Federico García Lorca ostavio je golem trag u glazbi 20. stoljeća – ne samo kao pjesnik nego i kao strastveni promicatelj andaluzijske glazbene tradicije. Njegova poezija, puna ritma i simbolike te motiva poput mjesečine, smrti ili ciganske mitologije, snažno je inspirirala mnoge skladatelje: Marija Castelnuovo-Tedesca u ciklusu pjesama za glas i gitaru Romancero gitano, kao i brojne druge, od Dallapiccole i Poulenca do suvremenih Georgea Crumba i Osvalda Golijova. I sam Lorca bio je glazbenik, svirao je klavir i duboko poznavao flamenco, koji je izvodio s pjevačicom La Argentinitom, a ostaju i njegove obrade andaluzijskih narodnih pjesama.
Iberski poluotok od renesansnih vremena i polifonije Cristóbala de Moralesa, Tomása Luisa de Victorije, Duartea Loboa ili Katalonca Matea Fleche, kolijevka je bogatih vokalnih suzvučja koja su ostala živjeti na nekim izvorištima poput samostana Santa Maria de Montserrat pokraj Barcelone. U njemu se od 13. stoljeća njeguje tradicija samostanskog pjevanja, od gregorijanskog korala, preko renesansne do suvremene glazbe. U toj tradiciji odrastao je suvremeni katalonski skladatelj Bernat Vivancos (1973.), koji nakon školovanja u Montserratu i studija klavira i kompozicije u Barceloni odlazi na pariški Konzervatorij, a potom otkriva glazbu norveškog skladatelja Lassea Thoresena koja na njega ostavlja presudan utjecaj. Glazba Bernata Vivancosa spoj je različitih utjecaja; ona donosi istraživanje boja i sloga oslanjajući se na modalnu glazbu zapadnjačke tradicije te istražujući duhovnost koja se temelji na nadahnuću spektralnom harmonijom. El cant dels ocells jedna je od najomiljenijih katalonskih popularnih pjesama koju je popularizirao proslavljeni violončelist Pau Casals. Ova božićna pjesma priča priču o mnogim vrstama ptica koje su svojom pjesmom slavile rođenje Božanskog djeteta. Skladateljevim riječima: „Ova harmonizacija razlikuje se od tradicionalnijih verzija koje koriste neutralni modalni jezik koji nikada ne narušava uvijek prisutnu dursku melodiju, okruženu konstantnom, ujednačenom aurom zvuka. Melodija, koju izvodi solist, ustupa mjesto jednostavnom linearnom uzorku za tri glasa i završava punijom, pomalo sivom atmosferom.”
Manuel de Falla (1876.–1946.) bio je jedan od najvažnijih španjolskih skladatelja 20. stoljeća. Školovan u Parizu, upijajući glazbeni svijet Debussyja, Dukasa i Ravela, de Falla se pod utjecajem Albéniza okreće španjolskom izvorištu i crpi nadahnuće iz andaluzijskog folklora i tradicije cante jondo, posebnog izražajnog načina pjevanja. Stvara veličanstven opus koji uključuje i niz baletnih i opernih djela. Ciklus Sedam španjolskih narodnih pjesama (Siete canciones populares españolas) zbirka je narodnih pjesama koju je de Falla prilagodio za glas i klavir 1914. godine, a kasnije postaje popularna i u nebrojenim orkestralnim verzijama. Pjesme dopiru iz različitih tradicija, od Asturije na sjeveru, do Murcije na jugoistoku (Seguidilla) i Aragona na sjeveroistoku (Jota). Nana je uspavanka, a Polo pjesma koja izražava neukrotivu želju za osvetom nevjernom ljubavniku. Svi su tekstovi ljubavne tematike, među kojima ima sasvim nedužnih, ali i tragičnih, ispunjenih osjećajem duende – Andaluzijcima inherentnog osjećaja koji se objašnjava kao spoj silovite strasti, melankolije, tame i nadahnuća. Duboka ljubav prema andaluzijskoj kulturi povezala je de Fallu i Lorcu. Upoznali su se u Granadi početkom 1920-ih, kada počinje jedno od najvažnijih umjetničkih prijateljstava u španjolskoj kulturi koje je rezultiralo snažnim međusobnim umjetničkim utjecajima. Vrhunac njihove suradnje bio je festival Concurso de Cante Jondo, koji su zajedno organizirali 1922. godine kako bi očuvali izvorni flamenco. De Fallinih Sedam španjolskih narodnih pjesama potaknulo je Lorcinu kasniju sličnu zbirku pjesama uz klavir.
Cataluña je drugi komad iz Prve španjolske suite, op. 47 Isaaca Albéniza (1860.–1909.), temeljne zbirke za klavir nastale oko 1886. i objavljene 1887. godine. Isaac Albéniz predvodnik je španjolskog nacionalnog stila u glazbi. Bio je prvi skladatelj koji je sustavno u svoja djela ugradio elemente flamenca, andaluzijskih ritmova, gitarskih figura i iberskog folklora u koncertantnu glazbu, evocirajući pritom španjolske krajolike, ozračje i kulturu. Njegova djela postaju nekom vrstom manifesta španjolskog glazbenog identiteta. Bio je pijanistički virtuoz i većina je njegovih djela izvorno skladana za klavir, no mnoga postaju poznatija u obradama za gitaru, vraćajući se na taj način Albénizovu izvornom nadahnuću. Cataluña, često izvođena zasebno na koncertima, a vrlo često u obradama za gitaru, zapravo je corranda (ili corriola), odnosno narodni ples Katalonije skladan u 6/8 taktu, čiji brzi ritam donosi osjećaj lakoće i ležernosti, u kontrastu s većinom komada iz iste suite.
Mateo Flecha "El Viejo", kako je katkada zvan da bi ga se razlikovalo od njegova nećaka istoga imena (poznatog kao "El Joven"), katalonski je skladatelj rođen u Kraljevstvu Aragona, priznati majstor tzv. ensalada, koje je u Pragu 1581. objavio upravo njegov spomenuti nećak. Kao i mnogi ondašnji skladatelji, često se selio radeći kao maestro di cappella na različitim španjolskim dvorovima, u službi velikaša pa čak i Karla V., podučavajući glazbi infantkinje Mariju i Joannu. Većina je njegovih djela sačuvana u zbirci Cancionero de Uppsala, jednom od najvažnijih dokumenata španjolske renesansne glazbe objavljenom u Veneciji 1556. godine. Najpoznatiji je bio po svojim ensaladama, odnosno skladbama za četiri ili pet glasova, često spojenima iz više pjesama i nerijetko pjevanima na različitim jezicima (odakle i sam naziv ensalada – salata), a koje su bile namijenjene dvorskoj zabavi. Jedna je od sačuvanih i La bomba koja, kao i ostale tiskane u zbirci iz 1581., ima božićnu temu. Građena je po tipičnoj Flechinoj shemi, uvodeći temu katastrofe s mnogo plača, naricanja, straha i očaja, što otvara mogućnosti za glazbeno obilje. Potom se pojavljuje zraka nade te se na kraju pronalazi spasenje u obliku rođenja Isusa Krista, nakon čega svi slave i plešu. U ovoj ensaladi mornari usred olujnog mora traže način da olakšaju brod jer izgleda da će uskoro potonuti. Dozivaju se, a jedna duša jadikuje jer ne zna plivati. Mole se Djevici te obećavaju hodočašća. Tada se na horizontu pojavljuje drugi brod, svi bivaju spašeni i pjevaju hvale. Jedan od njih, Gil Piçarra, vadi svoju gitaru, svi slave bonacu te slijedi vesela pjesma i ples.
Córdoba, op. 232, br. 4 Isaaca Albéniza lirski je komad, često povezivan sa Suite española, op. 47, iako izvorno pripada klavirskom ciklusu Chants d'Espagne iz 1898. godine. Skladba prenosi maursko nasljeđe toga grada, evocirajući andaluzijsku glazbenu tradiciju i nadahnuće tamošnjom veličanstvenom katedralom, nekadašnjom džamijom (Mezquita). U transkripciji za gitaru Miguela Llobeta djelo postaje jednom od temeljnih skladbi gitarističkog repertoara, a od novijih transkripcija ističe se ona cijenjenog gitarista Manuela Barrueca.
Talijanski skladatelj Mario Castelnuovo-Tedesco (1895.–1968.) prvi je put posjetio Granadu s 18 godina kao nadareni student glazbe, a Manuela de Fallu upoznao je nekoliko godina kasnije, započevši s njime čvrsto prijateljstvo. De Falla je za mlađeg skladatelja predstavljao snažan glazbeni utjecaj, a 1932. godine u Veneciji upoznao ga je i s gitaristom Andrésom Segoviom, koji će od Castelnuovo-Tedesca naručiti velik broj djela. Castelnuovo-Tedesco podrijetlo vuče od sefardskih židova protjeranih iz Španjolske puno stoljeća prije, pa će španjolski melos postati jednom od važnih komponenti njegova skladanja. Još jednom će se povezati i s Granadom u kojoj je boravio u mladosti. Bit će to u ciklusu Romancero gitano, napisanom 1951. godine na poeziju Federica Garcíje Lorce, rođenog upravo u Granadi. Tekstovi ne dopiru doduše iz istoimene Lorcine zbirke, već iz zbirke Poema del Cante Jondo iz 1921. godine, u kojoj se Lorca napaja utjecajima flamenca. Castelnuovo-Tedesco piše: „Originalni tekst smatrao sam apsolutno fascinantnim; svježim, slobodnim, punim fantazije – upravo ono što mi je trebalo! Ove pjesme su me vratile, u sjećanju, u Španjolsku koju sam vidio 1913. i koju sam toliko volio; iako se španjolska sjećanja pojavljuju u mojoj glazbi na svakom koraku. I posvuda, taj 'osjećaj' zemlje Španjolske... suha Kastilja, blijeda stabla maslina, miris stabala naranči u Andaluziji – i, uz obalu, more koje zapljuskuje obalu, s vibracijama, gotovo... poput gitare!”
Zrinka Matić
Nakon dugog razdoblja potrage, pjevači žedni iskrenog muziciranja najvišeg standarda okupili su se u Ansamblu Antiphonus oko svojeg umjetničkog voditelja Tomislava Fačinija. Od osnutka ansambla 2006. godine Fačini ih vodi kroz najrazličitije programe, spajajući njihove glasove i potičući ih da se istaknu i kao solisti. Njegujući zvuk koji teži postizanju mješavine pune istočnoeuropske vokalne zvučne tradicije i zapadne uravnotežene čistoće, Antiphonus gradi širok repertoar, od gregorijanskog korala, preko novih djela, kao i crossovera, do posebno naručenih skladbi. Fačini često poziva instrumentaliste i vokalne soliste da se pridruže glavnom vokalnom ansamblu, omogućujući Antiphonusu procvat u programskoj i zvučnoj kvaliteti. Njihove koncerte posjećuje najširi krug publike.
Posebna pažnja posvećena suvremenoj glazbi inspirira Antiphonus da premijerno izvodi djela najistaknutijih hrvatskih autora. Također su održali prve suvremene izvedbe novopronađenih starih djela iskopanih iz prašnjavih knjižnica. Antiphonus redovito nastupa na velikim hrvatskim festivalima, uključujući Dubrovačke ljetne igre, Korkyra Baroque, Osorske glazbene večeri, Muzički biennale Zagreb, Splitsko ljeto i Varaždinske barokne večeri. Njihov nastup okrunio je Svečani koncert povodom ulaska Hrvatske u EU, a predstavljali su Hrvatsku na nacionalnom festivalu u Parizu Croatie, la voici, nakon čega su uslijedile turneje u Finskoj, Mađarskoj, Sloveniji i Srbiji. Antiphonus je također nastupio uz poznate soliste Renatu Pokupić, Maxa Emmanuela Cenčića i s Hrvatskim baroknim ansamblom u Bruxellesu u Bozaru na koncertu kojim je obilježen početak hrvatskog predsjedanja Vijećem Europe u siječnju 2020. godine.
Antiphonus često snima za Hrvatsku radioteleviziju, a njihov album hrvatskih seicento djela Ne le tue braze nominiran je za nacionalnu diskografsku nagradu. Njegova kvaliteta zasigurno je osvojila posebno mjesto u srcima i kolekcijama ljubitelja glazbe. Antiphonusove produkcije i koncerti Purcellove Didone i Eneje, Bachove Muke po Ivanu, Cavalierijeva djela Rappresentatione di Anima, et di Corpo i Monteverdijeve Vespro della Beata Vergine gostovali su na svim većim hrvatskim festivalima i u mnogim gradovima. Antiphonus u Zagrebu održava svoja dva godišnja koncertna ciklusa: Trijade, s komornom vokalnom glazbom, madrigalima i baroknom operom, te Trinitas, koji predstavlja sakralne a cappella i oratorijske koncerte. Ciklus Trinitas nagrađen je prestižnom Nagradom Milka Trnina. Antiphonus je također osvojio nagradu Judita Splitskog ljeta za koncert djela Monteverdija i njegovih suvremenika pod nazivom Amor dolce garbo.
Tomislav Fačini (1975., Zagreb) studirao je dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Akademiji Hans Swarowsky u Milanu i Hochschule für Musik u Karlsruheu. Laureat je dirigentskog natjecanja Antonio Pedrotti u Trentu, dobitnik nagrada i priznanja Milka Trnina, Jurica Murai i Judita. Bio je šef dirigent Oratorijskog zbora crkve sv. Marka, Orkestra oružanih snaga, Dubrovačkog simfonijskog orkestra, glazbeni ravnatelj Glazbenih večeri u sv. Donatu i savjetnik za glazbu u dva mandata Dubrovačkih ljetnih igara. Trenutačno je šef dirigent Zbora HRT-a, koji u protekla njegova dva mandata bilježi iznimno aktivnu diskografiju, prisutnost na svim relevantnim festivalima i gostovanja po cijeloj Hrvatskoj, uz svoja dva ciklusa: Sfumato i Kanconijer.
Umjetnički je voditelj ansambla Antiphonus koji već petnaest sezona, u svojim ciklusima Trijade i Trinitas, kao i na brojnim gostovanjima, predstavlja publici glazbu u rasponu od gotovo tisuću godina. Naglasak stavljaju na kultne opuse Monteverdijevih madrigala, Bachovih moteta, misa, kantata i pasija, frankoflamanskih, njemačkih i venecijanskih majstora, uz posebnu pozornost posvećenu ranoj i suvremenoj hrvatskoj glazbi.
Posvećenost hrvatskoj glazbi svih razdoblja urodila je plodonosnom i nagrađivanom diskografijom: s ansamblima HRT-a snimio je albume Audivi vocem (glazba Vinka Jelića), Nebo i zemlja Tomasa Cecchinija, zborske skladbe i solo popijevke Vatroslava Lisinskog, Hrvatsku misu i Slavoslovije Borisa Papandopula, Osluškivanja (suvremena hrvatska zborska glazba), Stabat Mater Srećka Bradića, Kanconijer i a cappella skladbe Igora Kuljerića, Pasiju Berislava Šipuša te autorski album varijacija hrvatskih božićnih pjesama Mir, zlato, tamjan. S ansamblom Antiphonus snimio je album Ne le tue braze (glazba hrvatskog seicenta) i Mixtape posvećen najrecentnijim skladbama hrvatskih autora, a na posebnom je mjestu i prvo hrvatsko izdanje Sorkočevićevih simfonija prema autografu i s povijesnim instrumentarijem.
Profesionalno živi u stalnoj blagoj vezi s prostorom kazališta, gdje je postavio više premijera: Händelova Agrippina, Purcellova Didona, Cavalierijeva Rappresentazione, Charpentierove opere-divertimenta, Mozartova Così fan tutte, Rossinijev i Paisiellov Seviljski brijač, Verdijeva Traviata, Bizetova Carmen, Puccinijev Triptih i neizostavni Zrinjski Ivana pl. Zajca, uz izlete u svijet baleta (Coppélia, Straussova Pepeljuga, Giselle i Hačaturjanov Spartak). Redoviti je profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje predaje dirigiranje, zborsko dirigiranje, komornu glazbu za pjevače i partiture te vodi razne vokalno-instrumentalne, operne i ostale izvedbe. Gostovao je kao predavač i vodio projekte na Akademiji Sibelius u Helsinkiju te na University of Houston. Uz dirigiranje, bavi se skladanjem, instrumentiranjem i aranžiranjem.
Petrit Çeku svojom osjetljivošću i ekspresivnošću osvaja publiku diljem svijeta. Održao je brojne recitale te nastupao kao solist s poznatim orkestrima, uključujući Baltimorski simfonijski orkestar, Calgaryjevu filharmoniju, Češku komornu filharmoniju, Daejeonsku filharmoniju, Državni orkestar Hermitagea u Sankt Peterburgu, Panonsku filharmoniju i Zagrebačku filharmoniju. Često surađuje sa Zagrebačkim solistima, a također je osnivač Gitarskog trija Elogio i Hrvatskog gitarističkog kvarteta. Tisak (Calgary Herald) proslavio ga je kao „svirača koji svira s nevjerojatnom lakoćom, uz snažan i prodoran zvuk”. Çeku je osvojio brojna međunarodna gitaristička natjecanja, ponijevši prestižne prve nagrade na natjecanjima Parkening (Malibu, SAD), Schadt (Allentown, SAD), Biasini (Bologna, Italija) i Pittaluga (Alessandria, Italija). Godine 2018. bio je jedini klasični glazbenik koji je sudjelovao u turneji Night of the Proms s Antwerpenskom filharmonijom, pod ravnanjem Alexandre Arrieche, dijeleći pozornicu s pop-ikonama Bryanom Ferryjem, Milowom, Sealom i Suzanne Vega.
Poznat po svojoj predanosti glazbenoj suradnji, Çeku je izvodio komornu glazbu s cijenjenim umjetnicima, uključujući violiniste Marca Bouchkova, Guya Braunsteina, Borisa Brovtsyna, Susannu Yoko Henkel, Stefana Milenkovića, Linusa Rotha i Benjamina Schmida; violistima Lise Berthaud, Sarom Ferrández, Sindy Mohamed i Timothyjem Ridoutom; violončelistima Stjepanom Hauserom, Monikom Leskovar, Kajanom Pačko, Giovannijem Sollimom, Kianom Soltanijem i Lukom Šulićem; kao i pijanistima Angelom Hewitt, Aljošom Jurinićem i Markusom Schirmerom. Osim toga, surađivao je s poznatim gudačkim ansamblima kao što su Artis-Quartet, Minetti Quartet, Sebastian Quartet, Valo Quartet i Zagrebački kvartet.
Rođen u Prizrenu na Kosovu, Çeku sada živi u Zagrebu. Studirao je gitaru na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu kod Darka Petrinjaka prije nego što je školovanje nastavio na Konzervatoriju Peabody u Baltimoreu u SAD-u kod Manuela Barrueca. Nakon što je od 2019. godine radio kao profesor na Sveučilištu za glazbu i scenske umjetnosti u Grazu u Austriji, Çeku je 2025. imenovan profesorom svoje almae matris – Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu – gdje podučava i mentorira sljedeću generaciju gitarista.
Njegove snimke objavili su BuntArt, Cantus, Croatia Records, EPR Classic, Eudora Records, Granola i Naxos. Njegov album The Cello Suites, na kojem se nalaze Bachove kompletne Suite za violončelo, nominiran je za nagradu ICMA. Proces snimanja dokumentiran je u filmu Sarabande u režiji nagrađivane redateljice Kaltrine Krasniqi. Proširujući tu suradnju, Çeku je kasnije skladao originalnu glazbu za njezin dugometražni film Vera Dreams of the Sea, koji je premijerno prikazan na 78. Filmskom festivalu u Veneciji.
Petrit Çeku ekskluzivni je umjetnik tvrtke D'Addario i svira na gitari graditelja Rossa Gutmeiera.
Bernat Vivancos El cant dels ocells
Manuel de Falla Sedam španjolskih narodnih pjesama (obrada za glas i gitaru: Darko Petrinjak)
El paño moruno (Maurska tkanina)
Seguidilla murciana (Murcijska seguidilla)
Asturiana (Asturijska)
Jota Nana (Uspavanka)
Canción (Pjesma)
Polo
Isaac Albéniz Cataluña iz Suite española, op. 47 (obrada: Manuel Barrueco)
Mateo Flecha La bomba
Isaac Albéniz Córdoba, op. 232, br. 4 (obrada: Manuel Barrueco)
Mario Castelnuovo-Tedesco Romancero gitano, op. 152
Baladilla de los Tres Ríos (Mala balada o tri rijeke)
La Guiterra (Gitara)
El Puñal (Bodež)
Procesión (Procesija)
Paso (Korak)
Saeta (Pjesma pokajanja)
Memento (Uspomena)
Baile (Ples)
Crótalo (Čegrtaljka)
