"Autobiografija u glazbenoj formi", tako se katkad opisuje Šest sonata op. 27 Eugènea Ysaÿea (1858.-1931.), belgijskog violinista i skladatelja, najcjenjenijeg virtuoza svog vremena, koji u sonatama iz opusa 27 upisuje ne samo one glazbene misli i tehničke probleme koji su ga intrigirali, već dokumentira najbolje od violinističkog umijeća početka 20. stoljeća.

Rođen u Liègeu, Ysaÿe najvažnije znanje o instrumentu dobiva od svog oca, a ubrzo se probivši u prvi red najboljih mladih violinista, studira kod violinskih virtuoza Henryka Wieniawskog i Henrija Vieuxtempsa. Razvija osebujnu tehniku koja podrazumijeva elegantan, puni ton koji se dobiva dugim potezom gudala, preciznom tehnikom lijeve ruke, te gudačom tehnikom pomicanja cijele podlaktice dok su ručni zglob i gornji dio ruke mirni.

Svojim životom i djelovanjem premošćujući velike glazbene ere, od romantizma do avangarde prvih desetljeća 20. stoljeća, Ysaÿe je bio u doticaju s velikanima romantizma, poput Josepha Joachima, Franza Liszta, Clare Schumann, Antona Rubinsteina, kao i s francuskim romantičarima i modernistima, koji su neka od svojih djela posvetili njemu: Césarom Franckom, Camilleom Saint-Saënsom, Ernestom Chaussonom i Claudeom Debussyjem, a čija je glazba ujedno utjecala na njegovo vlastito stvaralaštvo. Iako skroman u pogledu vlastitih kompozicija, koje je vrlo rijetko uvrštavao na svoje recitale, većina ih postaje standardnim i nezaobilaznim dijelom violinističkog repertoara.

U svojim sonatama iz opusa 27 Ysaÿe je želio predstaviti evoluciju violinističke tehnike i referirati se na suvremenost i budućnost violinističke umjetnosti, nadahnjujući se i posvećujući djela različitim suvremenim virtuozima. Ove sonate do danas predstavljaju jedan od največih tehničkih izazova na violinističkom repertoaru. Ipak, Ysaÿev cilj bili su "emocija, poezija, srce".

Poticaj je dobio nakon što je slušao izvedbu Josepha Szigetija Bachove Sonate za violinu solo u g-molu (BWV 1001). Skicirao je ideje za svih šest sonata u samo jednom danu, tijekom srpnja 1923. godine, dovršivši ih tijekom iduće godine. Prvu sonatu u g-molu posvećuje upravo Josephu Szigetiju, velikom mađarskom virtuozu, dugogodišnjem profesoru u Ženevi, koji je među ostalim praizveo Prokofjevljev Prvi violinski koncert. Sonata je u istom tonalitetu kao i Bachova, a u njoj se već javljaju odlike koje karakteriziraju cijelu zbirku: puno dvohvata, trohvata i četverohvata, u kojima je često neki ton posebno naglašen. Katkad se javljaju ulomci nalik Bachu, posebno u intrigantnim kromatskim pasažama. Početni stavak završava neobičnim tremolo sul ponticello i finalnom molskom tercom. I naredni stavci donose udaljene reference na Bacha; nakon nježnog Fugata slijedi skercozni treći stavak skladan u B-duru, dok je Finale gigue pun kontrasta i raskošnog, svečanog raspoloženja. Druga sonata u a-molu pisana je za Jacquesa Thibauda, jednog od najvećih francuskih violinista, ujedno Ysaÿevog dobrog prijatelja. Prvi stavak, Obsession, referira se na Thibaudovo usviravanje preludijem iz Bachove Partite u E-duru (BWV 1006). Cijeli stavak Malinconia svira se con sordino, a Danse des ombres uključuje motiv sekvencije Dies irae, nakon čega slijedi šest varijacija. Les furies su trebale isprovocirati Thibauda, poznatog po slatkom i elegantnom tonu i zaziranju od bilo kakve grubosti. Treća sonata u d-molu posvećena je slavnom rumunjskom violinistu i skladatelju Georgeu Enescuu, koji je nadahnuće crpio iz rumunjskog folklora, a također vrhunski interpretirao Bacha i suvremene skladatelje. Spoj tradicionalnih pasaža i divljih foklornih ritmova i melodija otkriva se u ovoj jednostavačnoj sonati, podnaslovljenoj Ballade. Četvrtu sonatu u e-molu posvećuje austrijskom virtuozu Fritzu Kreisleru, za kojega je Elgar skladao svoj Violinski koncert, a koji je osim standardnog i suvremenog repertoara, izvodio i vlastite skladbe, virtuozne minijature po uzoru na barokne skladatelje. Zbog toga Ysaÿe za njega sklada imitaciju baroka u tri stavka – Allemanda, Sarabande i Finale. Petu sonatu u G-duru posvećuje svom omiljenom studentu, Mathieuu Crickboomu, koji s Ysaÿeom svira u njegovom kvartetu i kasnije podučava violinu u Liègeu. Oba stavka su rustikalnog raspoloženja, puna vedrine i plesne zaigranosti. Šesta sonata u E-duru pisana je za Manuela Quirogu, španjolskog violinista koji je Ysaÿea podsjećao na Sarasatea i njegov slatki, jasni ton i besprijekornu tehniku. Španjolski elementi tanga i habanere čuju se u jedinom stavku sonate, ispunjenom raznolikim tehničkim zahtjevima koji zahtijevaju veliku izvođačku bravuru.

Zrinka Matić

***

Briljantna virtuoznost i prirođena muzikalnost Romana Simovića, potaknuta neograničenom maštom, odvele su ga na sve kontinente, gdje je nastupao na mnogim vodećim svjetskim pozornicama uključujući Carnegie Hall, Veliku dvoranu Konzervatorija Čajkovski, Koncertnu dvoranu Marijinski teatra u Sankt Peterburgu, Grand Operu u Tel Avivu, Dvoranu Victoria u Ženevi, Rudolfinum u Pragu, Dvoranu Barbican centra u Londonu, Umjetnički centar u Seulu, Dvoranu Rahmanjinov u Moskvi, da spomenemo samo neke.

Roman Simović je dobitnik nagrada na brojnim međunarodnim natjecanjima među kojima su: Premio Rodolfo Lipizer (Italija, prvonagrađeni i dobitnik 12 nagrada publike), Međunarodno violinističko natjecanje Tibor Varga Sion Valais (Švicarska), Međunarodno natjecanje Yampolsky (Rusija) i Međunarodno violinističko natjecanje Henryk Wieniawski (Poljska), što ga svrstava među najistaknutije violiniste njegove generacije.

Kao solist, Roman je nastupao s vodećim svjetskim orkestrima, među kojima su Londonski simfonijski orkestar, Simfonijski orkestar Marijinski teatra, Orkestar Teatro Regio Torino, Simfonijski orkestar Nova Scotia (Kanada), Camerata Bern (Švicarska), Camerata Salzburg (Austrija), Praška filharmonija… s dirigentima kao što su Valery Gergiev, Antonio Pappano, Daniel Harding, Gianandrea Noseda, Kristian Järvi, Sir Simon Rattle, Jiří Bělohlávek, Pablo Heras-Casado i brojni drugi.

Traženi umjetnik, Roman Simović nastupa na raznim istaknutim festivalima kao što su Festival Verbier, Festival Bijele noći u Sankt Peterburgu, Transsibirski umjetnički festival Vadima Repina, Uskrsni festival Valeryja Gergieva u Moskvi, Dubrovačke ljetne igre, Festival Kotor Art u Crnoj Gori, festivali BEMUS i NOMUS u Srbiji, Sion Valais Švicarska, Norveški festival Bergen, Moskovska zima u Rusiji, Festival Portogruaro u Italiji, Glazbeni festival Granada u Španjolskoj, surađujući s renomiranim umjetnicima kao što su Leonidas Kavakos, Yuja Wang, Gautier Capuçon, Misha Maisky, Schlomo Mintz, Francois Leleux, Itamar Golan, Simon Trpčeski, Janine Jansen, Julian Rachlin, Vadim Repin, Evgeny Kissin, Antoine Tamestit, Antonio Meneses, Nikolai Lugansky…

Roman je gostujući profesor violine na Kraljevskoj glazbenoj akademiji u Londonu i ima veliko iskustvo kao pedagog. Održavao je majstorske tečajeve u SAD-u, Velikoj Britaniji, Južnoj Koreji, Japanu, Australiji, Italiji, Švedskoj, Švicarskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Izraelu, kao i na Festivalu u Verbieru gdje često nastupa kao solist s orkestrom, komorni glazbenik i recitalist.

Objavio je opsežan niz snimaka, od kojih su najznačajnija četiri CD-a na kojima je dirigirao gudačima Londonskog simfonijskog orkestra, za diskografa LSO Live (London Symphony Orchestra), kao i CD kompletnih Paganinijevih capriccia za violinu solo. Izdavačka kuća LSO Live izdat će dva nova CD-a Romana Simovića 2024. godine, na kojima je šest solo sonata za violinu Eugènea Ysaÿea i Miklósa Rósze te koncerte za violinu Béle Bartóka pod ravnanjem Sir Simona Rattlea i Kevina Johna Eduseija te Londonski simfonijski orkestar.

Roman je koncertni majstor Londonskog simfonijskog orkestra od 2010. godine.

Roman Simović svira violinu Antonio Stradivari iz 1709. koju mu je Jonathan Moulds velikodušno dao na posudbu.

Eugène Ysaÿe: Šest sonata za violinu solo op. 27

Sonata br. 1 u g-molu

1. Grave: Lento assai

2. Fugato: Molto moderato

3. Allegretto poco scherzoso: Amabile

4. Finale con brio: Allegro fermo

Sonata br. 2 u a-molu

1. Obsession Prélude: Poco vivace

2. Malinconia: Poco lento

3. Danse des Ombres Sarabande: Lento

4. Les furies: Allegro furioso

Sonata br. 3 u d-molu, Ballade

1. Lento molto sostenuto – Allegro in tempo giusto e con bravura

***

Sonata br. 4 u e-molu

1. Allemande: Lento maestoso

2. Sarabande: Quasi lento

3. Finale: Presto ma non troppo

Sonata br. 5 u G-duru

1. L'Aurore: Lento assai

2. Danse rustique: Allegro giocoso molto moderato – Moderato amabile – Tempo 1 – Poco più mosso

Sonata br. 6 u E-duru

1. Allegro giusto non troppo vivo