Umjetnost napolitanske kancone kao pučke tradicionalne pjesme seže daleko u prošlost, a uzlet doživljava nakon što je 1830. godine ustanovljeno godišnje natjecanje u pisanju pjesama za Festival Piedigrotta u napuljskom predjelu Mergellina. Pjesma koja je pobijedila na tom povijesnom natjecanju, Te voglio bene assaie, tradicionalno se pripisuje Gaetanu Donizettiju. Malo-pomalo napolitanska kancona nadilazi okvire Napulja, pa čak i cijele Italije: talijanski emigranti proširili su je diljem Europe i Amerike, a njezinu popularnost potakle su interpretacije renomiranih opernih umjetnika. U napolitanskoj kanconi spajaju se jedinstveni prepoznatljivi zvuk napuljskog dijalekta i mediteranska poletna melodija širokih linija, koja nerijetko donosi interpretacijske zahtjeve operne arije.
Neke od najljepših primjera ostavlja Francesco Paolo Tosti (1846.-1916.), koji se, premda je rodom iz središnje Italije na jadranskoj strani, istaknuo skladanjem kako napolitanskih tako i salonskih pjesama lakšeg žanra. Iz rodne Ortone odlazi na Konzervatorij u Napulju, gdje osim vrhunskog zanata koji uči kod opernog skladatelja Saveria Mercadantea, upija i lokalni kolorit. Uspijeva se probiti stekavši zaštitnike u krugovima talijanske, a kasnije i engleske aristokracije nakon što se odselio u London. Na tekst Carmela Errica 1882. sklada pjesmu Ideale, emotivnu meditaciju o idealnoj ljubavi koju pjesnik traži. U pjesmi Malìa (Očaranost), iz 1887. pjesnik (Rocco Pagliara) se pita, uz strastvenu melodiju praćenu svjetlucavom klavirskom pratnjom, što je to bilo u cvijetu koji mu je dala, što ga je očaralo i zbog čega se osjeća kao da će umrijeti. U pjesmi L'ultima canzone mladić se oprašta od voljene koja se sutra udaje, posljednji put joj pjevajući njihovu staru pjesmu. Jedna od najljepših i najpoznatijih napolitanskih kancona je Marechiare, strastvena serenada na mjesečini uz more, za koju je Tostija, kako legenda kaže, nadahnula melodija koju je jedan flautist stalno ponavljao. Pjesnik Salvatore di Giacomo opisao je napuljsku četvrt Marechiaro, u kojoj nikad nije bio, ali kada je godinama kasnije stigao u tamošnju gostionicu, ona je do detalja bila uređena kao u pjesmi, pa čak se i gostioničarka zvala Carolina kao djevojka iz stihova. Jedan od slavnih Napolitanaca je Ruggero Leoncavallo (1857.-1919.), danas ponajprije poznat po svojoj znamenitoj verističkoj operi I Pagliacci. Malo je poznat ostatak njegova opusa, koji uključuje još petnaestak opera i opereta i niz kraćih skladbi. Iznimka je slavna Mattinata koju sklada za Enrica Carusa 1904. godine. Tekst, suprotno serenadi, govori o bijeloj zori koja se rađa dok mladić uzaludno pjeva usnuloj dragoj. Vincenzo De Crescenzo (1915.-1987.) bio je napuljski pjesnik i glazbenik, čija romanca Rondine al nido govori o izgubljenoj ljubavi: idila proljeća i lastavice koja se vraća u gnijezdo u suprotnosti je s osjećajima pjesnika, čija se ljubav neće više vratiti. Santa Lucia tradicionalna je napolitanska kancona, koju je s dijalekta na talijanski preveo Teodoro Cottrau, objavivši je 1849., u jeku borbe za ujedinjenje Italije, kao prvu napolitansku pjesmu s talijanskim stihovima. U ljupkoj barkaroli pjesnik poziva putnike na svoju barku da se dive ljepoti pitoreskne Santa Lucije u Napuljskom zaljevu. Još jedan slavni napuljski skladatelj Ernesto de Curtis (1875.-1937.) autor je nekih od najljepših i najpopularnijih kancona, kao što su Torna a Surriento, Sona chitarra!, Canta pe' me, Serenata gelosa i dr. Non ti scordar di me (Ne zaboravi me) nastaje 1935. za istoimeni film, u kojemu je pjesmu pjevao glasoviti tenor Beniamino Gigli. Nakon melankoličnog molskog uvoda, razvija se zanosna melodija u ritmu valcera. Pjesma uskoro postaje svjetski poznata, a za njom ne zaostaje Tu, ca non chiagne (Ti, koja ne plačeš), strastvena pjesma o ljubavnoj čežnji, koju sklada 1915. na dijalektalne stihove Libera Bovija. Cesare Andrea Bixio (1896.-1978.) još je jedan napuljski skladatelj čije pjesme doživljavaju svjetsku slavu. Autor je više od pet stotina kako napolitanskih kancona tako i pjesama i glazbe za film, kazalište, radio, televiziju i festivale. U valceru Venezia mia odaje počast ljepoti grada stvorenog za ljubav. Parla mi d'amore, Mariù jedna je od najpoznatijih, a prvi ju je pjevao Vittorio de Sica u filmu Gli uomini, che mascalzoni… iz 1932. Mariù je bio nadimak za Bixiovu suprugu kojoj je pjesma posvećena. Pjesma Passione iz 1934. jedan je od klasika napolitanske kancone – rezultat je plodonosne suradnje pjesnika Libera Bovija, predstavnika zlatne epohe napolitanske kancone i dvojice napuljskih skladatelja, Nicole Valenta i Ernesta Tagliaferrija. I Vincenzo D'Annibale surađuje s Boviom na pjesmi 'O paese d' 'o sole, iz 1925., u stilu tarantelle, u kojoj pjesnik pjeva o povratku iz strane zemlje u Napulj, zemlju sunca i mora. Dicitencello vuje (Recite joj vi) strastvena je molba, u kojoj mladić moli prijateljicu svoje drage da joj prenese njegove osjećaje koji su toliko jaki da on više ne može živjeti. Ali kada vidi suzu na licu ove s kojom govori, priznaje joj da je ona ta koju voli. Enzo Fusco autor je teksta, a Rodolfo Falvo glazbe pjesme koja nastaje 1930.
Proslavljeni tenor Tomislav Mužek vraća se u Split s programom napolitanskih kancona. Od prošle sezone je ponovno angažiran kao stalni član solističkog ansambla jedne od najprestižnijih opernih kuća u Europi, Semperoper u Dresdenu, gdje ostvaruje niz uloga kojima ove sezone pridodaje ulogu Walthera von Stolzinga u Majstorima pjevačima. Tomislav Mužek iza sebe ima bogatu karijeru: niz uloga talijanskog repertoara, od Nemorina u Ljubavnom napitku i Rodolfa u La bohème, u kojima ga pamti splitska operna publika, do uloga kao što su Ferrando (Così fan tutte), Don Ottavio (Don Giovanni), Alfredo (La traviata), Tamino (Čarobna frula), Pollione (Norma), Lohengrin itd. Nizom wagnerijanskih uloga osvaja i najvažniju Wagnerovu pozornicu, onu u Bayreuthu. Rođen je u Siegenu, a studirao je, između ostalog, na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču. Godine 1999. osvojio je prvu nagradu na natjecanju Ferruccio Tagliavini i nakon toga postao najmlađi solist Bečke državne opere. Nastupi ga vode u operne kuće kao što su Bavarska državna opera u Münchenu, Državna opera u Berlinu Unter den Linden, Njemačka opera u Berlinu, Državna opera u Hamburgu, Teatro alla Scala u Milanu, Boljšoj teatar, Théâtre du Capitole u Toulouseu, bečka Volksoper, Teatro Communale u Firenzi i Bologni, Teatro Real u Madridu, Opere u Nici, Marseilleu, Avignonu, Bordeauxu, Novo nacionalno kazalište u Tokiju itd., kao i HNK u Zagrebu i Splitu. Zubin Mehta, Pierre Boulez, Bernard Haitink, Daniele Gatti, Gustavo Dudamel, Gianandrea Noseda, Riccardo Muti, Myun Whun Chung, Vjekoslav Šutej, Christian Thielemann, Andris Nelsons i Ivan Repušić, samo su neki od dirigenata s kojima je surađivao.
Pijanist i skladatelj Darko Domitrović redovito nastupa na koncertima kao solist i korepetitor pjevačima i violinistima. Nakon završene Glazbene škole Vatroslava Lisinskog u Zagrebu školovanje nastavlja na Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi te Visokoj školi za glazbu i izvedbenu umjetnost u Beču. Osvojio je niz natjecanja, među kojima se ističe Međunarodno pijanističko natjecanje Citta di Senigallia u Italiji. Od 1990. zaposlen je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Koncerti ga vode diljem svijeta, a iza njega je i zavidan niz snimki i diskografskih izdanja. Autor je mjuzikla Byron s kojim osvaja nagradu Hrvatskog glumišta u kategoriji operete i mjuzikla 2018. godine, te skladbi za klavir (ciklus Pianobook…), ciklusa pjesama na stihove Cervantesa i Lorce, te nekoliko popularnih skladbi. Član je Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatskog društva glazbenih umjetnika.