Marko Zupan - flauta
Tommaso Lonquich - klarinet
Vlatka Peljhan - violina
Vid Veljak - violončelo
Petar Krokar - klavir
Ivana Kuljerić Bilić - udaraljke

Glazbena prošlost i sadašnjost Splita susreću se na početku koncertne sezone u Koncertnoj dvorani Ive Tijardovića, u "posveti splitskim skladateljima": velika imena prošlosti čija se svevremenost dokazuje svakom novom izvedbom, Ivo Tijardović, Ivo Parać, Boris Papandopulo (skladatelj, koji premda nije rođen u Splitu, u ovome gradu broji neke svoje najplodnije godine, iz kojih se iznjedrilo njegovo remek-djelo Muka Gospodina našega Isukrsta) i Petar Bergamo, susrest će se dojanima suvremene glazbe Splita, Vladom Sunkom, Ivanom Božičevićem i Oljom Jelaskom, kao i predstavnicima najmlađe generacije splitskih skladatelja, čije su se skladbe već dobro ukorijenile na koncertnim programima – Šimunom Čarlijem Boticom i Lukšom V. Montanom.

Vrijeme Ive Tijardovića (1895.-1976.) bilo je još uvijek vrijeme maloga Splita, ali s velikim kazalištem, koje je u vremenima promjena nakon Prvog svjetskog rata, čekalo da se u njemu ustanovi stalni hrvatski operni i kazališni ansambl. Mladi skladatelj koji je neko vrijeme proveo u Beču i Zagrebu, radeći kao ilustrator notnih izdanja, te crtač karikatura u novinama, tzv. macchietta, vratio se u Split, upravo na vrijeme da tamo ostvari svoje kazališne ambicije. U novoosnovanoj splitskoj Operi, tadašnjeg „Narodnog pozorišta za Dalmaciju", predstavlja već na početku prve operne sezone 1922./1923. svoju prvu operetu, Pierrot Ilo. Nekoliko godina kasnije slijede dva njegova operetna bisera, Mala Floramye 1926. i Splitski akvarel 1928. godine, u kojima spaja svoje različite umjetničke talente, ne samo glazbeni, nego i književni, kao libretist, te scensko-likovni kao scenograf i kostimograf. U ovim operetama stvara svojevrsni podžanr operete s prepoznatljivo mediteranskim, splitskim koloritom, prilagođujući ga, s njegovim romantičnim i komičnim likovima i laganom radnjom, gradu Splitu, iz kojega bira i ocrtava niz živopisnih, šarmantnih i duhovitih tipova, živahnu atmosferu i običaje. Glazba je lepršav spoj nadahnutih plesova i mediteranskih kantilena, od kojih neke od najljepših odjekuju u preludiju Splitskog akvarela.

Mediteranska kantilena i temperament, premda suzdržaniji i sasvim drugačije obojen od Tijardovićeva, opisuju i Ivu Paraća (1890.-1954.), koji se u Split vraća nešto kasnije, 1925. godine, provevši i on formativne godine izvan Splita i Hrvatske, završivši studij kompozicije u Pesaru kod renomiranih skladatelja I. Pizzettija, D. Alaleone i L Perosija. Parać je osjećao tektonske promjene u glazbi 20. stoljeća, prihvativši nasljeđe Debussyja kao i modernističku, ekspresionističku obojenost kasnoromantične glazbe talijanskih skladatelja početka 20. stoljeća, ostajući kao i oni u okvirima tonaliteta. U njegovim djelima, skladanima iznimnom tehničkom lakoćom, bivamo neprimjetno, prirodno uvučeni u svijet secesijskih ozračja, snenih vrtova, poezije talijanskih dekadentističkih pjesnika poput Giovannija Pascolija. Njegova Serenatella odiše takvim ozračjem, on prepoznaje ono drugo lice Dalmacije, umjesto karnevala i šušura, prizivajući nostalgiju njezinih starinskih salotta.

Trajan biljeg u senzibilitetu i glazbenom jeziku Borisa Papandopula (1906.-1991.) Split je ostavio još u mladenačim danima skladatelja, kada je djelovao kao zborovođa splitskoga pjevačkog društva Zvonimir (1935.-38.), a i kasnije kada je u Splitu bio direktor Opere (1968.-74.). Ipak, Boris Papandopulo nije robovao samo jednom utjecaju, a njegovi glazbeni interesi i nadahnuća sezali su  na razne strane, ne samo u primjerice foklor, bilo splitski, dalmatinski, istarski, zagorski itd., nego puno šire. Njegov veliki opus, koji seže od solističke i komorne glazbe – za najrazličitije instrumente i sastave – pa do operne, baletne i simfonijske, često je nalazio poticaj u samim izvođačima. Tako je bilo do njegovih poznih dana, kada je potkraj života, u proljeće 1991. napisao svoje posljednje djelo, Tri stavka za Orlando, namijenjeno Triju Orlando, sastavljenom od renomiranih solista: violinista Tonka Ninića, violončelista Andreja Petrača, te pijanista Vladimira Krpana. Djelo namijenjeno virtuozima, donosi kompleksan tijek misli, s nizom manjih „fus-nota“, komentara, promišljanja i digresija, koje si oduška daje u mekom tijeku srednjega stavka, da bi zaključak bio u obliku složene, Papandopulu svojstvene igre, u pokretljivom plesnom ritmu. Od praizvedbe na Dubrovačkim ljetnim igrama 1991. skladba nalazi stalno mjesto na repertoaru niza glazbenika.

Petar Bergamo (1930.-2022.) tek će u nekim svojim kompozicijama jasno otkriti svoju duboku vezu s Mediteranom i Splitom, ali ona će češće biti prisutna tek u boji ili valovitoj razigranosti sloga, nego u otvorenim melodijsko-harmonijskim izjavama, kojima nije htio dati maha u svom modernističkom opus. U svom je stvaralaštvu težio dati novi jezik kako instrumentima tako i glasovima, zalazeći u atonalitet i slobodne glazbene forme, ali se slobodno služeći i nekim klasičnim kompozicijskim postupcima.

Concerto abbreviato za klarinet iz 1966. godine, kako mu samo ime kaže, skraćeni je koncert za klarinet, u kojem se – posredstvom klarineta – Bergamo upušta u razgovor, možda sa samim sobom, možda s prostorom, u kojemu u pauzama glazbe, u tišini odjekuju izgovorene, odsvirane misli: klarinet u njegovom skraćenom koncertu kao da ispituje taj prostor, koji zauzima u zvučnim koordinatama visine i dubine, širine dinamika piana i fortea, poput igre u svim smjerovima, otvarajući pomalo taj prostor, spajajući tihe upitne geste u skupine tonova, ali se potom opet vraćajući na ishodište. Bergamo se namjerno lišava virtuoznog nasljeđa klarineta u vidu brzih pasaža ili finih kantilena, i kao da klarinet stavlja u svojevrsno stanje amnezije, u kojem on mora tražiti nanovo svoj jezik i svoj izraz. To ovaj koncert čini neobično privlačnim u tehničkom i glazbenom smislu osvježavajućim, jer iako ne tradicionalan on je na nov način muzikalan, s glazbenim gestama nalik rečenicama i riječima koje dobro razumijemo.

Skladba Phoenix Vlade Sunka (1954.), splitskog skladatelja, dirigenta i pedagoga, nastala je kao rezultat promišljanja Ujevićeve pjesme Pobratimstvo lica u svemiru, što je bila tema koncerta društva Splithesis 2010. godine. Skladateljevim riječima, Ujević u ovoj pjesmi „nagoviješta društvenu krizu naše civilizacije, krizu morala, potičući nas da se zapitamo kako čovjeka danas izbaviti od zla, od egoizma, kako potaknuti transformaciju čovjeka u istinski religioznog čovjeka na sliku i priliku Božju?“ Sunkova skladba Phoenix sugerira to da „trebamo odbaciti stare loše navike, spaliti sve ono što nas udaljava na putu do duhovnog bratstva ljudi kao posljednje riječi evolucije“. Glazba sama predstavlja taj put, od uznemirenih ritmova koji se variraju, predstavljajući „neusklađenost današnjeg svijeta“, polifonije koja predstavlja „stremljenje duha“ do kataklizme, nakon koje se „povezuju čestice stvarajući novo ozračje, u koje vodi klavirska dionica, dajući podršku drugima prema zajedničkom cilju“.

Skladba Beyond the Bend in the Road Ivana Božičevića (1961.) još jedno je djelo na programu koje u poeziji nalazi poticaj – riječ je o poeziji Ferdinanda Pessoe, koji se u ovoj svojoj pjesmi potpisuje jednim od svojim brojnih pseudonima, tj. heteronima kako ih je sam nazivao, kao Alberto Caeiro, želeći naglasiti da njegov heteronim funkcionira kao poseban autor. Naslovna pjesma, u prijevodu na engleski, Richarda Zenitha bavi se jednom mišlju, pregledavajući je iz različitih uglova,  o tajni koja se nalazi iza "zavoja ceste".  Ta misao – i odbacivanje ideje propitkivanja te tajne, te prihvaćanje onoga što je vidljivo i prisutno, poticaj je skladatelju da se upusti u glazbeno istraživanje, koje zasniva na repetitivnim tehnikama, koji mekoću dobivaju korištenjem jazzy harmonijskih boja, dajući Pessoinim mislima osjećaj fluidnosti i lakoće. Skladba je strukturirana u dva stavka, originalno skladana za sastav gudačkog kvarteta i klavira. Praizveo ju je ansambl Arthesis 2023. godine, a na večerašnjem koncertu doživjet će prvu izvedbu u preradbi za sastav flaute, klarineta, violine, violončela i klavira, prilagođen ansamblu Synchronos.

Neke od najupečatljivijih skladbi skladateljice akademkinje Olje Jelaske (1967.) nadahnute su izvanglazbenim poticajima mora i morskih motiva, u kojima svojom glazbom postiže sinesteziju različitih senzacija, stvarajući suzvučja koja oživljavaju "modri val", "amfore", "dno mora" i razne druge motive. Ipak, možda i veći dio njezina opusa polazi iz same glazbe i poticaja koji dobiva u glazbenicima – često naručiteljima njezinih skladbi. Duo za flautu i vibrafon nastao je 1998. godine na narudžbu flautistice Ane Domančić i udaraljkašice Ivane Kuljerić Bilić. U skladbi, prema riječima skladateljice, "kao osnovna ideja za glazbeni sadržaj nametnula se tema odnosa. Odnos koji se može interpretirati kao bilo koji odnos između dva živa bića, ili čak kao dijalog između različitih dijelova unutar ljudske psihe, kao svijest i podsvijet npr. TO je svojevrstan imaginarni dijalog bez riječi, isključivo glazbenim materijalom, pokušaji stvaranja različitih oblika komunikacije, slaganja, neslaganja, prihvaćanja, odbacivanja itd." Skladba je od vremena praizvedbe zaživjela u izvedbama različitih interpreta, a bila je poticaj i nastanku filma u suradnji skladateljice i redateljice Ivone Vladović 2022. godine – bio je to obrnut proces od uobičajenog – umjesto glazbe za film, sniman je film za glazbu.

Impresija krajolika u skladbi Distant Landscapes Šimuna Čarlija Botice (1997.), mladog ali već priznatog i prepoznatljivog splitskog skladatelja, daje prostor za stvaranje na početku skladbe vrlo otvorenih, širokih zvučnih kontura ispunjenih isprepletenim šarama instrumentalnih linija, koje prema riječima skladatelja, "donose atmosferu udaljenog horizonta. Zvukovi se stapaju u obrise – prepoznatljive, ali zaklonjene maglom. Tematski materijal ostaje apstraktan i fluidan, kao da se oblikuje pred našim ušima, nikad posve uhvatljiv. Glazba stvara osjećaj kretanja prema nečemu poznatom, ali još uvijek nedovoljno razabranom,

U drugom stavku konture postaju čvršće, a izraz se okreće prema jasnoći i igri. U snažnom polimetričkom spletu razvija se živaha dijalog glavnih tematskih motiva, koji sadrže reminiscencije na prvi stavak." U dalekoj primisli – kako je skladatelj dao naslutiti u objavi uz skladbu 2022. godine, kada je napisana za ansambl S/UMAS, slika je otoka – glazbenu formu i gradaciju skladatelj uspoređuje s približavanjem nekom otoku – "iz daleka vidimo konture kućica i šume te iz iskustva znamo po svojstvenom obliku da se upravo o njima radi. Ali, sadržaj u cijelosti vidimo tek onda kada se tom otoku u potpunosti približimo".

U središtu inspiracije za skladbu Orbita mladog skladatelja Lukše V. Montane (2000.) je "kozmološka ideja "problema triju tijela" – fizikalnog pitanja o nepredvidivoj dinamici kretanja triju nebeskih tijela pod međusobnim gravitacijskim silama". Skladatelj, koji već broji niz djela na području glazbe za film, video i televiziju, kao i opusa solističke, komorne i glazbe za zbor, u ovom djelu prenosi tu ideju iz područja fizike u "glazbeni prostor kroz trotematski materijal u kojemu se teme međusobno privlače i oblikuju nove zvučne slike stvarajući dojam lebdeće, promjenjive gravitacije." Iako, kako skladatelj kaže, skladba može zazvučati impresionistički, u njezinoj pozadini leži dodekafonski niz – "ne kao stroga tehnika, već kao podloga i izvor iz kojeg se razvija raznolika i dinamična zvučna cjelina". Skladba Orbita, koja doživljava praizvedbu na ovom koncertu, koristi glazbeni materijal prvog stavka već više puta izvođenog Klavirskog kvinteta (2024.) Lukše V. Montane.

Zrinka Matić

Ansambl Synchronos

Ansambl za suvremenu glazbu Synchronos, baziran u Zagrebu, posvećen je izvedbi aktualnih skladatelja te općenitom osvježavanju hrvatske glazbene scene, ali i upoznavanju publike sa stilski suvremenijim glazbenim jezikom. Svojim izvedbama članovi ansambla odmiču se od već prepoznatljivih tonskih utjecaja postmodernističkog razdoblja. Štoviše, odabirom specifičnog repertoara sudjeluju u kreaciji novih skladbi živućih skladatelja te svojim izvedbama oblikuju idejne obrasce i nadilaze sve zvučne izazove zapisane u tim partiturama. Ansambl inzistira na ideji izvođenja aktualne, ponekad i eksperimentalne suvremene glazbe, uz usku suradnju sa samim skladateljima. Razbijanje klasična koncepta slušanja glazbe još je jedna od vizija Ansambla Synchronos, s obzirom da Ansambl i izvodi glazbu koja ne odgovara klasičnu konceptu.

Od samoga začetka ansambl je održao niz uspješnih koncerata, radionica i interaktivnih predavanja, uživo i putem interneta, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Hrvatskoga društva skladatelja, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Austrijskog kulturnog foruma, Zaklade Ernst von Siemens i drugih.

Među brojnim skladateljima s kojima je ansambl surađivao i izvodio njihova djela su Mladen Tarbuk, Andys Skordis, Marko Slaviček, Reiko Füting, Frano Đurović, Sanda Majurec, Tibor Szirovicza, Brigitta Muntendorf, Nina Šenk, Nico Muhly i Dubravko Detoni.

Ivo Tijardovic: Spli'ski akvarel - Preludij (obr. Marko Zupan)

Ivo Parać: Serenatella za flautu, violinu, violončelo i klavir

Boris Papandopulo: Tri stavka za Orlando

Petar Bergamo: Concerto abbreviato

Vlado Sunko: Phoenix

Ivan Božičević: Beyond the bend in the road, prva izvedba u novoj instrumentaciji

Olja Jelaska: Duo za flautu i vibrafon

Šimun-Čarli Botica: Distant landscapes

Lukša V. Montana: Orbita, praizvedba