Menu
Menu
Utorak 21. svibnja 2024. Hrvatski dom Split, u suradnji s Gradskom knjižnicom Marka Marulića, organizira predstavljanje knjige »Ivo Tijardović, život i vrijeme – Memoari slavnog Splićanina«, koju je, na osnovu rukopisa pronađenih nakon pedeset godina, priredio Marin Kuzmić. Ulaz je slobodan.
Knjigu koja predstavlja novi naslov "Bibliothece Spalatine" GKMM-a predstavit će prof. dr. sc. Mirjana Siriščević, muzikologinja, mr. Petar Krolo, povjesničar, urednik izdanja Marin Kuzmić i redatelj Željko Rogošić.
Ovom prigodom pripremili smo prigodni glazbeni program uz prosljavljenog bas-baritona Giorgia Suriana koji će izvesti Ariju Dioklecijana iz opere »Dioklecijan«, sopranisticu Tinu Matković koja će izvesti Ariju Floramye iz operete »Mala Floramye«, te glumce Zoranu Kačić Čatipović i Peru Eranovića koji će izvesti isječak iz operete »Spli'ski akvarel«. Izvođači će nastupiti uz pratnju Komornog orkestra Tijardović Split, pod ravnanjem Harija Zlodre i uz klavirsku pratnju Zorana Velića.
Ulomke iz Tijardovićevih memoara čitati glumac Trpimir Jurkić.
***
Tijardovićevi memoari pronađeni su nakon 50-godišnje potrage za rukopisom koji se nalazio u inozemstvu. Tijardović je zapisao svoja sjećanja početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nekoliko godina prije smrti. Rukopis je organiziran u tri tematske cjeline: splitsko djetinjstvo i mladost te Prvi svjetski rat, međuratni period – vrijeme skladateljevog najaktivnijeg stvaralačkog rada i popularnosti (ovo poglavlje daje i sliku tadašnje Europe, od Pariza i Berlina i od Praga i srednje Europe do Jadrana) i period od 1941. do autorove smrti 1976. U ovom dijelu rukopisa vrijedna su svjedočanstva iz 2. svjetskog rata. Konačno, u četvrtom dijelu knjige uvršteni su izvori o Tijardovićevoj intendanturi u HNK-u u Zagrebu, ravnateljstvu Zagrebačkom filharmonijom, predsjedanju Društvu hrvatskih skladatelja i čelniku Hrvatskog glazbenog zavoda, prikazi njegovih opera, kazališnih adaptacija, filmske glazbe i dr. te razna svjedočanstva i osvrti o Ivi Tijardoviću koje su dali oni koji su ga osobno poznavali ili donosili mediji, kritika i kulturna javnost. Memoari Ive Tijardovića govore o njemu kao hrvatskom domoljubu, antifašisti i političkom liberalu naglašene socijalne osjetljivosti.
***
„Smatram da je rukopis za knjigu „Ivo Tijardović, život i vrijeme / Memoari slavnog Splićanina“ koji je priredio Marin Kuzmić, a objavljuje je nakladnik Gradska knjižnica Marko Marulić Split, izuzetno vrijedno, aktualno i značajno djelo hrvatske publicistike i memoarske literature. Priredio ga je urednik Kuzmić na vrlo studiozan i skrupulozan način, sukladno metodološkim obrascima suvremene memoarske literature vodeći računa i o pristupačnosti široj publici i puku, kao da ga je u tome vodio duh Tijardovićevih popularnih djela. Također je ovaj rukopis vrijedan prilog suvremenoj hrvatskoj historiografiji.“
Iz recenzije red. prof. dr. sc. Vjekoslava Perice
***
„Iz muzikološke perspektive rukopis pod naslovom Ivo Tijardović, život i vrijeme / Memoari slavnog Splićanina urednika i priređivača Marina Kuzmića od iznimne je važnosti za daljnje proučavanje kulturnog (glazbenog) života Splita i povijesti splitskog kazališta u prvoj polovici 20. stoljeća te recepcije umjetničkog rada jednog hrvatskog skladatelja i likovnjaka izvan granica domovine. Ova je knjiga poticaj i daljnjem istraživanju Tijardovićevih veza s ondašnjim uglednim imenima zapadnoeuropske (glazbene) kulture, prije svega u Beču, Berlinu i Parizu. Cjelovito razumijevanje identiteta jednog umjetnika neodvojivo je od aktualnih društveno-političkih prilika.
Tijardović u svojim zapisima stavlja naglasak na epizode koje danas svjedoče i o osobnosti jednog umjetnika koji svladava prepreke nametnute društvenim okolnostima i političkim režimom. Intimnija osobna promišljanja, sjećanja članova njegove obitelji i suradnika dragocjeno upotpunjuju crtice iz života svestranog dionika hrvatske glazbene povijesti 20. stoljeća i omogućuju čitatelju stvaranje šire slike o njegovu liku i djelu, kao i vremenu u kojem je živio i radio.“
Iz recenzije dr. sc. Jelice Valjalo Kaporelo
***
Marin Kuzmić (Split, 1940), koji je uredio i priredio za objavljivanje rukopis „Ivo Tijardović, život i vrijeme/ Memoari slavnog Splićanina“, ima bogato iskustvo na vodećim dužnostima u kulturi. Bio je, između ostaloga, dointendant Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, glavni urednik vodećih medijskih kuća i urednik knjiga kao na primjer Povijest hrvatske književnosti Slobodana Prosperova Novaka, Egzil, memoari dalmatinskog pisca talijanskog jezika Enza Bettize, antologiju enciklopedijskog formata Antifašistički Split, ratna kronika 1941-1945, koja je također i referentno historiografsko djelo i još jedan, također vrijedan prilog kulturnoj povijesti Hrvatske, zbornik Dalmacija – hrvatska ruža svjetova. Teško bi za temu poput memoara skladatelja Ive Tijardovića bilo danas u Hrvatskoj naći pogodnijeg urednika od Marina Kuzmića koji je s motivacijom, strpljenjem i dugogodišnjim naporom prikupio izvore, rukopise, zabilješke i drugu građu za ove memoare, iščitao, dekodirao, povezao i organizirao i doveo do razine njegovih prethodnih uredničkih ostvarenja. Radi se o važnoj publikaciji od strane jednog od danas najuglednijih književnih urednika u Hrvatskoj koji daje izuzetno vrijedne i trajne prinose hrvatskoj kulturi.
***
Gradska knjižnica Marka Marulića zahvaljuje Zakladi „Karlo Grenc“ ustupanje autorskih prava s nasljednicima autorskih prava Martine Tijardović, Ralfa Kemptera i Petra Kragića za objavljivanje memoara Ive Tijardovića.
Adaptacija opere Figarov pir W. A. Mozarta realizira se u suradnji s profesorom Giorgiom Surianom, Umjetničkom akademijom u Splitu, čija je Hrvatski dom nastavna baza, te mladim opernim pjevačima.
Kada je gostovao kao Gioachino Rossini u našoj predstavi Teta Opereta i Barba Klavalir, Giorgio Surian, svjetski proslavljeni operni umjetnik, inspiracija i učitelj mnogim mlađim kolegama opernim pjevačima, pozvao je djecu iz publike koja vole scenu i žele pjevati na vjenčanju Figara i Susanne u operu Figarov Pir, W. A. Mozarta. Čak je i sam Mozart u čarobnu operu Teta Opereta, samo zbog splitske djece, doputovao u Split direktno iz Salzburga i ovih dana živi tu s nama.
Djeca koja su tijekom ožujka sudjelovala na glazbeno-scenskim radionicama s mentorima i sudjelovala na generalnoj probi otvorenoj za javnost, nastupit će i na pravoj izvedbi ove adaptirane opere 20. svibnja u 19:30. Pozivamo Vas da nam se pridružite na ovom svečanom slavlju u čast Figara i Suzane.
***
Tekst pjesmice
Nosimo vam ljubav, sreću,
Nosimo vam sunca sjaj.
Nek vam život bajka bude,
Nek na zemlji vlada raj.
O ljepoto vječna ti si,
Svakom biću ti si dar.
Nek sve zvijezde plešu s nama,
Mjesec, Sunce, divan par.
Zemlja naša slavi mir.
Figaro i Susanna,
Radost naša, vaš je pir.
Projekt Bolling in Split posvećen je obradama djela francuskog pijanista, skladatelja i glumca Claudea Bollinga. Osim što je surađivao s uglednim jazzistima kao što su Lionel Hampton, Roy Eldridge i Kenny Clarke i napisao knjige o jazzu, Bolling je autor glazbe za više od sto filmova. Bio je poznat i po nizu suradnji s klasičnim glazbenicima, ali i s onim drugih žanrova.
Sastav:
Diva
kombinirana tehnika, dimenzije promjenljive
2024.
(postavljeno u foyeru Koncertne dvorane Ive Tijardovića)
***
Daske koje život znače – to i nije neka zgodna metaforička prispodoba nego egzaktan opis profesionalnog života mnogih kazališnih i ostalih izvedbenih umjetnika. Tim se daskama zapravo nazivaju pozornice ili bine, a o njima samima se danas pišu zanimljive povijesne studije, analiziraju njihove komponente i složenost konstrukcije, pridaju futurističke projekcije ili, pak, prepoznaju ograničenja. Gdjekad se bine znaju zateći u zapuštenim zgradama odolijevajući zubu vremena ili krađi repromaterijala koji sadrže, gdjekad su privremene i česte, nastaju i nestaju u hipu, po potrebi. Valjda ih ima i u poeziji.
Bina je Vedrana Perkova drugačija. Ona nije nalik na povišene govornice koje je umjetnik nekoć znao uvesti u koordinate svog umjetničkog razmišljanja dajući im mogućnost i moć funkcije. Te potentne govornice nisu pohabane niti imaju osjećanje povijesnosti. Ova je bina prava gospođa, iskusna i vremešna. Iako diva, posve je mala. Snalazi se u svečanim koordinatama i protokolima Hrvatskog doma, tiho i odmjereno, slušajući stroge note klasične glazbe, ali prigodice i free flow session jazza. Pitanja koja iz nje šušte pitanja su odnosa prošlosti i sadašnjosti, ili puta k nekoj prihvatljivoj budućnosti. Zapravo, uporabu nema.
***
Rakursi
Naziv ciklusa Chiaroscuro svoje ishodište pronalazi u povijesti likovnih umjetnosti još u renesansi kad se pokušavaju pronaći novi načini „modeliranja“ slikarskog prizora. Kasnije se jazz glazba i likovna umjetnost prate i prožimaju, zajednički se opirući konvencijama i čvrsto zadanim okvirima i tendirajući improvizaciji te poliritmiji. Na tragu slične izmaknute dijaloške prakse nastaje i program elastičnih Rakursa koji je osmislio kustos Dalibor Prančević. U rasporedu koncerata jazz glazbe izmjenjuju se prostorno specifične intervencije četvoro umjetnika (Vedrana Perkova, Viktora Popovića, Neli Ružić, Lorena Živkovića Kuljiša) koji kao polazišnu točku koriste zgradu Hrvatskog doma, značajnog susretišta glazbe i vizualne umjetnosti.
Izložbeni program Rakursi posvećujemo Davoru Matičeviću (Split, 1945. – Zagreb, 1994.) povodom tridesete obljetnice njegova odlaska. Bio je ključna figura kustoskog rada tijekom 1970-ih i 1980-ih, temeljito proučavajući pitanja suvremene umjetnosti, a posebice ističući važnost intervencija suvremenih umjetnika u javnom prostoru. Njegov rad i projekti ostavili su dubok trag i snažan utjecaj na suvremenu umjetničku i kustosku scenu u Hrvatskoj.
U adaptaciji Leonore Surian, dramske i glazbene umjetnice, te u režiji Mojce Horvat, slavna Jalta, Jalta malo je prerađena i malo skraćena kako bi doista odgovarala najavljenom tipu komornog mjuzikla koji je toliko mali da se izvodi kod kuće, u sobi, i kojime se svi članovi obitelji dobro zabavljaju dok pjevaju i glume za goste i prijatelje…
Raspjevana obitelj Surian, predvođena ocem Giorgiom Surianom, proslavljenim opernim pjevačem, kćerkom, dramskom i glazbenom umjetnicom Leonorom Surian i dva perspektivna sina: Giorgio Surian junior i Stefano Surian, ostvarila je jedan jedinstveni događaj, kakvog još nije bilo na hrvatskoj sceni. Leonora Surian je preuredila i adaptirala tekst poznatog mjuzikla „Jalta, Jalta!” i na taj način ostvarila njegovu komornu verziju istog, izvedivu sa četiri glumca (ruski, engleski, američki sobar i Nina Filipovna) i klavirsku pratnju.
Kako su u obitelji Surian svi odrasli uz glazbu i kazalište, tako svaki od članova te umjetničke obitelji, se oduševljen odazvao izazovu, i uz pomoć priznate koreografkinje i režiserke Mojce Horvat, zajedničkim snagama su ostvarili ovaj projekt kojeg s ponosom prezentiraju po cijeloj Hrvatskoj. Svojim šarmom, jednostavnošću i prirodnošću, uz malo rekvizite, i skoro ništa scenografije, obitelj Surian uspijeva osvojiti i uklopiti publiku te ju učiniti sastavnim i neophodnim dijelom predstave.
***
Glazba i tekst- A. Kabiljo/ M. Grgić
Adaptacija – Leonora Surian Popov
Režija – Mojca Horvat
Nina Filipovna -Leonora Surian Popov
Griša / Ruski sobar- Giorgio Surian
Larry/ Američki sobar – Giorgio Surian
Senley/ Engleski sobar- Stefano Surian
Marfa/ Klavirska pratnja- Maestro Igor Vlajnić
Stalni član Jazz orkestra HRT-a i vođa vlastitih sastava, Miro Kadoić jedan je od najaktivnijih i najkreativnijih hrvatskih glazbenika. U svojem stvaralaštvu pokazuje podjednako zanimanje za tradiciju i inovaciju. Dosad je objavio desetak albuma pod svojim imenom ili kao suvoditelj sastava. Dobitnik je niza nagrada, među ostalima i za skladateljsko djelovanje. Kadoić je i plodan autor.
Sastav:
Rakursi
Naziv ciklusa Chiaroscuro svoje ishodište pronalazi u povijesti likovnih umjetnosti još u renesansi kad se pokušavaju pronaći novi načini „modeliranja“ slikarskog prizora. Kasnije se jazz glazba i likovna umjetnost prate i prožimaju, zajednički se opirući konvencijama i čvrsto zadanim okvirima, tendirajući improvizaciji i poliritmiji. Na tragu slične izmaknute dijaloške prakse nastaje i program elastičnih Rakursa koji je osmislio kustos Dalibor Prančević. U rasporedu koncerata jazz glazbe izmjenjuju se prostorno specifične intervencije četvoro umjetnika (Vedrana Perkova, Viktora Popovića, Neli Ružić, Lorena Živkovića Kuljiša) koji kao polazišnu točku koriste zgradu Hrvatskog doma, značajnog susretišta glazbe i vizualne umjetnosti.
Izložbeni program Rakursi posvećujemo Davoru Matičeviću (Split, 1945. – Zagreb, 1994.) povodom tridesete obljetnice njegova odlaska. Bio je ključna figura kustoskog rada tijekom 1970-ih i 1980-ih, temeljito proučavajući pitanja suvremene umjetnosti, a posebice ističući važnost intervencija suvremenih umjetnika u javnom prostoru. Njegov rad i projekti ostavili su dubok trag i snažan utjecaj na suvremenu umjetničku i kustosku scenu u Hrvatskoj.
***
Loren Živković Kuljiš
Tell me something I don't know (iz ciklusa Nešto za nešto)
kombinirana tehnika, dimenzije promjenljive
2024.
(postavljeno u zoni stepeništa)
Geometrija reakcije
papir, 108 x 79 cm
2024.
(postavljeno u izložbenoj dvorani drugoga kata)
***
Hrvatski dom, Tončićeva ulica 1, Split
11. svibnja 2024. – otvoreno
***
Radovi Lorena Živkovića Kuljiša mogu se pronaći u javnom prostoru grada Splita gdje se manifestiraju kao vrijedne spomeničke izjave oslobođene uobičajenih formalnih ograničenja (primjerice, Spomen ploča na boravak Sigmunda Freuda ili Spomenik Tonču Petrasovu Maroviću). Njegovo umjetničko istraživanje u Hrvatskom domu usmjereno je prema propitivanju efemernih kiparskih koncepata i njihovih vrlo elastičnih semantičkih interpretacija. Primjetno je kako se radovi često smještaju u upuštene segmente zida (kao svojevrsne prostorne negative) ili tik uz njih, naglašavajući njihovu nekonvencionalnu i ludičku komponentu.
Umjetnikove intervencije u osnovi prate ritam glazbene jazz improvizacije, uvodeći u novoobnovljenu zgradu secesijskog stila osjećaj pokretljivosti i privremenosti inspiriran fluksusom. Na primjer, role papira umetnute u horizontalne zidne niše sugeriraju neku vrstu imaginarnog govora i zajebantske šale na što upućuje aluzija na isplaženi jezik. Nadalje, drvena struktura s metalnim spojnicama obavijena prozirnom folijom, koju po vertikali obuhvaća traka prekrivena ugljenim autorovim duktusom i uhvaćena običnim hvataljkama za papir, nonšalantno se naslanja na zid te nastoji stupiti u dijalog s uramljenim crtežom koji ozbiljno istražuje odnos pozitivnih i negativnih prostornih oblika.
Kroz ovakav Lorenov intervencionistički pristup, umjetnička djela se gotovo antropomorfiziraju i postaju aktivni elementi u zgradi koju krasi svečani, ali ponešto statičan izgled te iznimna kulturna i povijesna važnost.
***
Dizajn plakata: Viktor Popović
Varaždinski komorni orkestar & Marta Hut, sopran
Varaždinski komorni orkestar svojom tridesetom sezonom nastavlja višestoljetnu tradiciju komornog i orkestralnog muziciranja u Varaždinu. Središnja djelatnost orkestra je ciklus od pet premijernih pretplatničkih koncerata u koncertnoj dvorani HNK-a u Varaždinu, kao i redovito sudjelovanje na Varaždinskim baroknim večerima. Orkestar godišnje ima i desetak koncerata diljem Hrvatske, te gostuje u nizu europskih zemalja. Varaždinski komorni orkestar je snimio tri CD-a s maestrom Pavlom Dešpaljem, koji je bio počasni član orkestra te dirigent i umjetnički voditelj završnog koncerta svake sezone. Orkestar dodjeljuje po jedan koncert kao nagradu mladim glazbenicima na natjecanjima, a s učenicima varaždinske Glazbene škole svake godine održi dva koncerta. U povodu desete obljetnice 2004. godine izdana je monografija "Varaždinski komorni orkestar (1994.-2004.)" s prigodnim CD-om, a 2014.godine uz dvadesetu obljetnicu monografiju „Varaždinski komorni orkestar – Dva desetljeća entuzijazma“. Iako nastupa i bez dirigenta težeći prvenstveno kvaliteti, orkestar je surađivao s dirigentima - uglednim umjetnicima kao što su to Milan Horvat, Kazusi Ono, Vjekoslav Šutej, Uroš Lajovic, Vladimir Kranjčević, Ivo Lipanović, Zoran Juranić, Ivo Repušić, Valentin Egel i drugi. Uz orkestar su kao solisti nastupali eminentni instrumentalisti i pjevači, poput Ruže Pospiš-Baldani, Dubravke Tomšič-Srebotnjak, Dunje Vejzović, Višnje Mažuran, Monike Leskovar, Renate Pokupić, Radovana Vlatkovića, Davida Geringasa, Valtera Dešpalja, Petera Soavea, Ivane Lazar i drugih. Uz stalne koncert majstore (Jože Haluza, Dunja Bontek, Ivana Penić-Defar) orkestar često angažira i goste-koncert majstore, pa su to bili L. Spierer, C. Mackintosh, T. Smirnova, A. Ivić, B. Martinić, M. Korunić, L. Honda-Rosenberg i drugi. Orkestar je dobitnik nagrada Varaždinskih baroknih večeri Ivan Lukačić i Jurica Murai, nagrade HDGU Milka Trnina, nagrade Dubrovačkog ljetnog festivala Orlando, nagrade „Judita“ Splitskog ljeta, kao i Plakete grada Varaždina.
Sopranistica Marta Hut (rođena Musap) rodila se u Zadru 1990. godine. 2007. godine sudjeluje na Regionalnom natjecanju pjevača u Šibeniku te osvaja 2. nagradu. Svega godinu dana nakon toga održava svoj prvi veći samostalni koncert kao solistica u Faureovom „Requiemu“ u Zadru povodom obilježavanja 100-te godine postojanja HPGD „Petar Zoranić“, uz pratnju Pavla Mašića na orguljama te pod ravnanjem Jurice Šoše. Sa svojih 18 godina upisuje Muzičku akademiju u Zagrebu te magistrira (cum laude) na odsjeku solo pjevanja u klasi prof. Martine Gojčeta – Silić. U prosincu 2010. godine sudjeluje na koncertima mladih opernih pjevača „Hommage à Milka Trnina“, HNK Zagreb. 2011. godine debitirala je u ulozi „Mercedes“ u sklopu studentskog projekta „Carmen“ na Muzičkoj akademiji (KDVL) , koji je dobio i Rektorovu nagradu. U travnju 2012. godine, nastupila kao solistica u izvedbi „Sedam posljednjih Kristovih riječi na križu“ Josipa Magdića (muzej Mimara, Zagreb). U ožujku 2013. godine, igra ulogu jednog od paževa u Wagnerovoj operi „Lohengrin“ pod ravnanjem Mo. Nikše Bareze u HNK Zagreb koja se izvela i u koncertnoj dvorani „Cankarjev dom“ u Ljubljani. U ožujku 2014. godine, pobijedila je na „Natjecanju mladog pjevača godine“ u sklopu ciklusa „Molto Cantabile 2“ ( Muzej Mimara; Koncertna produkcija Zagreb). U srpnju 2015. godine nastupila je kao jedan od solista na otvaranju “Glazbenih veceri u Sv. Donatu” uz Filharmonijski orkestar sjeverne Češke pod ravnanjem dirigenta Alfonsa Scarana. Redovito nastupa u Zadru kao solistica u pratnji Zadarskog komornog orkestra i pod ravnanjem Mo. Pavla Dešpalja. Na tim koncertima imala je čast praizvesti Dešpaljeve gudačke instrumentacije pjesama B. Berse i V. Lisinskog. Zadnjih 5 godina živi i obogacuje svoju koncertnu praksu u Kraljevini Nizozemskoj. Tako je dosad nastupila u Rotterdamu, Den Haagu, Delftu, Zwolle, Rijswijku, Bredi. 2016. god. (Breda, Nizozemska) nastupila u operi “Suor Angelica” kao nositeljica glavne uloge u reziji Michaela Znanieckoga. U godini 2016./17. bila je student “International Studio of Vocal Arts” u klasi profesora Jamesa McCraya. Do početka 2021. god., usavrsava svoje pjevačko umijece kod prof. Ire Siffa u Amsterdamu. U veljači 2020. nastupila je kao solist uz Zagrebačku Filharmoniju pod ravnanjem Mo. Ive Lipanovića u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a u srpnju 2020. nastupila je kao solist na svečanom otvorenju Glazbenih večeri u Sv. Donatu pod ravnanjem Mo. Ivana Repušića te uz pratnju Simfonijskog orkestra Hrvatske radio televizije uz direktan prijenos HTV-a. Sudjelovala na seminarima poznatih svjetskih pjevača i pedagoga kao što su Roberta Alexander, Jard van Nes i drugi.
Sa zadovoljstvom najavljujemo koncert Castle Singersa i komornog orkestra Kammerstreicher, glasovitih ansambala Wartburg Collegea iz SAD-a, koji će se održati 8. svibnja u koncertnoj dvorani Ive Tijardovića Hrvatskog doma u Splitu.
Kammerstreicher je jedan od četiri ansambla Wartburg Collegea koji redovito odlaze na nacionalne i međunarodne turneje. Sastav je 2014. godine osnovao dr. Daniela Kaplunasa, a sada ga vodi dr. Rebecca Nederhiser, koja dirigira i Simfonijskim orkestrom Wartburga (Wartburg Community Symphony Orchestra). Ime orkestra je posveta Wartburgovom bogatom njemačkom nasljeđu – u prijevodu „komorni gudači“ – a također proizlazi iz želje sastava da preoblikuje očekivanja o tome što komorni orkestar može biti i raditi. Ansambl je sastavljen od ponajboljih studenata gudaćih glazbala Wartburg Collegea, uključujući i članove novoosnovanoga Gudačkog kvarteta sv. Jurja (St. George String Quartet). Njihov repertoar uključuje glazbena djela nastala u rasponu od baroka do današnjih dana.
Wartburg College Castle Singersi sinonim su za glazbenu izvrsnost od svoga utemeljenja 1950. godine. Danas, pod ravnanjem dr. Nicki Bakko Toliver, ovaj komorni ansambl nastavlja njegovati raznovrstan repertoar, od Byrda do The Beatlesa i šire. Sastavljen od vještih pjevača ansambl je posvećen izvođenju kvalitetne zborske literature, jednako stare i nove, koje se odlikuje fleksibilnošću, izdržljivošću i dramatičnim žarom.
Često nastupaju diljem Sjedinjenih Američkih Država, a putuju i izvan granica svoje domovine pa su tako na prethodnim međunarodnim turnejama gostovali u zemljama zapadne i istočne Europe, Skandinavije, Bliskog istoka, Kariba, Latinske Amerike te u Australiji i Francuskoj Polineziji, a ovog svibnja nastupit će i pred splitskom publikom.
Ulaz na koncert je besplatan.
"Autobiografija u glazbenoj formi", tako se katkad opisuje Šest sonata op. 27 Eugènea Ysaÿea (1858.-1931.), belgijskog violinista i skladatelja, najcjenjenijeg virtuoza svog vremena, koji u sonatama iz opusa 27 upisuje ne samo one glazbene misli i tehničke probleme koji su ga intrigirali, već dokumentira najbolje od violinističkog umijeća početka 20. stoljeća.
Rođen u Liègeu, Ysaÿe najvažnije znanje o instrumentu dobiva od svog oca, a ubrzo se probivši u prvi red najboljih mladih violinista, studira kod violinskih virtuoza Henryka Wieniawskog i Henrija Vieuxtempsa. Razvija osebujnu tehniku koja podrazumijeva elegantan, puni ton koji se dobiva dugim potezom gudala, preciznom tehnikom lijeve ruke, te gudačom tehnikom pomicanja cijele podlaktice dok su ručni zglob i gornji dio ruke mirni.
Svojim životom i djelovanjem premošćujući velike glazbene ere, od romantizma do avangarde prvih desetljeća 20. stoljeća, Ysaÿe je bio u doticaju s velikanima romantizma, poput Josepha Joachima, Franza Liszta, Clare Schumann, Antona Rubinsteina, kao i s francuskim romantičarima i modernistima, koji su neka od svojih djela posvetili njemu: Césarom Franckom, Camilleom Saint-Saënsom, Ernestom Chaussonom i Claudeom Debussyjem, a čija je glazba ujedno utjecala na njegovo vlastito stvaralaštvo. Iako skroman u pogledu vlastitih kompozicija, koje je vrlo rijetko uvrštavao na svoje recitale, većina ih postaje standardnim i nezaobilaznim dijelom violinističkog repertoara.
U svojim sonatama iz opusa 27 Ysaÿe je želio predstaviti evoluciju violinističke tehnike i referirati se na suvremenost i budućnost violinističke umjetnosti, nadahnjujući se i posvećujući djela različitim suvremenim virtuozima. Ove sonate do danas predstavljaju jedan od največih tehničkih izazova na violinističkom repertoaru. Ipak, Ysaÿev cilj bili su "emocija, poezija, srce".
Poticaj je dobio nakon što je slušao izvedbu Josepha Szigetija Bachove Sonate za violinu solo u g-molu (BWV 1001). Skicirao je ideje za svih šest sonata u samo jednom danu, tijekom srpnja 1923. godine, dovršivši ih tijekom iduće godine. Prvu sonatu u g-molu posvećuje upravo Josephu Szigetiju, velikom mađarskom virtuozu, dugogodišnjem profesoru u Ženevi, koji je među ostalim praizveo Prokofjevljev Prvi violinski koncert. Sonata je u istom tonalitetu kao i Bachova, a u njoj se već javljaju odlike koje karakteriziraju cijelu zbirku: puno dvohvata, trohvata i četverohvata, u kojima je često neki ton posebno naglašen. Katkad se javljaju ulomci nalik Bachu, posebno u intrigantnim kromatskim pasažama. Početni stavak završava neobičnim tremolo sul ponticello i finalnom molskom tercom. I naredni stavci donose udaljene reference na Bacha; nakon nježnog Fugata slijedi skercozni treći stavak skladan u B-duru, dok je Finale gigue pun kontrasta i raskošnog, svečanog raspoloženja. Druga sonata u a-molu pisana je za Jacquesa Thibauda, jednog od najvećih francuskih violinista, ujedno Ysaÿevog dobrog prijatelja. Prvi stavak, Obsession, referira se na Thibaudovo usviravanje preludijem iz Bachove Partite u E-duru (BWV 1006). Cijeli stavak Malinconia svira se con sordino, a Danse des ombres uključuje motiv sekvencije Dies irae, nakon čega slijedi šest varijacija. Les furies su trebale isprovocirati Thibauda, poznatog po slatkom i elegantnom tonu i zaziranju od bilo kakve grubosti. Treća sonata u d-molu posvećena je slavnom rumunjskom violinistu i skladatelju Georgeu Enescuu, koji je nadahnuće crpio iz rumunjskog folklora, a također vrhunski interpretirao Bacha i suvremene skladatelje. Spoj tradicionalnih pasaža i divljih foklornih ritmova i melodija otkriva se u ovoj jednostavačnoj sonati, podnaslovljenoj Ballade. Četvrtu sonatu u e-molu posvećuje austrijskom virtuozu Fritzu Kreisleru, za kojega je Elgar skladao svoj Violinski koncert, a koji je osim standardnog i suvremenog repertoara, izvodio i vlastite skladbe, virtuozne minijature po uzoru na barokne skladatelje. Zbog toga Ysaÿe za njega sklada imitaciju baroka u tri stavka – Allemanda, Sarabande i Finale. Petu sonatu u G-duru posvećuje svom omiljenom studentu, Mathieuu Crickboomu, koji s Ysaÿeom svira u njegovom kvartetu i kasnije podučava violinu u Liègeu. Oba stavka su rustikalnog raspoloženja, puna vedrine i plesne zaigranosti. Šesta sonata u E-duru pisana je za Manuela Quirogu, španjolskog violinista koji je Ysaÿea podsjećao na Sarasatea i njegov slatki, jasni ton i besprijekornu tehniku. Španjolski elementi tanga i habanere čuju se u jedinom stavku sonate, ispunjenom raznolikim tehničkim zahtjevima koji zahtijevaju veliku izvođačku bravuru.
Zrinka Matić
***
Briljantna virtuoznost i prirođena muzikalnost Romana Simovića, potaknuta neograničenom maštom, odvele su ga na sve kontinente, gdje je nastupao na mnogim vodećim svjetskim pozornicama uključujući Carnegie Hall, Veliku dvoranu Konzervatorija Čajkovski, Koncertnu dvoranu Marijinski teatra u Sankt Peterburgu, Grand Operu u Tel Avivu, Dvoranu Victoria u Ženevi, Rudolfinum u Pragu, Dvoranu Barbican centra u Londonu, Umjetnički centar u Seulu, Dvoranu Rahmanjinov u Moskvi, da spomenemo samo neke.
Roman Simović je dobitnik nagrada na brojnim međunarodnim natjecanjima među kojima su: Premio Rodolfo Lipizer (Italija, prvonagrađeni i dobitnik 12 nagrada publike), Međunarodno violinističko natjecanje Tibor Varga Sion Valais (Švicarska), Međunarodno natjecanje Yampolsky (Rusija) i Međunarodno violinističko natjecanje Henryk Wieniawski (Poljska), što ga svrstava među najistaknutije violiniste njegove generacije.
Kao solist, Roman je nastupao s vodećim svjetskim orkestrima, među kojima su Londonski simfonijski orkestar, Simfonijski orkestar Marijinski teatra, Orkestar Teatro Regio Torino, Simfonijski orkestar Nova Scotia (Kanada), Camerata Bern (Švicarska), Camerata Salzburg (Austrija), Praška filharmonija… s dirigentima kao što su Valery Gergiev, Antonio Pappano, Daniel Harding, Gianandrea Noseda, Kristian Järvi, Sir Simon Rattle, Jiří Bělohlávek, Pablo Heras-Casado i brojni drugi.
Traženi umjetnik, Roman Simović nastupa na raznim istaknutim festivalima kao što su Festival Verbier, Festival Bijele noći u Sankt Peterburgu, Transsibirski umjetnički festival Vadima Repina, Uskrsni festival Valeryja Gergieva u Moskvi, Dubrovačke ljetne igre, Festival Kotor Art u Crnoj Gori, festivali BEMUS i NOMUS u Srbiji, Sion Valais Švicarska, Norveški festival Bergen, Moskovska zima u Rusiji, Festival Portogruaro u Italiji, Glazbeni festival Granada u Španjolskoj, surađujući s renomiranim umjetnicima kao što su Leonidas Kavakos, Yuja Wang, Gautier Capuçon, Misha Maisky, Schlomo Mintz, Francois Leleux, Itamar Golan, Simon Trpčeski, Janine Jansen, Julian Rachlin, Vadim Repin, Evgeny Kissin, Antoine Tamestit, Antonio Meneses, Nikolai Lugansky…
Roman je gostujući profesor violine na Kraljevskoj glazbenoj akademiji u Londonu i ima veliko iskustvo kao pedagog. Održavao je majstorske tečajeve u SAD-u, Velikoj Britaniji, Južnoj Koreji, Japanu, Australiji, Italiji, Švedskoj, Švicarskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Izraelu, kao i na Festivalu u Verbieru gdje često nastupa kao solist s orkestrom, komorni glazbenik i recitalist.
Objavio je opsežan niz snimaka, od kojih su najznačajnija četiri CD-a na kojima je dirigirao gudačima Londonskog simfonijskog orkestra, za diskografa LSO Live (London Symphony Orchestra), kao i CD kompletnih Paganinijevih capriccia za violinu solo. Izdavačka kuća LSO Live izdat će dva nova CD-a Romana Simovića 2024. godine, na kojima je šest solo sonata za violinu Eugènea Ysaÿea i Miklósa Rósze te koncerte za violinu Béle Bartóka pod ravnanjem Sir Simona Rattlea i Kevina Johna Eduseija te Londonski simfonijski orkestar.
Roman je koncertni majstor Londonskog simfonijskog orkestra od 2010. godine.
Roman Simović svira violinu Antonio Stradivari iz 1709. koju mu je Jonathan Moulds velikodušno dao na posudbu.
