir, kao i slobodan harmonijski plan, koji nagovješćuje gubljenje tonalitetnog uporišta. Takvo modernističko shvaćanje harmonije, koje će postati karakteristično tek u razdobljima koja će uslijediti, još je jedan pokazatelj Lisztove stalne mijene, razvoja i otvorenosti kojom je pomicao granice romantične glazbe.

Priča o Faustu i Mefistu kao njegovom suputniku u istraživanju cijeloga spektra ljudskih slabosti i mana, zaokupljala je Liszta tijekom mnogo godina i u nizu djela, od solističkih pijanističkih do simfonijskih. Četiri Mefisto-valcera nastajala su u periodu od 1859. – 1885. godine, a nadahnuće za njih nije pronašao u Goethevou Faustu, već u dramskoj poemi Faust Nikolausa Lenaua iz 1836. koji ne prikazujući poput Goethea potragu za znanjem i konačno iskupljenje putem božanske milosti, već Faustovo suočavanje s apsurdnom, besmislenom egzistencijom, koja vodi samoubojstvu i prokletstvu. Prvi i najpoznatiji Mefisto-valcer S 514, objavljen 1862. godine, nadahnut je ključnom scenom u kojoj Mefisto dovodi Fausta na seosko vjenčanje, te promatrajući Faustovu očaranost ljepotom mlade žene, uzima violinu i počinje svirati zavodljivu melodiju. Melodija se pretvara u neobuzdani ples svih okupljenih, a Faust podliježe iskušenju i zavodi djevojku, praćen đavolskom svirkom. U skladbi Liszt vođen idejama o programskoj glazbi, transformira plesnu glazbenu formu u programsku, narativnu strukturu, evocirajući dramsku scenu književnog djela.

Zoran Velić (Split, 1985) diplomirao je 2008. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Đorđa Stanettija i gostujućeg profesora Karl-Heinza Kämmerlinga, kod kojeg je 2009. godine završio i postdiplomski studij na Mozarteumu u Salzburgu. U Splitu je učio klavir u klasi prof. Kosovke Čudine (GŠ Josip Hatze) i već tada osvojio brojne nagrade : dvostruki je laureat natjecanja Daleki akordi (Split, 1996. i 1998), pobjednik državnih natjecanja solo pijanista (Sisak, 1997,. Dubrovnik, 2003.), a zajedno s Marinom Limićem pobijedio je i na natjecanju klavirskih dua (Vinkovci, 2001.); pobjednik je u svojim kategorijama na međunarodnom natjecanju Zlatko Grgošević (Zagreb, 2000. i 2002.) i apsolutni pobjednik na međunarodnom natjecanju Etide i skale (Zagreb, 2002.), prvonagrađeni je na državnom natjecanju u Dubrovniku (2005.), dobitnik je Nagrade Yamaha na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (2005). Od brojnih koncertnih nastupa ističu se koncerti u Zagrebu (diplomski koncert u Hrvatskom glazbenom zavodu, recital u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, recital u Matici Hrvatskoj…), Splitu (recitali i nastupi na velikoj sceni i u Foyeru HNK, Galerija Meštrović) Osijeku (na Memorijalu Darko Lukić), Zadru (na Glazbenim večerima u Sv Donatu), Rijeci i Samoboru (na festivalu Samoborska glazbena jesen)….U prosincu 2012. godine nastupio je na humanitarnom koncertu Koncert s predsjednikom za udrugu Most u HNK Split. U travnju 2014. godine izveo je Mozartov Koncert u A-duru K. 414, u HNK Split pod dirigentskom palicom Pavla Dešpalja.

U prosincu 2018. godine nastupao je sa Chopinovim djelom Andante spianato i velika briljantna poloneza u Es-duru na Novogodišnjim koncertima u HNK Split, a orkestrom je dirigirao Hari Zlodre.

U studenom 2020. godine održao je recital pri ciklusu Pleyel Svetislava Stančića u Zagrebu, te u studenom 2021. u Hrvatskom domu u Splitu. U kolovozu 2022. godine nastupio je na 68. Splitskom ljetu kao član klavirskog kvinteta Arthesis tijekom večeri suvremenih splitskih autora.

Nastupao je sa Splitskim komornim orkestrom pod ravnanjem Ivana Repušića, zatim sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja te Simfonijskim orkestrom HRT-a pod ravnanjem Tomislava Fačinija. Kao solist nastupio je i uz i Zagrebačke soliste.

Usavršavao se na seminarima eminentnih pedagoga – K. H. Kämmerlinga, K. Bogina, V. Krpana, Đ. Tikvice, A. Valdme, D. Cikojevića, I. Kordić, C. Stanczyka.

Od 2010. godine radi kao profesor glasovira u glazbenoj školi Josip Hatze u Splitu, a od 2014. kao korepetitor na pjevačkom odsjeku na Muzičkoj akademiji u Splitu.