* Program u suradnji s Muzičkim biennaleom Zagreb
U suradnji s Muzičkim biennaleom Zagreb (MBZ) u Hrvatskom domu Split izvest će se djelo Semi–mono–opera, „semiopera semiseria” za jednog pjevača (tenora) i vrpcu splitskog skladatelja Silvija Foretića (1940.) koji je svoj autorski rad praizveo na MBZ-u 1979. godine. Akademik Nikša Gligo o Foretićevu opusu piše: „Njegova kompleksna umjetnička fizionomija u kojoj se skladatelj nadopunjuje svestranim izvođačem i tekstopiscem razjašnjuje odnos između brige i veselja na jasno prepoznatljiv način: Veselje je doista reakcija na brigu, ali kao svjesno suprotstavljanje. Otuda u veselju, u humoru kojim odiše Foretićeva glazba, kiseli okus stvarnosti kojoj se angažirano ruga.” Osvježeno djelo iz bijenalske baštine izvest će se u rodnom gradu skladatelja koji je, ne skrivajući autobiografske elemente u svojoj Semi-mono-operi, izjavio: „Glavni lik opere muči se sa skladanjem opere. On sjedi i, ne znam koliko dugo, desetljećima, očekuje neki znak. Sama Opera mu je rekla neka je skrije, da je ne objavljuje dok mu ona ne kaže, da će mu dati neki znak, koji On čeka, a ne dolazi. I onda mu se na kraju učini da je nešto bilo taj znak, ali traži operu koja bi bila za sve ljude, ne samo u kazalištu, zato izlazi na prozor, na balkon i usred noći počne pjevati građanima. Da neka ubuduće svi samo pjevajući razgovaraju.” Uz Ladislava Vrgoč (tenora) kao jedinog izvođača na sceni, suradnički tim na ovom projektu čine Mario Kovač (redatelj), Andreja Lipej (scenografija), Bojan Gagić (majstor svjetla) i Višeslav Laboš (majstor tona).
Silvio Foretić, enfant terrible hrvatske suvremene glazbe, 1979. napisao je djelo koje se poigrava s idejom jedne od najvažnijih klasičnih formi – operom. U Semi-mono-operi On, skladatelj, preispituje samog sebe, svoje umijeće i čeka da mu se otkrije i obrati Ona, Opera. Kroz skladateljeva unutarnja previranja i postepeno rastuću disocijaciju od konkretne stvarnosti, Ona dobiva svoj glas, ali ne pjeva samu sebe već ponavlja rastrojene skladateljeve misli kao jeka. Foretić uvodi i lik dr. Freu(n)da, koji pokušava urazumiti skladatelja da već jednom napiše tu operu i lik Susjeda, gospodina Sordinija koji se buni na buku i narušavanje noćnog mira skladateljevim slobodnim vokalnim ekspresijama; njima se pridružuju neidentificirani građani i policija koja dolazi na Sordinijev poziv pred sam kraj mono-čina. „Pustio sam da glazba teče; ima tu i rock-glazbe, ima Beatlesa – izdaleka, ima Puccinija, ne može se reći da ima, direktno, jedan smjer, nema ni citata; ima oponašanja stilova“, izjavio je Foretić, potvrđujući hipotezu Semi-mono-opere kao heterogene i sebi orijentirane skladbe koja se oslanja na postmodernističku strukturu i namiguje publici kroz suptilne operne reference.
Skladatelj Silvio Foretić (Split, 1940.) kompoziciju je studirao u klasi Milka Kelemena na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je 1963. osnovao provokativan Ansambl za suvremenu glazbu, a godine 1966. preselio se u Köln i na tamošnjoj Visokoj školi za glazbu nastavio studij kompozicije kod Bernda Aloisa Zimmermanna i elektroničke glazbe kod Herberta Eimerta. Usavršavao se kod Karlheinza Stockhausena, bio je suradnik i asistent Mauricija Kagela. Od 1974. do 2006. predavao je na Visokoj školi Folkwang u Essenu i Duisburgu. Ondje je 1982. utemeljio ansambl Fin de siècle – fin de millénaire. Nekoliko godina bio je član predsjedništva Kölnskog društva za novu glazbu te je bio umjetnički ravnatelj Glazbene tribine u Opatiji. Dobitnik je nagrade Porin za životno djelo 2021. godine.
Foretić djeluje kao skladatelj, tekstopisac te izvođač (dirigent, pijanist, pjevač) većinom vlastitih djela („Kada se moja glazba izvodi na koncertu, a da ja sam ne sudjelujem, osjećam se pomalo neobično”). Za njegov je opus iznimno važan element humora, no, kako tumači akademik Nikša Gligo, to ne bi trebalo tumačiti izrekom „udri brigu na veselje”: „Njegova kompleksna umjetnička fizionomija, u kojoj se skladatelj nadopunjuje svestranim izvođačem i tekstopiscem, razjašnjuje odnos između brige i veselja na jasno prepoznatljiv način: veselje je doista reakcija na brigu, ali kao svjesno suprotstavljanje. Otuda u veselju, u humoru kojim odiše Foretićeva glazba, kiseli okus stvarnosti kojoj se angažirano ruga.”
Tenor Ladislav Vrgoč na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu studirao je solo pjevanje najprije u klasi prof. Marije Borčić, a dvije godine prije diplome 1999. godine u klasi prof. Zdenke Zabčić Hesky. Studij opernog pjevanja nastavio je na Hochschule für Musik und Darstellende Kunst u Stuttgartu, u klasi prof. Brucea Abela i prof. Stephana Schmidta, dočim specijalistički studij solo popjevke završava u ljeto 2002. godine u klasi prof. Konrada Richtera. Privatnu poduku francuskog opernog i Lied repertoara također pohađa u Stuttgartu kod prof. France Simard – Bruse. Osim toga, intenzivnom radu na lirskom i spinto opernom fahu posvećuje se radom kod Donalda Georgea, profesora na State University of New York i Potsdam's Crane School of Music.
Nastupao je u svim većim hrvatskim gradovima kao i u inozemstvu, na brojnim koncertima i festivalima, od kojih izdvajamo Varaždinske barokne večeri, Zagrebačke ljetne večeri, Večeri u Donatu, Osječko ljeto kulture, Osječka glazbena srijeda, Klasika na Košljunu, Dachauer Schlossfestspiele te Gothaer Sommerfestspiele. Pjevao je u brojnim kazalištima poput Playhouse on the Square Theater Memphis, Wilhelma Theater Stuttgart, Landestheater Niederbayern Passau, Ekhof Theater Gotha, Stadtheater Pforzheim, HNK Zagreb, HNK Osijek, HNK Rijeka, a u kojima je ostvario brojne uloge (izdvajamo: Tamino, Čarobna frula, Ferrando, Cosi fan tutte i Don Ottavio, Don Giovanni W.A.Mozarta; Rodolfo La Boheme i Cavaradossi, Tosca G.Pucinnia; Edgardo, Lucia di Lammermoor i Nemorino, Ljubavni napitak G.Donizettia; Trouffaldino, Zaljubljen u tri naranče S.Prokofjeva, Almaviva, Seviljski brijač G. Rossinia; Meckie Messer, Opera za tri groša Brecht/Weill; Larry, Jalta, Jalta A. Kabiljo i dr.).
Od sezone 2004./2005. na stalnom je solističkom angažmanu u Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek, ali je redoviti vanjski suradnik-solist u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Mario Kovač diplomirao je 2002. godine na odsjeku Kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti, a doktorirao 2015. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod mentorstvom dr. sc. Sibile Petlevski s disertacijom „Metodologija kazališnog rada sa slijepim i slabovidnim osobama”. Od 2000. godine radi kao profesionalni kazališni redatelj i do sada je ostvario preko osamdeset dramskih kazališnih režija.
Od glazbeno-scenskih djela valja izdvojiti mjuzikl Za dobra stara vremena Željke Ogreste i Rajka Dujmića iz 2009. godine, nominiran je i za najbolju režiju mjuzikla ili opere Nagrade Hrvatskog glumišta, zatim tango operetu Maria de Buenos Aires Astora Piazzole (u produkciji KDVL-Art Agent 2012. godine) te mjuzikl Trenk iliti Divji baron Senker-Škrabe-Mujičić za HNK Osijek 2020.
Posebna je veza Kovača i suvremenog glazbeno-kazališnog stvaralaštva, što se vidi i kroz dosadašnje suradnje upravo u produkcijama Hrvatskog društva skladatelja, Muzičkog biennala Zagreb i Cantus Ansambla, s kojima je Kovač postavio već nekoliko naslova glazbenoga kazališta – komornu operu Eto vas! Frana Đurovića (MBZ 2007.), komornu operu Renard Igora Stravinskog (Cantus Ansambl 2010.), Ljudski glas Francisa Poulanca (Cantus Ansambl 2014.) te konačno i kontroverznu operu Maršal Silvija Foretića koja je nastala u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta Split i MBZ 2011.
Za dramski program Hrvatskog radija režirao je radio drame Žena bomba Ivane Sajko, za čiju je režiju i 2004. nagrađen Nagradom Hrvatskog glumišta; zatim Sunčani grad Radovana Ivšića, Slučaj Hamlet Ane Prolić, Velika bijela zavjera Dimitrija Vojnova, Sasvim obične ludosti Petra Zelenke, Pladoiyer po piknji Milka Valenta, vlastiti tekst Kužiš spiku, Tirezijine sise Guillaumea Apollinairea, S(i)nu bez s(i)nova Srđana Sandića, Pomračenje Une Vizek te dokumentarne radio drame Ne želim biti zarobljen u sebi i Radio drama je film koji gledam sama (nominiran za nagradu Prix Europa), kao i dvadesetak kratkih formi.
S raznim bendovima i projektima izdao je desetak glazbenih albuma različitih usmjerenja, od cabaret punka do radikalne eksperimentale. Svira klavijature, teremin i razne elektroničke naprave. Redatelj je i brojnih glazbenih video spotova (Band Aid Ponos Hrvatske, Hladno Pivo, Elemental, Lollobrigida, Dosh Lee, Zebrax, Rokambol, Prosti Fucktori, The Paints i drugi).
