Susana Lupiañez Pinto „La Lupi“, ples
Curro de Maria, gitara
Salvador Escámez Cortés, vokal
Flamenco se u uobičajenim percepcijama nerijetko svodi na površan stereotip temperamenta i strasti, no riječ je o jednom od najkompleksnijih glazbeno-scenskih sustava europske tradicije. Poniknuo je na jugu Španjolske, u Andaluziji i predstavlja jedinstven amalgam različitih kulturnih slojeva. Njegova geneza ne može se svesti na jedan izoliran izvor; on je rezultat višestoljetnih naslojavanja andaluzijskih napjeva koji su se ispreplitali s glazbenim idiomima romske (gitano), arapske, sefardske, pa čak i bizantske tradicije. Taj se sinkretizam najočitije zrcali u jeziku flamenca, koji objedinjuje andaluzijski dijalekt s elementima calóa (romskog vokabulara), ali i u samoj glazbenoj fakturi koja baštini bogatu melizmatiku.
Arhitektura flamenca počiva na neraskidivom trojstvu: glasu (cante), gitari (toque) i plesu (baile). Temelj i najstariji sloj ovoga žanra jest vokalni izričaj. Flamenco pjevanje razvilo se iz arhaičnih, radničkih i samačkih napjeva te je u svojoj esenciji izrazito intimno. Njegov najdublji i najzahtjevniji oblik, cante jondo (duboki pjev), odlikuje se uskim melodijskim ambitusom, neprestanim variranjem tona te specifičnom, gotovo forsiranom vokalnom emisijom. Pjevač (cantaor) ne teži belkantu niti klasičnoj čistoći tona; njegova je zadaća prenijeti sirovu, nefiltriranu emociju kroz ritmičko i melodijsko istezanje slogova.
Gitara, koja se u flamencu prvotno pojavila isključivo kao harmonijska i ritamska pratnja vokalu, s vremenom se razvila u autonoman solistički instrument zavidne tehničke zahtjevnosti. Toque zahtijeva savršeno vladanje specifičnim tehnikama desne ruke koje nisu prisutne u klasičnoj gitari. Udaralački tretman žica, virtuozni prebiri prstima, specifična tehnika sviranja palcem i ritamsko udaranje po rezonantnoj ploči gitare čine flamenco gitaru istovremeno i harmonijskim i perkusivnim instrumentom. Gitarist pritom nije tek pratitelj; on je su-kreator izvedbe te mora besprijekorno poznavati ritamske obrasce (compás) svake pojedine glazbene forme (palo), od sporih i tragičnih formi soleá i seguiriyas do brzih i slavljeničkih oblika poput forme bulerías.
Treći element ovog trojstva, baile, vizualna je manifestacija glazbe. Flamenco ples odlikuje se polifonijom tijela: dok donji dio (rad nogu) funkcionira kao neovisan udaraljkaški instrument koji reže i kontrapunktira ritam gitare, gornji dio tijela (rad ruku, braceo) donosi fluidnost, melodičnost i skulpturalnu ekspresiju. Plesač ne pleše uz glazbu; on je svojim tijelom aktivno stvara i oblikuje njezinu dinamiku.
Povijest flamenca nije ograničena isključivo na Pirenejski poluotok. Izrazito je važno poglavlje fenomen transatlantske razmjene. Kroz stoljeća pomorske komunikacije s hispanskom Amerikom nastali su tzv. napjevi odlaska i povratka (cantes de ida y vuelta) – forme poput guajiras, colombianas i rumbas – u kojima se andaluzijska tradicija obogatila karipskim i južnoameričkim sinkopiranim ritmovima, dokazujući da flamenco nije okamenjen muzejski artefakt, već izrazito propulzivan glazbeni organizam.
Ključ za razumijevanje estetike flamenca leži u konceptu duendea koji je 1933. godine u svom čuvenom eseju teorijski uokvirio Federico García Lorca. Lorca je upozorio da se istinska umjetnost flamenca ne rađa iz romantičarskog nadahnuća niti iz božanske gracioznosti, već iz duendea: prizemne i visceralne sile koja od izvođača zahtijeva apsolutnu prisutnost i suočavanje s vlastitom smrtnošću. Duende se ne može umjetno izazvati naučenom tehnikom, on se događa isključivo u trenutku izvedbenog rizika, kada se izvođač ogoli pred publikom odbacujući svaku sigurnost forme radi postizanja katarze.
Upravo u tom strogom, a istovremeno improvizacijskom okviru živi autentični flamenco. On zahtijeva spartansku disciplinu i duboko eruditsko poznavanje tradicije, ali smisao dobiva tek u trenutku scenske interakcije, u onom intimnom suodnosu plesa, gitare i glasa.
Petra Crnčević
Susana Lupiañez Pinto „La Lupi“ je istaknuta plesačica i koreografkinja koja je poznata pod umjetničkim imenom La Lupi, a pripada samom vrhu suvremenog tradicionalnog flamenca. Uz neospornu izvođačku virtuoznost, profilirala se i kao priznata flamencologinja koja sustavno istražuje povijest, utjecaje i stare izvođačke prakse ove umjetnosti. Studij plesa završila je s izvrsnim uspjehom na Visokom konzervatoriju za ples (Conservatorio Superior de Danza) u rodnoj Málagi. Njezin je izniman talent rano prepoznao ugledni gitarist Juan Maya Marote, na čiji poziv odlazi u Madrid. Tijekom sljedeće tri godine djelovala je u ansamblu za suvremeni ples i flamenco pod vodstvom Ángeles Arranz, nastupajući diljem Španjolske.
Godine 1999. osniva vlastitu trupu, Compañía Flamenca La Lupi, preuzimajući uloge redateljice, koreografkinje i glavne plesačice. S ansamblom ostvaruje niz autorskih predstava s kojima kontinuirano gostuje na najvažnijim nacionalnim i međunarodnim festivalskim pozornicama. Među njezinim najistaknutijim scenskim projektima izdvajaju se predstave RETOrno, Cartas a Pastora (posveta slavnoj plesačici Pastori Imperio), Mudanza te La Paula. Godine 2010. Rafael Amargo producirao je za nju predstavu Princesas del Flamenco u madridskom Teatru Calderón, a iznimno uspješnu suradnju ostvarila je i s maestrom Antoniom Canalesom, s kojim je nastupala u duetu u predstavi FLAMENCO S. Njezin visoki koreografski autoritet potvrđen je 2015. godine kada ju je Nacionalni balet Španjolske (Ballet Nacional de España) pozvao da osmisli koreografiju za flamenco formu tangos. Njezino ostvarenje, naslovljeno La fonda de Carmencita, uvršteno je u hvaljenu predstavu Zaguán.
Za svoj je umjetnički i koreografski rad višestruko nagrađivana. Na Nacionalnom natjecanju flamenca u organizaciji institucije Peña Flamenca La Perla de Cádiz 2007. godine osvojila je prvu nagradu za slobodni ples (izvevši formu seguiriyas) te drugu nagradu u kategoriji alegrías. Za impresivnu izvedbu u predstavi Cartas a Pastora 2016. godine bila je nominirana za najprestižniju španjolsku kazališnu nagradu Max u kategoriji najbolje plesačice. Zahvaljujući dubokoj predanosti autentičnom izričaju i osebujnom pedagoškom pristupu, La Lupi danas s pravom slovi za jednu od najvažnijih čuvarica i inovatorica flamenco umjetnosti te služi kao nezaobilazan uzor novim generacijama plesača.







