Sedam splitskih tradicijskih društava prvi put zajedno na pozornici Svečane dvorane Hrvatskog doma Split, šotobraco, s istim ciljem.

Budite i vi svjedok povijesnog trenutka kad će se s namjerom trajnog očuvanja kulturno-umjetničkog amaterizma u gradu Splitu, najtrofejnija, pa i najdugovječnija splitska društva koja danas okupljaju više od 700 članova, a s više od 200 nastupa godišnje, predstaviti u zajedničkom programu 2. svibnja 2023. naslovljenom „Spli'ski konfužjun“.

Izvodeći splitske autore, dijelom ispred Hrvatskog doma s početkom u 18.30 sati, a dijelom u prostoru ovog splitskom glazbenog hrama, publici će se predstaviti sedam ovdašnjih tradicijskih udruga i KUD-ova: Limena glazba Žrnovnica HGD Stjepan Radić, Glazba Split, Folklorni ansambl Jedinstvo, Mandolinski sastav KUD-a Brodosplit, ženska, muška i mješovita klapa KUDŽ-a Filip Dević, Mandolinski orkestar GMD Sanctus Domnio i Gradski zbor Brodosplit.

Na dobro van došla Sudamja!

Vrime je o' fjere!

Vrime je o' mužike, pisme i tanca!

Vrime je o' tradicije!

Baština u novon ruhu!

ULAZ BESPLATAN. Zbog ograničenog broja sjedala, ulaznice je moguće preuzeti na IV. katu Hrvatskog doma Split od utorka 25. travnja do petka 28. travnja od 9.00 do 14.00h.

• Tamara Obrovac, glas, skladbe
• Matija Dedić, klavir
• Žiga Golob, kontrabas
• Krunoslav Levačić, bubnjevi

Pjevačica, flautistica i skladateljica Tamara Obrovac najpoznatija je po djelovanju sa svojim Transhistria Ensembleom za koji je karakteristična suradnja s gitaristima i harmonikašima. Tijekom karijere eksperimentirala je surađujući s raznim glazbenicima. Svojom se posebnošću izdvajaju albumi „Neću više jazz kantati” (Aquarius Records, 2009.), koji je u stilu bliskom funku snimila sa sastavom Transhistria Electric te „Madirosa” (Aquarius Records, 2011.) koji je u crossover stilu snimila uz Transhistria Ensemble i gudački Epoque Quartet, kao i CD „Črni kos“ (Extraplatte, 2006., Austrija) s obradama gradišćanskih narodnih pjesama.

Upravo zbog znatiželje i potrebe za istraživanjem raznih glazbenih područja i suradnje sa stilski različitim glazbenicima, svaki od tih albuma odlikuje se posebnim karakterom i donosi novu, drukčiju priču.

Osnovu skladateljskog rukopisa Tamara Obrovac postavila je na svojem drugom CD-u, „Ulika” (CrnoBijeliSvijet, 1998.), koji je posvetila svojoj baki Uliki, predstavivši skladbe koje spajaju Istru i jazz, što je kasnije artikulirala i varirala u različitim kombinacijama i taj je spoj do danas ostao jednom od glavnih odlika njezina stvaralaštva. On se zasniva na osobnom viđenju njezine, istarske glazbene tradicije - kulture, jezika, običaja - koju promatra i koristi kao nadahnuće za stvaranje osebujne umjetnosti koja se ne može svrstati u neki postojeći žanr. Njezin se neprestani razvoj ne može zaustaviti, moguće je uhvatiti tek poneki segment koji nam može dočarati djelić, trenutak koji je dokumetiran na albumu. Spomenuti je CD snimila s kvartetom u kojem su svirali pijanist Matija Dedić te glazbenici koji su s njom od prvog albuma „Triade” (Euterpa Production, 1996.) do današnjih dana: kontrabasist Žiga Golob i bubnjar Krunoslav Levačić. Za razliku od Transhistria Ensemblea, koji se oslanja na šiti spektar utjecaja, glazba Quarteta bliža je jazz-formi, posebice s obzirom na zvuk, ali preciznije bi bilo reći da je riječ o jedinstvenom glazbenom svijetu Tamare Obrovac. Kao na svim svojim albumima, i na ovaj je uvrstila autorske skladbe, glazbu i tekstove, jedino je za skladbu „Cansoneita” odabrala tekst Loredane Bogliun, a za „Črno zlo” Milana Rakovca. Neke od skladbi, primjerice „Cansoneita”, „Divojka”, „Črno zlo”, „Šenica” i „Joh”, ostale su na njezinu repertoaru, snimila ih je i na drugim albumima. Uz to što je riječ o prepoznatljivim i zadivljujućim glazbenim djelima, ona su i sjajan predložak za improviziranje.

CD „Ulika“ ostavio je snažan trag u njezinu stvaralaštvu pa je šesnaest godina nakon njegova snimanja odlučila podsjetiti na sve skladbe što ih je predstavila tom prigodom. Zaiskrilo je u ljeto 2011., prigodom ponovnog okupljanja kvarteta za koncert u Grožnjanu. Tada je s članovima kvarteta, s kojima u međuvremenu nije često nastupala, ponovno otkrila radost zajedničkog muziciranja. Kemija između suradnika ponovno je proradila, a zagolicalo ih je novo iščitavanje istih skladbi, što se dogodilo posve spontano. Zato su taj glazbeni materijal odlučili reinterpretirati i snimiti iz nove vizure. U skladu je to s načelom jazza da svaka nova verzija zvuči više-manje drukčije, ali to se uglavnom odnosi na koncertne izvedbe, a rijetkost je da neki glazbenik odluči uvrstiti potpuno iste skladbe na novi album. Ipak, Tamara Obrovac dokazala je da ima razlog za to. Naime, one su evoluirale, u novim izvedbama bile su to „druge skladbe”. Najbolji je primjer skladba „Črno zlo” koja je tijekom njezine karijere doživjela toliko promjena da bi od raznih koncertnih inačica mogla odabrati toliko njih koje bi mogla objaviti na jednom CD-u, a da on u svakom trenutku bude zanimljiv i intrigantan; različite izvedbe iste skladbe, a svaka je toliko posebna da predstavlja novo glazbeno djelo. To je dovelo do nosača zvuka „Ulika Revival” (Unit Records, 2014.) koji je Tamara Obrovac promovirala na međunarodnoj razini zahvaljujući nagradi International Hrvatskog društva skladatelja. Uz promociju svojeg stvaralaštva promovira(la) je i Hrvatsku i njezin suvremeni kulturni identitet.

To ima smisla i uvijek donosi sjajne rezultate jer Tamara je istinska improvizatorica. Ta njezina osobina očituje se na više razina, ne samo u pristupu skladbi koju izvodi u tom trenutku nego i u provedbi cjelokupnog koncerta, suradnji s glazbenicima i u komunikaciji s publikom. Tijekom koncerta ona neprestano vreba, izaziva, iskušava i procjenjuje trenutak za sljedeći spontani glazbeni duet, ali i osluškuje reakcije publike, često tražeći od prisutnih da ju izazovu svojim „provokacijama”. To joj redovito uspijeva jer ima sjajan osjećaj za komunikaciju s publikom. Bez obzira na to je li riječ o „duelima” ili kolektivnim improvizacijama, oni se u tom trenutku s njom prepuštaju zajedničkom hipnotičkom ritualu koji uvijek iznjedri novu i uzbudljivu čaroliju. Ona svakom glazbeniku ostavlja dovoljno prostora za izražavanje emocija. Takav pristup moguće je ostvariti jedino uz vrhunske glazbenike, iako spajanje glazbenih zvijezda ne mora biti jamstvo stvaranja umjetničkog djela visoke estetske razine. No oni se kao u nekom koncentriranom transu stapaju u organskoj sinergiji, s razumijevanjem pristupaju tumačenju Tamarinih zamisli stapajući se s glazbom. Pritom forma nije važna; čas je to bliže zvuku Istre, u sljedećem trenutku mainstream ili free jazz, a ne manjka ni opernih eskapada. To je moguće zahvaljujući Tamarinoj glazbenoj filozofiji koja promovira načela demokracije, potpune slobode, tolerancije, suživota i univerzalnosti, ali i njezinom visokom vokalnom umijeću koje joj omogućuju da bude uvjerljiva bez obzira na to u kojem se idiomu nađe. Tamara sve te prednosti koristi radi kreacije uzvišene umjetnosti, a to ju čini iznimnom osobnošću na europskoj i svjetskoj glazbenoj pozornici. U tom neprestanom traganju za novim mogućnostima izražavanja, vrebanju nadahnuća u trenutku izvedbe kad se referira na energiju ili poticaje, leži najvažnija karakteristika njezine umjetnosti. Njezinoj maštovitosti nema kraja, a kako je glazbeno toliko potkovana da tijekom izvedbe ne mora razmišljati o tome što će i kako izvoditi u sljedećem trenutku, može se potpuno opustiti i prepustiti trenutnoj situaciji.

Sve te karakteristike prisutne su i na novom nosaču zvuka, „Nuvola” (Cantus, 2023.), koji će predstaviti na koncertu u Splitu. Za snimanje je pronašla novi razlog. Naime, kad nakon njezinih nebrojenih nastupa i albuma, kojima je uvijek iznova iznenađivala, pomislimo da više ne može ostvariti neki veći pomak, novi zaokret u stvaralaštvu, Tamara ponovno oduševi novom kreativnošću. Iako je zadržala svoj unikatni pristup, njezine su nove pjesme potpuno drukčije od svega što je radila dosad - kontemplativnije, duhovnije i sugestivnije. Kao da se obraća svojem ocu koji je preminuo 2019. godine. U jednoj skladbi to čini izravno. Uostalom, glazba je za nju uvijek bila iskaz proživljavanja osobnog, intime, psihe. Ona ne crpi nadahnuće samo iz promatranja i upijanja senzacija nego i iz poniranja u unutrašnji svijet. Više nego ikad u ovim se skladbama osjeća razotkrivanje duše. Svojom umjetnosti Tamara Obrovac snažno uvlači slušatelja u svoj unutrašnji svijet i kao da usađuje emocije u njegov um, očarava ga glazbom i obuzima svojim invencijama. Svoje vizije dijeli i sa sjajnim glazbenicima koji sviraju ne iz duše, nego dušu samu. Iako godinama svira s Dedićem, Golobom i Levačićem, dosad s njima još nije ostvarila takvo suglasje, takvu međusobnu vidovitost koja vodi do koherentnih izvedaba. Kao da ne postoje glazbala, kao da ne postoje glazbenici - samo svjetlo koje tek blago mijenja boje onako kako umjetnici procesuiraju telepatski razmijenjene misli, kako je njezin otac prenosio svoju intimu na slikarsko platno. Jedna od tih intimnih ispovijedi je na naslovnici

CD-a „Nuvola”.

Autor teksta: Davor Hrvoj

Solist, naučenjak, pedagog Claude Delangle jedan je od najvećih suvremenih saksofonista i vodeći predstavnik francuske škole saksofona. Osim što je nenadmašan interpret klasičnih djela, surađuje s priznatim skladateljima (L. Berio, P. Boulez, T. Takemitsu, A. Piazzola), a promovira i mlađe skladatelje.

Od 1986. rezidentni je saksofonist uglednog Ensemble InterContemporain. Delangle je kao solist nastupao s najprestižnijim orkestrima (BBC London, Radio France, Radio of Finland, WDR Köln, Berlinska filharmonija, Kioi Tokyo) te surađivao s renomiranim dirigentima među kojima je D. Robertson, P. Eötvös, K. Nagan, E. P. Salonen, Myung-whun Chung i L. Bernstein.

Prepun strasti za svoj instrument daleko je više od izvođača. Osim glazbenih postignuća od velike je važnosti i njegov istraživački rad. U Musical Acoustic Laboratories Sveučilišta u Parizu istražuje specifičnu akustiku saksofona. Rezultati istraživanja dragocjene su informacije njegovim kolegama skladateljima. Nakon osvajanja nekoliko prvih nagrada od 1988. godine postao je profesor na Conservatoire National Supérieur de Musique u Parizu. Njegova se klasa smatra najprestižnijom u području saksofona u svijetu. Među studentima svih nacionalnosti vlada veliki interes za stjecanje obrazovanja koje kombinira koncertiranje, mogućnost suradnje sa značajnim skladateljima, a uz to pruža širok izbor interdisciplinarnih aktivnosti. Profesor Delangle seminare interpretacije održava u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi te Aziji.

Pijanistica Odile Catelin-Delangle rođena je u Avignonu (Francuska).
Njezina sklonost komornoj glazbi dovela ju je do nastupa s brojnim partnerima: u Australiji s Philippeom Cuperom, solistom na klarinetu Orkestra pariške Opere, tijekom glazbenih krstarenja s violončelistom Alainom Meunierom, oboistom Davidom Walterom, violinistom Alexisom Galpérineom; bila je na mnogim turnejama s perkusionistom Jeanom Geoffroyem, harmonikašem Maxom Bonnayem i pjevačicom Susannom Moncayo; radi s violinisticom Dianom Cazaban i snima Beethovenov kvintet s kvartetom Diastema. Njezin repertoar je širok i pokazuje veliku naklonost glazbi dvadesetog stoljeća. Nastupila je u osamdeset praizvedbi (Denisov, Taïra, Nodaïra, Hosokawa, Louvier itd.) i redovito surađivala s brojnim skladateljima kao interpret, ali i kao pedagog u svojoj klasi na Ecole Normale de Musique u Parizu gdje prima mnogo stranih studenata (Europa, SAD, Kanada, Argentina, Čile, Tajvan, Kina, Japan).
Također drži majstorske tečajeve francuske glazbe; voli Debussyja, Ravela, Messiaena i Dutilleuxa.
Na Ecole Normale usavršavala se pod vodstvom velike pedagoginje Germaine Mounier i gdje je jednoglasno stekla “diplomu učitelja” i “diplomu koncertiranja”. Svoj poseban osjećaj za frazu i boju duguje majstorskim tečajevima koje je pohađala kod velike pedagoginje Marije Curcio. Od 80-ih je sa svojim suprugom, saksofonistom Claudeom Delangleom, obišla svaki kutak planeta i s njim snimila petnaestak ploča, uglavnom za švedsku tvrtku BIS. Njihov susret datira još od zajedničkih početaka na Conservatoire National de Région u Lyonu. Gospođa Delangle nagrađivana je na međunarodnim natjecanjima Maria Canals u Barceloni (Španjolska) i Ženevi (Švicarska).

Jeste li se kada uplašili vlastitih misli, jeste li ikada bili toliko duboko ranjeni da ste od bijesa i boli pomislili na jedino olakšanje - osvetu? Ako već ne poznajete trojansku kraljicu Hekubu, bilo bi dobro da je upoznate.

Priča o Hekubi okružena je morem i vjetrom. Rat je završio,Troja je uništena, umorni grčki vojnici sjede na spaljenoj no man’s land i hoće kući. Duh mrtvoga grčkoga heroja Ahila podiže se i traži za žrtvu najveće blago, Poliksenu, Hekubinu kćer, kako bi se Grcima dao vjetar u jedra. Hekuba u snu vidi i pad Troje i smrt Poliksene, ne znajući da je čeka još jedan užas: njezin najmlađi sin Polidoro, kojega je otac za rata uz veliko blago povjerio prijatelju Polimnestoru, nastradat će, i to od prijateljeve ruke. Iz pohlepe za zlatom, Polimnestor dječaka baca u more. Hekuba se od dostojanstvene kraljice pretvara u pomahnitaloga demona koji jedini izlaz vidi u osveti.

Dialogos crpi inspiraciju za ovu glazbeno-scensku izvedbu Hekube iz dva renesansna izvora. U 16. stoljeću venecijanski polihistor Lodovico Dolce (1508-1568) preveo je na talijanski Erazmovu latinsku verziju (tiskanu 1506.) Euripidove antičke Hekube (480-406. prije Krista). Dolceova je elegantna stihovana priča o Hekubi utjecala na Marina Držića (1508-1567) da u Dubrovniku preradi Dolceov tekst i napiše vlastitu stihovanu dramu na hrvatskom jeziku.

Kreacija ansambla Dialogos križa Dolceovu i Držićevu verziju priče, Grci i Trojanci pjevaju i suprotstavljaju se na starim talijanskim i hrvatskim dijalektima u ovom djelu za solo pjevače, instrumentaliste i malu skupinu tradicijskih pjevača iz Dalmacije koji komentiraju radnju poput kora…

Glazba naše Hekube rađa se u Dialogosovu laboratoriju koji improvizacijskim tehnikama crpi u dubrovačkim i venecijanskim izvorima 16. stoljeća, te u tradicijskoj glazbi dubrovačke regije sačuvanoj do danas. Rezultat je glazbena predstava u kojoj se svevremena snaga grčkog mita susreće s venecijanskom renesansnom finoćom i hrapavom silinom Dalmacije na pragu Otomanskoga carstva.

Još za vrijeme studija osvaja više nagrada na međunarodnim natjecanjima (1991- Češka Republika, 1992-Italija,1997-Švicarska) i koncertira diljem Europe i Azije (solo koncerti u Hrvatskoj, Italiji, Mađarskoj, Austriji, Indiji, Tajlandu). Početkom studija počinje se intenzivno baviti komornom glazbom. U različitim formacijama redovno koncertira diljem svijeta a snimila je i više nosača zvuka za mađarski Hungaroton.
Odmah po završetku studija dobiva radno mjesto na Konzervatoriju Bartok Bela u Budimpešti gdje do 2020 godine radi kao profesor klavira i korrepetitor u klasi flaute. U međuvremenu paralelno radi i kao korepetitor u klasi violina i flaute na Muzičkoj Akademiji Franz Liszt u Budimpešti. Dobitnica je brojnih nagrada za najboljeg korepetitora na državnim i međunarodnim natjecanjima. Između svih, najistaknutija je
nagrada za najboljeg pijanista na 16. Internacionalnom natjecanju Čajkovski u Rusiji. Stalna je pijanistica na različitim međunarodnim natjecanjima (Antonio Janigro- Hrvatska, Bartok International Violin Competition - Mađarska) kao i majstorskih kurseva (Uzmah-Hrvatska, Festival i ljetna škola za puhače Paks-Mađarska). Kao komorni glazbenik surađivala je sa više svjetski poznatih glazbenika (Dora Schwarzberg, Benjamin Schmid, Emanuel Pahud, Denis Buriakov, Michael Kugel i još puno drugih).

Nakon završetka školovanja, Berten D'Hollander studirao je flautu i već je bio aktivan kao student kao solo piccolo flautist u Flamanskom opernom orkestru Nakon završenog studija, nastupao je s Orkestrom Kraljevskog baleta Flandrije, Belgijskim narodnim orkestrom i Orkestrom La Monnaie Kasnije je uslijedio poziv kao solo flautistu na koncerte u Europi, Sjedinjenim Državama i Japanu Često nastupa s poznatim glazbenicima kao što su Eliane Reyes Boyan Vodenitcharov Alain Raës i France Springuel Poseban fokus njegovog umjetničkog opredjeljenja je interpretacija suvremene glazbe za flautu Kao glavni flautist ansambla Musique Noevelles D'Hollander je izveo djela Claudea Ledouxa Jean Paula Dessyja Michaela Finnissyja Bricea Pauseta Dmitrija Yanova Yanovskog i drugih Osim toga, u aranžmanima s Alfredom
Marcuccijem i Steveom Houbenom kreće se i na području tanga i jazza

Od rane dobi, D'Hollander je bio traženi učitelj flaute, a u dobi od 25 godina imenovan je profesorom flaute na Lemmens institutu Hogeschool voor Wetenschap Kunst u Leuvenu Od 2001 godine održao je predavanje u Hochschule für Musik und Tanz Köln i tamo nadzire klasu flaute kako u sjedištu Kölna, tako i neko vrijeme na odjelu u Aachenu Osim toga, redovito održava majstorske tečajeve širom svijeta Profesor D'Hollander trenutno drži privatne satove i profesor je flaute na Sveučilištu Arkdeniz u Antalyji u Turskoj kao gostujući profesor Također održava majstorske tečajeve diljem svijeta i nastupa kao solo flauta te s D'Hollander/ Lestoquoy flautom i gitarskim dvojcem Njegovi studenti zauzimaju najprestižnije pozicije u vrhunskim orkestrima u različitim zemljama Već pet godina organizira i predaje u Bugarskoj, tijekom mjeseca kolovoza dvotjedni monografski međunarodni ljetni tečaj flaute Bertenov ljetni tečaj Također sudjeluje kao učitelj na ljetnim tečajevima Sarod ( i Altopascio Toscana (Italija Trenutno ima snimljenih osam CD ova Njegova snimka Telemannovih fantazija vrlo je hvaljena i od strane baroknih stručnjaka i priznatih flautista, kao i duet Giuliani Collection s francuskim gitaristom Nicolasom Lestoquoyem koji je postavio novi standard za repertoar Od siječnja 2023 već održava koncerte i masterclassove u Sofiji ( Teldeu ( Budimpešti ( Bruxellesu i Monsu ( Splitu ( Snimio je tri nova CD a, prvi s Nicolasom Lestoquoyem ,,( iz Francuske, a drugi s Annom Granik ( iz Mađarske i posljednji CD turskih melodija zajedno s Lelyom Bayramogullari ( i Aslihan Güngör ( iz Turske Kao što ima pozivnice za Kinu, Kostariku, Italiju, Mađarsku i Bugarsku, već samo za ovu sezonu Ana Granik rođena je u Zagrebu 1977 godine Pohađala je osnovnu muzičku školu Vatroslav Lisinski u klasi prof Vere Prokić Na preporuku slavnog ruskog pedagoga Rudolfa Kehrera sa 12 godina odlazi u Budimpeštu gdje uspješno polaže prijemni ispit na odsjeku za posebno nadarenu djecu pri Muzičkoj Akademiji Ferenc Liszt 1996 uspješno polaže prijemni ispit za redovni studij odsjek klavir gdje 2002 polaže diplomski ispit sa odličnim uspjehom.

Prokultura – Split se i ove godine svojim manifestacijama pridružuje obilježavanju Praznika Frankofonije. Koncertom Prijatelja šansone Rendez-vous s Edith Piaf u Hrvatskom domu Split ujedno obilježavamo tridesetu godišnjicu održavanja Večeri francuske šansone, nacionalnog i međunarodnog natjecanja za mlade, krunskog događaja Dana francuskog jezika i kulture u RH, projekata koje je pokrenula i dandanas vodi predsjednica Prokulture Nansi Ivanišević.

Prijatelji šansone, zapravo pobjednici i najbolji sudionici Večeri, danas predstavljaju Klub u sklopu Prokulture - Opservatorija kulturnih politika - Split. Mahom je riječ o dobitnicima stipendija u Francuskoj koje dodjeljuje Francusko veleposlanstvo u RH, danas solidnim govornicima francuskog jezika i ljubiteljima kulture/a. Za autoricu projekta, i samu profesoricu francuskog jezika i autoricu tih projekata, koje između ostalih organizira Prokultura - Split, oni su "najdraži pokazatelji" koliko sustavna politika kulturnog i umjetničkog obrazovanja donosi rezultate i tamo gdje ih je malo za očekivati, jer na žalost francuski jezik gubi utrku s ostalim jezicima usprkos ljepotama i prednostima koje donosi.

Izvođači na koncertu Rendez-vous s Edith s kojima u ovoj jubilarnoj godini nastojimo prepričati našu tridesetogodišnju priču, već proslavljena Ana Opačak, voditeljica Kluba te Kristina Nuić Prka, Ivana Pinčić i Gabriela Braičić višestruke su pobjednice Večeri šansone, uspješne stručnjakinje u svojim područjima i sjajni glasovi.

Od srca pozivamo sve ljubitelje tog svjetski poznatog žanra da nam se pridruže u srijedu, 12. travnja 2023. na adresi Tončićeva 1 u Splitu.

O GLAZBENICIMA

Glazba sastava A Filetta je putovanje… Moglo bi se reći da je njihova glazba poput polifonog vokalnog prijedloga, poziva, koji je izazovan, smion i suvremen, a rađa se iz moćne usmene tradicije.

Godine 1978. u malom korzikanskom mjestu Balagne, nekoliko je vrlo mladih ljudi  – među kojima je bilo i tinejdžera, otpočelo svoje putovanje, odlučni da pridonesu očuvanju tada ugrožene usmene tradicije... A njihovo je putovanje bilo dugo, katkad zavojito ali uvijek obilježeno otkrićima i čudesnim susretima. Stoga će pjevači drage volje priznati da je „susret“ upisan u njihovu glazbenu DNA. To je upravo ono zbog čega taj put nikada nisu željeli ograničiti tek na granice vlastitih korijena: premda izrasli iz zemlje Korzike, baš kao i paprat s kojom su se poistovjetili - korzikanski a filetta – i kojom su simbolički opisali način svoga pjevanja, pjevači ovoga sastava vrlo su se brzo otvorili drugima – drugim podnebljima, drugim disciplinama, drugim umjetnicima (izvođačima, skladateljima, redateljima, koreografima).

Repertoar koji danas njeguje ovaj vokalni sekstet vjeran je odraz onoga što je od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća bio njihov „hod prema naprijed“: putanja koja je dala obris pokretu začetom iz usmene tradicije, a koja se potvrđuje zaokretima i odmacima vlastitog stvaralaštva, bez kompleksa i oslobođenog ikakve sinovske dužnosti. Sakralna glazba na njihovim se programima nalazi zajedno sa svjetovnim pjesmama raznolikih utjecaja, filmskim partiturama ostvarenima s Brunom Coulaisom, glazbom za koreografije Sidija Larbija Cherkaouija, kao i zborovima za antičke tragedije ili rekvijem na narudžbu Festivala u Saint-Denisu.

Glazba ansambla A Filetta posvećena je viziji svijeta u kojem identitet nije nešto zatvoreno; njihova je filozofija sadržana u riječima prekrasnog aforizma pjesnika Renéa Chara: „Najčišće žetve žanju se na tlu koje ne postoji; one su oslobođene od zahvalnosti a duguju samo proljeću.“

Do danas A Filetta objavljuje niz programski profiliranih i tematski objedinjenih albuma, koji su ujedno i okosnica njihovih koncertnih programa. Jedan od najvažnijih projekata, koji je ujedno povezan uz promociju i očuvanje svojevremeno ugrožene usmene predaje korzikanske polifonije, je program Pulifunie, Canti e soni di Corsica, objavljen tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća na pet albuma. Album Ab eternu iz 1992. godine prvi je na kojemu je naglasak stavljen na sakralne i svjetovne originalne skladbe članova ansambla. Album Una tarra ci hé, objavljen 1994. godine, sadrži niz obrada uz instrumentalnu pratnju, čiji tekstovi evociraju povijest i vjerovanja te domoljublje Korzike, a nagrađen je nagradom Grand Prix Académie Charles Cros. Album Passione okuplja različite originalne kompozicije, ponajprije Jean-Claudea Acquavive, s tematikom Kristove muke, koje je ansambl izvodio u Calviju od početka 90-ih godina. Ovaj je album osvojio najvažnije francuske diskografsku nagrade: Le Choc du Monde de la Musique i Le Diapason d'Or. Skladbe na albumu Intantu obuhvaćaju period ansambla od 1994.-2002. godine, opisujući onaj dio njihova stvaralaštva posvećen kazalištu, filmskoj glazbi (s Brunom Coulaisom), te suradnje s različitim umjetnicima sa Sardinije, iz Gruzije i Bugarske. Uz ovaj, nastaje i album kompletno posvećen glazbi koju je za sastav napisao Bruno Coulais, Si di me, kao i Medea s glazbom za istoimenu kazališnu predstavu rađenu prema Senekinom predlošku, albumi su čija se glazba oslanja na vokalnu tradiciju Korzike. Bracanà – u prijevodu „zrele boje“, naslov je još jednog nagrađivanog albuma s četrnaest dotad neobjavljenih pjesama, među kojima je i Put križa nastao u Calviju. Na albumu Mistico Mediterraneo tradicionalni izraz spaja se s eksperimentalnim, u nizu kompozicija osnivača ansambla Jean-Claudea Acquavive, a na albumu se pojavljuju trubač Paolo Fresu i bandoneonist Daniele di Bonaventura. Di Corsica riposu, Requiem pour deux regards, program nastao u suradnji s bandoneonistom Danieleom di Bonaventurom, još je jedna okosnica repertoara ansambla; interpretacija je to rekvijema odnosno tradicionalne korzikanske messa di i morti i kulta umrlih koji na Korzici ima posebnu važnost, ponovno kroz skladateljsko viđenje Jean-Claudea Acquavive.

Ansambl je redovit gost Kazališta u Bastiji kao i različitih festivala, radeći originalnu glazbu za niz predstava (Oedipe roi na Sofoklov tekst u režiji Noëla Casalea, Ulysse sans terre Orlanda Foriosa, Pessoassion u režiji Helmuta Bürgela, opera Lucio B. Coulaisa i O. Foriosa itd.). Surađivao je na nizu filmskih partitura (The Winged Migration 2001. Jacquesa Perrina, glazba: B. Coulais, Comme un Aimant koji potpisuje Akhneton, glazba B. Coulais i Akhneton, Le Liberton Jacquesa Weber, glazba: B. Coulais, Himalaya E. Vallija, glazba B. Coulais, nagrađen nagradom CÉSAR za najbolju originalnu glazbu, Don Juan J. Webera, s glazbom B. Coulaisa i dr.) A filetta 1989. godine osniva festival korzikanske polifonije, Recontres de chants polyphoniques u Calviju.

Do sada ansambl je nastupio u nekim od najvažnijih dvorana, kazališta kao i crkvenih prostora diljem svijeta – pariškim Salle Pleyel, Théâtre des Bouffes du Nord, Cité de la Musique, Cour Marly Muzeja u Louvreu, Crkva St Germain-des-Prés i dr.; u Francuskoj: Opera u Lilleu, Arsenal u Metzu, Nacionalno kazalište u Nicei, na festivalima u Montpellieru, Aix-en-Provenceu, Saint-Denisu, Europajazzu, Jazz sous le Pommiers itd. Izvan Francuske nastupi ih vode u Théâtre de la Monnaie (Brussels), kazalište Bunkamura (Tokyo), Kulturni centar u Belému (Lisboa), Jazz festival u Bergamu, kulturni centar Gasteig (München), Konsert & Kongress (Uppsala), Brave Festival (Wroclaw), Parco della Musica (Roma), Sadlers Wells kazalište (London), Jazz festival u Baselu, Théâtre de la Ville u Luxembourgu, Festival Grec (Barcelona), Međunarodni festival u Baalbecku,  Međunarodni festival u Libanonu, Teatro Alfa (Sao Paulo), Barbican Centre u Londonu, Međunarodni festival umjetnosti u Perthu (Australija), Međunarodni festival umjetnosti u Montrealu, festival Ten Days on the Island (Tasmanija) itd.

O GLAZBI

Korzikansko polifono pjevanje ili pulifunie uklapa se u široko podneblje pučkog i crkveno-pučkog višeglasja mediteranskog bazena, koje se u različitim bližim i daljim varijantama rasprostranilo na njegovim različitim krajevima – od obala Korzike i Sardinije, preko dalmatinske obale Hrvatske, pa sve do gruzijskih obala koje oplakuju Crno more.

Svoje korijene, kao uostalom i druge srodne tradicije, ima pretpostavlja se u davnim gregorijanskim melodijama, odajući ih u još uvijek čujnoj modalnosti, zbijenim intervalskim pomacima i postepenoj melodijskoj fleksiji.

Najstarije od korzikanskih melodija upravo su takve, uskog raspona, netemperiranih intervala, stila parlando, a ono što ih čini prepoznatljivima je i napregnuta produkcija glasa, kako bi on bio što glasniji i čujniji prilikom pjevanja na otvorenim prostorima korzikanske brdske unutrašnjosti, gdje se ovakav pjev razvio među pastirima. Otegnute duge melodije u kojima se držani tonovi izmjenjuju s kompleksnim mikrotonalnim melizmatskim figurama, nazvanima rivucate, temelj su polifonih paghjella, najprepoznatljivijeg oblika korzikanskog troglasja u kojem sudjeluju glasovi secunda, bassu i terza. Paghjellu karakterizira postepeno nadodavanje glasova, netemperirani intervali, od kojih je posebno nestabilan interval terce i obilato ukrašavanje melodije, te naposljetku tipični završetak na pikardijskoj terci. Dok svako selo ima svoju specifičnu varijantu ili versu paghjelle, ono što je tipično za sve je karakteristični nesklad između glazbe i teksta, pri čemu se dah uzima usred riječi, a katkad je riječ razvučena preko glavne glazbene cezure. Kako bi bili složni, članovi tzv. équipe – uvijek muškarci - slažu se u zbijenu formaciju potkove, a često dlanom prekrivaju jedno uho. Izvedba je posebno uspjela ako se pojavi eterični četvrti glas, odnosno zuj alikvotnih tonova, koji su rezultat suglasja, ne samo vokalnog nego, kako pjevači smatraju, i duhovnog.  Uz paghjelle, kao najpopularniji oblik korzikanske pulifunie, javljaju se i terzetti i madrigali, a svako selo njegovalo je i vlastitu tradiciju crkvenog pjevanja, koja se također usmeno prenosila. Crkveno pjevanje slično je troglasju paghjelle, a uključuje mise (messa di i vivi, messa di i morti), različite himne, procesijske pjesme i tzv. lodi, od kojih su posebno dobro, zahvaljujući brojnim confrèries odnosno crkvenim bratovštinama, sačuvane one vezane uz obrede Velikog tjedna.

Toj tradiciji, premda je većina skladbi autorska, pripada i program Corsic'Amen, čiji ulomci dopiru s tematskih programa sastava: Via Crucis u Calviju, Intantu, Di Corsica Riposu-Requiem pour deux regards, Passione, Bracanà i Castelli.

L'orme sanguigne tradicionalna je pjesma iz Ruglianua, na pučki nabožni tekst koji opisuje Kristovu muku, koja se slaže na način paghjelle, gradeći se iz jednoglasja prve kitice ka višeglasju, s dramskim uzletima na riječima koje opisuju Isusove patnje na Križnom putu. Gusto polifoni Kyrie odiše oporim harmonijama koje se rađaju iz netemperiranih melizama, dok Agnus dei di i defunti Jean-Claude Acquaviva sklada u tipičnoj maniri missa di i morti, arhaične zvučnosti, čija kvintna suzvučja podsjećaju na srednjevjekovne polifone tehnike organuma ili falsobordonea. Figliou d'ella (Ti koji si njezin sin i moj si sin) na tekst i glazbu J.-C. Acquavive poetska je vizija duhovnosti koji je prisutna u svakom detalju prirode i svemira od pamtivijeka, kako kaže pjesma, od vremena kada su nastajale priče i događala se čuda. Benedictus i Requiem - ulomci programskih cjelina Via Crucis i Di Corsica Riposu, Requiem - preuzimaju liturgijski tekst, a glazba se nadahnjuje uskim intervalima i meandričnim melizmima koji krase tradicionalno višeglasje. Gruzijski Ghmerto (Bože) izlet je prema nasljeđu srodnog istočno-mediteranskog tradicionalnog višeglasnog pjevanja. U molitvi se obraća Bogu za zaštitu gruzijskog naroda i pomoć u pobjedi neprijatelja. Rex tremendae i Lacrymosa ulomci su ponovno iz djela Di Corsica Riposu – Requiem pour deux regards, nastaloga 2004. godine, na kombinaciju tekstova latinske Mise za mrtve i tradicijskih tekstova, dok je skladba Beati, u kojoj J.-C. Acquaviva uglazbljuje Blaženstva iz Kristova Govora na gori, skladana poput živahne brojalice, dio programa Bracanà čiji naziv članovi ansambla objašnjavaju kao „boja zrelosti“. Epskog je karaktera skladba U lamentu di Maria, na pjesnički tekst Marcela Acquavive, s glazbom Jean-Claudea Acquavive, u kojoj vodeći glas vodi kroz Marijin plač, a ostali mu se pridružuju u kolopletu lamentirajućih, ekspresivnih ukrašenih linija, od kojih je posebno upečatljiva dionica imitacije osnovne melizmatske vokalne linije. Notte tana na tekst Petrua Santuccija, uspavanka je koja u središnjem dijelu otkriva modernistički karakter pjeva A Filette, kada se u maniri srednjevjekovnog hoquetusa dekonstruira dotadašnji povezani višeglasni slog. Pater noster pisan u deklamativnom stilu, ispunjen je diskretnim ukrašavanjem homofonog sloga. A' l'alivetu (U masliniku) dramatični je monolog, prisjećanje na životni put koji se svodi na istinu sadržanu u prvim očevim riječima, donesen u napregnutoj dionici osnovnog glasa ponad bordunskog basa, koji prati imitacija poput jeke, potiho u intervalu kvarte, stvarajući arhaično, mistično ozračje A sintenza (Presuda), U Sipolcru (Grob), Sub tuum i U Lamentu di Ghjesù (Isusova tužaljka) spektakularni je završni dio programa kojim se u snažnom spektru korzikanske polifonije još jednom u autorskim skladbama J.-C. Acquavive, R. Mambrinija, T. Casalonge i N. Acquavive, odaje počast najvažnijem dijelu glazbenog nasljeđa korzikanske polifonije, onome posvećenom pasionskoj tematici.

J.R. August, pravog imena Nikola Vranić, vodeći je glazbeni talent u regiji. Nakon niza zapaženih EP izdanja, godine 2019. potpisao je ekskluzivni ugovor s izdavačkom kućom Croatia Records pod kojom je objavio svoj debitantski album Dangerous Waters. Album je naišao na nepodijeljeno oduševljenje kritike, koja je J.R.-a proglasila glazbenikom svjetskog kalibra, kao i publike, koja je album prihvatila do te mjere da je u tjednu nakon objave bio najprodavaniji u državi – prvi put u povijesti da je album domaćeg izvođača koji pjeva na engleskom jeziku zauzeo to mjesto. Dangerous Waters je na većini kritičarskih top-lista proglašen albumom godine, uključujući i veliku Nacionalovu anketu u kojoj sudjeluje tridesetak najuglednijih glazbenih novinara i kritičara, a dobitnik je i nagrade emisije Music Pub Zlatka Turkalja (Drugi program Hrvatskog radija) za album godine.

Priznanja ovom posebnom talentu dosegnula su vrhunac na dodjeli glazbene nagrade Porin 2020. godine: J.R. August i njegov debitantski album osvojili su ove prestižne nagrade u čak tri kategorije; za alternativni album, za najboljeg novog izvođača i za album godine – prvi put u povijesti da je album na engleskom jeziku osvojio tu nagradu. Iste godine August je slavio i na dodjeli Rock&Off nagrada. Tamo je osvojio nagradu za “veliki prasak” godine, Rock&Off izvođača godine i album godine. Konsenzus kritike je da je riječ o glazbeniku spremnom za svjetske uspjehe, a da i međunarodna scena počinje prepoznavati o kakvom talentu se radi potvrđuje i činjenica da je Dangerous Waters nominiran za Impalu, europsku nagradu za indie album godine. Definitivna je to potvrda da veliki Coldplay nije bio u krivu kada je J.R.-a na svojoj stranici predstavio kao svjetski potencijal 2012. godine.

U narednoj 2021. godini osvojio je Porina za najbolji live album za album Live at Hrvatski glazbeni zavod, ali i onoga za najbolji videospot, za pjesmu Dangerous Waters. Iste godine osvojio je još dvije Rock&Off nagrade, za najboljeg rock izvođača i za najboljeg live izvođača.

U travnju 2022. godine, J.R. August je objavio svoj 2. studijski album, Still Waters, koji je, kao i njegov prethodnik, naišao na oduševljenje kritike i publike. Album je nominiran za nagradu Porin u dvije kategorije i za Nagradu Rock&Off u tri kategorije.

J.R. trenutno koncertira sa svojim deveteročlanim bendom , a za jesen 2023. godine najavio je novi studijski album Deep Waters, s kojeg će neke pjesme premijerno odsvirati i 31.3. u Splitu.

Članovi benda su:

• Nikola Vranić
• Emma Slunjski
• Eva Škerbić
• Marta Petak
• Ivan Džajić
• Alen Vranić
• Miroslav Lehpamer
• Sebastian Jurić
• Lujo Parežanin

U utorak 21. ožujka, na dan rođenja skladatelja Johanna Sebastiana Bacha, u 19h će učenici Glazbene škole Josipa Hatzea i studenti Glazbenog odjela Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu po prvi puta nastupiti u Svečanoj dvorani Hrvatskog doma.

Dođite i poslušajte što su pripremili!

Ulaz je slobodan.