Arvo Pärt, rođen u Estoniji 1935. godine, danas glasi kao jedna od živućih legendi suvremene glazbe, čiji je dugi skladateljski put počeo pristajanjem uz radikalne avangardne pokrete u glazbi sredinom dvadesetog stoljeća, da bi skladatelj, pitajući se o prirodi glazbe i njezinoj budućnosti, doživio tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća tzv. "razdoblje šutnje", u kojem proučava glazbu renesane. Iz njega je izašao s novim glazbenim jezikom, vraćajući se zvuku dijatonske, konsonantne glazbe, iako lišene i dalje tonalitetnih odnosa i tradicionalne harmonije. Ova glazba počiva na njegovom jedinstvenom "tintinnabuli" stilu, zvuku kvintakorda, dalekoj impresiji odjeka zvona s njegovim alikvotima, na kojem gradi svoja suzvučja. Njegov stil pripada spektru minimalizma u glazbi, a duhovna mistična kvaliteta njegove glazbe uvodi ga u krug tzv. svetih minimalista – duhovnost u njegovoj glazbi, a indirektno i sam glazbeni materijal proizlazi iz utjecaja ortodoksne liturgijske glazbe (Pärt se s luteranske preobratio na ortodoksnu kršćansku religiju). Jedno od prvih djela koje je nastalo nakon razdoblja šutnje bilo je Fratres, iz 1977. skladano za slobodni izbor instrumenata. Radi se o nizu varijacija na šesterotaktnu temu, u kojima se prema Pärtovim riječima bore dvije krajnosti, trenutak i vječnost. Tintinnabuli stil odražava se u troglasju skladbe, u kojem visoki i niski glas sviraju alikvote d-mola, a srednji glas se ograničava na tonove molskog trozvuka a-mola. Cijelo se zbivanje odvija nad ostinatnim tonovima a i e.
Skladba se najčešće izvodi na violini i klaviru, ali postoji u brojnim verzijama za manje i veće ansamble.
Velika skladateljska kriza pogodila je Sergeja Rahmanjinova (1873.-1943.) na samom početku njegova skladateljskog puta. Neuspjeh njegove Prve simfonije 1897. poljuljao mu je samopouzdanje i izazvao teško stanje depresije, koje se riješio tek nakon tri godine, uz pomoć hipnoterapije.
Jedno od prvih djela koja je napisao nakon ove krize bila je Sonata za violončelo i klavir u g-molu, op. 19, u studenom 1901. godine, nastala otprilike u isto vrijeme kada je praizveo svoje remek-djelo, Drugi koncert za klavir i orkestar u c-molu, op. 18. Sonata, iako manje ambiciozna, po mnogim je svojim odlikama direktan odjek koncerta, slične ekspresije, kao i harmonijskog i motivskog materijala u njoj. Posvetio ju je Anatoliju Brandukovu, uglednom violončelistu koji je prvi izveo i niz djela Čajkovskoga. Iako dosta stariji od Rahmanjinova, Brandukov je bio dobar prijatelj Rahmanjinova i njegov vjenačni kum. Rahmanjinov je zajedno s njim praizveo djelo, svirajući podjednako zahtjevnu i u ovoj sonati ravnopravnu dionicu klavira.
Široke teksture, ponavljani tonovi, koji stvaraju specifičan ječan ton, dopiru iz važnog duhovno-zvukovnog nadahnuća Rahmanjinova – zvuka crkvenih zvona, koja su kao i neki crkveni napjevi, nadahnjivala brojna njegova djela. Sonata je građena na klasičnim formalnim principima, koji omogućuju dugo i sadržajno putovanje. Osjećaj borbe proživljene tijekom godina krize prožima prvi stavak sonate, kao i mračni Scherzo, dok se prepoznatljiva bogata širina fraza rasprostire trećim stavkom. Posljednji donosi osjećaj pobjede i slavlja.
I Sonata za violončelo i klavir u d-molu op. 40 Dmitrija Šostakoviča (1906.-1975.) koristi klasičnu formu da ispriča dugu priču beethovenovskih proporcija, građenu na kontrastima između duboko osjećajne romantične ekspresije i oštre, intelektualne energije. Bilo je to prilično konzervativno djelo mladog Šostakoviča, koji je bio najprogresivniji skladatelj Rusije svog vremena. Ali, upravo u vrijeme kada je ovu svoju sonatu izvodio u Arhangelsku, u siječnju 1936., naglo su mu srezana krila: od najsnažnije uzdanice ruske glazbe, u jednom trenu javno se mnijenje okreće protiv njega, nakon notorne kritike u Pravdi, "Zbrka umjesto glazbe" - za koju se govorilo da ju je napisao sam Staljin - uperene protiv njegove opere Lady Macbeth Mcenskog okruga. Od tog trenutka počet će Šostakovičev mukotrpan put skladatelja koji će morati svoj talent ukalupiti u pravila propisana isprazim, birokratskim aparatom sovjetske kulturne politike. Sonata, nastala ranije, ipak je još uvijek bila slobodno djelo skladatelja koji samouvjereno odabire svoj glazbeni jezik i svoja pravila. Iako je u njoj relativno blizu tradiciji odnosno glazbenim pravilima, ona je proizašla i odražava turublentno razdoblje njegova privatnog života: sonata je svojevrsna kratka kronika njegove izvanbračne afere koju je doživio dok je radio na probama za Lady Macbeth 1934. godine, kada se nakratko rastavio od svoje supruge. Ispunjena strašću, turbulentnim osjećajima, samoironijom, oštrim tonovima koji poput kazne odjekuju s klavira i violončela - sonata prikazuje to kratko razdoblje. Praizveo ju je u prosincu iste godine, s prijateljem, violončelistom Viktorom Kubatskim, kojemu ju je i posvetio.
Zrinka Matić
Pijanistica Martina Filjak svojom istovremeno strastvenom i lirskom svirkom te tehničkom perfekcijom redovito oduševljava međunarodnu javnost i kritiku kao 'umjetnica galvanizirajuće snage' s 'magnetskom scenskom prisutnošću'.
Pažnju šire međunarodne javnosti privukla je 2009., kada je osvojila Zlatnu medalju i niz posebnih priznanja na renomiranom međunarodnom natjecanju u Clevelandu, te ubrzo potom debitirala u dvoranama Konzerthaus u Berlinu, Musikverein u Beču kao i dvorani Zankel u Carnegie Hallu ('Živopisna i privlačna scenska prisutnost …. snalažljivost tehnike i prirodnost muzikalnosti ...Pijanistica vrijedna pozornosti', The New York Times). Neposredno prije Clevelanda bila je dobitnica prvih nagrada na natjecanjima Viotti ( 2007.) i Maria Canals u Barceloni (2008.) te je bila laureat natjecanja Busoni u Bolzanu.
Rođena u glazbeničkoj obitelji, glasovir je počela učiti s pet godina, a već u šestoj prvi put javno nastupa. Glazbenu je naobrazbu stekla na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i na bečkom Konzervatoriju, a potom ju završila u renomiranoj klasi za soliste u Hannoveru. Pohađala je i majstorske tečajeve na prestižnoj Klavirskoj akademiji na jezeru Como u Italiji.
Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, među kojima su nagrada 'Vladimir Nazor' za izvedbe Brahmsova 1.koncerta i Kelemenova koncerta, nagrada 'Milka Trnina' Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika, 'Orlando' za nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama, “Juditu” za izvedbu koncerta Dore Pejačević na Splitskom ljetu, a 2009. odlikovana je Redom Hrvatskog pletera za postignuća u glazbi.
Posljednjih nekoliko sezona Martina je nastupala uz vodeće svjetske orkestre poput The Cleveland Orchestra, Sand Diego Symphony, The Florida Orchestra, Strasbourg Philharmonic, Barcelona Symphony, Bilbao Symphony, Deutsche Radio Philharmonie, Staatskapelle Weimar, Staatskapelle Halle, Bremen Philharmonic, Lübeck Philharmonic, Robert - Schumann Philharmonie Chemnitz, Slovenska filharmonija, Japan Century Symphony orchestra, Israel Chamber Orchestra i Orchestra Simfonica La Verdi iz Milana. Također, nastupala je na znamenitim pozornicama dvorana kao sto su Concertgebouw Amsterdam, Konzerthaus Berlin, l’Auditori and Palau de la Música Catalana/ Barcelona, Zankel Hall u Carnegie Hall-u/ New York, Boston/ Jordan Hall, Teatro San Carlo, Sala Verdi, Salle Gaveau, Musikverein i Konzerthaus u Becu, NDR dvorana/ Hannover, Residenz in Munich, Auditorio Nacional - Madrid, te Ravinia Festival u Chicagu.
Zadnjih godina Martina vrlo često surađuje sa uglednim dirigentima kao što su JoAnn Falletta, Stanislav Kochanovsky, Alexander Shelley, Hans Graf, Markus Poschner, Sebastian Lang–Lessing, Josep Caballe-Domenech, Tito Munoz, Carlos Miguel Prieto i Stefan Sanderling. Svoju ljubav prema komornom muziciranju njeguje redovitim nastupima i suradnjama sa umjetnicima kao što su Szymanowski Quartet, Ensemble Berlin, Dmitry Sinkovsky, Radovan Vlatkovic, Marija Pavlovic, Tatjana Vassiljeva, Felix Klieser i Monika Leskovar.
Koncertnu sezonu 2018/19 započela je izvedbom Brahmsovog 2. klavirskog koncerta uz orkestar Staatskapelle Halle na glazbenom festivalu u Chorinu, a nastavila ju je nastupima na Samoborskoj glazbenoj jeseni, te nizu nastupa uz orkestre i dirigente : Orquesta Filarmonica de Bogota i Diego Naser, the New West Symphony i Fawzi Haimor, the Norddeutsche Philharmonie Rostock i Nicholas Milton, the Colorado Springs Philharmonic i Josep Caballe Domenech, the Malaga Philharmonic i Guillermo Garcia Calvo, the Capella Quileia i Paul Goodwin, the Philharmonic Orchestra of Teatro Colon i Manuel Hernandez Silva kao i uz ansambl Zagrebackih solista.
Martinin široki repertoar obuhvaća literaturu od Bacha do Beria te preko trideset klavirskih koncerata.
Martina tečno govori 7 jezika. Na svoju sreću, kao aktivni izvođač, voli putovati.
Martina Filjak: “Volim prirodu. U prirodi sam istinski sretna. Oduševlja me glazba koja evocira zvukove prirode i folklorne melodije – primjerice Bartókova suita Na otvorenome, Six Encores od Beria (Wasserklavier, Erdenklavier, Feuerklavier i Luftklavier) te Ravelova Une barque sur l’océan - svakako spadaju među moja najdraža djela. Istovremeno me privlači komorno muziciranje ali i tehnički i intelektualno zahtjevna i komplicirana djela kao što su Beethovenova Hammerklavier Sonata i Bartókov Klavirski koncert br. 2.“
Hrvatska violončelistica Monika Leskovar (Kreutztal, Njemačka, 15. ožujka 1981.) počela je svirati violončelo sa šest godina u klasi Dobrile Berković Magdalenić na Glazbenoj školi Elly Bašić u Zagrebu. S 13 godina privukla je pozornost javnosti osvojivši prvu nagradu na Međunarodnom natjecanju Čajkovski u Sendaiju u Japanu 1995. godine. U Zagrebu je bila i učenica Valtera Dešpalja prije nego što je nastavila studij u Njemačkoj gdje je stekla diplomu i završila poslijediplomski studij u klasi Davida Geringasa na Hochschule für Musik Hanns Eisler u Berlinu. Godine 2006. postala je njegova asistentica na istoj školi. Monika Leskovar pohađala je majstorske tečajeve Mstislava Rostropoviča i Bernarda Greenhousea. Bila je pobjednica mnogih međunarodnih natjecanja poput ARD-a u Münchenu (2001.), Mstislava Rostropoviča u Parizu, Roberta Caruane u Milanu (1999.) i Adama na Novom Zelandu (2003.). Bila je prva hrvatska predstavnica na Eurosongu za mlade glazbenike i finalistica koncerta u Beču 1998. godine.
Stekavši zapaženu reputaciju, Monika Leskovar održala je brojne koncerte u Japanu, Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Danskoj, Mađarskoj, Velikoj Britaniji, Novom Zelandu i Australiji. Kao solistica nastupala je s važnim orkestrima poput Symphonieorchester des Bayerischen Rundfunks, Moskovske filharmonije, Sendaijske filharmonije, Slovenske filharmonije, Simfonijskog orkestra Sankt Peterburga, Zagrebačke filharmonije, Filharmonije Essen, Praškog komornog orkestra, Latvijskog komornog orkestra, Kremerate Baltica, Zagrebačkih solista i drugih, pod ravnanjem Valerija Gergieva, Thomasa Hengelbrocka, Krzysztofa Pendereckog i mnogih drugih renomiranih majstora. Kao česta gošća festivala diljem svijeta, Monika Leskovar nastupala je na Međunarodnom festivalu violončela u Manchesteru, Festivalu akademije Kronberg, Rostropovičevom festivalu, Festivalu Casals, Dubrovačkim ljetnim igrama, Schleswig-Holstein Musikfestivalu, Mozartfestu Würzburg i drugim važnim glazbenim festivalima.
Kao komorna glazbenica Monika Leskovar imala je brojne vrlo uspješne suradnje s umjetnicima na međunarodnoj razini, uključujući Giovannija Sollimu, Ivanu Švarc Gendu, Borisa Berezovskog, Sofiju Gubaidulinu, Jurija Bashmeta, Juliana Rachlina, Stefana Milenkovicha, Mischu Maiskog, Itamara Golana, Gidona Kremera, Maria Brunella, Patti Smith, Janine Jansen i druge. Tijekom sezone 2010./2011. Monika Leskovar bila je prva violončelistica Münchner Philharmoniker. Od 2012. predavala je na Conservatorio della Svizzera Italiana u Luganu, a od 2017. docentica je na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Svira na violončelu napuljskog majstora Vincenza Postiglionea iz 1884. godine, koje su joj na korištenje dali Grad Zagreb i Zagrebačka filharmonija.
Popusti se primjenjuju! Više informacija o prodaji i popustima u sezoni 2024./2025. možete pronaći ovdje.
Arvo Pärt: Fratres
Sergej Rahmanjinov: Sonata za violončelo i klavir u g-molu, op. 19
Dmitrij Šostakovič: Sonata za violončelo i klavir u d-molu, op. 40
