Svaki glazbeni žanr u kojemu je skladao, Mozart je doveo do savršenstva. Haydn i Beethoven – prvi, kojeg se najčešće naziva začetnikom sonate i drugi koji je možda njezin najznačajniji tvorac -
možda su na području sonate ostavili više od Mozarta, ali Mozart iza sebe ostavlja vitalnu osnovu na kojoj će Beethoven kasnije nastaviti razvijati ovu glazbenu vrstu. Mozartove sonate dispozicija su prekrasnih melodija, koje – kako je govorio – trebaju jedna za drugom "teći poput ulja". Kontrolirane dinamike, jasnoća, izražajnost, mekana ruka i prsti na tipkama – sve to su izrazi koje srećemo kada se govori o Mozartovim sonatama za klavir. Bili su to zanimljivi instrumenti, krajem 18. stoljeća, koji su svjedočili i o tadašnjoj sveprisutnoj modi koja je zavladala Europom – modi janjičarske glazbe. Sonata u A-duru, K. 331 pripada toj modi, sa svojim glasovitim zadnjim stavkom Alla turca.
Nastanak ove sonate pripada vremenu kada je Mozart boravio u Münchenu 1880.-81., kada nastaju još dvije njegove često izvođene sonate, K. 330 i K. 332. Francuski šarm u njima pripisuje se njegovom prethodnom boravku u Parizu, koji je doduše bio sve samo ne ugodan (njegova majka preminula je u Parizu 1778., a i okolnosti su se promijenile – više ga nisu doživljavali kao čudo od djeteta, nego se suočio s konkurencijom brojnih skladatelja u potrazi za angažmanom). Istovremeno kada i Mozart, i Gluck je boravio u Parizu, a obojica skladatelja zapazila su zanimljivu melodiju koja je možda bila popularna točka nekog pomodnog "janjičarskog" orkestra – tako se ista glavna tema Mozartove Alla turce može čuti u Zboru Skita Gluckove Ifigenije na Tauridi. Bubnjevi, cimbali, triangli, razne udaraljke efektno su zvučale, a klaviri tog vremena često su imali niz pedala, koji su mogli proizvoditi zvukove poput udara malog bubnja, cimbala, zvončića i slične efekte.
Sonata u A-duru, K. 331 nije tipična – njezin prvi stavak Andante grazioso nije skladan u sonatnom obliku, već je u formi teme s varijacijama. Mnogi smatraju ovaj stavak jednom od najljepših Mozartovih tema s varijacijama. Melodiju neki prepoznaju kao tipično francusku, punu šarma i gracioznosti, a niz od 6 varijacija vodi je kroz razne transformacije, s brojnim karakterističnim tehničkim zahtjevima i ukrasima, pokazujući je i u molskom ozračju u trećoj varijaciji. Kao drugi stavak Mozart odlučuje umjesto standardnog sporog tempa uvesti Menuet s Triom, opet jedan omiljeni francuski ples, u kojem donosi niz finih nijansi raspoloženja, kao i intrigantne tehničke elemente, poput križanja lijeve i desne ruke. Slavna Alla turca donosi uzbuđenje i humor, Mozartovu duhovitu igru s modom turcizma, nižući virtuozne sekcije u kojima se lako mogu osluhnuti blještavi zvuci janjičarskog orkestra, fino ugođenu u osvježavajućem nizanju odjeljaka ronda – u kojem se glavna tema živog karaktera, iako je u molu, urešena i energična, izmjenjuje s lakim, lepršavim, ali jednako fino ukrašenim i blještavim durskim epizodama.
Šest komada za klavir op. 118 pretposljednji je ciklus skladbi objavljen za Brahmsova života. U njemu Brahms ostavlja neka od omiljenih djela za klavir, donoseći u njima, kao i u drugim kasnim djelima drugačiju vrstu strastvenosti i introspektivnosti, od one u ranijim djelima, koja su bila ispunjena u prvom redu istraživanjem virtuoznosti. U Šest komada, kroz niz nježnih Intermezza, Balade i Romance, Brahms uranja u atmosferu bujne osjećajnosti, sanjarenja ali i zrelog promišljanja.
Prvi Intermezzo u a-molu, Allegro non assai, ma molto appassionato, širokog je zamaha, raskošan, poput dugog uzdaha koji se smiruje u drugom od Šest komada, nježnom Intermezzu u A-duru, koji je jedna je od najomiljenijih skladbi kompletnog Brahsmova opusa. Ovaj Andante teneramente upravo je to što naznaka kaže, skladba ispunjena nježnim, sanjarskim, nostalgičnim temama, koje su protkane kroz sofisticiranu mrežu tipično brahmsovskih unutarnjih glasova. Balada u g-molu, treća skladba ciklusa još je jedan prekrasan primjer iznimno bogatog pisanja za klavir Brahmsovih kasnih godina. Kratka skladba koja međutim, kako primjećuje Clara Schumann, kada joj je Brahms poslao dio ciklusa u rukopisu, „u najmanjim dimenzijama sadržava veliko bogastvo osjećaja“. Četvrti Intermezzo u f-molu donosi kontrapunktsko pisanje u tempu Allegretto un poco agitato, pomalo uznemirenom, čija strast uglavnom bukti zadržana pod površinom nepomućenog pomaka brzih triola. Romanca u F-duru donosi osjećaj ugodne topline, smirenosti i optimizma, dok završni Intermezzo u es-molu, Andante, largo e mesto, pun boje, gustoće, težine, kao da sagledava dug put na kraju kojeg dolazi neizbježan kraj - s tamnim motivom Dies irae iz gregorijanskog korala.
Ciklus ovih Šest komada napisan je na ljeto 1893., tijekom skladateljeva boravka u Bad Ischlu, a posvećen je Clari Schumann koja je i u svojim sedamdesetima još uvijek bila vrsna pijanistica.
Skladba 2005. Marina Limića temelji se na motivu koji je nastao 2005. godine, u prvim mjesecima skladateljeva studija u Kölnu, odražavajući, prema njegovim riječima, osjećaje koji se rađaju u novom okruženju, ali i iskustvo zaljubljenosti. Rapsodična skladba vodi u istraživanje tih osjećaja, kroz variranje jednostavnog motiva građenog od četiri tona, koji se razvija u nizu mekanih figuracija i rastvorbi. One i same same postaju tematskim materijalom, granajući se, preklapajući, suprotstavljajući, ostavljajući otvorenim razna rješenja, u stalnom nadovezivanju novih varijacija i odjeljaka. Početna melankolična obojenost na vrhuncu skladbe puni se energičnim, optimističnim snažnim akordima, s konačnom jednostavnom reminiscenscijom polaznog motiva.
Frédéric Chopin (1810.-1849.) utjelovio je ideal romantičnog umjetnika, kao virtuoz svog instrumenta i skladatelj snažne individualnosti, čija je glazba prožeta idealima romantizma. Klavir je bio u fokusu svih njegovih interesa, na kojem je iznalazio razna dotad nepoznata rješenja, novi zvuk, koji se rađao u kontrapunktu lirskih melodija i nepresušno inovativnih figuracija, kroz koje je razlijevao niske koloraturnih pasaža i čarke intrigantnih ritmova. Njegova inovativnost u teksturama klavira, slojevitost, prozračnost, sjaj njegovog klavirskog sloga, ispunjenog polifonijom melodije i kompleksne pratnje, doprli su iz njegovog virtuoznog pristupa sviranju i improvizacije. Unatoč dojmu slobode kojom odišu Chopinove kompozicije, njihova je forma vrlo izbalansirana i oslanja se na klasične modele, kao što su Bach, Mozart i Beethoven. Sonate pokazuju tu sklonost formi, iako se neki ne bi složili – Schumann će četiri stavka njegove Druge sonate za klavir u b-molu, op. 35 opisati kao "četvero neposlušne djece prokrijumčarene tamo gdje im nije mjesto". Međutim, Chopin nije ni želio pisati sonatu sasvim na tragu klasičnih uzora. Njegov je cilj bio iskoristiti okvir sonate u kojem bi pisao na svoj način, koristeći figuracije svojih etida, kantilene nokturna, ili plesne motive mazurki i poloneza. Istina je da se tematski materijal stavaka Druge sonate ne može objasniti zajedničkim motivičkim izvorom, ali unatoč tome četiri stavka tvore dramatski logičan slijed. Prvi je nastao stavak Marche funèbre, 1837. godine, a tek kasnije, u ljeto 1839. u Nohantu (gdje je boravio tijekom niza ljeta na imanju Geogres Sand) nastaje cijela sonata. Druga sonata prva je Chopinova zrela sonata (prvu je napisao za vrijeme studija 1828.). Nije jasno što ga je potaklo da Posmrtnoj koračnici doda ostale stavke i stvori sonatu, ali može se povući paralela Beethovenovom Sonatom za klavir br. 12, u kojoj je treći stavak također Posmrtna koračnica. Jedan od motiva za skladanje možda je i pismo u kojem ga otac obavještava da je njegova Prva (studentska) sonata objavljena.
Druga sonata počinje s četiri takta sporog uvoda, od kojih će motiv dvaju silaznih tonova biti jedan od gradivnih temelja u razvojnom dijelu stavka. Brza galopirajuća tema uvodi u prizor ekstremnog nemira, koja se naglo smiruje u lirskoj drugoj temi. Razvojni dio počiva uglavnom na prvoj temi. Rekapitulacija je inverzna – počinje sporom lirskom temom, a potom se javlja glavna tema, završavajući stavak u B-duru. Drugi stavak, Scherzo donosi niz mračnih, tehnički izazovnih elemenata, koji stvaraju oštru, agresivnu atmosferu, u kojoj blješte Chopinove moćne oktave, skokovi, dvosturki nizovi. Lirska kantilena nalik nokturnu u sredini je stavka, a vraća se i još jednom nakon reperize glavne teme. Posmrtna koračnica, treći stavak, donosi moćnu melodiju, koja dobiva na značaju uzlazom u srednjem dijelu, koji se harmonijski boji durski i obogaćuje baroknim ukrasima, a središnja melodija stavka donosi utjehu i smirenje. Uskovitlani Presto finale kao da provodi kroz bezdan limba, u divljem slobodnom padu, poput lista na vjetru, kroz uspone i padove kromatskih nizova, do brzog završnog uskličnog fortissimo akorda.
Marin Limić, pijanist, skladatelj i nastavnik iz Klisa (Hrvatska), trenutačno je nastanjen u Berlinu (Njemačka).
Osnovno i srednje glazbeno školovanje završio je u Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu, u razredu pedagoginje i koncertne pijanistice Jadranke Garin. Osvojio je prvu nagradu na Hrvatskom državnom natjecanju učenika i studenata glazbe 2003. godine. Početkom 2010. diplomira u klasi prof. Arba Valdme na Hochschule für Musik (Visokoj školi za glazbu) u Kölnu.
Limićev repertoar seže od klasičnih djela do vlastitih skladbi i klavirskih obrada. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske 2016. nagradilo ga je za vlastitu klavirsku skladbu Tokata, op. 33. Održao je brojne solističke koncerte i nastupao uz pratnju orkestara pod ravnanjem dirigenata P. Dešpalja, M. Tarbuka i I. Lipanovića. U Hrvatskom glazbenom zavodu izveo je nekoliko koncerata koje je snimao Hrvatski radio. Nastupao je i u Kneževu dvoru u Dubrovniku uz pratnju Dubrovačkoga simfonijskog orkestra. Od međunarodnih nastupa vrijedno je istaknuti recitale na manifestacijama Mostarsko proljeće u Bosni i Hercegovini 2012., Don Brankovi dani muzike u Crnoj Gori 2013. te u dvorcu Brandys nad Labem u Češkoj 2014.
Godine 2015. objavljen mu je notni album s pripadajućim CD-om Skladbe za klavir (Knjižnica zbornika Kačić & Sidra music), čije su promocije održane u hrvatskim gradovima. Iduće godine održao je više solističkih recitala pod nazivom Koncert zaboravljenih melodija na kojima je predstavio rijetko ili nikad izvođena djela različitih skladatelja. Godine 2018. objavljen mu je drugi autorski album Klarin film (Cantus) na kojem je surađivalo više kolega glazbenika i umjetnika.
Godine 2020. dobio je Stipendiju za umjetnike savezne njemačke države Nordrhein-Westfalen s pomoću koje je snimio klasična i vlastita djela. Početkom 2022. nastupio je u Francuskoj katedrali u Berlinu. U 2023. dobio je stipendiju NeuStart Kultur Deutscher Musikrat-a, u okviru koje je izveo tri koncerta s težištem na vlastitim kompozicijama. U 2024. Posjetio je Narodnu republiku Kinu na dvadesetodnevnoj turneji tijekom koje je izveo 11 koncerata u različitim gradovima.
U kolovozu 2024. održao je prvi samostalni koncert u sklopu Splitskog ljeta. Godine 2025. osvojio je potporu Okružnog ureda Steglitz-Zehlendorf u Berlinu za svoj projekt Rahmanjinov s računalom, u kojem svira Drugi koncert za klavir i orkestar S. Rahmanjinova uz pratnju računala.
Popusti se primjenjuju! Više informacija o prodaji i popustima u sezoni 2024./2025. možete pronaći ovdje.
W.A. Mozart: Sonata u A-duru KV 331:
I. Andante grazioso
II. Menuetto
III. Alla turca – Allegretto
J. Brahms: 6 komada za klavir op. 118:
I. Intermezzo u a molu - Allegro non assai, ma molto appassionato
II. Intermezzo u A duru - Andante teneramente
III. Balada u g molu - Allegro energico
IV. Intermezzo u f molu - Allegretto un poco agitato
V. Romanca u F duru – Andante
VI. Intermezzo u es molu - Andante, largo e mesto
Pauza
M. Limić: 2005.
F. Chopin: Sonata u b molu op. 35:
I. Grave – Doppio movimento
II. Scherzo
III. Marche funèbre: Lento
IV. Finale: Presto
