Temelj repertoara svakog pjevača, arietta Caro mio ben koja se pripisuje Giuseppeu Giordaniju (1751.–1798.), primjer je arije napuljske škole s kojom počinje povijest moderne opere. Sa skladateljima kao što su Alessandro Scarlatti, Pergolesi, Piccinni, Cimarosa ili Paisiello, u počecima 18. stoljeća u njezinim se djelima kristalizirala razlika između žanrova opera seria i opera buffa. Scarlatti je bio tvorac tzv. da capo arije, a ujedno je uveo i tip kraćih arija, tzv. kavatina (cavatina), koje će se kasnije javljati kao jedan od odjeljaka velike belcanto arije u ranom 19. stoljeću. Giordani je studirao kod Cimarose i Zingarellija, kod kojega su kasnije studirali i Vincenzo Bellini, Saverio Mercadante te niz drugih važnih skladatelja belcanto stila. Popularna arija Caro mio ben, napisana 1783. godine, pripisivana mu je sve donedavno, a u novije vrijeme nova otkrića pokazuju da ju je vjerojatnije skladao njegov stariji brat, Tommaso Giordani (oko 1730.–1806.), ili čak njihov otac Giuseppe Giordani stariji, obojica također pripadnici napuljske operne škole. Skladana je u melodioznom, galantnom stilu i jedna je od najpoznatijih arija tzv. „starih Talijana”, kako se popularno naziva zbirka antologijskih arija 17. i 18. stoljeća objavljenih u ediciji Schirmer, koja služi kao temelj edukacije pjevača.

U toj zbirci nalazi se i arija O del mio dolce ardor Christopha Willibalda Glucka (1714.–1787.), reformatora opere 18. stoljeća, koji je operu želio vratiti njezinu počelu, lišiti je kompliciranih, „praznih” ukrasa i podređenosti pjevačima te je učiniti dramski uvjerljivom. Arija se javlja u operi Paris i Helena (Paride ed Elena) iz 1770. godine, nastaloj osam godina nakon Orfeja i Euridike, u kojoj Gluck provodi svoje nove ideje. U ariji O del mio dolce ardor, Elena izražava svoju čežnju i ljubav prema Parisu, prepoznajući svoje osjećaje, iako zna da se ne smije prepustiti toj ljubavi.

Niz arietta Vincenza Bellinija (1801.–1835.) pripada drugoj slavnoj zbirci „starih Talijana”, Arie antiche Alessandra Parisottija. Iako tehnički ne pripada „starim” Talijanima 17. i 18. stoljeća, Bellinijeve melodije i belcanto tradicija, kao i njegovo školovanje na Konzervatoriju u Napulju, povezuju ga direktno s Alessandrom Scarlattijem i njegovom školom. Ariette Il fervido desiderio, Dolente immagine di Fille mia, Vaga luna, che inargenti i Malinconia, ninfa gentile, objavljene u Parisottijevoj zbirci, pripadaju Bellinijevim Composizioni da camera (Komornim skladbama), zbirci od petnaest arietta i romanci, canzoncina i ballata za glas i klavir koje je napisao u svom mladenačkom napuljskom i milanskom periodu, u dvadesetim godinama 19. stoljeća, prije odlaska u Pariz. Njihov je stil pjevan, nježan i uglavnom jednostavan, pokazujući katkada – najčešće u ritamskim obrascima – utjecaje folklora Bellinijeve rodne Sicilije.

Prvi od triju majstora belcanta, Gioachino Rossini (1792.–1868.), nakon što je postavio temelje talijanskoj operi 19. stoljeća napisavši 39 naslova (među kojima su slavna djela poput Seviljskog brijača, Pepeljuge ili Wilhelma Tella), prestaje skladati operu. Upravo je Wilhelm Tell bio njegova posljednja opera, koju je skladao 1829. sa samo 37 godina. Poživio je još četrdeset godina, i premda više nije skladao opere, glazba je ostala dio njegova života. U Parizu je vodio slavni salon (isprva s prvom suprugom, slavnom pjevačicom Isabellom Colbran, a kasnije, pedesetih i šezdesetih godina, i s drugom suprugom, Olympe Pélissier), u kojem su nastupali najslavniji glazbenici onoga vremena. Tamo je često izvodio svoje salonske skladbe, klavirske i vokalne minijature, tzv. canzonette. One koje su nastale početkom tridesetih godina okupio je u zbirci Soirées musicales. Toj zbirci pripadaju i La promessa, canzonetta skladana u ritmu barkarole u kojoj se ljubavnik zaklinje dragoj na vječnu ljubav i vjernost, te La danza, slavna bravurozna minijatura za tenorski glas u brzom ritmu tarantelle.

Iznikao iz talijanske glazbene estetike, ali obogaćen dalmatinskim glazbenim nasljeđem, Josip Hatze (1879.–1959.) stvorio je neke od najljepših solo pjesama hrvatske vokalne lirike, kao i dvije opere u kojima se osjeća utjecaj njegova školovanja kod velikog verista Pietra Mascagnija – Povratak i Adel i Mara. Ova posljednja, napisana prema Botićevu spjevu Bijedna Mara te praizvedena 1931. u Ljubljani, njegovo je najzrelije ostvarenje. Riječ je o lirska slici Splita i njegove povijesti, u kojoj se povijesno-ljubavna priča o nesretnim ljubavnicima Turčinu Adelu i Hrvatici Mari snažno oblikuje u bogatoj partituri, uz atmosferu oživljenu bojama folklora Splita, dalmatinskog zaleđa i Bosne. Da me hoće draga serenada je Adela iz četvrtog čina; njezine široke melodijske linije, snažan emotivni uzlet i veristička ekspresija čine je jednim od najemocionalnijih trenutaka opere. U pjesmama Majka i Serenada skladatelj pokazuje prepoznatljivu lirsku crtu, oslanjajući se na pjevnu melodiku i izražajnu vokalnu liniju u duhu kasnog romantizma i talijanskog belcanta.

Francesco Paolo Tosti (1846.–1916.) tvorac je nekih od najljepših talijanskih salonskih pjesama (romanze del salotto), koje je krajem 19. i početkom 20. stoljeća skladao ponajviše u Londonu, gdje se trajno nastanio 1880. te postao učiteljem pjevanja na dvoru britanske kraljevske obitelji. Školovao se u Napulju, baštineći tamošnju veliku tradiciju u oblikovanju vokalne glazbe, kao i folklor podneblja koji odjekuje u njegovim romancama. Među najuspjelijima i danas najpopularnijima su Ideale, koja progovara o idealnoj ljubavi i čežnji u dugim melodijskim linijama ispunjenima nostalgijom; Marechiare, zaljuljanog 6/8 ritma, koja opisuje romantičnu scenu uz more u napuljskom ambijentu; te Vorrei morire!, još jedna ljubavna pjesma u kojoj usklik „Želim umrijeti” prenaglašava strast i snagu osjećaja.

Svakodnevni život, ljubavni zapleti i komične situacije na španjolski način nalazili su se u žanru zarzuele, koja se razvijala od 17. stoljeća, postavši u 19. stoljeću španjolskom inačicom operete prepoznatljivom po obilježjima tamošnjeg folklora. Jedan od najvažnijih skladatelja zarzuele bio je Pablo Sorozábal (1897.–1988.), a među njegovim brojnim ostvarenjima ističe se La tabernera del puerto (Gostioničarka iz luke), koja pripada tzv. género chico – kraćoj i popularnijoj formi. U radnji koja se vrti oko ljubavnog trokuta važno mjesto imaju dolasci i odlasci brodova, život luke te osjećaj sudbine i čekanja. Najpoznatiji je ulomak romanca No puede ser (Ne može biti), u kojoj Román izražava svoju unutarnju bol i uvjerenje da je izgubio Marijinu ljubav.

Napulj je bio urbani i kulturni centar s jakom pjevačkom tradicijom, glazbenim izdavaštvom i kazališnim životom. Na tom je plodnom tlu krajem 19. i početkom 20. stoljeća procvjetao žanr napolitanske kancone, prerastajući okvire svojega podneblja i ulazeći u svjetski koncertni repertoar. Dvadesetih i tridesetih godina javlja se nova generacija skladatelja među kojima je Cesare Andrea Bixio (1896.–1978.), autor popularne pjesme Parlami d'amore, Mariù koja pripada tipu modernog šlagera; zatim Rodolfo Falvo (1873.–1937.) koji sklada klasičnu napolitansku kanconu Dicitencello vuje; kao i Salvatore Cardillo (1874.–1947.) koji u pjesmi Core 'ngrato, nastaloj u emigraciji u SAD-u, donosi gotovo verističku ariju obojenu snažnim osjećajima boli zbog neuzvraćene ljubavi.

Jedan od najčišćih primjera belcanta nalazi se u ariji Nemorina Una furtiva lagrima iz opere Ljubavni napitak Gaetana Donizettija (1797.–1848.), kojom ovaj velikan donosi najljepši primjer talijanske romantične lirske komedije. Meka, slatko-gorka melodija kulminira finom koloraturom opisujući emocije Nemorina – mladića čiju ljubav voljena Adina ispočetka ignorira, no kada vidi suzu u njezinu oku zbog svojeg navodnog odlaska u rat, Nemorino shvaća da ga ona ipak voli. Završetak arije u B-duru pretvara početnu melankoliju u idealizirani osjećaj sreće.

Veristički autor Francesco Cilea (1866.–1950.) iza sebe ostavlja dva repertoarna djela, opere Arležanka (1897.) i Adriana Lecouvreur (1902.), čiji je jezik ipak mekši i lirskiji nego kod Mascagnija ili Leoncavalla. U Arležanki, nastaloj prema drami Alphonsea Daudeta, donosi ljubavnu tragediju u kojoj mladi Federico pati zbog neuzvraćene ljubavi prema tajanstvenoj djevojci iz Arlesa. U najpoznatijoj ariji, È la solita storia del pastore, Federico u stanju emocionalne iscrpljenosti promatra izlazak sunca, maštajući o čvrstom snu koji će mu, poput malog pastira, donijeti zaborav i mir.

Zrinka Matić

Hrvatski tenor Tomislav Jukić ističe se pobjedama na uglednim međunarodnim pjevačkim natjecanjima, uključujući Natjecanje pjevanja Josep Palet 2026. te natjecanja Mikuláš Schneider-Trnavský i Antonín Dvořák 2023. godine.

Član je Međunarodnog opernog studija pri Opernhaus Zürich, gdje nastupa u ulogama kao što su Rinuccio (Gianni Schicchi) i Trabucco (La forza del destino). Bio je član Projekta mladih pjevača na Salzburškom festivalu 2025. godine, gdje je stekao priznanje za sudjelovanje u operi Die Musketiere. Prije toga nastupio je kao Goro u Puccinijevoj Madame Butterfly u SNG-u Opera in balet Ljubljana. Među njegovim zapaženim nastupima ističe se uloga solo tenora u djelu C. Monteverdija Vespro della Beata Vergine, gdje je nastupio sa Zborom Hrvatske radiotelevizije i ansamblom Concerto dei Venti.

Nadolazeći vrhunci uključuju njegov povratak na Salzburški festival 2026. u operi Werther (Schmidt) te nastup na završnoj gala večeri Dubrovačkih ljetnih igara sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, uz svjetski poznatu sopranisticu Pretty Yende te sopranisticu Dariju Auguštan, a pod ravnanjem Sebastiana Langa Lessinga.

U nadolazećoj sezoni pridružit će se ansamblu Opere Leipzig gdje će pjevati uloge poput Don Ottavija (Don Giovanni) i Lenskog (Evgenij Onjegin). Također će nastupiti u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu kao Narraboth (Salome).

Lana Bradić rođena je u Zagrebu 1975. godine. Glazbeno školovanje započinje sa šest godina u Glazbenoj školi Ivana Zajca, a nakon završenog klavirskog i teorijskog odsjeka Srednje glazbene škole „Blagoje Bersa”, već sa sedamnaest godina upisuje klavir na Muzičkoj akademiji u klasi prof. Stjepana Radića. Diplomirala je 1996. godine, s izrazitom sklonošću prema komornom muziciranju i posebnom ljubavlju prema suradnji s opernim pjevačima. Godine 1997. upisuje Hochschule für Darstellende Kunst u Grazu te sudjeluje u nastavi interpretacije popijevke (Vokalliedbegleitung) u klasi prof. Gerharda Zellera. Već tada djeluje kao vanjska suradnica na Odsjeku za pjevanje Muzičke akademije u Zagrebu.

Redovito se usavršava na brojnim stručnim seminarima eminentnih profesora na području solo popijevke (C. Witthöft, K. Richter, J. Blakely) te stječe iskustvo radeći s brojnim opernim pjevačima (Giorgio Surian, Martina Zadro, Lana Kos, Dubravka Šeparović Mušović, Vitomir Marof, Domagoj Dorotić, Leon Košavić) pripremajući ih za uloge u operama, oratorijima te na koncertima.

Koncertira diljem Hrvatske i Europe, sudjeluje na brojnim festivalima (Dubrovnik, Samobor, Osor i dr.) te surađuje sa Zborom djevojaka Zvjezdice, Zagrebačkim solistima, Hrvatskom komornom filharmonijom te sa Zagrebačkom filharmonijom. Sudjeluje na seminarima kao korepetitorica poznatih opernih pedagoga te je službena pijanistica Međunarodnog natjecanja opernih pjevača „Zinka Milanov” u Rijeci.

Umjetnička je savjetnica na Odsjeku za pjevanje Muzičke akademije u Zagrebu gdje s poznatim profesorom G. Surianom odgaja mnoge mlade, talentirane pjevačice i pjevače koji danas ostvaruju uspjehe na međunarodnim natjecanjima i svjetskim pozornicama.

Giuseppe Giordani: Caro mio ben

Christoph Willibald Gluck: O del mio dolce ardor, arija Parisa iz opere Paris i Helena (Paride ed Elena)

Vincenzo Bellini:

Il fervido desiderio

Dolente immagine di Fille mia

Vaga luna, che inargenti

Malinconia

Ninfa gentile

Gioachino Rossini:

La promessa

La danza

Josip Hatze: Da me hoće draga, arija Adela iz opere Adel i Mara

Majka

Serenada

---

Francesco Paolo Tosti:

Ideale

Marechiare

Vorrei morire!

Pablo Sorozábal: No puede ser, romanca iz zarzuele La tabernera del puerto

Cesare Andrea Bixio: Parlami d'amore, Mariù

Rodolfo Falvo: Dicitencello vuje

Salvatore Cardillo: Core 'ngrato

Gaetano Donizetti: Una furtiva lagrima, romanca Nemorina iz opere Ljubavni napitak (L'elisir d'amore)

Francesco Cilea: È la solita storia del pastore (Federicov lament), arija iz opere Arležanka (L'Arlesiana)