Menu
"Autobiografija u glazbenoj formi", tako se katkad opisuje Šest sonata op. 27 Eugènea Ysaÿea (1858.-1931.), belgijskog violinista i skladatelja, najcjenjenijeg virtuoza svog vremena, koji u sonatama iz opusa 27 upisuje ne samo one glazbene misli i tehničke probleme koji su ga intrigirali, već dokumentira najbolje od violinističkog umijeća početka 20. stoljeća.
Rođen u Liègeu, Ysaÿe najvažnije znanje o instrumentu dobiva od svog oca, a ubrzo se probivši u prvi red najboljih mladih violinista, studira kod violinskih virtuoza Henryka Wieniawskog i Henrija Vieuxtempsa. Razvija osebujnu tehniku koja podrazumijeva elegantan, puni ton koji se dobiva dugim potezom gudala, preciznom tehnikom lijeve ruke, te gudačom tehnikom pomicanja cijele podlaktice dok su ručni zglob i gornji dio ruke mirni.
Svojim životom i djelovanjem premošćujući velike glazbene ere, od romantizma do avangarde prvih desetljeća 20. stoljeća, Ysaÿe je bio u doticaju s velikanima romantizma, poput Josepha Joachima, Franza Liszta, Clare Schumann, Antona Rubinsteina, kao i s francuskim romantičarima i modernistima, koji su neka od svojih djela posvetili njemu: Césarom Franckom, Camilleom Saint-Saënsom, Ernestom Chaussonom i Claudeom Debussyjem, a čija je glazba ujedno utjecala na njegovo vlastito stvaralaštvo. Iako skroman u pogledu vlastitih kompozicija, koje je vrlo rijetko uvrštavao na svoje recitale, većina ih postaje standardnim i nezaobilaznim dijelom violinističkog repertoara.
U svojim sonatama iz opusa 27 Ysaÿe je želio predstaviti evoluciju violinističke tehnike i referirati se na suvremenost i budućnost violinističke umjetnosti, nadahnjujući se i posvećujući djela različitim suvremenim virtuozima. Ove sonate do danas predstavljaju jedan od največih tehničkih izazova na violinističkom repertoaru. Ipak, Ysaÿev cilj bili su "emocija, poezija, srce".
Poticaj je dobio nakon što je slušao izvedbu Josepha Szigetija Bachove Sonate za violinu solo u g-molu (BWV 1001). Skicirao je ideje za svih šest sonata u samo jednom danu, tijekom srpnja 1923. godine, dovršivši ih tijekom iduće godine. Prvu sonatu u g-molu posvećuje upravo Josephu Szigetiju, velikom mađarskom virtuozu, dugogodišnjem profesoru u Ženevi, koji je među ostalim praizveo Prokofjevljev Prvi violinski koncert. Sonata je u istom tonalitetu kao i Bachova, a u njoj se već javljaju odlike koje karakteriziraju cijelu zbirku: puno dvohvata, trohvata i četverohvata, u kojima je često neki ton posebno naglašen. Katkad se javljaju ulomci nalik Bachu, posebno u intrigantnim kromatskim pasažama. Početni stavak završava neobičnim tremolo sul ponticello i finalnom molskom tercom. I naredni stavci donose udaljene reference na Bacha; nakon nježnog Fugata slijedi skercozni treći stavak skladan u B-duru, dok je Finale gigue pun kontrasta i raskošnog, svečanog raspoloženja. Druga sonata u a-molu pisana je za Jacquesa Thibauda, jednog od najvećih francuskih violinista, ujedno Ysaÿevog dobrog prijatelja. Prvi stavak, Obsession, referira se na Thibaudovo usviravanje preludijem iz Bachove Partite u E-duru (BWV 1006). Cijeli stavak Malinconia svira se con sordino, a Danse des ombres uključuje motiv sekvencije Dies irae, nakon čega slijedi šest varijacija. Les furies su trebale isprovocirati Thibauda, poznatog po slatkom i elegantnom tonu i zaziranju od bilo kakve grubosti. Treća sonata u d-molu posvećena je slavnom rumunjskom violinistu i skladatelju Georgeu Enescuu, koji je nadahnuće crpio iz rumunjskog folklora, a također vrhunski interpretirao Bacha i suvremene skladatelje. Spoj tradicionalnih pasaža i divljih foklornih ritmova i melodija otkriva se u ovoj jednostavačnoj sonati, podnaslovljenoj Ballade. Četvrtu sonatu u e-molu posvećuje austrijskom virtuozu Fritzu Kreisleru, za kojega je Elgar skladao svoj Violinski koncert, a koji je osim standardnog i suvremenog repertoara, izvodio i vlastite skladbe, virtuozne minijature po uzoru na barokne skladatelje. Zbog toga Ysaÿe za njega sklada imitaciju baroka u tri stavka – Allemanda, Sarabande i Finale. Petu sonatu u G-duru posvećuje svom omiljenom studentu, Mathieuu Crickboomu, koji s Ysaÿeom svira u njegovom kvartetu i kasnije podučava violinu u Liègeu. Oba stavka su rustikalnog raspoloženja, puna vedrine i plesne zaigranosti. Šesta sonata u E-duru pisana je za Manuela Quirogu, španjolskog violinista koji je Ysaÿea podsjećao na Sarasatea i njegov slatki, jasni ton i besprijekornu tehniku. Španjolski elementi tanga i habanere čuju se u jedinom stavku sonate, ispunjenom raznolikim tehničkim zahtjevima koji zahtijevaju veliku izvođačku bravuru.
Zrinka Matić
***
Briljantna virtuoznost i prirođena muzikalnost Romana Simovića, potaknuta neograničenom maštom, odvele su ga na sve kontinente, gdje je nastupao na mnogim vodećim svjetskim pozornicama uključujući Carnegie Hall, Veliku dvoranu Konzervatorija Čajkovski, Koncertnu dvoranu Marijinski teatra u Sankt Peterburgu, Grand Operu u Tel Avivu, Dvoranu Victoria u Ženevi, Rudolfinum u Pragu, Dvoranu Barbican centra u Londonu, Umjetnički centar u Seulu, Dvoranu Rahmanjinov u Moskvi, da spomenemo samo neke.
Roman Simović je dobitnik nagrada na brojnim međunarodnim natjecanjima među kojima su: Premio Rodolfo Lipizer (Italija, prvonagrađeni i dobitnik 12 nagrada publike), Međunarodno violinističko natjecanje Tibor Varga Sion Valais (Švicarska), Međunarodno natjecanje Yampolsky (Rusija) i Međunarodno violinističko natjecanje Henryk Wieniawski (Poljska), što ga svrstava među najistaknutije violiniste njegove generacije.
Kao solist, Roman je nastupao s vodećim svjetskim orkestrima, među kojima su Londonski simfonijski orkestar, Simfonijski orkestar Marijinski teatra, Orkestar Teatro Regio Torino, Simfonijski orkestar Nova Scotia (Kanada), Camerata Bern (Švicarska), Camerata Salzburg (Austrija), Praška filharmonija… s dirigentima kao što su Valery Gergiev, Antonio Pappano, Daniel Harding, Gianandrea Noseda, Kristian Järvi, Sir Simon Rattle, Jiří Bělohlávek, Pablo Heras-Casado i brojni drugi.
Traženi umjetnik, Roman Simović nastupa na raznim istaknutim festivalima kao što su Festival Verbier, Festival Bijele noći u Sankt Peterburgu, Transsibirski umjetnički festival Vadima Repina, Uskrsni festival Valeryja Gergieva u Moskvi, Dubrovačke ljetne igre, Festival Kotor Art u Crnoj Gori, festivali BEMUS i NOMUS u Srbiji, Sion Valais Švicarska, Norveški festival Bergen, Moskovska zima u Rusiji, Festival Portogruaro u Italiji, Glazbeni festival Granada u Španjolskoj, surađujući s renomiranim umjetnicima kao što su Leonidas Kavakos, Yuja Wang, Gautier Capuçon, Misha Maisky, Schlomo Mintz, Francois Leleux, Itamar Golan, Simon Trpčeski, Janine Jansen, Julian Rachlin, Vadim Repin, Evgeny Kissin, Antoine Tamestit, Antonio Meneses, Nikolai Lugansky…
Roman je gostujući profesor violine na Kraljevskoj glazbenoj akademiji u Londonu i ima veliko iskustvo kao pedagog. Održavao je majstorske tečajeve u SAD-u, Velikoj Britaniji, Južnoj Koreji, Japanu, Australiji, Italiji, Švedskoj, Švicarskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Izraelu, kao i na Festivalu u Verbieru gdje često nastupa kao solist s orkestrom, komorni glazbenik i recitalist.
Objavio je opsežan niz snimaka, od kojih su najznačajnija četiri CD-a na kojima je dirigirao gudačima Londonskog simfonijskog orkestra, za diskografa LSO Live (London Symphony Orchestra), kao i CD kompletnih Paganinijevih capriccia za violinu solo. Izdavačka kuća LSO Live izdat će dva nova CD-a Romana Simovića 2024. godine, na kojima je šest solo sonata za violinu Eugènea Ysaÿea i Miklósa Rósze te koncerte za violinu Béle Bartóka pod ravnanjem Sir Simona Rattlea i Kevina Johna Eduseija te Londonski simfonijski orkestar.
Roman je koncertni majstor Londonskog simfonijskog orkestra od 2010. godine.
Roman Simović svira violinu Antonio Stradivari iz 1709. koju mu je Jonathan Moulds velikodušno dao na posudbu.
KONCERT GRADSKOG ZBORA „BRODOSPLIT“
HOMMAGE JAKOVU GOTOVCU
Gradski zbor „Brodosplit“ i Hrvatski dom prigodom blagdana sv. Dujma poklanjaju svojim sugrađanima glazbeni specijalitet – hommage Jakovu Gotovcu, jednom od najvećih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća čija glazba nosi moćna obilježja ovdašnjeg dinarskog folklora, baš kao i mediteransku raspjevanost prožetu senzibilnošću.
Maestro Vlado Sunko, koji već 35 godina predvodi najtrofejniji hrvatski amaterski muški zbor „Brodosplit“, pomno je odabrao repertoar koji će dočarati autentičnost i raznovrsnost bogatog Gotovčeva opusa te, uz svima prepoznatljive narodne pjesme iz Dalmacije poput „Omili mi u selu divojka“ i „Dobra večer, uzorita“ i prepoznatljive arije Mile sa Završnim zborom iz opere „Mila Gojsalić“ i „Himne slobodi“, oživjeti neka kompleksna i rijetko izvođena antologijska djela hrvatske glazbe „Jadovanka za teletom“ i „Koleda“. Kako bi Gotovčeve skladbe odjeknule Hrvatskim domom u svojoj punoj moći, interpretativnoj vokalnoj snazi Brodosplitovaca u završnici koncerta pridružit će se instrumentalisti, a sve pod dirigentskom palicom maestra Vlade Sunka. Instrumentalni ansambl čine: klarineti: Ivana Bandalo, Igor Ivanović, Sandra Bedenik; fagoti: Tomislav Kurte, Krsto Petijević; kontrabas: Pjero Malkoć te timpani: Boris Žuvela.
Večer skrojenu od nota i fotografija, preplavljenu emocijama i reminiscencijama, moderirat će Herci Ganza.
Ulaz je besplatan uz ulaznicu koju treba pravovremeno predići u uredu poslovne tajnice Hrvatskog doma Split (4. kat) od srijede 24. travnja pa do nestanka pozivnica, svaki radni dan od 9 do 15 sati.
Oridano Trio sastav je koji iz nastupa u nastup čini sve da zadovolji (zahtjevnu) jazz publiku Hrvatske i inozemstva. Pri tom pothvatu uvijek koriste iskušane metode, neke od njih su šarm, rafiniranost i virtuozitet.
Oridano Trio njeguje gypsy jazz u maniri čuvenog Djanga Reinhardta ali s izrazitim osobnim pristupom - nečim što ih čini apsolutnim miljenicima publike i neupitno svrstava u sam vrh predstavnika ovog žanra u Hrvatskoj.
Na repertoaru su autorska glazba, glazba Djanga Reinhardta te ostale gypsy jazz uspješnice koje su s godinama postale dio kanona.
Članovi sastava
Orjen Riđanović (lead gitara)
Hrvoje Sudar (ritam gitara)
Vjekoslav Crljen (kontrabas)
Zbor mladih Rajnske nacionalne opere u Strasbourgu (Maîtrise de l'Opéra national du Rhin, na francuskom) je na turneji u Sloveniji i Hrvatskoj tijekom travnja 2024. Donijet će, uz najbolju francusku zborsku glazbu Debussyja i Duruflé, glazbu iz mnogih kultura diljem svijeta - na svahiliju, sirijskom, latinskom, engleskom pa čak i na nekim izmišljenim jezicima, poput djela Karla Jenkinsa. Splitska će publika moći čuti njihove dinamične glasove, kao i glasove Zbora OŠ Ravne njive - Neslanovac. Program također uključuje klasične izvatke iz Bacha, pa čak i neke superpozicije kontrastnih melodija, uključujući Bachovu glazbu i melodije koje je proslavio Elvis Presley.
Glazba kao posrednik, u koju je utkana memorija, uspomene na učitelje, na suradnje sa skladateljima i drugim glazbenicima – ideje su to koje su nadahnule izbor programa flautistice Ane Domančić i harfistice Mirjam Lučev-Debanić, nazvan Memento. Program seže od sasvim osobnih sjećanja - na profesorice, flautisticu Tinki Muradori i harfisticu Rajku Dobronić, putem glazbe koja im je posvećena (skladatelja Zvonimira Markovića i Anđelka Klobučara, koji je bio i profesor Ane Domančić), ili sjećanja na umjetničke suradnje s gitaristom Goranom Listešom putem Piazzolline Povijesti tanga (originalno za flautu i gitaru), do sjećanja utkanih u samu glazbu, poput reminiscencija na Rossinija u Chopinovoj skladbi ili Bizeta u glazbi Françoisa Bornea.
Marcel Tournier (1879.-1951.) rođen je u obitelji graditelja žičanih instrumenata, postavši harfist i skladatelj koji je napisao niz važnih skladbi za taj instrument. Predavao je na Pariškom konzervatoriju od 1912.-1948., naslijedivši na tom mjestu svog bivšeg učitelja, slavnog Alphonsea Hasselmansa. Njegova djela ispunjena su virtuoznim arpeggima, koji su prepoznatljivi znak harfističkog umijeća. Stil je bio tipičan za to doba, na tragu impresionizma Ravela i Debussyja. Impresionistička harmonija tek je naslućena u Dvama romantičnim preludijima op. 17, originalno skladanima za violinu i harfu 1909. godine, čiji je jezik romantičan i harmonijski bogat, nostalgično prizivajući prošla vremena.
Na razmeđu erudicije i čistog užitka muziciranja, glazba skladatelja i orguljaša Anđelka Klobučara (1931.-1916.) zauzima poseban prostor u povijesti hrvatske glazbe. Oblikovana snažnim utjecajima najnaprednijih glazbenih strujanja 20. stoljeća, a potom prelivena u kalup jedinstvenog glazbenog senzibiliteta, u njoj izražajna nekompromisnost i prijemčivost kod publike nisu žrtvovane jedna nauštrb druge. Većinu djela, njih oko tri stotine napisao je po narudžbi izvođača. Te skladbe su utoliko i otisci onih za koje su pisane, poput Triju stavaka za flautu i harfu, posvećenih 1970. godine vodećim hrvatskim umjetnicama, Tinki Muradori i Rajki Dobronić. Virtuozno djelo donosi postimpresionističku fantaziju ispunjenu arabeskama dvaju instrumenata koji grade ambivalentan svijet, građen od dvaju prostora koji jedva da se dotiču, ali čiji se harmonijsko-tonalitetni sudar doživljava kao prirodan spoj.
Zvonimir Marković (1925.-1986.) svoj glazbenički put počinje kod violončelista Antonija Janigra, izgradivši karijeru kao violončelist orkestra HNK Zagreb, Simfonijskog orkestra RTV Zagreb, Simfonijskog orkestra u Kairu, te kao komorni glazbenik. Kompoziciju je učio privatno kod Albea Vidakovića, te je ostavio oko stotinu pedeset djela, od komornih pa do orkestralnih i zborskih partitura, koje su izvodili ansambli ondašnje RTV Zagreb. Prepoznat je rafiniran tretman njegove komorne instrumentacije, kao i novoimpresionistička narav njegovih suzvučja. Ona posebno dolazi do izražaja u fluidnom ozračju skladbe Memento, posvećene flautistici Tinki Muradori. Premda originalno skladana za flautu i klavir, ova je skladba izvođenija u verziji za flautu i harfu.
Američki skladatelj Vincent Persichetti (1915.-1987.) bio je jedan od najutjecajnijih profesora na glasovitoj njujorškoj Školi Julliard. U njegovoj su klasi bili skladatelji poput Philippa Glassa, Stevea Reicha, Lowella Liebermana, Einojuhanija Rautavaare ili Lea Brouwera. Sam je vrlo rano počeo skladati, a njegov opus među najznačajnijim je u američkoj glazbi 20. stoljeća, obuhvaćajući žanrove od glazbe za klavir, preko raznolikog komornog opusa, do koncertantne i simfonijske glazbe. Počeo je skladati na tragu Stravinskog, Bartóka i Coplanda, koristeći različite dostupne skladateljske tehnike. U nizu od petnaest serenada istražuje razne komorne glazbene kombinacije. Serenadu br. 10 gradi od niza kratkih stavaka upečatljivih melodija, koje istražuju srodnost flaute i harfe, donoseći reminiscencije raznih stilova i razdoblja.
Jedan od najznačajnijih francuskih skladatelja prve polovice 20. stoljeća, Jacques Ibert (1890.-1962.) ostavlja raznolik i stilski eklektičan opus, ostajući na tragu francuskih romantičnih i impresionističkih uzora. Entr'acte jedno je od najprepoznatljivijih njegovih djela, u kojem odjekuje fascinacija francuskih skladatelja Belle-Époque španjolskom glazbom. Nastala je 1935. kao ulomak za scensku glazbu izvedbe drame Pedra Calderona El médico de su honra, a živahni pokret nadahnjuje se glazbom flamenca i strastvenim udaranjem nogu plesača.
Najveći romantični pijanist i jedan od najvažnijih i najinovativnijih skladatelja svoga vremena, Frédéric Chopin (1810.-1849.) uz neprocjenjivo vrijedan opus za klavir, sklada manji broj djela namijenjen drugim instrumentima. Varijacije na Rossinijevu temu Non più mesta iz opere Pepeljuga nastale su 1824., najvjerojatnije za skladateljeva oca koji je svirao flautu. Djelo je otkriveno tek stoljeće nakon Chopinove smrti. Varijacije kao žanr su pripadale briljantnom stilu, u kojem se trebala pokazati virtuoznost izvođača. Ova mladenačka skladba jedino je sačuvano Chopinovo djelo, u kojemu je Chopinova imaginacija namijenjena još jednom instrumentu uz klavir. Operna glazba, posebno velikog talijanskog majstora kojemu se Chopin naročito divio, ostavila je osobit trag na Chopinov stil ukrašavanja, čiji je izvor upravo u opernim fioriturama.
Briljantne fantazije na operne teme bile su jedan od omiljenih žanrova devetnaestog stoljeća. Od praizvedbe 1875. godine, opera Carmen Georgesa Bizeta postaje najpopularnijim izvorom prekrasnih tema za fantazije instrumentalnih virtuoza. Jedan od njih je i flautist François Borne (1840.-1920.), prvi flautist opere u Bordeauxu i profesor na Konzervatoriju u Toulouseu. Njegova najpoznatija kompozicija, Briljantna fantazija na teme opere Carmen, svjedoči o njegovoj ekspertnoj tehnici, kombinirajući virtuozno pisanje za instrument i osjećaj za raskošne ritmove i strastvene melodije Bizetove opere.
Zrinka Matić
ANA DOMANČIĆ rođena je u Hvaru. Diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Tinke Muradori. Magisterij nastavlja na Visokoj školi za glazbu i umjetnost u Stuttgartu kod K. Schochowa i A. Nicoleta. Doktorat stječe u SAD-u, kao Fulbrigthova stipendistica u klasi B. Johnsona na Peabody School of Music na Univerzitetu Johns Hopkins u Baltimoreu. Usavršava se kod S. Gazzellonija i Conrada Klemma, te kao dobitnica francuske državne stipendije na Conservatorie National Superieur u Parizu u klasi A. Mariona. Kao solistica nastupa uz različite orkestre i ansamble u Hrvatskoj i inozemstvu. Snimila je niz nosača zvuka, a posebno se ističe album s kompletnim opusom za flautu Borisa Papandopula, povodom stote obljetnice njegova rođenja 2006. godine. Profesorica je na UMAS-u u Splitu, te vodi seminare u Hrvatskoj, Francuskoj, Italiji, Sloveniji, Grčkoj, BiH i dr.
MIRJAM LUČEV-DEBANIĆ školovanje započinje u Splitu kod Dunje Lučev, a studij nastavlja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Rude Ravnik-Kosi. Usavršava se kod Isabelle Moretti u Francuskoj te Patrizije Tazzini u Italiji. Solo harfistica Zagrebačke filharmonije postala je 1993. godine, a od 2006. docentica je za harfu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Hvaljene solističke nastupe održava s hrvatskim i inozemnim orkestrima i komornim ansamblima u Hrvatskoj i inozemstvu. Od nastupa posebno izdvaja hrvatsku praizvedbu Koncerta za obou, harfu i orkestar Witolda Lutosławskog 1996., uz oboista Branka Mihanovića, te praizvedbu skladbe Nešto lijepo za harfu i gudački orkestar Tomislava Uhlika, koja joj je ujedno i posvećena. Njezine izvedbe zabilježene su na nekoliko nosača zvuka, od kojih se ističu Homage à Boris Papandopulo, Nino Mazzoni: Composizioni per flauto e arpa, Harfa i Nešto lijepo, na kojima predstavlja vrhunce harfističke literature.
Fotografije - Denis Stosic
Karneval životinja: pjevaj, pleši, sviraj, slušaj! namijenjen je učenicima razredne nastave u sklopu kojeg će sudionici uz pomoć mašte i izvođače stvoriti životinjsko carstvo. Aktivnim sudjelovanjem pomoći će Noi da pred veliki potop, koji je inspirirao Saint-Saënsa za ovo djelo, okupi u arku životinje. Uz autorsku pjesmu upoznat će pravila koncertnog bontona, a zatim postaju aktivni sudionici i kreatori radionice. Prvi stavak Kraljevski marš lava stihovima i pjevanjem dočarava kralja životinja, a imitirajući lavlju riku sudionici se pretvaraju u krdo lavova te usvajaju razlike instrumentalne i vokalno-instrumentalne glazbe. Uz stavak Avijarij sudjeluju imitirajući ptičji pjev, a potom traže kukavicu na kraju šume aktivnim slušanjem uz istoimeni stavak. Klavesi u Fosilima postaju glazbeni i radni instrument dok sudionici poput paleontologa otkrivaju okamine da bi u Finalu kroz pjesmu i tjeloglazbu uveli sve preostale životinje u arku.
Karneval životinja: pjevaj, pleši, sviraj, slušaj! namijenjen je učenicima razredne nastave u sklopu kojeg će sudionici uz pomoć mašte i izvođače stvoriti životinjsko carstvo. Aktivnim sudjelovanjem pomoći će Noi da pred veliki potop, koji je inspirirao Saint-Saënsa za ovo djelo, okupi u arku životinje. Uz autorsku pjesmu upoznat će pravila koncertnog bontona, a zatim postaju aktivni sudionici i kreatori radionice. Prvi stavak Kraljevski marš lava stihovima i pjevanjem dočarava kralja životinja, a imitirajući lavlju riku sudionici se pretvaraju u krdo lavova te usvajaju razlike instrumentalne i vokalno-instrumentalne glazbe. Uz stavak Avijarij sudjeluju imitirajući ptičji pjev, a potom traže kukavicu na kraju šume aktivnim slušanjem uz istoimeni stavak. Klavesi u Fosilima postaju glazbeni i radni instrument dok sudionici poput paleontologa otkrivaju okamine da bi u Finalu kroz pjesmu i tjeloglazbu uveli sve preostale životinje u arku.
Chui su hrvatski instrumentalni kvartet koji njeguje ponešto drugačiji pristup jazzu. Spoj suvremene klupske plesne glazbe u kombinaciji s jazzom, progresivnom glazbom, elektronikom i rock'n'roll beskompromisnim pristupom već s prvim albumom („Chui“ Dancing Bear 2012.) osigurao je Chuievcima kultni status na hrvatskoj glazbenoj sceni. Krajem 2013. godine za Dancing Bear objavljuju i drugi album „The Second Arrival“ koji kao i prvijenac dobiva samo pohvale od glazbene kritike i publike. 2015. godine pak Chui objavljuje treći album "Third Sun From The Stone" koji je osim što je pobrao samo odlične kritike, na skoro svim top listama proglašen za domaći album godine što do sad nije uspjelo ni jednom instrumentalnom sastavu u Hrvatskoj. Te godine skladaju i glazbu za kazališnu predstavu Hairy Hairy Mouth Litavskog kazališta Psilicone Theatre koju premijerno u živo izvode u Litvi na Kaunas bilenalu, a kasnije i u Berlinu na Klang der digne festivalu u kazalištu Chaubude. 2017. godine pak Chuievci su snimili album "Chui ovu glazbu" s Jazz orkestrom Hrvatske radiotelevizije s kojim s u rasprodali nekoliko koncerata uključujući i onaj u Velikom pogonu Tvornice kulture, a snimili su i pjesmu s hrvatskom glazbenom divom Josipom Lisac koja je već od mnogih medija proglašena pjesmom godine. Album "Chui ovu glazbu" je Chuievcima donio i dva Porina, jedan za najbolji jazz album i drugi za najbolju jazz izvedbu. Sljedeće godine dobivaju Rock & Off glazbenu nagradu za najboljeg jazz i najboljeg koncertnog izvođača. 2019. godine objavljuju prvi album u kvartet postavi s novom ritam sekcijom, Konradom Lovrenčićem na bas gitari i Ivanom Levačićem na bubnjevima. Album "Iz Kapetanovog Dnevnika" je opet osvojio dva Porina i od mnogih glazbenih novinara proglašen domaćim albumom godine, a Chui je opet proglašen najboljim Jazz & Off sastavom na Rock & Off glazbenoj nagradi. Krajem 2019. po narudžbi Goethe instituta i Hrvatskog filmskog saveza skladaju glazbu za nijemi dokumentarni film Berlin simfonija velegrada (1927.) redatelja Valtera Ruttmana koji premijerno izvode uz filmsku projekciju u kinu Tuškanac na otvorenju Berlinale Specijal festivala u Zagrebu, zatim i na Danima Hrvatskog filma, Dop festivalu u Varaždinu, a ove godine povodom desetog rođendana benda su izveli Berlin i na Ljetnoj pozornici kina Tuškanac, Osječkom kulturnom ljetu i na Pula film festivalu. 2020. treći put za redom osvajaju novinarsku nagradu Rock & Offa za najboljeg Jazz & Off izvođača. 2022. godine objavljuju novi studijski album "Zagreb – Berlin" zamišljen konceptualno kao dvostruki album, na jednom vinilu skladbe nastale za vrijeme pandemije, a na drugom skladbe koje je Chui skladao za Berlin simfoniju velegrada. Naslovnicu za album je naslikao naš svjetski najpriznatiji i najpoznatiji majstor stripa i ilustracija Igor Kordej. Album je od glazbenih novinara i Rock & Off nagrade proglašen domaćim albumom godine.
Sastav:
