Mezzosopranistica Jelena Kordić i bas Ante Jerkunica, priznati umjetnici s vodećih europskih i svjetskih opernih pozornica, uz klavirsku pratnju Laurenta Philippea donose večer grand-opere i hrvatske operne klasike. Program uključuje ulomke iz Verdijeva Don Carla, Massenetove Herodijade, Ponchiellijeve Gioconde i Werthera, a završava duetom iz Gotovčeve najizvođenije hrvatske opere Ero s onoga svijeta. Splitska publika moći će uživati u raskošnom vokalnom koloritu, dramatičnim likovima i vrhunskim interpretacijama ovih istaknutih umjetnika.

Tri velike opere 19. stoljeća, svaka od njih prepoznatljive i osebujne „tinte“, u kojima su istaknute uloge povjerene glasovima mezzosoprana i basa, isprepliću se u izboru večerašnjeg programa mezzosopranistice Jelene Kordić i basa Ante Jerkunice, uz klavirsku pratnju Laurenta Philippea. Tamne boje grandioznih glazbenih tapiserija, nastanjenih veličanstvenim likovima, otkrivaju repertoar talijanske i francuske grand-opere – Verdijev Don Carlo, Massenetova Herodijada i Ponchiellijeva Gioconda djela su koja označavaju stvaralačke vrhunce svojih autora. Massenetov Werther nasuprot ovim velikim operama intimna je glazbena drama, u kojoj Massenet poseže za snagom orkestra, kako bi prikazao unutarnji emocionalni svijet svojih protagonista, nadahnut Goetheovim romanom Patnje mladog Werthera. Završni ulomak donosi primjer genija komične opere, duet Dome i Gazde Marka iz Gotovčevog Ero s onoga svijeta, najizvođenije i najomiljenije hrvatske opere.

Amilcare Ponchielli (1834.– 1886.) tek se u zrelijim godinama probio u prvi red talijanskih opernih skladatelja, nakon što je ugledni izdavač Giulio Ricordi prepoznao potencijal njegove opere I promessi sposi prema Manzonijevu romanu. Ponchielli je postao važna poveznica između Verdija i mlađe generacije skladatelja tzv. Giovane scuola, kao profesor Pucciniju, Mascagniju i drugima na milanskom Konzervatoriju.

Gioconda je plod Ponchiellijeva zrelog stvaralačkog razdoblja i njegova najuspjelija opera. Dijelom to je bilo zato što je napokon, nakon niza neuspjelih libreta, dobio izvrstan rad Arriga Boita, talentiranog pisca koji je i sam bio skladatelj. Boito se već okušao u libretima za svoju operu Mefistofele, te opere Catalanija i Faccia, a kasnije će napisati i libreta za Verdijeva kasna remek-djela, opere Otello i Falstaff. Boitov libreto jasnih kontura i snažne dramske niti, temeljen na drami Angelo, tiranin iz Padove Victora Hugoa, dao je Ponchielliju okvire za snažnu karakterizaciju čak šest upečatljivih likova, osim naslovne Gioconde, venecijanske ulične pjevačice, još njezine slijepe majke, đenoveškog plemića Enza prerušenog u dalmatinskog mornara, đenoveške plemkinje Laure i njezinog muža inkvizitora Alvisea Badoera, te zlokobnog Barnabe, inkvizicijskog špijuna, koji plete mrežu u koju će uhvatiti Giocondu. Osim što je glazbom ocrtao odnose među njima, koristeći se tehnikom reminiscencije tema, sličnom Wagnerovoj tehnici Leitmotiva, ali izvorno talijanskom, Ponchielli je uveo još niz glazbeno inovativnih poteza, koji će u svojim operama kasnije koristiti Puccini, ali i kasni Verdi i drugi skladatelji, evocirajući glazbom lokalni kolorit ili ambijent venecijanske lagune, ili gradeći dramsku napetost gotovo u maniri trilera, postižući to nizom upečatljivih orkestralnih efekata. Ipak, najupečatljivija osobina Ponchiellijeva glazbenog jezika je njegov melodijski stil, koji se jasno prepoznaje u nizu upečatljivih arija, među kojima se ističu arija Laure iz 2. čina Stella di marinar!, kao i arija Alvisea u 3. činu Sì, morir ella de'!i duet Laure i Alvisea koji slijedi.

Opera Herodijada jedan je od vrhunaca opusa Julesa Masseneta (1842.–1912.), skladatelja koji je ujedinio različite operne tradicije – od intimnih drama poput Werthera do raskošnih grand-opera kao što su Thaïs i Le roi de Lahore. Herodijada, praizvedena u Bruxellesu 1881., nadahnuta je biblijskom pričom o Salomi, ali s izmijenjenim zapletom. Mlada Saloma, siroče u potrazi za majkom, pronalazi utjehu u proroku Jeanu, koji je upućuje prema duhovnoj ljubavi. Na dvoru izaziva Herodovu strast i ljubomoru Herodijade, koja, ne priznajući da joj je majka, spletkama navodi Heroda da ubije Jeana. Tragedija završava Jeanovim smaknućem i Salominim samoubojstvom, dok njezine posljednje riječi nose prokletstvo majci.

Opera Werther koja se smatra Massenetovim remek-djelom, zaokret je u drugom smjeru od grand-opere, prema intimnoj glazbenoj drami. Pesimizam tragedije strastvenog protagonista Goetheova romana i teme konflikta individualne slobode i okvira strogih društvenih konvencija, odjekuju s problemima i društvenim pitanjima u Francuskoj fin de sièclea. Massenet je svoju operu dovršio 1887. godine, a rezultat je intimna i dojmljiva drama u kojoj se i Charlotte i Werther bore s unutarnjim sukobima onog drugog, dok se napokon ne otvore jedno drugom, ali tada je već prekasno. Massenet najveći dio glazbenog događanja smješta u orkestar, na neki način izokrećući uobičajen postupak u operi – orkestar je taj koji „pjeva“ potpune melodije, odnosno ono što se lik ne usuđuje izgovoriti. Arija o pismima Charlotte u trećem činu opere jedan je od najsnažnijih takvih trenutaka. Nakon nekoliko mjeseci braka s Albertom, Charlotte sama ponovno čita Wertherova pisma. Njegovu je ljubav odbila, želeći održati obećanje koje je dala majci na samrti da će se udati za Alberta. Ali sada, kada je prvo uzbuđenje braka izblijedilo u monotonu svakodnevicu, ona se vraća Wertherovim pismima i iznova ih čita, dok u orkestru čujemo da konačno njezine brane prema Wertheru popuštaju.

Don Carlo Giuseppea Verdija (1813.–1901.) napisan je kao francuska grand-opera prema Schillerovoj drami Don Karlos, Infant von Spanien, s libretom Josepha Méryja i Camillea du Loclea. Don Carlo pripada razdoblju Verdijeve umjetničke zrelosti, kada skladatelj sve pažljivije bira teme i dublje prodire u psihologiju likova. Njegove opere tog vremena odlikuju se bogatijim orkestrom, proširenim vokalnim zahtjevima i izraženim dramskim kontrastima. Radnja Don Carla odvija se u španjolskom dvoru Filipa II., gdje se isprepliću politička borba i osobne strasti. Filip, monarh pod težinom vlasti, oženjen je francuskom princezom Elizabetom od Valoisa, nekoć zaručenom za njegova sina, infanta Carla. Njihova neostvarena ljubav odvija se u sjeni pobune u Flandriji i u prisutnosti moćnog Inkvizitora. Među brojnim slojevitim likovima ističu se markiz Posa, idealist i Karlov prijatelj, te princeza Eboli, čija ljubomora vodi tragediji. U nizu solističkih bisera ističu se Filipov monolog Ella giammai m’amò, u kojem spoznaje prazninu moći i usamljenost, te Ebolina arija iz trećeg čina, snažan izljev kajanja i očaja.

Ero s onoga svijeta praizveden 1935. u Zagrebu, najznačajnija je opera Jakova Gotovca (1895.-1981.) i ujedno najizvođenija hrvatska opera. Napisavši prije Ere samo jednu operu, Morana, „narodnu operu“ praizvedenu 1930. u Brnu, ali i vrlo uspješno Simfonijsko kolo i scensku glazbu za Gundulićevu Dubravku, kao i niz uspjelih zborskih djela, Ero kao da je samo potekao iz Gotovca u nizu bujnih melodija i ritmova, čije se snažno nadahnuće spojilo s vrhunskim libretom Milana Begovića. Temeljen na narodnoj priči iz Hercegovine, o Eri koji otme voljenu djevojku Đulu, pretvarajući se da je sišao s onoga svijeta, prevarivši Đulinu maćehu koja mu daje novac za umrlog muža Matiju i time izaziva sukob s Đulinim ocem Gazdom Markom – tekst Begovića sročen je u ritmičnim cjelinama koje odgovaraju tradicionalnim opernim formama, te ispunjen bogatim narodnim leksikom i finom mješavinom istančane lirike i duhovite komedije u duhu pučkoga humora. Gotovac stvara gusto nabijen tijek arija, dueta, zborova i finala, raspjevanih melodija, živih ritmova, bujnog kolorita, pretočivši nadahnuće narodnom glazbom u majstorsku partituru, koja kulminira u Završnom kolu.

Duet Dome i Marka u 1. činu odlikuje se napetim tijekom u kojem nas autori vješto vode do kulminacije - taj duet donosi prekretnicu u radnji, kada Gazda Marko otkrije da je ostao bez novca koji je Doma dala Eri. Signali orkestra, polagane kromatske linije, razgovorni tijek kratkih recitativa i disonance kojima orkestar komentira razgovor, samo u nekoliko prvih dijaloških minuta dueta pokazuju majstorski Gotovčev rukopis, koji duhovito prikazuje složen odnos dvoje supružnika, mlađe žene, koja izaziva strpljenje svoga muža neprestanim žaljenjem zbog smrti svoga prvog muža. Otkriće naivnog postupka lakovjerne Dome vodi katastrofi i spektakularnom bijesu Gazde Marka i uskovitlanoj završnici prvog čina opere.

Zrinka Matić

Mezzosopranistica Jelena Kordić se nakon završetka studija u Zagrebu pridružila Young Ensemble Semperopere u Dresdenu, gdje je ostvarila niz značajnih uloga. Od 2017. bila je članica ansambla Državnog kazališta Braunschweig, gdje je s uspjehom debitirala kao Sesto (La clemenza di Tito), Charlotte (Werther) i ponovno kao Carmen. Od 2018. djeluje u Nacionalnom kazalištu Mannheim.

Gostovala je u vodećim kazalištima i koncertnim dvoranama, uključujući Deutsche Oper am Rhein (Ivica i Marica), Operu u Kölnu (Carmen), Forum Ludwigsburg, Teatro Degollado u Guadalajari, Concertgebouw u Amsterdamu (Elektra), Latvijsku nacionalnu operu (Nabucco) i Luksemburšku filharmoniju (Beethovenova Deveta). Godine 2018. Simfonijski orkestar Bavarskog radija poziva je za ulogu Dome u Gotovčevom Eri s onoga svijeta.

U sezoni 2021./2022. debitira kao Oktavian (Litvansko nacionalno kazalište) te kao carica Cezonija u Glanertovu Caliguli u Weimaru. Snima orkestralne pjesme Dore Pejačević sa Simfonijskim orkestrom HRT-a te pjeva Verdijev Requiem pod ravnanjem Plácida Dominga. Od 2022. započinje istraživanje wagnerijanskog repertoara debitirajući kao Fricka (Rajnino zlato, Valkira) u Mannheimu.

U sezoni 2023./24. pojavljuje se kao Wellgunde u Bruxellesu u Castelluccijevom Prstenu, pjeva Mahlerovu Pjesmu o zemlji u Mexico Cityju i debitira kao Le Prince Charmant u Taichungu te kao Nicklausse u Vilniusu. Sezonu 2024./25., prvu kao slobodna umjetnica, otvara nastupom kao Miss Quickly (Falstaff) u Taichungu, zatim se vraća u La Monnaie za Wellgunde (Sumrak bogova) te zaključuje sezonu debijem kao Amneris (Aida) u Vilniusu.

U sezoni 2025.–2026. očekuju je debitantske uloge Hermije u Brittenovu Snu ljetne noći, Venere u Wagnerovu Tannhäuseru i Judite u Bartókovu Dvorcu modrobradog. Nastavlja usavršavanje uz mentore Doloru Zajick, Deborah Polaski, Elenu Pankratovu i Ružu Pospiš-Baldani.

Bas Ante Jerkunica redoviti je gost vodećih opernih kuća, među kojima Deutsche Oper Berlin, Bayerische Staatsoper, Staatsoper Wien, Salzburški festival, Teatro Real Madrid i Metropolitan Opera New York. Karijeru započinje 2002. u HNK-u Split, a nakon poziva Deutsche Oper Berlin ubrzo postaje nositelj basovskog repertoara, izvodeći djela od belcanta do Wagnera. Među značajnim ulogama ističu se Fiesco, Filip II, Padre Guardiano, Banco, Alvise, Rodolfo, Sarastro, Marcel, Gremin, Pimen, Fafner, Fasolt, Hunding, Kralj Marke i Daland.

Paralelno s radom u Berlinu gradi međunarodnu karijeru nastupajući u Frankfurtu, Leipzigu, Kölnu, Hamburgu, Zürichu, Operi u Parizu, Lyonu, Bilbau, Lisabonu, Amsterdamu, Antwerpenu i Seattleu. Dugogodišnji je gost Teatra del Liceu u Barceloni, La Monnaie u Bruxellesu i Opére National du Rhin u Strasbourgu, u kojima ostvaruje zapažene uloge Modrobradog, Gurnemanza, Inkvizitora, Fafnera i Fasolta, Hundinga, Saltana, Sparafucilea i Balthasara. Nastup kao Vodenjak (Rusalka) u Teatro Colón nagrađen je priznanjem publike, a 2017. pjeva kneza Hovanskog na BBC Proms.

U Metu kao Sparafucile debitira 2022. Nastupa i u velikim koncertnim dvoranama (Berlinska filharmonija, Concertgebouw, Konzerthaus Beč i Berlin), surađujući s vrhunskim dirigentima.

Sezona 2024.–2025. uključuje produkcije u Dresdenu, Bečkoj državnoj operi, Teatru Real u Madridu, Metropolitan Operi te prvi nastup na ljetnoj pozornici Festivala u Bregenzu. Aktualna sezona 2025.–2026. otvara se nastupima u Bečkoj državnoj operi i Semperoperi u Dresdenu (Otmica iz saraja), potom u Grand Teatreu del Liceu u Barceloni (Rigoletto) te u ulozi Orovesa u zagrebačkoj Normi.

Pijanist i vokalni pedagog Laurent Philippe karijeru je posvetio operi i radu s vodećim pjevačima, surađujući s brojnim međunarodno priznatim umjetnicima poput Nicole Car, Joyce El-Khoury, Michaela Fabiana, Denycea Gravesa, Samuela Rameyja i drugih. Devetnaest godina bio je član nastavnog osoblja Academy of Vocal Arts u Philadelphiji. Kao gostujući pedagog ili korepetitor surađivao je s Houston Grand Operom, Glyndebourne festivalom, Canadian Opera Company, Seattle Operom, Michigan Opera Theatre i drugim institucijama.

Održao je majstorske tečajeve na English National Opera, Opera Australia, Oper Frankfurt, Opernhaus Zürich IOS programu, Glenn Gould Schoolu te na više sveučilišta u SAD-u, Kanadi i u Europi.

Kao dirigent, bio je asistent Siru Andrewu Davisu u BBC Symphony Orchestra te nastupao s Vancouver Symphony Orchestra, Victoria Symphony i orkestrom Sveučilišta Washington. Skladatelj Richard Danielpour angažirao ga je kao asistenta za pripremu svjetske praizvedbe opere Margaret Garner. Dugogodišnji je član torontskog ansambla suvremene glazbe Continuum.

Rođen u Francuskoj, studirao je na Conservatoire National Supérieur de Musique de Paris, a nakon preseljenja u Kanadu predavao je na Sveučilištu u Ottawi te doktorirao na Sveučilištu Washington. Studirao je klavir kod Dominiquea Merleta, Jean-Paula Séville i Béle Síkija te dirigiranje kod Petera Erösa.

Amilcare Ponchielli: Stella di marinar!, arija Laure iz 2. čina opere Gioconda

• Jelena Kordić, mezzosopran

Jules Massenet: Dors, ô cité perverse (Phanuel); Ah! Phanuel! (Herodijada, Phanuel) – arija Phanuela i duet Herodijade i Phanuela u prvom prizoru 3. čina opere Herodijada

• Ante Jerkunica, bas
• Jelena Kordić, mezzosopran

Jules Massenet: Werther! Qui m'aurait dit ... Ces lettres!, arija o pismima iz 3. čina opere Werther

• Jelena Kordić, mezzosopran

Giuseppe Verdi: Ella giammai m'amò!, arija Filipa II. iz 3. čina opere Don Carlo

• Ante Jerkunica, bas

...

Giuseppe Verdi: O don fatale, arija Eboli iz 3. čina opere Don Carlo

• Jelena Kordić, mezzosopran

Amilcare Ponchielli: Sì, morir ella de'! (Alvise); Qui chiamata m'avete? (Laura, Alvise) – arija Alvisea i duet Laure i Alvisea iz 3. čina opere Gioconda

• Ante Jerkunica, bas
• Jelena Kordić, mezzosopran

Jakov Gotovac: Šta to je?...Ha, ha! – Bruka, jest! – Kad bih mogo ja bih mu pomogo… Kao da sam tvoje misli znala…, duet Marka i Dome iz 1. čina opere Ero s onoga svijeta