Menu
Program
Izazovu teme s varijacijama skladatelji nisu mogli odoljeti još od razdoblja baroka, kada su nastajale veličanstvene chaconne i passacaglie, dosežući vrhunac u Bachovim Goldberg varijacijama, a razdoblje klasike unosi novu svježinu u ovu formu u kojoj je izazov postavljen jednostavnom pjevnom temom i nizom briljantnih, često kontrastnih varijacija, koji postaju jednim od standardnih finala višestavačnih djela, poput kvarteta, simfonija ili sonata. Ludwig van Beethoven (1770.-1827.) će ih transformirati u svojim djelima od jednostavnog tehničkog izazova do dramski oblikovane forme, dajući temi različite karaktere od lirskih do grotesknih i ironijskih. Klavirski trio u B-duru op. 11 rano je djelo, s varijacijama u finalnom stavku, koje daju ton (i nadimak) cijelom djelu – "Gassenhauer" trio, prema "uličnoj pjesmici" (Gasse – ulica), koja je Beethovenu poslužila kao tema u posljednjem stavku, pisanom u obliku tema s varijacijama. Radilo se o popularnoj ariji "Pria ch'io l'impegno" iz opere L'amor marinaro ossia Il corsaro Josefa Weigla (izvedenoj u listopadu 1797. u bečkom Dvorskom kazalištu). Istu popularnu ariju koristit će i drugi skladatelji u svojim djelima, poput Hummela i Paganinija. Beethovenov Trio nastaje krajem 1797., vjerojatno na poticaj Franza Josefa Bähra, vrsnog klarinetista koji je povremeno nastupao s Beethovenom. Beethoven je već skladao svoja prva tri klavirska trija, u kojima – krenuvši dalje od Mozarta i Haydna – sklada četverostavačna djela širokog raspona, velike virtuoznosti i snažne ekspresije. Ipak u ovom triju odlučuje se za trostavačnu strukturu i lakši, zabavniji ton, možda upravo na nagovor Bähra. Osim toga, Beethoven ostavlja mogućnost da se dionica klarineta zamijeni onom violine, što trio čini lako pristupačnim širem amaterskom tržištu, na kojem je violina bila popularnija od klarineta. Mladenačko Beethovenovo djelo donosi fini isprepleteni slog triju instrumenata, u kojima su sva tri izbalansirano zastupljena u pravoj komornoj maniri, iako klavir, Beethovenov instrument, na kojem je bio virtuoz, ipak ima najteži zadatak. Prvi stavak živahna je sonatna forma, koja počiva na pjevnim melodijama, koje se kreću kroz niz modulacija i smion razvojni dio, da bi u rekapitulaciji Beethoven unio neka iznenađenja unoseći novu svježinu u tematski materijal. Srednji stavak je kantilena nalik ariji, u kojoj se isprepliću dionice violončela i klarineta. Finale donosi slavnu temu i varijacije, u kojima Beethoven jednostavnu temu
provlači kroz devet raznolikih varijacija, briljantno ornamentiranih, punih harmonijskih iznenađenja i varljivih kadenci, u kojima se snažno osjeća njegova jedinstvena energičnost, dinamičnost, u načinu artikulacije, dinamike, raspodjele materijala među instrumentima i jasno vidi neiscrpna inventivnost koja će procvjetati u nizu kasnijih primjera stavaka i skladbi ovog tipa, kulminirajući u Diabelli varijacijama.
Zvuk klarineta bio je dijelom zaslužan za povratak Johannesa Brahmsa (1833.-1897.) komponiranju, nakon što je krajem 1890. svome izdavaču Fritzu Simrocku objavio da je "vrijeme da stane [s komponiranjem]". Iako prema današnjim mjerilima nije bio star, 57-godišnji je Brahms prolazio skladateljsku krizu. Za vrijeme boravka u toplicama u Bad Ischlu naredne godine ipak se vraća komponiranju, nakon što je u Meiningenu slušao klarinetista Richarda Mühlfelda, za kojega je Clari Schumann napisao da "Nitko ne može svirati klarinet toliko lijepo kao Her Mühlfeld". To ga je nadahnulo na tri nova komorna djela s klarinetom. U ljeto u Bad Ischlu nastaje Trio za klarinet u a-molu, op. 114, paralelno radeći i na kvintetu za klarinet (op. 115). Nakon prvih izvedbi u Meiningenu, Trio je izveden i u Berlinu i Beču s ogromnim uspjehom, a uskoro i objavljen, s alternativnim instrumentom violom (ponovno zbog popularnosti na tržištu), umjesto klarineta, iako je klarinet bio Brahmsov prvi izbor.
Prvi stavak određuje tamni ton Trija, s glavnom temom koja počinje u niskom registru. Violončelo se pridružuje pokretljivim linijama klarineta, gotovo imitirajući puhački idiom, što nosi velike tehničke zahtjeve, dok klavir omogućuje zajednički prostor njihovoj razmjeni, dobivajući jednako intrigantan materijal. Najljepše se Brahmsova osjetljivost za boje klarineta osjeća u srednjem stavku, gdje se jasno čuje duboki chalumeau registar, misteriozni srednji timbar i poput violine svijetli clarion registar. Treći stavak nalik je narodnoj melodiji, a u posljednjem Allegru Brahms se vraća tamnom, ozbiljnom raspoloženju, s nizom snažnih modulacija, uključujući u harmonijsku potku stavka i svoj potpis F-A-F, Frei aber froh (Slobodno, ali radosno), simbol slobode i vedrine unatoč zamoru i rezigniranosti u ovoj životnoj fazi.
Marija Pavlović, rođena u Dubrovniku, diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Milka Pravdića, a potom se usavršavala na Mozarteumu u Salzburgu (Alois Brandhofer) te kod Waltera Boeykensa, Guya Deplusa, Pascala Moraguèsa i Yehude Gilada. Dobitnica je brojnih nagrada, uključujući Yamaha Award, Porin za najbolji album klasične glazbe, nagradu Orlando Dubrovačkih ljetnih igara, kao i međunarodne nagrade AudiMozart i Ibla Grand Prize.
Održala je brojne solističke recitale i komorne nastupe na festivalima u Europi, SAD-u, Izraelu i Kini, uključujući Dubrovačke ljetne igre, Art Masters (St. Moritz), Kasseler Musiktage, Zomer van Antwerpen, Podium Jonge Musici, Syros International Music Festival i druge. Suradnje uključuju orkestre kao što su Komorni orkestrar iz Montreala, Komorni orkestar iz Bruxellesa, Symfonieorkest Vlaanderen, Gli Archi Scaligeri, Dubrovački simfonijski orkestar, Hrvatski komorni orkestar i Simfonijski orkestar HRT, te mnogi drugi renomirani ansamble. Surađivala je s brojnim dirigentima, među kojima su: Yannick Nézet-Séguin, Stanislav Kochanovsky, Valery Gergiev, Ben Gernon, Vjekoslav Šutej, Pavle Dešpalj, Philippe Herreweghe, Eliahu Inbal i mnogi drugi.
Strast prema komornoj glazbi iskazuje kao članica ansambla DeBewoners, a uz komorni ansambl Focus snimila je album Hidden Facts. Redovito nastupa s fagotistom Pieterom Nuyttenom te surađuje s umjetnicima poput Martine Filjak, Radovana Vlatkovića, Gordana Nikolića, Stefana Milenkovića, Monike Leskovar i Maje Bogdanović. Od 2018. Artist in
Residence Dubrovačkog simfonijskog orkestra i umjetnička voditeljica festivala Stradun Classic. Od 2021. gost profesor na Royal Conservatoire u Antwerpenu, a od 2023. vodi vlastitu klasu klarineta zajedno s Julienom Hervéom i Renaudom Guy-Rousseauom.
Justus Grimm započeo je satove violončela s pet godina, prvo kod svog oca, a potom kod Ulricha Vossa, Clausa Kanngiessera i Fransa Helmersona u Stockholmu i Kölnu. Talent je dokazao brojnim nagradama, uključujući prvo mjesto na natjecanju Maria Canals u Barceloni i nagradu Njemačkog glazbenog vijeća.
Solistički nastupi vodili su ga širom Europe i svijeta, uključujući Berlinsku filharmoniju, Music Hall Hamburg, Théâtre du Châtelet, Münchensku Hercules Hall i Kulturni centar u Lisabonu. Surađivao je s renomiranim orkestrima kao što su Engleski komorni orkestar, Londonski komorni orkestar, Orchestre Royal de Wallonie, Orchestre Symphonique de la Monnaie, Klasična filharmonija iz Bonna i Brandenburški državni orkestar iz Frankfurta.
Kao komorni glazbenik, nastupao je uz istaknute umjetnike poput Abdel Ramana El Bacha, Augustina Dumaya, Stephena Kovacevicha, Katie i Marielle Labeque, Antonija Pappana i Kazushija Onoa, te je nastupao na festivalima poput Ludwigsburg Festival, Festival van Vlaanderen, Dias da Musica (Lisabon), Klara Music Festival i Resonances Festival. Njegovi CD-i uključuju Trio Wiek (ocjena 5/5 Diapason) i komplet komorne glazbe Cesara Francka, nagrađen Prix Cecilia 2012. Od 2008. član je kvarteta Malibran, a od 2008. profesor je violončela na Kraljevskom konzervatoriju u Antwerpenu, gdje od 2013. djeluje i kao umjetnički ravnatelj. Od 2010. svira violončelo francuskog majstora Christiana Bayona.
Nino Gvetadze rođena je u Tbilisiju, Gruzija, i vodi aktivnu međunarodnu karijeru kao solistica i komorna glazbenica. Dobitnica je brojnih nagrada, uključujući Drugu nagradu, Nagradu publike i Press nagradu na Međunarodnom natjecanju Franza Liszta (2008.) te Borletti-Buitoni Trust Award (2010.).
Surađivala je s istaknutim dirigentima poput Yannicka Nézet-Séguina, Klausa Mäkelä, Jakuba Hrůše i Jaapa van Zwedena, te nastupala s orkestrima kao što su Rotterdamska filharmonija Filharmonija iz Bruxellesa, Varšavska filharmonija, Filharmonija iz Seoula, Nizozozeska filharmonija i niz drugih. Nastupala je i na turnejama s Mahlerovim komornim orkestrom, Kammerakademie Potsdam i orkestrom Amsterdam Sinfonietta.
Nino je nastupala na prestižnim festivalima i u dvoranama širom svijeta, uključujući Lucerne Piano Festival, Wigmore Hall London, Tonhalle Zürich, Bunka-kaikan Tokyo, Festival Piano aux Jacobins (Toulouse), Kuhmo Chamber Music Festival i Concertgebouw Amsterdam. Snimila je sedam solo albuma, hvaljenih od međunarodne kritike (BBC Music Magazine, Gramophone, Het Parool i dr.).
Uz solističku karijeru, suosnivačica je i umjetnička direktorica Naarden International Piano Festival i Delft Chamber Music Festival. Od 2008. nastupa u klavirskom triju s Frederieke Saeijs i Majom Bogdanović. Profesorica je na Konzervatroiju u Rotterdamu, a svira na Steinway koncertnom klaviru koji joj posuđuje Nizozemska nacionalna fondacija glazbenih instrumenata.
