Mezzosopranistica Jelena Kordić studirala je u klasi Martine Zadro na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i polazila je satove kod Ruže Pospiš Baldani. Trenutačno pohađa satove kod Shermana Lowea i Allison Oakes. Do sada je nastupala u brojnim opernim ulogama u prestižnim europskim opernim kućama kao što su Njemačka opera u Düsseldorfu, Semperopera u Dresdenu, Latvijska nacionalna opera u Rigi, Državno kazalište u Braunschweigu, Litavsko nacionalno kazalište u Vilniusu, HNK u Zagrebu te u dvorani Concertgebouw u Amsterdamu. Od 2018. članica je Nacionalnog kazališta u Mannheimu. Među brojnim koncertnim nastupima ističu se oni uz Luksemburšku filharmoniju, Zagrebačku filharmoniju te uz Simfonijski orkestar HRT-a u Verdijevu Rekvijemu pod ravnanjem Plácida Dominga. Zapaženi su i njezini gala koncerti u Meksiku i Weimaru i turneja po Južnoj Koreji.

Gruzijski tenor Irakli Kakhidze stekao je glazbeno obrazovanje na konzervatoriju u rodnom gradu Batumiju, diplomirao 2005. godine, a pohađao je i majstorske tečajeve kod Lea Nuccija i Ruggera Raimondija. Nakon studija bio je član opernog studija Državnog glazbenog centra u Batumiju, gdje je odigrao širok raspon uloga u operama Verdija, Puccinija, Donizettija, Mascagnija, Bizeta i Mozarta. Dobitnik je nagrade Gruzijskog kazališnog društva za ulogu Turiddua u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani i laureat je natjecanja Lado Atanéli. Godine 2014. bio je finalist Paris Opera Awards. Od 2011. do 2013. bio je član Centre National d'Artistes Lyriques (CNIPAL) u Marseilleu i Avignonu, a od sezone 2017./2018. član je ansambla Nacionalnog kazališta u Mannheimu. Gostujući angažmani odveli su ga u operne kuće u Nanyju, Bordeauxu, Tbilisiju, Dortmundu, Kielu, Weisbadenu, Bergenu, Rigi, Helsinkiju, Hong Kongu i Daeguu (Južna Koreja).

Njemački pijanist i dirigent Elias Corrinth od kolovoza 2022. angažiran je kao glazbeni asistent i pijanist u prestižnoj Državnoj operi u Berlinu, i to na poziv generalnog glazbenog ravnatelja, maestra Daniela Barenboima. Godine 2016., nakon studija u Leipzigu, Zürichu i San Franciscu, pridružio se Nacionalnom kazalištu u Mannheimu gdje je bio dirigent i asistent glazbenog ravnatelja Alexandra Soddyja. Njegov repertoar  dirigenta obuhvaća djela od barokna do suvremene glazbe, a u fokusu njegova djelovanja kao pijanista, vokalnog pedagoga i istraživača glazba je Richarda Wagnera. Pobjednik je natjecanja Richard Wagner u Leipzigu 2014. i bio je asistent na festivalu u Bayreuthu 2019. godine. Surađivao je s dirigentima kao što su Christian Thielemann, Simone Young i Valerij Gergiev.

Opera La favorita (Favoritkinja) Gaetana Donizzetija (1797. - 1848.) iz 1840. govori o romantičnim borbama kralja Kastilje, Alfonsa XI., i njegove ljubavnice, favorite (omiljene) Leonore, u pozadini političkih lukavstava maurske Španjolske i života Katoličke Crkve.

Leonore je zaljubljena u Fernanda, bivšeg novaka u samostanu, sada časnika u španjolskoj vojsci. Fernanda kralj nagrađuje za iskazanu hrabrost u borbi, a ne znajući da je ona kraljeva favorita, Fernand traži Leonorinu ruku - kralj mu je daje. Leonore je spremna žrtvovati vlastitu sreću kako bi usrećila Fernanda i odluči mu reći istinu, što govori u ariji iz 3. čina Oh, mio Fernando... Scritto é in ciel! (O moj Fernando... Zapisano je na nebu!).

Glavno je lice opere Traviata Giussepea Verdija (1813. - 1901.), praizvedene 1853., Violetta Valéry, milosnica bogataša koja slučajno susreće mladića Alfreda s kojim doživi iskrenu ljubav, a zatim ju gubi zbog nemilosrdnih predrasuda. Na kraju umire u siromaštvu, napuštena i shrvana bolešću.

U ariji Oh mio rimorso (Oh moje grizodušje) iz 3. čina opere Alfreda muči grižnja savjesti i on se zaklinje da će oprati sramotu što je toliko neuk. Odmah odlazi u Pariz kako bi spriječio Violettu da proda svoje stvari.

Vječno aktualna opera Carmen (praizvedena 1875.) Georgesa Bizeta (1838. - 1875.) o ljubavi i slobodi vrlo je dobro poznata i onima koji nisu uobičajena operna publika, ponajviše zbog strastvene ljubavne priče, blistavo napisanih arija i prizora koji suptilno citiraju španjolski folklor.

Nakon što je Carmen uhićena zbog tučnjave s drugom djevojkom u tvornici cigareta, Don Joséu je dodijeljen nadzor nad njom. U znamenitoj seguidilli iz 1. čina Près des remparts de Séville (U blizini zidina Seville) Carmen pjeva kako želi ići u gostionicu  prijatelja Lilliasa Pastie i insinuira kako bi voljela da Don José pođe s njom.

U završnom velikom duetu između Don Joséa i Carmen C'est toi?.. C'est moi! (Jesi li ti? Ja sam!) u 4. činu opere, Carmen konačno priznaje svoju ljubav prema Toreadoru, a Don José je probode izjavljujući joj svoju ljubav.

Melodrama u tri čina L'Arlesiana talijanskog skladatelja Francesca Cilee
(1866. - 1950.) nastala je 1897. prema libretu Leopolda Marenca i govori o ljubavnoj priči Federica koji je opsesivno zaljubljen u djevojku iz Arlezije koja, iako se nikada ne pojavljuje na pozornici, postaje protagonistica djela.

Federico očajava zbog svoje izgubljene ljubavi u ariji iz 2. čina È la solita storia del pastore (To je uobičajena priča o pastiru), poznatoj i kao Lamento di Federico (Federicova tužaljka).

Pojedini ulomci iz opera i glazbenih drama Richarda Wagnera (1813. - 1883.) pronašli su svoje mjesto i na repertoaru mnogih velikih pijanista zahvaljujući ponajprije briljantnim transkripcijama Franza Liszta. Večeras, vjerojatno po prvi put u Hrvatskoj, imate priliku poslušati Parafrazu na motive iz Wagnerove opere Tristan i Izolda, koju je sačinio Lisztov suvremenik, veliki pijanist, cijenjeni skladatelj i vješti obrađivač djela iz devetnaestoga stoljeća, Poljak Karl Tausig
(1841. - 1871.).

Mila Gojsalića povijesna je glazbena drama u tri dijela s prologom Jakova Gotovca (1895. - 1982.) za koju je libreto, prema vlastitoj istoimenoj poemi, priredio Danko Angjelinović. Gotovca je osobito nadahnula legenda o mladoj Mili Gojsalić, koja je 1530. u borbi protiv turskih osvajača hrabro žrtvovala život za slobodu Poljica. Opera je praizvedena 1952. godine.

U 3. činu Mila, smrtno ranjena, leži na stubištu svoje kuće. Dolaze Poljičani predvođeni knezom Ivanom, vojvodom Petrom i Kolumbatom: radost pobjede nad Turcima pomućena je junačkim stradavanjem kneževe kćeri. Mila se posljednjom snagom oprašta sa svima. U osvit nove zore Poljičani, tugujući nad njezinim mrtvim tijelom, ponosno prihvaćaju njezinu himnu O zemljo naša.

Premda okarakterizirana kao komorno djelo s trijumfalnim maršom, opera Aida (iz 1870.) najspektakularnija je Verdijeva opera. Radames, pobjednički egipatski ratnik zaljubljen je u Aidu, etiopsku princezu robinju. Faraonova kći Amneris planira osvojiti Radamesa što dovodi do gorkoga ljubavnog trokuta nabijenog najsnažnijim emocijama.

Radames je optužen da je Aidi odao vojne tajne i sada je u zatvoru i čeka suđenje za izdaju. Amneris ga voli i želi vjerovati da je nevin, ali ne može pomiriti silne dokaze protiv njega. U duetu iz 4. čina L'aborrita rivale a me sfuggia (Mrski mi suparnik izmiče) ona ga pozove i predloži mu da prizna zločin, a zauzvrat će ona intervenirati i spasiti ga.

Turandot je posljednja Puccinijeva opera nastala 1924. i u njoj okrutna kineska princeza Turandot prisiljava potencijalne plemenite prosce da odgovore na tri zagonetna pitanja. Već je mnoge pogubila kad se Nepoznati Princ (mladi Calaf), koji skriva svoje ime, beznadno zaljubi u princezu.

Nakon što ga robinja Liú plačući moli da ne riskira život igrajući smrtonosnu igru kako bi osvojio princezu Turandot, u ariji iz 1. čina Non piangere, Liù (Ne plači, Liù) Calaf joj nježno odgovara moleći je da ne plače.

Glasnik je upravo objavio da nitko neće spavati u gradu Pekingu dok princeza ne sazna Calafovo ime. Calaf, koji je pristao na to da ga ubiju ako Turandot prije jutra sazna njegovo ime, nije zabrinut. U čuvenoj ariji iz 3. čina Nessun dorma (Nitko ne spava) siguran je da će on biti jedini koji će otkriti svoje ime princezi, a to će učiniti tek kada dođe jutro i kada princeza pristane na to da mu postane supruga.

Najpoznatija opera Francesca Cilee zasigurno je Adriana Lecouvreur (iz 1902.). Temelji se na životu francuske glumice Adrienne Lecouvreur (1692. - 1730.). Iako su u operi neki likovi povijesne osobe, radnja je uglavnom je izmišljena.

Princessa de Bouillon čeka da Maurizio stigne na tajni sastanak. U ariji iz 2. čina Acerba voluttà (Gorka milina) ona se žali na bol koju ljubav donosi i pita se hoće li Maurizio uopće doći.

Jednočinka Cavalleria rusticana Pietra Mascagnija (1863. - 1945.), remek-djelo opernog verizma, opera je koja je na praizvedbi 1890. izazvala jednu od najvećih senzacija u povijesti opere. Ovaj scensko-glazbeni dragulj natopljen je strašću i  osvetom kao glavnim pokretačkim motivima.

Duet Tu qui Santuzza? (Ovdje si Santuzza?) iz 1. čina govori o svađi Santuzze i Turiduua ispred crkve zbog Santuzzine ljubomore.

U trenutku kada znamo da će cijela priča završiti tragedijom i suzama, Mascagni nam nudi Intermezzo sinfonico - vedrinu i ljepotu nedvojbeno jednog od najomiljenijih trenutaka u povijesti opere izvedenog na praznoj pozornici.

Operu Adel i Mara skladao je Josip Hatze (1879. - 1959.) 1932. godine pod utjecajem učitelja Mascagnija, a u njoj je opisao stvarni događaj iz splitske povijesti koji govori o nesretnoj ljubavi Adela i Mare.

Sam kraj večerašnjeg koncerta donosi poznatu himnu Splitu - uglazbljene nostalgične stihove Branka Radice u ariji Oj, Splite grade, koju Adel pjeva u 3. činu opere.

* Program u suradnji s Muzičkim biennaleom Zagreb

U suradnji s Muzičkim biennaleom Zagreb (MBZ) u Hrvatskom domu Split izvest će se djelo Semi–mono–opera, „semiopera semiseria” za jednog pjevača (tenora) i vrpcu splitskog skladatelja Silvija Foretića (1940.) koji je svoj autorski rad praizveo na MBZ-u 1979. godine. Akademik Nikša Gligo o Foretićevu opusu piše: „Njegova kompleksna umjetnička fizionomija u kojoj se skladatelj nadopunjuje svestranim izvođačem i tekstopiscem razjašnjuje odnos između brige i veselja na jasno prepoznatljiv način: Veselje je doista reakcija na brigu, ali kao svjesno suprotstavljanje. Otuda u veselju, u humoru kojim odiše Foretićeva glazba, kiseli okus stvarnosti kojoj se angažirano ruga.” Osvježeno djelo iz bijenalske baštine izvest će se u rodnom gradu skladatelja koji je, ne skrivajući autobiografske elemente u svojoj Semi-mono-operi, izjavio: „Glavni lik opere muči se sa skladanjem opere. On sjedi i, ne znam koliko dugo, desetljećima, očekuje neki znak. Sama Opera mu je rekla neka je skrije, da je ne objavljuje dok mu ona ne kaže, da će mu dati neki znak, koji On čeka, a ne dolazi. I onda mu se na kraju učini da je nešto bilo taj znak, ali traži operu koja bi bila za sve ljude, ne samo u kazalištu, zato izlazi na prozor, na balkon i usred noći počne pjevati građanima. Da neka ubuduće svi samo pjevajući razgovaraju.” Uz Ladislava Vrgoč (tenora) kao jedinog izvođača na sceni, suradnički tim na ovom projektu čine Mario Kovač (redatelj), Andreja Lipej (scenografija), Bojan Gagić (majstor svjetla) i Višeslav Laboš (majstor tona).

Silvio Foretić, enfant terrible hrvatske suvremene glazbe, 1979. napisao je djelo koje se poigrava s idejom jedne od najvažnijih klasičnih formi – operom. U Semi-mono-operi On, skladatelj, preispituje samog sebe, svoje umijeće i čeka da mu se otkrije i obrati Ona, Opera. Kroz skladateljeva unutarnja previranja i postepeno rastuću disocijaciju od konkretne stvarnosti, Ona dobiva svoj glas, ali ne pjeva samu sebe već ponavlja rastrojene skladateljeve misli kao jeka. Foretić uvodi i lik dr. Freu(n)da, koji pokušava urazumiti skladatelja da već jednom napiše tu operu i lik Susjeda, gospodina Sordinija koji se buni na buku i narušavanje noćnog mira skladateljevim slobodnim vokalnim ekspresijama; njima se pridružuju neidentificirani građani i policija koja dolazi na Sordinijev poziv pred sam kraj mono-čina. „Pustio sam da glazba teče; ima tu i rock-glazbe, ima Beatlesa – izdaleka, ima Puccinija, ne može se reći da ima, direktno, jedan smjer, nema ni citata; ima oponašanja stilova“, izjavio je Foretić, potvrđujući hipotezu Semi-mono-opere kao heterogene i sebi orijentirane skladbe koja se oslanja na postmodernističku strukturu i namiguje publici kroz suptilne operne reference.
Skladatelj Silvio Foretić (Split, 1940.) kompoziciju je studirao u klasi Milka Kelemena na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je 1963. osnovao provokativan Ansambl za suvremenu glazbu, a godine 1966. preselio se u Köln i na tamošnjoj Visokoj školi za glazbu nastavio studij kompozicije kod Bernda Aloisa Zimmermanna i elektroničke glazbe kod Herberta Eimerta. Usavršavao se kod Karlheinza Stockhausena, bio je suradnik i asistent Mauricija Kagela. Od 1974. do 2006. predavao je na Visokoj školi Folkwang u Essenu i Duisburgu. Ondje je 1982. utemeljio ansambl Fin de siècle – fin de millénaire. Nekoliko godina bio je član predsjedništva Kölnskog društva za novu glazbu te je bio umjetnički ravnatelj Glazbene tribine u Opatiji. Dobitnik je nagrade Porin za životno djelo 2021. godine.

Foretić djeluje kao skladatelj, tekstopisac te izvođač (dirigent, pijanist, pjevač) većinom vlastitih djela („Kada se moja glazba izvodi na koncertu, a da ja sam ne sudjelujem, osjećam se pomalo neobično”). Za njegov je opus iznimno važan element humora, no, kako tumači akademik Nikša Gligo, to ne bi trebalo tumačiti izrekom „udri brigu na veselje”: „Njegova kompleksna umjetnička fizionomija, u kojoj se skladatelj nadopunjuje svestranim izvođačem i tekstopiscem, razjašnjuje odnos između brige i veselja na jasno prepoznatljiv način: veselje je doista reakcija na brigu, ali kao svjesno suprotstavljanje. Otuda u veselju, u humoru kojim odiše Foretićeva glazba, kiseli okus stvarnosti kojoj se angažirano ruga.”

Tenor Ladislav Vrgoč na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu studirao je solo pjevanje najprije u klasi prof. Marije Borčić, a dvije godine prije diplome 1999. godine u klasi prof. Zdenke Zabčić Hesky. Studij opernog pjevanja nastavio je na Hochschule für Musik und Darstellende Kunst u Stuttgartu, u klasi prof. Brucea Abela i prof. Stephana Schmidta, dočim specijalistički studij solo popjevke završava u ljeto 2002. godine u klasi prof. Konrada Richtera. Privatnu poduku francuskog opernog i Lied repertoara također pohađa u Stuttgartu kod prof. France Simard – Bruse. Osim toga, intenzivnom radu na lirskom i spinto opernom fahu posvećuje se radom kod Donalda Georgea, profesora na State University of New York i Potsdam's Crane School of Music.
Nastupao je u svim većim hrvatskim gradovima kao i u inozemstvu, na brojnim koncertima i festivalima, od kojih izdvajamo Varaždinske barokne večeri, Zagrebačke ljetne večeri, Večeri u Donatu, Osječko ljeto kulture, Osječka glazbena srijeda, Klasika na Košljunu,  Dachauer Schlossfestspiele te Gothaer Sommerfestspiele. Pjevao je u brojnim kazalištima poput Playhouse on the Square Theater Memphis, Wilhelma Theater Stuttgart, Landestheater Niederbayern Passau, Ekhof Theater Gotha, Stadtheater Pforzheim, HNK Zagreb, HNK Osijek, HNK Rijeka, a u kojima je ostvario brojne uloge (izdvajamo: Tamino, Čarobna frula, Ferrando, Cosi fan tutte i Don Ottavio, Don Giovanni W.A.Mozarta; Rodolfo La Boheme i Cavaradossi, Tosca G.Pucinnia; Edgardo, Lucia di Lammermoor i Nemorino, Ljubavni napitak G.Donizettia; Trouffaldino, Zaljubljen u tri naranče S.Prokofjeva, Almaviva, Seviljski brijač G. Rossinia; Meckie Messer, Opera za tri groša Brecht/Weill; Larry, Jalta, Jalta A. Kabiljo i dr.).
Od sezone 2004./2005. na stalnom je solističkom angažmanu u Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek, ali je redoviti vanjski suradnik-solist u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Mario Kovač diplomirao je 2002. godine na odsjeku Kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti, a doktorirao 2015. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod mentorstvom dr. sc. Sibile Petlevski s disertacijom „Metodologija kazališnog rada sa slijepim i slabovidnim osobama”. Od 2000. godine radi kao profesionalni kazališni redatelj i do sada je ostvario preko osamdeset dramskih kazališnih režija.
Od glazbeno-scenskih djela valja izdvojiti mjuzikl Za dobra stara vremena Željke Ogreste i Rajka Dujmića iz 2009. godine, nominiran je i za najbolju režiju mjuzikla ili opere Nagrade Hrvatskog glumišta, zatim tango operetu Maria de Buenos Aires Astora Piazzole (u produkciji KDVL-Art Agent 2012. godine) te mjuzikl Trenk iliti Divji baron Senker-Škrabe-Mujičić za HNK Osijek 2020.
Posebna je veza Kovača i suvremenog glazbeno-kazališnog stvaralaštva, što se vidi i kroz dosadašnje suradnje upravo u produkcijama Hrvatskog društva skladatelja, Muzičkog biennala Zagreb i Cantus Ansambla, s kojima je Kovač postavio već nekoliko naslova glazbenoga kazališta – komornu operu Eto vas! Frana Đurovića (MBZ 2007.), komornu operu Renard Igora Stravinskog (Cantus Ansambl 2010.), Ljudski glas Francisa Poulanca (Cantus Ansambl 2014.) te konačno i kontroverznu operu Maršal Silvija Foretića koja je nastala u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta Split i MBZ 2011.
Za dramski program Hrvatskog radija režirao je radio drame Žena bomba Ivane Sajko, za čiju je režiju i 2004. nagrađen Nagradom Hrvatskog glumišta; zatim Sunčani grad Radovana Ivšića, Slučaj Hamlet Ane Prolić, Velika bijela zavjera Dimitrija Vojnova, Sasvim obične ludosti Petra Zelenke, Pladoiyer po piknji Milka Valenta, vlastiti tekst Kužiš spiku, Tirezijine sise Guillaumea Apollinairea, S(i)nu bez s(i)nova Srđana Sandića, Pomračenje Une Vizek te dokumentarne radio drame Ne želim biti zarobljen u sebi i Radio drama je film koji gledam sama (nominiran za nagradu Prix Europa), kao i dvadesetak kratkih formi.
S raznim bendovima i projektima izdao je desetak glazbenih albuma različitih usmjerenja, od cabaret punka do radikalne eksperimentale. Svira klavijature, teremin i razne elektroničke naprave. Redatelj je i brojnih glazbenih video spotova (Band Aid Ponos Hrvatske, Hladno Pivo, Elemental, Lollobrigida, Dosh Lee, Zebrax, Rokambol, Prosti Fucktori, The Paints i drugi).

Bečka tradicija da se Novu godinu proslavi uz prepoznatljive ritmove valcera i polki iz opusa obitelji Strauss i ostalih europskih skladatelja, proširila se na brojna europska kulturna središta. Na prvom novogodišnjem balu u organizaciji Koncertne dvorane Split naši će sugrađani dobiti priliku zaplesati na ulaštenom podiju Svečane dvorane uz glazbu orkestra koji dolazi iz srca Austrije. Dame u večernjim haljinama i gospoda u tamnim odijelima ili smokinzima, prigodna zdravica i veselo raspoloženje podsjetit će nas na neka davna, zaboravljena vremena s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Divna je to prilika da se u baštinjenom i nanovo oživljenom Hrvatskom domu počne stvarati nova splitska, novogodišnja tradicija.

Božićni koncert mladih glazbenika, studenata Umjetničke akademije u Splitu, koncert je čije se točke sastoje od raznih solo i komornih djela koja će posjetiteljima, u ovo predblagdansko vrijeme dočarati duh Božića.

U utorak 13. prosinca 2022., Svečana dvorana Hrvatskog doma Split bit će domaćin poznate međunarodne trupe Ukrainian Classical Ballet, čiji su umjetnici već dobro poznati hrvatskoj publici što potvrđuju rasprodane predstave diljem Hrvatske.  Grad Split će ovim projektom postati destinacija bogatija za jedinstven adventski program te iskustvo visoke umjetnosti baleta za cijelu obitelj.

Adventsko vrijeme posebno je svečano i priprema je za dolazak najveselijeg blagdana, Božića. U to vrijeme brojne baletne kuće izvode pred rasprodanim gledalištima balet Orašar Petra Iljiča Čajkovskog. Posebnost ove izvedbe je prilagodba programa za djecu i mlade, tako da u 45 minuta programa cijele obitelji mogu uživati u Plesu pahuljica, Španjolskom, Arapskom, Kineskom i Francuskom plesu, valceru cvijeća, te velikom pas de deux protagonista Princa i Klare. Scenografija i posebna dekoracija pretvorit će pozornicu Hrvatskog doma u pravu božićnu čaroliju, kojom će se upriličiti izgled i atmosfera samog događanja.

Ovaj program realiziran je u suradnji produkcijske kuće ARTentainment i Koncertne dvorane Hrvatski dom Split.

Izvedba je planirana u 19 sati s mogućnošću dodatne izvedbe sukladno interesu publike.

Cijena ulaznije je 100 KN / 13,27 EUR

Radujemo se vašem dolasku...

... jer glazba povezuje!

BIOGRAFIJE SOLISTA:

OLESIA SHAYTANOVA / OLESIA ŠAJTANOVA

Godine 2013. Olesia Shaytanova diplomirala je na Kijevskoj državnoj baletnoj školi s počastima. Iste je godine postala solistica Ukrajinskog nacionalnog kazališta opere i baleta, a od 2016. vodeća je balerina Litvanskog nacionalnog kazališta opere i baleta. Njezine nagrade uključuju prvu nagradu na 6. Međunarodnom baletnom natjecanju Rudolf Nureyev u Budimpešti (2013.), prvu nagradu na 4. Međunarodnom baletnom natjecanju u Istanbulu (2014.) i prvu nagradu na 5. Pekinškom međunarodnom baletnom natjecanju za plesne škole (Serija plesnih izvedbi; 2014.). ). S raznim baletnim ansamblima O. Shaytanova je nastupala u Grčkoj, Italiji, Japanu, Njemačkoj i Koreji.

Plesačica je uspješno interpretirala uloge Odette i Odile (Labuđe jezero), Plave ptice i princeze Aurore (Uspavana ljepotica), Marie (Orašar), Kitri (Don Quijote), Giselle (Giselle), Julije (Romeo i Julija), Medoea (Le Corsaire), Gamzatti i Nikiya (La Bayadere), Pepeljuge (Pepeljuga), Snjeguljice (Snjeguljica i sedam patuljaka), Paquite (Paquita).

SERGII KLIACHIN / SERGII KLJAČIN

Obrazovanje:

Kijevska državna baletna škola, 1998.-2006.

Privatna visoko obrazovna institucija

„Međunarodno Slavensko Sveučilište u Kharkivu“

Koreografski fakultet u Kijevu, smjer Koreografija, kvalifikacija „Koreograf, producent“ (klasična koreografija, nastavnik stručnih predmeta), 2007.-2011.

Radno iskustvo:

Rujan 2007. – do danas - Ukrajinsko nacionalno kazalište opere i baleta, vodeći plesač baleta

Repertoar:

Labuđe jezero – princ Sigfried; Orašar – Princ; Pepeljuga – Princ; Snjeguljica – Princ; Chopiniana – Princ; Carmen suite – Toreador; Bečki valcer – Grof Keyserling; Paquita – solist u Grand pas; Giselle – Pas de deux; Figarov pir – Cherubino; Master i Margarita – Yeshua, Faust; Orašar – Španjolski ples, Orijentalni ples, Francuski ples, Drosselmeyer Raymonda – Bernard

2006. – 2007. - Donecko nacionalno akademsko kazalište opere i baleta

U periodu 2011. – 2015. sudjelovao u turnejama po Ukrajini (La Bayadere i Paquita); Grčkoj (Snjeguljica); Japanu (Orašar); Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Kini i drugim zemljama.

Lovre Marušić svoju je međunarodnu reputaciju potvrdio osvajanjem srebrne medalje na prestižnom Međunarodnom pijanističkom natjecanju Cleveland u SAD-u 2021. godine. Dobitnik je i brojnih drugih značajnih nagrada na uglednim pijanističkim natjecanjima, među kojima se ističu prva nagrada na 20. međunarodnom natjecanju Santa Cecilia u Portu (2018.), prva nagrada na Međunarodnom natjecanju IMF u Parizu (2018.) kao i prva nagrada, nagrada žirija i nagrada publike na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Isidor Bajić u Novom Sadu (2016.). Godine 2021. postao je laureat nagrade Ivo Vuljević Hrvatske glazbene mladeži.

Prvu poduku iz klavira dobio je od Rozarije Samodol u rodnom Omišu. Na poziv slavne ruske pijanistice Natalije Trull, 2006. godine odlazi u Moskvu na Centralnu muzičku školu pri Državnom konzervatoriju Petar Iljič Čajkovski, koju je uspješno završio 2011. godine. Studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu započeo je u klasi Rubena Dalibaltayana, a nastavio i diplomirao u klasi Ljubomira Gašparovića. Poslijediplomski studij nastavlja na Hochschule für Musik Franz Liszt u Weimaru u klasi Grigorija Gruzmana. Dobitnik je Rektorove i Dekanove nagrade za iznimne rezultate tijekom studija.

Ostvario je nastupe s eminentnim orkestrima i vrhunskim komornim sastavima poput The Cleveland Orchestra, Orkestra Mariinski teatra, Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, Vojvođanskih simfoničara, Beogradskih simfoničara, Irkustske filharmonije, Simfonijskog orkestra HNK-a Split te Zagrebačkih solista i Splitskih solista.

Kao solist i komorni glazbenik nastupa na raznim festivalima i koncertnim ciklusima diljem Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Kosova, Austrije, Njemačke, Portugala, Lihtenštajna, Rusije, Francuske i SAD-a. Trenutno je zaposlen na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u zvanju asistenta na klavirskom odjelu te je umjetnički voditelj Međunarodnog festivala komorne glazbe Ostinato u Omišu. Generalno zastupništvo potpisao je s tvrtkom CristoforiumArt.

Sopranistica Olesya Tokarenko (Odesa, 1983.) završila je Institut za glazbu Glier u Kijevu 2003., a diplomu je stekla na Nacionalnoj glazbenoj akademiji Čajkovski u Kijevu 2008. godine. Laureat je Međunarodnog natjecanja Krimski valovi u Ukrajini (2013.) te Međunarodnog natjecanja Caspi art u Turskoj (2019.). Od 2012. do 2017. godine predavala je solopjevanje na Nacionalnom sveučilištu Grinčenko u Kijevu. Od 2016. radila je u Nacionalnom domu orguljaške i komorne glazbe Ljatošinski kao umjetnica najviše kategorije, a od 2019. djelovala je kao solistica Opernog studija Nacionalne glazbene akademije Čajkovski u Kijevu. Godine 2022. debitirala je na pozornici Hrvatskog narodnog kazalištu u Splitu u ulozi Violette u Verdijevoj operi La Traviata. Njezin bogati repertoar uključuje čitav niz uloga u operama talijanskih i ruskih skladatelja, kao i velika vokalno-instrumentalna djela te umjetničke popijevke.

Splitski virtuozi ove godine obilježavaju desetu obljetnicu svojeg osnutka. Brojne kritike hrvatskih i inozemnih novina s oduševljenjem prate koncerte ovog komornog orkestra od prvog nastupa do danas. Održali su više od 50 koncerata diljem Hrvatske, a više od 100 glazbenika iz 18 zemalja sviralo je u ansamblu. Nastupili su s mnogim uglednim hrvatskim i inozemnim glazbenicima diljem Hrvatske i u Njemačkoj.

Violist i dirigent Wladimir Kossjanenko studirao je violu u klasi Vladimira Stopičeva na Državnom konzervatoriju u Sankt Peterburgu, a magistrirao u klasama Petera Ochsenhofera i Thomasa Kakuske na Sveučilištu za glazbu u Beču. Usavršavao se u klasi Michaela Kugela na Kraljevskom konzervatoriju u Gentu u Belgiji. Godine 1999. dobio je Europsku nagradu za komornu glazbu u Parizu, a 2003. nagradu Pasticcio austrijskog radija ORF. U proteklih 25 godina svirao je više od 600 koncerata kao solist i komorni glazbenik u najznačajnijim koncertnim dvoranima. Surađuje s brojnim uglednim glazbenicima, snima nosače zvuka i održava majstorske radionice. Od 2008. predaje violu i komornu glazbu na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Godine 2019. dobio je nagradu Zlatni Grgur za izniman doprinos glazbenoj sceni grada Splita.

Kada je Wolfangu Amadeusu Mozartu (1756. - 1791.) bilo šesnaest godina, s ocem je posjetio Milano radi premijere svoje opere Lucio Silla, K. 135. Bio je oduševljen kastratom Venanzijem Rauzzinijem koji je tumačio glavnu ulogu Cecilija. Pjevao je kao anđeo, izjavio je Mozart. Tri tjedna kasnije Mozart je skladao motet Exultate, jubilate, KV 165, kako bi pokazao svu raskoš Rauzzinijeva talenta. Skladba je praizvedena 16. siječnja 1773. u crkvi San Antonio u Milanu. Mozart je svoje novo djelo nazvao motet, a takvo je djelo u 13. stoljeću definirano kao glazbeno djelo s riječima. U renesansi je motet postao razrađeniji s kontrapunktskim teksturama, a ovaj oblik imao je dva formata: sakralni i svjetovni. U 18. stoljeću definiran je kao sveta latinska solokantata, prema suvremenom glazbenom flautistu i teoretičaru Johannu Quantzu. S izuzetkom kratkog recitativa kojim počinje drugi stavak, Mozartovo je djelo zapravo minijaturni koncert (Allegro, Andante i Presto) za koji se teško može reći da je po svojoj ljepoti i osjećajnosti inferiorniji od pravog instrumentalnog koncerta.

Joseph Haydn (1732. - 1832.) ostavio je velik broj djela u oblicima kojima je praktički udahnuo nov život i po kojima je najpoznatiji: 104 simfonija, 68 gudačkih kvarteta, 62 klavirske sonate te 45 klavirskih trija. U usporedbi s tim, broj njegovih koncertantnih djela znatno je manji, tim više što je za mnoga od tih djela upitno Haydnovo autorstvo. Stalno mjesto na koncertnim podijima danas su zadržala tek dva Koncerta za violončelo i orkestar (u C-duru i D-dur) te Koncert za klavir i orkestar u D-duru, Hob. XVIII/11, koji je uvjerljivo najpopularniji i najizvođenijih od ukupno 11 Haydnovih klavirskih koncerata.

Od 1761. godine do smrti Haydn je bio u službi na dvoru Eszterházyjevih. Prekretnica je, međutim, bila 1779. godina, kad je iz novog ugovora izbačena ranija klauzula po kojoj je morao pisati glazbu isključivo za poslodavca, nije smio kopirati djela, a bez suglasnosti poslodavca nije smio ni skladati za druge. S novim je ugovorom Haydn mogao skladati djela za druge naručitelje i prodavati ih. Time je počela rasti njegova popularnost u Europi. U tom je razdoblju skladao i Koncert za klavir i orkestar u D-duru. Iako postoji 20-ak izvora ovog koncerta, ne postoji izvorni Haydnov. Tako nije poznat datum skladanja, a muzikolozi smatraju da je napisan prije 1782. godine. Dvije izdavačke kuće objavile su koncert 1784. godine - bečka Artaria i pariški Boyer. Tipičan trostavačni koncert otvara poletan Allegro, slijedi prekrasan lirski Un poco adagio. Zasigurno najveću popularnost ima vrckavi treći stavak Rondo all'ungharese, čiju glavnu temu donosi solist, a onda ponavlja orkestar. Bio je to vrlo egzotičan stavak za ono doba, a zanimljivo je kako u njemu Haydn koristi i melodiju koju je čuo u plesu siri kolo, koji se plesao u Bosni i Dalmaciji.

Otprilike jednu trećinu svojih simfonija Mozart je skladao u samo dvije godine - od 1772.
do 1774. Simfonija br. 29 u A-duru, K. 201, nastala je početkom 1774., otprilike u vrijeme kada je napunio 18 godina. Upravo se s ocem vratio iz posjeta Beču, gdje je čuo najnovija djela Haydna i drugih skladatelja. Čini se da ga je to iskustvo nadahnulo da napiše niz važnih novih djela. Muzikolog Elfred Einstein piše:

Uza svu skromnu instrumentaciju Simfonije u A-duru (gudači, oboe i rogovi) dovoljno je da pogledamo početak prvog stavka Allegro moderato koji poput kakva opetovanog pitanja donose gudači, a ponavlja cijeli orkestar. Ovdje se osjeća nova potreba osnaženja simfonije imitacijom te njezina izbavljenja iz područja čisto dekorativne glazbe upotrebom profinjenih detalja, što je inače karakteristično za komornu glazbu. Sami instrumenti mijenjaju karakter: gudači postaju duhovitiji, puhači gube sve što je bučno, u figuraciji je ispušteno sve što je konvencionalno. Novi se duh očituje u svim stavcima: u drugom stavku Andante, koji ima delikatnu formu stavka pisanog za gudački kvartet, obogaćenu dvama parovima puhačkih instrumenata; u Menuetu, s njegovim kontrastima ljupkosti i gotovo beethovenovske žestine; u finalu u jednom Allegro con spirito, koji je zaista con spirito i u kojem se nalazi najbogatiji i najdramatičniji razvojni dio (provedba) koji je Mozart do tada napisao. Razumljivo je kako je ova simfonija zadovoljavala skladatelja čak i u njegovu bečkom periodu i da ju je izvodio na svojim "akademijama" s neznatnim izmjenama u partituri.

Dubrovački simfonijski orkestar 2022. godine obilježava 97. obljetnicu aktivnog rada. Svoj glazbeni repertoar i nepresušan izvor kvalitetnih kulturnih događaja predstavlja u prostorima poput atrija Kneževa dvora, gradskih crkvava i trgova. Redovito nastupa s poznatim domaćim i međunarodno priznatim umjetnicima, interpretirajući djela slavnih skladatelja u Dubrovniku i na turnejama diljem svijeta. Orkestar je dobitnik nagrada kao što su Milka Trnina (2005.), Nagrade za doprinos ugledu i promociji Dubrovačko-neretvanske županije u zemlji i svijetu (2015.) te nagrade Grand prix Orlando za osobit umjetnički doprinos na Dubrovačkim ljetnim igrama (2020.)

Ivan Hut (1982.) dirigent je Dubrovačkoga simfonijskog orkestra od prosinca 2020. godine. Dirigiranje je diplomirao i magistrirao u klasi Hansa Leendersa na Sveučilištu za umjetnost Codarts u Rotterdamu, a prije toga diplomirao je violu na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Usavršavao se kod brojnih dirigenata, među kojima je i Valerij Gergijev. Bio je profesor u Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu, član Splitskoga komornog orkestra, predsjednik splitske Udruge MAG, producent pa ravnatelj glazbenog programa Splitskoga ljeta i ravnatelj Opere HNK-a Split. Među njegovim važnijim orkestralnim suradnjama bile su one sa Simfonijom Rotterdam (u dvorani Concertgebouw u Amsterdamu), Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Zadarskim i Varaždinskim komornim orkestrom te sa Simfonijskim orkestrom Sveučilišta Guanajuato iz Meksika.

Sinfonietta za gudački orkestar, op. 79, jedno je od najpoznatijih i najizvođenijih djela Borisa Papandopula. Napisana je u ljeto 1938. godine, a praizvela ju je u rujnu iste godine Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Krešimira Baranovića, koji je uvjerio mladog skladatelja da odbaci drugi stavak djela (Scherzo), pa je Sinfonietta izvedena u verziji od triju stavaka, tu je verziju objavio izdavač Schott & Söhne. Sinfonietta nema izravnih aluzija na narodnu glazbu; obilježena je kozmopolitskim glazbenim idiomom tipičnim za europske "neo" stilove tog razdoblja. Prvi stavak Intrada koračnica je mediteranskog karaktera, puna sunca i veselja. Nakon upečatljive geste "podizanja zastora" tipične za baroknu uvertiru slijedi izlaganje glavne teme, najprije u violinama, a kasnije i u violama. Ovo svijetlo raspoloženje privremeno je "zamračeno" formalnim fragmentom, koji će se nakratko vratiti i kasnije. Elegija je slobodno zamišljena barokna da capo arija u neoklasičnom obliku, tijekom koje se solističke dionice (ovdje povjerene soloviolini) izmjenjuju s orkestralnim odlomcima. Temeljna formalna shema daleko je složenija jer se kontrapunktske dionice orkestra i solista izmjenjuju češće nego što to zahtijeva tradicija. Posljednji stavak Perpetuum mobile uzbudljiv je vrtlog nota, blistava toccata koja se otvara titrajućim figurama koje pulsiraju cijelim stavkom. U furioznoj završnici Papanpdopulo se nakratko vraća motivu Intrade kako bi zaokružio motivičko tkivo djela. Lagani, lakoumni glazbeni zanos i mladenački šarm ove euforične skladbe i dalje ju čine omiljenim djelom među koncertnom publikom. (Davor Merkaš)
Luka Sorkočević (1734. - 1789.) jedan je od najpoznatijih hrvatskih skladatelja svojega doba. Bio je dubrovački plemić, diplomat i skladatelj. Potječe iz stare dubrovačke patricijske obitelji, čiji su članovi bili visoko obrazovani i poznati kao književnici i znanstvenici. Sorkočević je studirao u Rimu, gdje je mogao produbiti svoja glazbena znanja kod skladatelja Rinalda di Capue, dok su susreti s talijanskom instrumentalnom glazbom toga doba nesumnjivo utjecali na njegovo stvaralaštvo. Vrativši se u Dubrovnik, sudjeluje u javnim poslovima Republike, a svojeg sina Antuna podučava glazbi. Sačuvana djela Luke Sorkočevića pohranjena su u Glazbenom arhivu Samostana Male braće u Dubrovniku. Njegova glazbena ostavština obuhvaća sedam dovršenih simfonija, jednu sonatu/simfoniju za čembalo, jednu uvertiru i još nekoliko instrumentalnih radova te dvije vokalne skladbe. Najzanimljivije su svakako njegove simfonije koje su rani primjeri pretklasičnog stila u hrvatskoj glazbi. Kao i sve ostale, Treća simfonija u D-duru odiše ljupkošću i živahnom pokretljivošću i emotivnom toplinom srednjeg stavka. Ova simfonija svakako je jedno od najizvođenijih djela hrvatske glazbene baštine, a njezin treći stavak svoju popularnost duguje izvođenju na malim ekranima.

Krsto Odak (1888. - 1965.) pristupa franjevačkom redu nakon završene Franjevačke klasične gimnazije u Sinju. Godine 1912. makarski ga provincijal šalje na dvogodišnji studij u Samostan sv. Ane u Münchenu. Dotad uglavnom samouk, Odak počinje studirati orgulje i kompoziciju sa skladateljem i dirigentom Paulom Hartmannom. Po povratku u Hrvatsku 1913. godine Odak postaje orguljašem i učiteljem pjevanja u sinjskom sjemeništu, potom župnik mjesta Otok, a godine 1919. napušta red kako bi mogao nastaviti studij glazbe. Odabrao je Prag gdje je studirao kompoziciju u klasi Vítězslava Nováka. U Zagreb se vraća 1922. godine i počinje predavati na Muzičkoj akademiji, na kojoj od 1934. do umirovljenja 1961. godine podučava kompoziciju. Njegov opus od preko 350 djela odražava raznolikost stilova u hrvatskoj glazbi prve polovice prošloga stoljeća: od kasnoromantičnog ekspresionizma, preko moderne do nacionalnog stila i prvih naznaka nove glazbe sredinom stoljeća.

Prva passacaglia za gudački orkestar op. 35 izvorno je skladana za orgulje kao Passacaglia op. 34c, u obliku baroknih varijacija, tj. teme koja se donosi u basu, a iz koje se granaju polifone varijacije u višim dionicama, svaki put u novom obliku. Passacaglia se sastoji od dvadeset varijacija, koje je sȃm Odak preradio kao opus 35 za gudački orkestar. Skladba je u tradicionalnom neobaroknom ugođaju, čvrstoga g-mola, koji u baroknom stilu završava prosvjetljujućim kvintakordom G-dura.

Gordan Tudor (1982.) jedan je od vodećih glazbenika svoje generacije, aktivan kao solist, skladatelj, komorni glazbenik i pedagog. Nastupao je po Europi i Sjevernoj Americi u raznim komornim sastavima te kao solist s mnogim orkestrima i ansamblima. Gordan je alt saksofonist hvaljenog Papandopulo kvarteta i djeluje u duetu s gitaristom Mislavom Režićem. Kao reproduktivni umjetnik praizveo je pedesetak skladbi hrvatskih i stranih autora, kao skladatelj okušao se u raznim žanrovima i kombinacijama instrumenata, a skladbe su mu izvedene na svim kontinentima. Ljeto 2011. godine proveo je na rezidenciji u sklopu Bang on a Can summer festival - Massachusetts Museum of Contemporary Art (North Adams, MA). Gordan je ekskluzivni Selmer Paris Artist i D’Addario Woodwinds Artist.

Skladba Lamento i Boogie nastala je početkom 2021. godine i ustvari je dio diptiha koji je rezultat mog tadašnjeg intenzivnog skladanja za gudače. Ova djelo nastalo je kao nusproizvod. Naime, bližio mi se rok za skladbu koju je Muzički Biennale Zagreb naručio od mene za Zagrebačke soliste pa sam skicirao razne ideje. Ideja sporog stavka, Lamenta, koji ima konstantan melodijski, harmonijski i dinamski rast te na njega “zalijepljeni” brzi Boogie, izuzetno (poli)ritmičan dio otpočetka mi je bila suvisla. Skicu skladbe sam odmah pokazao maestru Ivanu Hutu komu se ista dopala te je tako nastao Lamento i Boogie, na kraju i posvećen maestru Hutu i gudačima DSO-a. (Gordan Tudor)

Boris Papandopulo (1906. - 1991.) proveo je tri godine svojeg života (1935. - 1938.) u Splitu, gdje je djelovao kao nastavnik u Gradskoj glazbenoj školi i zborovođa Hrvatskog pjevačkog društva Zvonimir, a ujedno od 1936. do 1938. i kao nastavnik glazbe u Dominikanskoj gimnaziji u Bolu. U to vrijeme skladao je opere Amfitrion i Sunčanicu, a u Splitu su nastali i oratorij Muka gospodina našega Isukrsta za soliste i muški zbor a capella, te Sinfonietta.

Ansambl za suvremenu glazbu Synchronos, baziran u Zagrebu, posvećen je izvedbi aktualnih skladatelja te općenitom osvježavanju hrvatske glazbene scene, ali i upoznavanju publike sa stilski suvremenijim glazbenim jezikom. Svojim izvedbama članovi ansambla odmiču se od već prepoznatljivih tonskih utjecaja postmodernističkog razdoblja. Štoviše, odabirom specifičnog repertoara sudjeluju u kreaciji novih skladbi živućih skladatelja te svojim izvedbama oblikuju idejne obrasce i nadilaze sve zvučne izazove zapisane u tim partiturama. Ansambl inzistira na ideji izvođenja aktualne, ponekad i eksperimentalne suvremene glazbe, uz usku suradnju sa samim skladateljima. Razbijanje klasična koncepta slušanja glazbe još je jedna od vizija Ansambla Synchronos, s obzirom da Ansambl i izvodi glazbu koja ne odgovara klasičnu konceptu. Od samoga začetka ansambl je održao niz uspješnih koncerata, radionica i interaktivnih predavanja, uživo i putem interneta, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Hrvatskoga društva skladatelja, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Austrijskog kulturnog foruma, Zaklade Ernst von Siemens i drugih. Među brojnim skladateljima s kojima je ansambl surađivao i izvodio njihova djela su Mladen Tarbuk, Andys Skordis, Marko Slaviček, Reiko Fütung, Frano Đurović, Sanda Majurec, Tibor Szirovicza, Brigitta Muntendorf, Nina Šenk, Nico Muhly i Dubravko Detoni.

Ansambl Synchronos

Marko Zupan, flauta

Shelly Ezra, klarinet

Vlatka Peljhan, violina

Jelena Očić, violončelo

Mia Elezović, klavir

Ivana Bilić Kuljerić, udaraljke

Gost dirigent: Mladen Tarbuk

*ULAZ BESPLATAN

Splićani, koji s ljubavlju prate i bodre ovaj najuspješniji hrvatski amaterski muški zbor koji se, uz brojne druge nagrade, dvaput ovjenčao titulom apsolutnih svjetskih zborskih prvaka, pozvani su proslaviti sa slavljenicima zlatni jubilej nazdravljajući velebnoj knjizi enciklopedijskog formata na 500 stranica koja će zauvijek sačuvati od zaborava njihovo jedinstveno polustoljetno putovanje Per aspera ad astra (Preko trnja do zvijezda).
Čudesna priča, koja ih je sa škverskog navoza sa skromnih početaka makadamskom pa mliječnom stazom dovela do zvjezdanog zborskog Olimpa, dinamično je i tečno sročena kroz četiri poglavlja. U njima se kronološka nit, obogaćena s više od 1500 raznih fotografija i grafičkih sadržaja (memorabilija osobne vrijednosti, faksimila notnih zapisa, omota nosača zvuka), vješto inkorporira u splitsku glazbenu povijest, ali i opću povijest ovoga grada koju su svojim djelima i uspjesima pedeset godina u kontinuitetu stvarali i potvrđivali.
Središnja narativna linija razigrava se i isprepliće s duhovitim, baš kao i sentimentalnim pričama brojnih zboraša koji su je satkali svojim sjećanjima te s četrdesetak romansiranih biografija dirigenata, predsjednika, solista zbora te najvećih ovdašnjih skladatelja čijim je djelima ovaj zbor podario izvanredne izvedbe. Dodatnim reflektorima njihove su uspjehe osvijetlili brojni prijatelji zbora koji su se upisali u ovaj bogati vremeplov davši mu dodatnu vrijednost. Prema uredničkom konceptu glavnog urednika Ivana Žitka te uredništva koje čine Brodosplitovci maestro Vlado Sunko, predsjednik Mladen Velat, tajnik Branko Kljaković-Gašpić i počasni doživotni tajnik Jakov Guić Žak, kompleksni je materijal, u atraktivnu cjelinu koja mami čitatelja da je ne ispušta iz ruku, objedinila i originalno upakirala grafička urednica Ana Luketin Fahrenwald.
Prebirući po fojima, karti i litratima, razlistavajući stare arhivske zapise i bilježeći svjedočenja onih koji pamte uzbudljive trenutke rađanja i stasanja ovog ansambla, Herci Ganza doprla je do transparentnih, ali i onih ponešto skrivenijih slojeva koji u intimnom mozaiku reminiscencija razotkrivaju njegovu dušu - njegove nebrojene članove kojima je vrijeme odmicalo u emotivnom drugovanju s pjesmom. Svi oni, putnici su polustoljetnog putovanja koje nam nudi jedan drukčiji pogled na svijet, onaj u kojem je glazba sveprisutna i prirodna poput ljudskoga daha, u kojem umijeće i umjetnost neprestance zajedno traju održavajući najvišu umjetničku razinu prenošenja vlastitog i zajedničkog poimanja glazbene umjetnosti.
O njoj nam svjedoči i ova knjiga koja unutar četverodijelnog floridusa tekstovnoga tkiva kronološki razlistava „život“ slavljenika. Nakon uvodnog preludija s povijesnim testamentom o plodnoj tradiciji zbornoga glazbovanja u Splitu razvijava se škverska fuga s  kontrapunktikom kojoj ritamske vrijednosti oživljuju glasovi i rezonance sjećanja zborskih članova, dirigenata, solista i prijatelja (1972. - 1988.). Umjetničko vodstvo zbora u narednom je razdoblju iz ruku glazbenoga erudita, maestra Josipa Veršića preuzeo talentirani dirigentski vizionar, maestro Vlado Sunko impostirajući glasove za svjetski uspjeh i stvarajući kreativnu napetost koja se u kratkom vremenskom prohodu pretvorila u glazbenu senzaciju planetarnih razmjera (1988. - 1999.). U neprekidnom htijenju da se pokaže vlastiti, autonomni potencijal, često i usprkos izostanku senzibiliteta vlasti i/ili potencijalnih sponzora za djelatnost koja tek na duge staze može pokazati rezultate, Brodosplit ne samo da je opstao i održao kontinuitet već je inicirao projekte koji su kvalitetom, opsegom i širinom djelovanja prerasli nacionalne međe izgradivši temelje za novo milenijski svjetski glazbeni crescendo (2000. - 2022.).
Svaki od ispripovijedanih „životnih“ ciklusa ansambla protkan je nitima autoričina vitalnog i tematski gradiranog narativa koji u posebno odijeljenim rubrikama slikom i riječima svjedoči o kuriozitetima, pikanterijama, anegdotama, koncertnim prigodama, obljetnicama, natjecanjima, smotrama, festivalima, atraktivnim turnejama, humanitarnim okupljanjima, domaćim i inozemnim đitama, a posljedično, i o repertoarnim te generacijskim mijenama koje su ponekad gotovo neprimjetno utjecale na stanovita tonska obilježja vokalnoga sastava, nikada, međutim, ne izlazeći iz temeljnoga, jednom zauvijek obilježenoga područja umjetničke interpretacije. Imena zaslužna za tu vrstu kreativne ustrajnosti dio su zajedničkog identiteta ansambla, vrelo i živo ispunjajući stranice ovog knjižnog spomenara.
Evocirajući emocijama natopljeni kovčeg individualnih i kolektivnih uspomena, autorica je pustolovinu „života“ Brodosplita potvrdila pustolovinom pisanja razotkrivši svu svoju spisateljsku strast, ali i mudrost da ne podlegne zamci obljetničkih izdanja koja su nerijetko mač s dvije oštrice, između kojih se ona oštrija strana dotiče mogućnosti da zabluda patetičnosti nadvlada glas razuma. Pisana mudro i s mjerom, a opet u dahu, s osjećajem za detalje guste i slojevite humane, vremenske i prostorne slike, knjiga je ogledalo kolektiva koji je dosegao stupanj univerzalne prepoznatljivosti i posvjedočio put smislenosti i svrsishodnosti amaterizma; čak štoviše, za amaterska mjerila ostvario je i korak naprijed odmičući se svojim izvedbama, širinom repertoara i brojnim mogućnostima preobrazbe i varijacija svojih vokalista smjerom sve veće profiliranosti izraza koja je svakim novim interpretativnim predanjem postajala sve zrelija i upečatljivija dosežući gotovo profesionalne razmjere.