Pijanist, aranžer i skladatelj Zvjezdan Ružić surađivao je s renomiranim umjetnicima i ansamblima kao što su 2Cellos, Harlem Gospel Choir, Josipa Lisac, Massimo Savić i Vlatko Stefanovski, čime je potvrdio svoju svestranost i inovativni duh. Šest je puta nagrađen prestižnom nagradom „Status za najboljeg pijanista u Hrvatskoj“, a njegovi su albumi više puta osvajali prestižnu nagradu „Porin“, čime je učvrstio svoj status jednoga od vodećih suvremenih skladatelja u zemlji. Autor je glazbe za kazališne predstave „La fatiche di Pseudolus”, “I botoni de la Montura” te za “La finta ammalata”, talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Do sada je snimio albume „The Knightingale Cabaret”, „Pandaland”, „Elfin Farewell”, „Delightful F”, „Inspiration”, „Dandelion – Live at Lisinski Concert Hall” i „The Rain Made It Blossom – Live at American Gardens”.
Osim kao pijanist Ružić je i plodan skladatelj. Ostvaruje djela koja donose osoban pristup, bez obzira naslanjaju li se na jezik jazza, tradicijsku glazbu okružja u kojemu je odrastao ili pak utjecaje svjetske glazbe. Tim djelima u potpunosti razotkriva svoju nutrinu, najskrivenije misli, strahove, opsesije, gorljivost, ali i stavove prema životu i svijetu u kojemu živimo. U njegovim djelima emocija i poruka uvijek dolaze ispred tehnike i fascinacije. Te skladbe uvijek sadrže poruke optimizma, ljepote i nade u postizanje boljitka, pri čemu, iako proizlazi iz jazza, sve više zanemaruje stilska ograničenja, a sve više razmišlja o stvaranju posebne atmosfere.
Danas možemo reći da je njegov stil osoban, kao što je osoban i njegov pristup istodobnoga sviranja glasovira i mellotrona, elektro-mehaničkoga glazbala s klavijaturom, konstruiranoga 1963., koje je Ružić rabio na snimanjima svojih triju albuma, a svirat će ga i na ovome koncertu. Taj spoj, koji je nazvao Pianotron, uporno razvija postižući nevjerojatne sonične rezultate. U ovome slučaju mellotron više nije prateće glazbalo koje koristi samo za stvaranje pozadinske zvučne slike ili imitaciju zvuka orkestra; on ga stavlja u prvi plan, ravnopravan je klaviru, sudjeluje u raznim aspektima stvaranja glazbenoga djela, njegova je uloga šira od one koja je namijenjena lijevoj ruci prigodom sviranja klavira. U ovome se projektu ne može osloniti na postojeće primjere jer oni ne postoje. On ne slijedi put koji je zacrtao neki glazbenik ili sastav, on je trasirao novi put, put koji bi mogao postati model za nove naraštaje glazbenika. Radi se o jedinstvenoj situaciji koju je stvorio samo na temelju vlastitoga poriva.
Osim što se radi o hrabrome potezu da se ostvari nešto unikatno, jer nikada ne možete biti sigurni kako će to publika i kritika prihvatiti, jednostavno zato što takvo što do sada nije ostvareno, fascinantno je kako je razvio suludu zamisao „konstrukcije“ Pianotrona približavanjem - ne i spajanjem - glasovira i mellotrona i umrežavanjem svojim prstima, bolje rečeno, moždanim valovima koje projicira prigodom sviranja. Zapravo, konstrukciju Pianotrona, uz dva spomenuta glazbala, čini i organski usadak - tijelo, um i duh Zvjezdana Ružića. Dakle, Pianotron je specifično glazbalo koje postoji jedino kad Ružić sjedi uz glasovir i mellotron i svira ih u isto vrijeme. Solo! Također, Pianotron možemo nazvati i orkestrom zbog zvuka koji proizvodi.
Pianotron, odnosno spoj mellotrona i klavira, najbolje dočarava Ružićev karakter. Dio njega želi zauvijek ostati razigrano dijete, dok drugi dio itekako promišlja o životu i svemu što se događa oko njega. To je razigrano dijete mellotron, a onaj je romantični mudrac klavir. Ponekad neka romantična melodija klavira inspirira mellotron na neki novi zvuk i novu igru, dok ponekad baš taj razigrani mellotron nadahnjuje klavir na neku malo mudriju melodiju i tako ukrug.
Osim što je sama zamisao rijetka u svjetskim razmjerima, Ružić ne svira to glazbalo kako bi rekreirao zvuk šezdesetih kada je mellotron bio popularan u izvedbama sastava kao što su King Crimson, Gentle Giant, Genesis i Yes, ali i The Beatles, kao što to čini većina drugih „frikova“ toga glazbala, naprotiv, on stvara vlastiti zvučni svijet koji dodatno obogaćuje korištenjem računala i niza pedala.
Međutim, u početku Pianotron nije u potpunosti ispunjavao zahtjeve Ružićeve vizije, sve dok na njega nije nakalemio spravu koju svira nogom, a u koju može ubaciti razne zvukove. U nju je snimio niz glazbenih primjera, za svaku skladbu neki drugi, koji nisu bili već postojeći samplovi, nego zvukovi iz okoline koje je sam odabrao i zabilježio. Na taj je način dobio još jednu dimenziju u Pianotronu i otvorio si prostor za nova istraživanja zvukovnih mogućnosti, što mu je otvorilo više mogućnosti za stvaranje ritmički i harmonijski kompleksne glazbe, iako se ona uvijek doima jednostavnom i prirodnom. Zapravo, u njoj se krije mnogo više, nešto što je moguće dokučiti tek višestrukim preslušavanjem. Svakim novim preslušavanjem otkrivamo tajnovite detalje, razne načine spajanja dvaju glazbenih svjetova... i tek tada počinjemo polako ulaziti u um umjetnika, otkrivati njegove glazbene i neglazbene nakane, tajne, karakter, sklonosti. Tek tada možemo istinski uživati u ovoj jedinstvenoj glazbi.
Uronite li dublje u projekt Pianotron, počet ćete nesvjesno pucketati prstima, uvijati se uz groove i raditi grimase obuzeti onime što svira desna ruka, ona koja svira glasovir, a istodobno će vas uhvatiti poriv da, potaknuti lijevom rukom, onom koja svira mellotron, zaplešete poput robota, brzim, odrješitim, mehaničkim pokretima. No, to je tek jedan od njegovih pristupa mellotronu; već u sljedećoj izvedbi on glumi gudački kvartet ili orkestar, u nekima dočarava sviranje bubnjeva ili timpana, zvukove škara, plesnoga podija i raznih ugođaja ili pak donosi posve drukčiji ugođaj, slike, asocijacije... što daje treću dimenziju Pianotronu i pojačava dojam poruka koje Ružić želi odaslati svakom pojedinom skladbom. U potrazi za vlastitim zvukom spaja razne kombinacije, naoko izvan svake logike i svih pravila, nudeći novu logiku i vlastita pravila. Na taj način zadržava vlastitu osobnost unatoč tomu što ni taj proces istraživanja zvukova, koji najbolje dočarava njegove emocije, a one su drukčije u svakoj skladbi, nije bezbolan i brz.
Tijekom razvijanja projekta Pianotron Ružić je postao prvi glazbenik u regiji koji je službeni umjetnik za Yamaha Music Europe i endorser za Yamaha koncertne klavire. Osim ugleda to priznanje donosi mu i materijalnu korist pa se tako Yamaha brine da ima vrhunski glasovir gdje god odluči svirati, čak ako ga treba postaviti na vodu, ili u vodu, a voda za njega ima snažno simbolično značenje i neprestano je prisutna u njegovomu životu. Često odlazi na more, rijeke i jezera jer se u takvom okružju osjeća ispunjeno, potpuno opušteno i nadahnuto. Uz vodu postiže nirvanu, zato je neke projekte vezao upravo uz vodu. Primjerice, spot za svoju skladbu „Abundance & Peace” snimio je u vodi, u kanjonu Rječine, točnije na prostoru staroga mlina u Žaklju te je pred gotovo tri tisuće ljudi nastupio na plutajućoj pozornici na Drugome jezeru u zagrebačkome Maksimiru.
Davor Hrvoj
