Rakursi
Naziv ciklusa Chiaroscuro svoje ishodište pronalazi u povijesti likovnih umjetnosti još u renesansi kad se pokušavaju pronaći novi načini „modeliranja“ slikarskog prizora. Kasnije se jazz glazba i likovna umjetnost prate i prožimaju, zajednički se opirući konvencijama i čvrsto zadanim okvirima, tendirajući improvizaciji i poliritmiji. Na tragu slične izmaknute dijaloške prakse nastaje i program elastičnih Rakursa koji je osmislio kustos Dalibor Prančević. U rasporedu koncerata jazz glazbe izmjenjuju se prostorno specifične intervencije četvoro umjetnika (Vedrana Perkova, Viktora Popovića, Neli Ružić, Lorena Živkovića Kuljiša) koji kao polazišnu točku koriste zgradu Hrvatskog doma, značajnog susretišta glazbe i vizualne umjetnosti.
Izložbeni program Rakursi posvećujemo Davoru Matičeviću (Split, 1945. – Zagreb, 1994.) povodom tridesete obljetnice njegova odlaska. Bio je ključna figura kustoskog rada tijekom 1970-ih i 1980-ih, temeljito proučavajući pitanja suvremene umjetnosti, a posebice ističući važnost intervencija suvremenih umjetnika u javnom prostoru. Njegov rad i projekti ostavili su dubok trag i snažan utjecaj na suvremenu umjetničku i kustosku scenu u Hrvatskoj.
***
Loren Živković Kuljiš
Tell me something I don't know (iz ciklusa Nešto za nešto)
kombinirana tehnika, dimenzije promjenljive
2024.
(postavljeno u zoni stepeništa)
Geometrija reakcije
papir, 108 x 79 cm
2024.
(postavljeno u izložbenoj dvorani drugoga kata)
***
Hrvatski dom, Tončićeva ulica 1, Split
11. svibnja 2024. – otvoreno
***
Radovi Lorena Živkovića Kuljiša mogu se pronaći u javnom prostoru grada Splita gdje se manifestiraju kao vrijedne spomeničke izjave oslobođene uobičajenih formalnih ograničenja (primjerice, Spomen ploča na boravak Sigmunda Freuda ili Spomenik Tonču Petrasovu Maroviću). Njegovo umjetničko istraživanje u Hrvatskom domu usmjereno je prema propitivanju efemernih kiparskih koncepata i njihovih vrlo elastičnih semantičkih interpretacija. Primjetno je kako se radovi često smještaju u upuštene segmente zida (kao svojevrsne prostorne negative) ili tik uz njih, naglašavajući njihovu nekonvencionalnu i ludičku komponentu.
Umjetnikove intervencije u osnovi prate ritam glazbene jazz improvizacije, uvodeći u novoobnovljenu zgradu secesijskog stila osjećaj pokretljivosti i privremenosti inspiriran fluksusom. Na primjer, role papira umetnute u horizontalne zidne niše sugeriraju neku vrstu imaginarnog govora i zajebantske šale na što upućuje aluzija na isplaženi jezik. Nadalje, drvena struktura s metalnim spojnicama obavijena prozirnom folijom, koju po vertikali obuhvaća traka prekrivena ugljenim autorovim duktusom i uhvaćena običnim hvataljkama za papir, nonšalantno se naslanja na zid te nastoji stupiti u dijalog s uramljenim crtežom koji ozbiljno istražuje odnos pozitivnih i negativnih prostornih oblika.
Kroz ovakav Lorenov intervencionistički pristup, umjetnička djela se gotovo antropomorfiziraju i postaju aktivni elementi u zgradi koju krasi svečani, ali ponešto statičan izgled te iznimna kulturna i povijesna važnost.
***
Dizajn plakata: Viktor Popović
Varaždinski komorni orkestar & Marta Hut, sopran
Varaždinski komorni orkestar svojom tridesetom sezonom nastavlja višestoljetnu tradiciju komornog i orkestralnog muziciranja u Varaždinu. Središnja djelatnost orkestra je ciklus od pet premijernih pretplatničkih koncerata u koncertnoj dvorani HNK-a u Varaždinu, kao i redovito sudjelovanje na Varaždinskim baroknim večerima. Orkestar godišnje ima i desetak koncerata diljem Hrvatske, te gostuje u nizu europskih zemalja. Varaždinski komorni orkestar je snimio tri CD-a s maestrom Pavlom Dešpaljem, koji je bio počasni član orkestra te dirigent i umjetnički voditelj završnog koncerta svake sezone. Orkestar dodjeljuje po jedan koncert kao nagradu mladim glazbenicima na natjecanjima, a s učenicima varaždinske Glazbene škole svake godine održi dva koncerta. U povodu desete obljetnice 2004. godine izdana je monografija "Varaždinski komorni orkestar (1994.-2004.)" s prigodnim CD-om, a 2014.godine uz dvadesetu obljetnicu monografiju „Varaždinski komorni orkestar – Dva desetljeća entuzijazma“. Iako nastupa i bez dirigenta težeći prvenstveno kvaliteti, orkestar je surađivao s dirigentima - uglednim umjetnicima kao što su to Milan Horvat, Kazusi Ono, Vjekoslav Šutej, Uroš Lajovic, Vladimir Kranjčević, Ivo Lipanović, Zoran Juranić, Ivo Repušić, Valentin Egel i drugi. Uz orkestar su kao solisti nastupali eminentni instrumentalisti i pjevači, poput Ruže Pospiš-Baldani, Dubravke Tomšič-Srebotnjak, Dunje Vejzović, Višnje Mažuran, Monike Leskovar, Renate Pokupić, Radovana Vlatkovića, Davida Geringasa, Valtera Dešpalja, Petera Soavea, Ivane Lazar i drugih. Uz stalne koncert majstore (Jože Haluza, Dunja Bontek, Ivana Penić-Defar) orkestar često angažira i goste-koncert majstore, pa su to bili L. Spierer, C. Mackintosh, T. Smirnova, A. Ivić, B. Martinić, M. Korunić, L. Honda-Rosenberg i drugi. Orkestar je dobitnik nagrada Varaždinskih baroknih večeri Ivan Lukačić i Jurica Murai, nagrade HDGU Milka Trnina, nagrade Dubrovačkog ljetnog festivala Orlando, nagrade „Judita“ Splitskog ljeta, kao i Plakete grada Varaždina.
Sopranistica Marta Hut (rođena Musap) rodila se u Zadru 1990. godine. 2007. godine sudjeluje na Regionalnom natjecanju pjevača u Šibeniku te osvaja 2. nagradu. Svega godinu dana nakon toga održava svoj prvi veći samostalni koncert kao solistica u Faureovom „Requiemu“ u Zadru povodom obilježavanja 100-te godine postojanja HPGD „Petar Zoranić“, uz pratnju Pavla Mašića na orguljama te pod ravnanjem Jurice Šoše. Sa svojih 18 godina upisuje Muzičku akademiju u Zagrebu te magistrira (cum laude) na odsjeku solo pjevanja u klasi prof. Martine Gojčeta – Silić. U prosincu 2010. godine sudjeluje na koncertima mladih opernih pjevača „Hommage à Milka Trnina“, HNK Zagreb. 2011. godine debitirala je u ulozi „Mercedes“ u sklopu studentskog projekta „Carmen“ na Muzičkoj akademiji (KDVL) , koji je dobio i Rektorovu nagradu. U travnju 2012. godine, nastupila kao solistica u izvedbi „Sedam posljednjih Kristovih riječi na križu“ Josipa Magdića (muzej Mimara, Zagreb). U ožujku 2013. godine, igra ulogu jednog od paževa u Wagnerovoj operi „Lohengrin“ pod ravnanjem Mo. Nikše Bareze u HNK Zagreb koja se izvela i u koncertnoj dvorani „Cankarjev dom“ u Ljubljani. U ožujku 2014. godine, pobijedila je na „Natjecanju mladog pjevača godine“ u sklopu ciklusa „Molto Cantabile 2“ ( Muzej Mimara; Koncertna produkcija Zagreb). U srpnju 2015. godine nastupila je kao jedan od solista na otvaranju “Glazbenih veceri u Sv. Donatu” uz Filharmonijski orkestar sjeverne Češke pod ravnanjem dirigenta Alfonsa Scarana. Redovito nastupa u Zadru kao solistica u pratnji Zadarskog komornog orkestra i pod ravnanjem Mo. Pavla Dešpalja. Na tim koncertima imala je čast praizvesti Dešpaljeve gudačke instrumentacije pjesama B. Berse i V. Lisinskog. Zadnjih 5 godina živi i obogacuje svoju koncertnu praksu u Kraljevini Nizozemskoj. Tako je dosad nastupila u Rotterdamu, Den Haagu, Delftu, Zwolle, Rijswijku, Bredi. 2016. god. (Breda, Nizozemska) nastupila u operi “Suor Angelica” kao nositeljica glavne uloge u reziji Michaela Znanieckoga. U godini 2016./17. bila je student “International Studio of Vocal Arts” u klasi profesora Jamesa McCraya. Do početka 2021. god., usavrsava svoje pjevačko umijece kod prof. Ire Siffa u Amsterdamu. U veljači 2020. nastupila je kao solist uz Zagrebačku Filharmoniju pod ravnanjem Mo. Ive Lipanovića u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a u srpnju 2020. nastupila je kao solist na svečanom otvorenju Glazbenih večeri u Sv. Donatu pod ravnanjem Mo. Ivana Repušića te uz pratnju Simfonijskog orkestra Hrvatske radio televizije uz direktan prijenos HTV-a. Sudjelovala na seminarima poznatih svjetskih pjevača i pedagoga kao što su Roberta Alexander, Jard van Nes i drugi.
Sa zadovoljstvom najavljujemo koncert Castle Singersa i komornog orkestra Kammerstreicher, glasovitih ansambala Wartburg Collegea iz SAD-a, koji će se održati 8. svibnja u koncertnoj dvorani Ive Tijardovića Hrvatskog doma u Splitu.
Kammerstreicher je jedan od četiri ansambla Wartburg Collegea koji redovito odlaze na nacionalne i međunarodne turneje. Sastav je 2014. godine osnovao dr. Daniela Kaplunasa, a sada ga vodi dr. Rebecca Nederhiser, koja dirigira i Simfonijskim orkestrom Wartburga (Wartburg Community Symphony Orchestra). Ime orkestra je posveta Wartburgovom bogatom njemačkom nasljeđu – u prijevodu „komorni gudači“ – a također proizlazi iz želje sastava da preoblikuje očekivanja o tome što komorni orkestar može biti i raditi. Ansambl je sastavljen od ponajboljih studenata gudaćih glazbala Wartburg Collegea, uključujući i članove novoosnovanoga Gudačkog kvarteta sv. Jurja (St. George String Quartet). Njihov repertoar uključuje glazbena djela nastala u rasponu od baroka do današnjih dana.
Wartburg College Castle Singersi sinonim su za glazbenu izvrsnost od svoga utemeljenja 1950. godine. Danas, pod ravnanjem dr. Nicki Bakko Toliver, ovaj komorni ansambl nastavlja njegovati raznovrstan repertoar, od Byrda do The Beatlesa i šire. Sastavljen od vještih pjevača ansambl je posvećen izvođenju kvalitetne zborske literature, jednako stare i nove, koje se odlikuje fleksibilnošću, izdržljivošću i dramatičnim žarom.
Često nastupaju diljem Sjedinjenih Američkih Država, a putuju i izvan granica svoje domovine pa su tako na prethodnim međunarodnim turnejama gostovali u zemljama zapadne i istočne Europe, Skandinavije, Bliskog istoka, Kariba, Latinske Amerike te u Australiji i Francuskoj Polineziji, a ovog svibnja nastupit će i pred splitskom publikom.
Ulaz na koncert je besplatan.
"Autobiografija u glazbenoj formi", tako se katkad opisuje Šest sonata op. 27 Eugènea Ysaÿea (1858.-1931.), belgijskog violinista i skladatelja, najcjenjenijeg virtuoza svog vremena, koji u sonatama iz opusa 27 upisuje ne samo one glazbene misli i tehničke probleme koji su ga intrigirali, već dokumentira najbolje od violinističkog umijeća početka 20. stoljeća.
Rođen u Liègeu, Ysaÿe najvažnije znanje o instrumentu dobiva od svog oca, a ubrzo se probivši u prvi red najboljih mladih violinista, studira kod violinskih virtuoza Henryka Wieniawskog i Henrija Vieuxtempsa. Razvija osebujnu tehniku koja podrazumijeva elegantan, puni ton koji se dobiva dugim potezom gudala, preciznom tehnikom lijeve ruke, te gudačom tehnikom pomicanja cijele podlaktice dok su ručni zglob i gornji dio ruke mirni.
Svojim životom i djelovanjem premošćujući velike glazbene ere, od romantizma do avangarde prvih desetljeća 20. stoljeća, Ysaÿe je bio u doticaju s velikanima romantizma, poput Josepha Joachima, Franza Liszta, Clare Schumann, Antona Rubinsteina, kao i s francuskim romantičarima i modernistima, koji su neka od svojih djela posvetili njemu: Césarom Franckom, Camilleom Saint-Saënsom, Ernestom Chaussonom i Claudeom Debussyjem, a čija je glazba ujedno utjecala na njegovo vlastito stvaralaštvo. Iako skroman u pogledu vlastitih kompozicija, koje je vrlo rijetko uvrštavao na svoje recitale, većina ih postaje standardnim i nezaobilaznim dijelom violinističkog repertoara.
U svojim sonatama iz opusa 27 Ysaÿe je želio predstaviti evoluciju violinističke tehnike i referirati se na suvremenost i budućnost violinističke umjetnosti, nadahnjujući se i posvećujući djela različitim suvremenim virtuozima. Ove sonate do danas predstavljaju jedan od največih tehničkih izazova na violinističkom repertoaru. Ipak, Ysaÿev cilj bili su "emocija, poezija, srce".
Poticaj je dobio nakon što je slušao izvedbu Josepha Szigetija Bachove Sonate za violinu solo u g-molu (BWV 1001). Skicirao je ideje za svih šest sonata u samo jednom danu, tijekom srpnja 1923. godine, dovršivši ih tijekom iduće godine. Prvu sonatu u g-molu posvećuje upravo Josephu Szigetiju, velikom mađarskom virtuozu, dugogodišnjem profesoru u Ženevi, koji je među ostalim praizveo Prokofjevljev Prvi violinski koncert. Sonata je u istom tonalitetu kao i Bachova, a u njoj se već javljaju odlike koje karakteriziraju cijelu zbirku: puno dvohvata, trohvata i četverohvata, u kojima je često neki ton posebno naglašen. Katkad se javljaju ulomci nalik Bachu, posebno u intrigantnim kromatskim pasažama. Početni stavak završava neobičnim tremolo sul ponticello i finalnom molskom tercom. I naredni stavci donose udaljene reference na Bacha; nakon nježnog Fugata slijedi skercozni treći stavak skladan u B-duru, dok je Finale gigue pun kontrasta i raskošnog, svečanog raspoloženja. Druga sonata u a-molu pisana je za Jacquesa Thibauda, jednog od najvećih francuskih violinista, ujedno Ysaÿevog dobrog prijatelja. Prvi stavak, Obsession, referira se na Thibaudovo usviravanje preludijem iz Bachove Partite u E-duru (BWV 1006). Cijeli stavak Malinconia svira se con sordino, a Danse des ombres uključuje motiv sekvencije Dies irae, nakon čega slijedi šest varijacija. Les furies su trebale isprovocirati Thibauda, poznatog po slatkom i elegantnom tonu i zaziranju od bilo kakve grubosti. Treća sonata u d-molu posvećena je slavnom rumunjskom violinistu i skladatelju Georgeu Enescuu, koji je nadahnuće crpio iz rumunjskog folklora, a također vrhunski interpretirao Bacha i suvremene skladatelje. Spoj tradicionalnih pasaža i divljih foklornih ritmova i melodija otkriva se u ovoj jednostavačnoj sonati, podnaslovljenoj Ballade. Četvrtu sonatu u e-molu posvećuje austrijskom virtuozu Fritzu Kreisleru, za kojega je Elgar skladao svoj Violinski koncert, a koji je osim standardnog i suvremenog repertoara, izvodio i vlastite skladbe, virtuozne minijature po uzoru na barokne skladatelje. Zbog toga Ysaÿe za njega sklada imitaciju baroka u tri stavka – Allemanda, Sarabande i Finale. Petu sonatu u G-duru posvećuje svom omiljenom studentu, Mathieuu Crickboomu, koji s Ysaÿeom svira u njegovom kvartetu i kasnije podučava violinu u Liègeu. Oba stavka su rustikalnog raspoloženja, puna vedrine i plesne zaigranosti. Šesta sonata u E-duru pisana je za Manuela Quirogu, španjolskog violinista koji je Ysaÿea podsjećao na Sarasatea i njegov slatki, jasni ton i besprijekornu tehniku. Španjolski elementi tanga i habanere čuju se u jedinom stavku sonate, ispunjenom raznolikim tehničkim zahtjevima koji zahtijevaju veliku izvođačku bravuru.
Zrinka Matić
***
Briljantna virtuoznost i prirođena muzikalnost Romana Simovića, potaknuta neograničenom maštom, odvele su ga na sve kontinente, gdje je nastupao na mnogim vodećim svjetskim pozornicama uključujući Carnegie Hall, Veliku dvoranu Konzervatorija Čajkovski, Koncertnu dvoranu Marijinski teatra u Sankt Peterburgu, Grand Operu u Tel Avivu, Dvoranu Victoria u Ženevi, Rudolfinum u Pragu, Dvoranu Barbican centra u Londonu, Umjetnički centar u Seulu, Dvoranu Rahmanjinov u Moskvi, da spomenemo samo neke.
Roman Simović je dobitnik nagrada na brojnim međunarodnim natjecanjima među kojima su: Premio Rodolfo Lipizer (Italija, prvonagrađeni i dobitnik 12 nagrada publike), Međunarodno violinističko natjecanje Tibor Varga Sion Valais (Švicarska), Međunarodno natjecanje Yampolsky (Rusija) i Međunarodno violinističko natjecanje Henryk Wieniawski (Poljska), što ga svrstava među najistaknutije violiniste njegove generacije.
Kao solist, Roman je nastupao s vodećim svjetskim orkestrima, među kojima su Londonski simfonijski orkestar, Simfonijski orkestar Marijinski teatra, Orkestar Teatro Regio Torino, Simfonijski orkestar Nova Scotia (Kanada), Camerata Bern (Švicarska), Camerata Salzburg (Austrija), Praška filharmonija… s dirigentima kao što su Valery Gergiev, Antonio Pappano, Daniel Harding, Gianandrea Noseda, Kristian Järvi, Sir Simon Rattle, Jiří Bělohlávek, Pablo Heras-Casado i brojni drugi.
Traženi umjetnik, Roman Simović nastupa na raznim istaknutim festivalima kao što su Festival Verbier, Festival Bijele noći u Sankt Peterburgu, Transsibirski umjetnički festival Vadima Repina, Uskrsni festival Valeryja Gergieva u Moskvi, Dubrovačke ljetne igre, Festival Kotor Art u Crnoj Gori, festivali BEMUS i NOMUS u Srbiji, Sion Valais Švicarska, Norveški festival Bergen, Moskovska zima u Rusiji, Festival Portogruaro u Italiji, Glazbeni festival Granada u Španjolskoj, surađujući s renomiranim umjetnicima kao što su Leonidas Kavakos, Yuja Wang, Gautier Capuçon, Misha Maisky, Schlomo Mintz, Francois Leleux, Itamar Golan, Simon Trpčeski, Janine Jansen, Julian Rachlin, Vadim Repin, Evgeny Kissin, Antoine Tamestit, Antonio Meneses, Nikolai Lugansky…
Roman je gostujući profesor violine na Kraljevskoj glazbenoj akademiji u Londonu i ima veliko iskustvo kao pedagog. Održavao je majstorske tečajeve u SAD-u, Velikoj Britaniji, Južnoj Koreji, Japanu, Australiji, Italiji, Švedskoj, Švicarskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Izraelu, kao i na Festivalu u Verbieru gdje često nastupa kao solist s orkestrom, komorni glazbenik i recitalist.
Objavio je opsežan niz snimaka, od kojih su najznačajnija četiri CD-a na kojima je dirigirao gudačima Londonskog simfonijskog orkestra, za diskografa LSO Live (London Symphony Orchestra), kao i CD kompletnih Paganinijevih capriccia za violinu solo. Izdavačka kuća LSO Live izdat će dva nova CD-a Romana Simovića 2024. godine, na kojima je šest solo sonata za violinu Eugènea Ysaÿea i Miklósa Rósze te koncerte za violinu Béle Bartóka pod ravnanjem Sir Simona Rattlea i Kevina Johna Eduseija te Londonski simfonijski orkestar.
Roman je koncertni majstor Londonskog simfonijskog orkestra od 2010. godine.
Roman Simović svira violinu Antonio Stradivari iz 1709. koju mu je Jonathan Moulds velikodušno dao na posudbu.
KONCERT GRADSKOG ZBORA „BRODOSPLIT“
HOMMAGE JAKOVU GOTOVCU
Gradski zbor „Brodosplit“ i Hrvatski dom prigodom blagdana sv. Dujma poklanjaju svojim sugrađanima glazbeni specijalitet – hommage Jakovu Gotovcu, jednom od najvećih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća čija glazba nosi moćna obilježja ovdašnjeg dinarskog folklora, baš kao i mediteransku raspjevanost prožetu senzibilnošću.
Maestro Vlado Sunko, koji već 35 godina predvodi najtrofejniji hrvatski amaterski muški zbor „Brodosplit“, pomno je odabrao repertoar koji će dočarati autentičnost i raznovrsnost bogatog Gotovčeva opusa te, uz svima prepoznatljive narodne pjesme iz Dalmacije poput „Omili mi u selu divojka“ i „Dobra večer, uzorita“ i prepoznatljive arije Mile sa Završnim zborom iz opere „Mila Gojsalić“ i „Himne slobodi“, oživjeti neka kompleksna i rijetko izvođena antologijska djela hrvatske glazbe „Jadovanka za teletom“ i „Koleda“. Kako bi Gotovčeve skladbe odjeknule Hrvatskim domom u svojoj punoj moći, interpretativnoj vokalnoj snazi Brodosplitovaca u završnici koncerta pridružit će se instrumentalisti, a sve pod dirigentskom palicom maestra Vlade Sunka. Instrumentalni ansambl čine: klarineti: Ivana Bandalo, Igor Ivanović, Sandra Bedenik; fagoti: Tomislav Kurte, Krsto Petijević; kontrabas: Pjero Malkoć te timpani: Boris Žuvela.
Večer skrojenu od nota i fotografija, preplavljenu emocijama i reminiscencijama, moderirat će Herci Ganza.
Ulaz je besplatan uz ulaznicu koju treba pravovremeno predići u uredu poslovne tajnice Hrvatskog doma Split (4. kat) od srijede 24. travnja pa do nestanka pozivnica, svaki radni dan od 9 do 15 sati.
Oridano Trio sastav je koji iz nastupa u nastup čini sve da zadovolji (zahtjevnu) jazz publiku Hrvatske i inozemstva. Pri tom pothvatu uvijek koriste iskušane metode, neke od njih su šarm, rafiniranost i virtuozitet.
Oridano Trio njeguje gypsy jazz u maniri čuvenog Djanga Reinhardta ali s izrazitim osobnim pristupom - nečim što ih čini apsolutnim miljenicima publike i neupitno svrstava u sam vrh predstavnika ovog žanra u Hrvatskoj.
Na repertoaru su autorska glazba, glazba Djanga Reinhardta te ostale gypsy jazz uspješnice koje su s godinama postale dio kanona.
Članovi sastava
Orjen Riđanović (lead gitara)
Hrvoje Sudar (ritam gitara)
Vjekoslav Crljen (kontrabas)
Zbor mladih Rajnske nacionalne opere u Strasbourgu (Maîtrise de l'Opéra national du Rhin, na francuskom) je na turneji u Sloveniji i Hrvatskoj tijekom travnja 2024. Donijet će, uz najbolju francusku zborsku glazbu Debussyja i Duruflé, glazbu iz mnogih kultura diljem svijeta - na svahiliju, sirijskom, latinskom, engleskom pa čak i na nekim izmišljenim jezicima, poput djela Karla Jenkinsa. Splitska će publika moći čuti njihove dinamične glasove, kao i glasove Zbora OŠ Ravne njive - Neslanovac. Program također uključuje klasične izvatke iz Bacha, pa čak i neke superpozicije kontrastnih melodija, uključujući Bachovu glazbu i melodije koje je proslavio Elvis Presley.
Glazba kao posrednik, u koju je utkana memorija, uspomene na učitelje, na suradnje sa skladateljima i drugim glazbenicima – ideje su to koje su nadahnule izbor programa flautistice Ane Domančić i harfistice Mirjam Lučev-Debanić, nazvan Memento. Program seže od sasvim osobnih sjećanja - na profesorice, flautisticu Tinki Muradori i harfisticu Rajku Dobronić, putem glazbe koja im je posvećena (skladatelja Zvonimira Markovića i Anđelka Klobučara, koji je bio i profesor Ane Domančić), ili sjećanja na umjetničke suradnje s gitaristom Goranom Listešom putem Piazzolline Povijesti tanga (originalno za flautu i gitaru), do sjećanja utkanih u samu glazbu, poput reminiscencija na Rossinija u Chopinovoj skladbi ili Bizeta u glazbi Françoisa Bornea.
Marcel Tournier (1879.-1951.) rođen je u obitelji graditelja žičanih instrumenata, postavši harfist i skladatelj koji je napisao niz važnih skladbi za taj instrument. Predavao je na Pariškom konzervatoriju od 1912.-1948., naslijedivši na tom mjestu svog bivšeg učitelja, slavnog Alphonsea Hasselmansa. Njegova djela ispunjena su virtuoznim arpeggima, koji su prepoznatljivi znak harfističkog umijeća. Stil je bio tipičan za to doba, na tragu impresionizma Ravela i Debussyja. Impresionistička harmonija tek je naslućena u Dvama romantičnim preludijima op. 17, originalno skladanima za violinu i harfu 1909. godine, čiji je jezik romantičan i harmonijski bogat, nostalgično prizivajući prošla vremena.
Na razmeđu erudicije i čistog užitka muziciranja, glazba skladatelja i orguljaša Anđelka Klobučara (1931.-1916.) zauzima poseban prostor u povijesti hrvatske glazbe. Oblikovana snažnim utjecajima najnaprednijih glazbenih strujanja 20. stoljeća, a potom prelivena u kalup jedinstvenog glazbenog senzibiliteta, u njoj izražajna nekompromisnost i prijemčivost kod publike nisu žrtvovane jedna nauštrb druge. Većinu djela, njih oko tri stotine napisao je po narudžbi izvođača. Te skladbe su utoliko i otisci onih za koje su pisane, poput Triju stavaka za flautu i harfu, posvećenih 1970. godine vodećim hrvatskim umjetnicama, Tinki Muradori i Rajki Dobronić. Virtuozno djelo donosi postimpresionističku fantaziju ispunjenu arabeskama dvaju instrumenata koji grade ambivalentan svijet, građen od dvaju prostora koji jedva da se dotiču, ali čiji se harmonijsko-tonalitetni sudar doživljava kao prirodan spoj.
Zvonimir Marković (1925.-1986.) svoj glazbenički put počinje kod violončelista Antonija Janigra, izgradivši karijeru kao violončelist orkestra HNK Zagreb, Simfonijskog orkestra RTV Zagreb, Simfonijskog orkestra u Kairu, te kao komorni glazbenik. Kompoziciju je učio privatno kod Albea Vidakovića, te je ostavio oko stotinu pedeset djela, od komornih pa do orkestralnih i zborskih partitura, koje su izvodili ansambli ondašnje RTV Zagreb. Prepoznat je rafiniran tretman njegove komorne instrumentacije, kao i novoimpresionistička narav njegovih suzvučja. Ona posebno dolazi do izražaja u fluidnom ozračju skladbe Memento, posvećene flautistici Tinki Muradori. Premda originalno skladana za flautu i klavir, ova je skladba izvođenija u verziji za flautu i harfu.
Američki skladatelj Vincent Persichetti (1915.-1987.) bio je jedan od najutjecajnijih profesora na glasovitoj njujorškoj Školi Julliard. U njegovoj su klasi bili skladatelji poput Philippa Glassa, Stevea Reicha, Lowella Liebermana, Einojuhanija Rautavaare ili Lea Brouwera. Sam je vrlo rano počeo skladati, a njegov opus među najznačajnijim je u američkoj glazbi 20. stoljeća, obuhvaćajući žanrove od glazbe za klavir, preko raznolikog komornog opusa, do koncertantne i simfonijske glazbe. Počeo je skladati na tragu Stravinskog, Bartóka i Coplanda, koristeći različite dostupne skladateljske tehnike. U nizu od petnaest serenada istražuje razne komorne glazbene kombinacije. Serenadu br. 10 gradi od niza kratkih stavaka upečatljivih melodija, koje istražuju srodnost flaute i harfe, donoseći reminiscencije raznih stilova i razdoblja.
Jedan od najznačajnijih francuskih skladatelja prve polovice 20. stoljeća, Jacques Ibert (1890.-1962.) ostavlja raznolik i stilski eklektičan opus, ostajući na tragu francuskih romantičnih i impresionističkih uzora. Entr'acte jedno je od najprepoznatljivijih njegovih djela, u kojem odjekuje fascinacija francuskih skladatelja Belle-Époque španjolskom glazbom. Nastala je 1935. kao ulomak za scensku glazbu izvedbe drame Pedra Calderona El médico de su honra, a živahni pokret nadahnjuje se glazbom flamenca i strastvenim udaranjem nogu plesača.
Najveći romantični pijanist i jedan od najvažnijih i najinovativnijih skladatelja svoga vremena, Frédéric Chopin (1810.-1849.) uz neprocjenjivo vrijedan opus za klavir, sklada manji broj djela namijenjen drugim instrumentima. Varijacije na Rossinijevu temu Non più mesta iz opere Pepeljuga nastale su 1824., najvjerojatnije za skladateljeva oca koji je svirao flautu. Djelo je otkriveno tek stoljeće nakon Chopinove smrti. Varijacije kao žanr su pripadale briljantnom stilu, u kojem se trebala pokazati virtuoznost izvođača. Ova mladenačka skladba jedino je sačuvano Chopinovo djelo, u kojemu je Chopinova imaginacija namijenjena još jednom instrumentu uz klavir. Operna glazba, posebno velikog talijanskog majstora kojemu se Chopin naročito divio, ostavila je osobit trag na Chopinov stil ukrašavanja, čiji je izvor upravo u opernim fioriturama.
Briljantne fantazije na operne teme bile su jedan od omiljenih žanrova devetnaestog stoljeća. Od praizvedbe 1875. godine, opera Carmen Georgesa Bizeta postaje najpopularnijim izvorom prekrasnih tema za fantazije instrumentalnih virtuoza. Jedan od njih je i flautist François Borne (1840.-1920.), prvi flautist opere u Bordeauxu i profesor na Konzervatoriju u Toulouseu. Njegova najpoznatija kompozicija, Briljantna fantazija na teme opere Carmen, svjedoči o njegovoj ekspertnoj tehnici, kombinirajući virtuozno pisanje za instrument i osjećaj za raskošne ritmove i strastvene melodije Bizetove opere.
Zrinka Matić
ANA DOMANČIĆ rođena je u Hvaru. Diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Tinke Muradori. Magisterij nastavlja na Visokoj školi za glazbu i umjetnost u Stuttgartu kod K. Schochowa i A. Nicoleta. Doktorat stječe u SAD-u, kao Fulbrigthova stipendistica u klasi B. Johnsona na Peabody School of Music na Univerzitetu Johns Hopkins u Baltimoreu. Usavršava se kod S. Gazzellonija i Conrada Klemma, te kao dobitnica francuske državne stipendije na Conservatorie National Superieur u Parizu u klasi A. Mariona. Kao solistica nastupa uz različite orkestre i ansamble u Hrvatskoj i inozemstvu. Snimila je niz nosača zvuka, a posebno se ističe album s kompletnim opusom za flautu Borisa Papandopula, povodom stote obljetnice njegova rođenja 2006. godine. Profesorica je na UMAS-u u Splitu, te vodi seminare u Hrvatskoj, Francuskoj, Italiji, Sloveniji, Grčkoj, BiH i dr.
MIRJAM LUČEV-DEBANIĆ školovanje započinje u Splitu kod Dunje Lučev, a studij nastavlja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Rude Ravnik-Kosi. Usavršava se kod Isabelle Moretti u Francuskoj te Patrizije Tazzini u Italiji. Solo harfistica Zagrebačke filharmonije postala je 1993. godine, a od 2006. docentica je za harfu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Hvaljene solističke nastupe održava s hrvatskim i inozemnim orkestrima i komornim ansamblima u Hrvatskoj i inozemstvu. Od nastupa posebno izdvaja hrvatsku praizvedbu Koncerta za obou, harfu i orkestar Witolda Lutosławskog 1996., uz oboista Branka Mihanovića, te praizvedbu skladbe Nešto lijepo za harfu i gudački orkestar Tomislava Uhlika, koja joj je ujedno i posvećena. Njezine izvedbe zabilježene su na nekoliko nosača zvuka, od kojih se ističu Homage à Boris Papandopulo, Nino Mazzoni: Composizioni per flauto e arpa, Harfa i Nešto lijepo, na kojima predstavlja vrhunce harfističke literature.
Fotografije - Denis Stosic
