Pripadnik hrvatske moderne, ujedno i mediteranskog skladateljskog kruga, jedini pravi hrvatski verist, skladatelj Josip Hatze , već od mladenačkih dana prigrlio je žanr solo pjesme, u kojemu će ostaviti neka od najboljih primjera ove vrste u hrvatskoj glazbi. Njih ukupno pedeset sedam nastaje na stihove pjesnika razdoblja romantizma ili Hatzeovih suvremenika. Ljubavna i meditativna tematika s dodirom melankolije, katkad s motivima prirode i njezinom simbolikom, obilježavaju njegov izbor, koji je u skladu s trendovima moderne. Lađa u noći jedna je od antologijskih Hatzeovih pjesama, nastala na stihove Rikarda Katalinić-Jeretova dvostrofna je pjesma, koju označava blaga melodijska linija i meka akordska pratnja, prizivajući noćni morski krajolik koji se nadvija nad ljudskom krhkošću. Ljuven sanak na stihove istog pjesnika, još je jedno vrhunsko ostvarenje hrvatske vokalne lirike, koju je Hatze zapisao i kao ženski zbor i kao solo pjesmu. Jednostavna, skladna minijatura, u starinskoj maniri, opisuje slatkoću popodnevnog sna „djevojčice“ i blage senzualnosti njezina okruženja, u kojemu joj društvo prave grana jorgovana i leptir. U pjesmi Serenada ljubavna strast opisana u tekstu Đure Jakšića prenosi se zanosnom melodijom, čiji intenzitet podsjeća na talijansku melodiku verističkih opernih arija.
Jedno od glavnih obilježja niza ostvarenja u stvaralaštvu Krste Odaka je inspiracija u folkloru, koji postaje osnova niza njegovih najboljih ostvarenja, kao što su opera Dorica pleše, balet Imbrek z nosom, Pet rapsodija za zbor, mise i moteti za zbor. Iako rođen u Siveriću kod Drniša, najčešće je nadahnuće nalazio u međimurskom fokloru. Jedno od takvih djela je solo pjesma Mura voda teče, skladana na stihove Vinka Kosa. Djevojčinu tugu utjelovljuje rijeka, koja odlazi kao što je otišao njezin „golob“. Muru i njezinu simboliku, u ovoj prokomponiranoj pjesmi, opisuje razvedena, majstorski skladana dionica klavira, u polifoniji s vokalnom dionicom, koja podcrtava arhaičnost međimurske pentatonike.
Ivana Lang po mnogo čemu je jedinstveni glas u hrvatskoj glazbi 20. stoljeća – usamljena kao žena skladateljica u hrvatskoj glazbi za svoga života, ostavlja za sobom velik i raznolik opus, od solističke do operne i baletne glazbe, kombinirajući na različite načine odrednice nacionalnog stila i suvremenih trendova. Izuzetno mjesto u njezinu stvaralaštvu ima ukupno trideset i pet opusa solo pjesama. Nadahnuće je crpila iz stihova hrvatskih pjesnika, poput Antuna Gustava Matoša, Vladimira Vidrića, Dragutina Domjanića, Vanje Radauša, Vesne Parun, Filipa Valjala i drugih. Prva pjesma koju je skladala, Murve, na stihove Dragutina Domjanića, neobičnim odabirom harmonija i melodijom nalik folklornoj, pokazuje jedinstvenu imaginaciju skladateljice.
Jedan od najboljih hrvatskih opernih pjevača sredine 20. stoljeća, bariton Vladimir Ruždjak, utjelovio je osamdesetak likova u operama od Monteverdija do suvremenih skladatelja, ostavši zapamćen posebno kao nenadmašan tumač Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog. Bio je i istaknut koncertni pjevač širokog repertoara solo pjesama. Djelovao je i kao operni redatelj, te skladatelj, a osobito su uspješne i često izvođene njegove obrade međimurskih napjeva. Među takvima je i Pet međimurskih iz 1957., među kojima je i pjesma Lehku noć, nježna uspavanka, čiju jednostavnu melodiju prati harmonijski bogata, koloristična pratnja klavira, bogatih registara, koji od prvih taktova uvode u mirnu, blagu atmosferu uspavanke.
Polet 20. stoljeća s paletom novih zabavnih glazbenih žanrova zaživio je na sasvim specifičan način u opusu Ive Tijardovića (1895-1976), koji svijet zahvaćen ritmom plesnih orkestara uspijeva spojiti s toplim intimnim prostorom rodnog Splita. Njegov svestrani talent bilježio je najnovije svjetske glazbene trendove Roaring Twenties i s lakoćom ih ispreplitao s mediteranskom glazbenom tradicijom, a najbolje su odjeknule u remek-djelima Mala Floramye i Spli'ski akvarel. U središtu prve je djevojka imena Floramye (koji posuđuje od popularnog francuskog parfema), koja u vrtlogu Prvog svjetskog rata, tijekom drugog čina operete, dospijeva u Marseille. Ona čezne za rodnim gradom i pjeva svoju glasovitu ariju Daleko me biser mora.
Giuseppe Verdi svojom je karijerom obilježio dugo razdoblje. Od prvog velikog uspjeha s operom Nabucco 1842., pa do zaključnih opera Otello i Falstaff, potkraj 19. stoljeća, Verdi ocrtava dug vremenski luk, cijelu jednu eru, oživljavajući različite svjetove i nezaboravne likove. Kako su se mijenjale mode i ukusi, društveno i političko ozračja, tako se mijenjao i sam Verdi, koji je od ranih zanosnih djela koja su dala krila Risorgimentu i dalje svjež i vitalan došao do inovativnih kasnih opera koje su gledale u budućnost, Otella i Falstaffa.
U operi Otello iz 1887. godine, surađuje s Arrigom Boitom, nekoć svojim gorljivim protivnikom, i vraća se svom trajnom nadahnuću, Shakespeareu. Jagova spletka uspješno vodi Otellovoj propasti, a Desdemona, nakon Otellovih ljubomornih i agresivnih ispada, u posljednjem činu sluti svoj kraj. U njenoj molitvi Ave Maria Verdi briljantno umjetnički oblikuje stvarnost trenutka, skladajući isprva gregorijansku deklamaciju, koja se razvija u melodiju usrdne molitve.
Antonín Dvořák tvorac je deset opera, od kojih je deveta, Rusalka, najpoznatija. Nadahnuta bajkama Karela Jaromíra Erbena i Božene Němcove, koje je skladatelju predložio libretist Jaroslav Kvapil, Rusalka je prirodno proizišla iz dotadašnjeg Dvořákova opusa. Erbenove priče nadahnule su niz njegovih simfonijskih pjesama s temama nadnaravnog, kojima kao da se pripremao za operu o vodenoj nimfi, Rusalki, u kojoj se isprepliću stvarni i bajkoviti svijet. Snažan Dvořákov talent za melodiju i orkestraciju stapa se s utjecajima Wagnera i Verdija, te mladenačkih uzora - Schuberta, Webera, Mozarta i Beethovena, dok je kompletan izraz prožet češkom, slavenskom mekoćom, koja natkriljuje Dvořákov eklekticizam. Rusalka se zaljubi u smrtnika, Princa, i odluči ga pratiti na zemlju, a njezino je prokletstvo da time gubi besmrtnost, kao i svoj lijepi vilinski glas. Prije nego što ode iz vodenog svijeta, ona pjeva pjesmu mjesecu, Měsíčku na nebi hlubokém, u kojoj moli mjesec da njezinom dragom poruči da ga ona čeka.
Portret jednog vremena i grada, na kojem bi Splitu pozavidjeli mnogi drugi gradovi (i nad kojim bi se današnji Split mogao zamisliti), donosi Ivo Tijardović u opereti Spli'ski akvarel, praizvedenoj u Splitu 1928., koju posvećuje „Splitskom Malomen puku, pravom autoru ovog djela“. Vješt ne samo kao skladatelj, nego i kao likovni umjetnik, pisac, novinar, koreograf, ovaj svestrani umjetnik još jednom sam piše libreto, u čijem je središtu ljubavni par Marica i Tonči. Njihovoj ljubavi na putu stoji siromaštvo, ali ipak ih čeka sretan kraj. I u ovoj opereti primjenjuje razne suvremene plesne ritmove, a u ariji Marice Još nima čuda čuje se fino primijenjen sinkopirani ritam tanga.
Giacomo Puccini inovator je vokalno-orkestralne karakterizacije likova i stvaranja osobitog kolorita, impresionističkih detalja i atmosfere u svojim operama, stvarajući tipičnu fin-de-siécleovsku nervoznu buru osjećaja, smještenu u emocionalni tjesnac intenzivnih kratkih arija i fraza. Kratka opera, nabijena humorom i briljantnim melodijama je jednočinka Gianni Schicchi. Nadahnuta epizodom iz Danteove Božanstvene komedije, opera donosi sličicu srednjevjekovne Firence i obitelji starog Buosa Donatija, koja se uz pomoć varke naslovnog Schicchija želi domoći Buosova nasljedstva. Schicchijeva kći Lauretta pak misli samo o ljubavi, i u jednom od najpoznatijih ulomaka, strastvenoj ariji O mio babbino caro, moli oca da joj dozvoli da se uda za Rinuccia, jednog od Buosovih rođaka.
Puccini je s posebnim senzibilitetom gradio ženske likove svojih opera, čije su ljubavne priče gotovo neproporcionalno snažne u odnosu na krhkost njih samih, i koje zbog toga nemaju drugog izbora doli umrijeti zbog ljubavi. Jedna od takvih je Cio-Cio-San, odnosno Madame Butterfly iz istoimene opere praizvedene u milanskoj Scali 1904. godine, nastale prema drami Davida Belasca, koju je Puccini gledao u Londonu 1900. Mlada gejša Cio-Cio-San uvjerena je u istinitost svog braka s američkim pomorskim časnikom Pinkertonom, čekajući na njegov povratak u Japan sa svojim djetetom i vjernom sluškinjom Suzuki. Pinkerton se vraća, ali on dolazi po dijete u pratnji "prave" američke supruge. Nježni akvarel kojim Puccini oslikava lik mlade gejše sada se zgušnjava u grimizne boje tragedije – u najtežem trenutku opere ona se oprašta od svog djeteta u ariji Tu, tu, piccolo Iddio i oduzima si život.
Sopranistica Valentina Fijačko Kobić jedna je od najistaknutijih umjetnica na hrvatskoj opernoj sceni, čije pjevačko i glumačko umijeće dobro poznaju posjetitelji nacionalnih kazališnih kuća u Splitu, Zagrebu, Rijeci i Osijeku, ali i publika glazbenih festivala koji se održavaju u Hrvatskoj. Pjevanje je počela učiti u rodnom gradu Varaždinu, studirala i magistrirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (u razredu Lidije Horvat-Dunjko), a usavršavala se u Beču (kod Kammersängerin Olivere Miljaković). Među brojnim nagradama ističu se nagrada za najuspješnijeg mladog glazbenika 2003. (Ivo Vuljević) i 2004. (Nagrada Zagrebačke filharmonije i PBZ American Expressa), kao i Nagrada hrvatskog glumišta (2007.), Nagrada Antun Marušić splitskog HNK za sezonu 2007./2008., Nagrada Milka Trnina (2008.) te godišnja Nagrada Marijana Radev Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 2014. i 2018. za najbolja umjetnička ostvarenja. Za izniman i kreativan stvaralački opus u području glazbene umjetnosti 2019. odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a 2020. godine dobiva godišnju Nagradu Vladimir Nazor.
U zagrebačkoj Operi HNK debitirala je 2001. kao Lauretta (G. Puccini: Gianni Schicchi). Bila je solistica Opere u Osijeku od 2003. do 2006., a od 2007. do 2018. članica Opere u Splitu. Godine 2018. postaje prvakinja Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Na opernoj pozornici ostvarila je niz zahtjevnih sopranskih uloga u operama talijanskih, francuskih i slavenskih skladatelja. Posebnu pozornost posvećuje sopranskim ulogama u operama hrvatskih autora, pa je dosad s velikim uspjehom tumačila Jelenu (I. pl. Zajc: Nikola Šubić Zrinjski), Maru (J. Hatze: Adel i Mara), Đulu (J. Gotovac: Ero s onoga svijeta), Maricu u opereti Spli'ski akvarel (I. Tijardović), te Lisabeth (B. Bersa: Postolar od Delfta).
Kao koncertna pjevačica, sopranistica Valentina Fijačko Kobić surađuje sa svim vodećim hrvatskim dirigentima, simfonijskim ansamblima, te pijanistima i orguljašima. I u tom kontekstu ostvarila je cijeli niz sugestivno donesenih solističkih dionica u stilski vrlo raznolikim vokalno-instrumentalnim partiturama Giovannija Pergolesija, Wolfganga Amadeusa Mozarta, Gioachina Rossinija, Giuseppea Verdija, Juraja Wiesnera Morgensterna, Richarda Straussa, Leoša Janáčeka, Arthura Honeggera, Benjamina Brittena i Igora Kuljerića, kao i cijelu pregršt umjetničkih popijevki i sakralnih skladbi hrvatskih i svjetskih skladatelja.
Mario Čopor pohađao je osnovnu i srednju glazbenu školu u GU Elly te je diplomirao (1995.) i magistrirao (1998.) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi profesora Stjepana Radića.
Usavršavao se u Austriji kod prof. Ludowiga Hoffmana i prof. Konrada Richtera u solističkom repertoaru i kao pijanist u interpretaciji solo-pjesme i operne glazbe. Već od srednje škole te za vrijeme studija osvaja ugledne nagrade na državnim natjecanjima, te nastupa u Hrvatskoj i inozemstvu, od Japana preko cijele Europe do SAD-a i Južne Afrike. Za nastupe u Japanu dobitnik je Rektorove nagrade. Posebnu važnost u njegovom umjetničkom djelovanju imaju operni pjevači, surađujući s nizom istaknutih opernih umjetnika, pjevačima mjuzikla, operete, zabavne i jazz glazbe, nastupajući na zajedničkim koncertima i snimajući s njima brojne nosače zvuka (CD sa Lidijom Horvat Dunjko za osnovnoškolske udžbenike u izdanju Školske knjige, CD sa Mirom Vlahović, 2 CD-a sa dječjim i djevojačkim zborom Mozartine, CD sa sopranisticom Nelom Šarić itd.).
Od 1998. do 2012. godine stalni je član i umjetnički suradnik Zagrebačkog opernog studija pod ravnanjem mo. Antuna Petrušića, od kojeg kasnije preuzima ravnateljstvo. Godine 2002. zajedno sa flautisticom Renatom Penezić i oboistom Brankom Mihanovićem osniva trio te izvode virtuozne instrumentalne obrade raznih opernih popularnih arija. Početkom 2009. godine objavljuju zajednički CD Operni Suveniri u izdanju Croatia Recordsa.
Stalni je član/pijanist i suosnivač ansambla za modernu glazbu Acoustic Project pod pokroviteljstvom Zagrebačke filharmonije. Godine 2016. snima deset epizoda emisije Bespućima glazbenih pojmova za Hrvatsku radioteleviziju, kao umjetnički suradnik i pijanist u vokalno-instrumentalnim izvedbama studenata i profesora solo pjevanja Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Godine 2015., 2016. te 2018. službeni je korepetitor Međunarodnog pjevačkog natjecanja opernih pjevača Zinka Milanov (održanog u HNK Ivan pl. Zajc Rijeka). Od 1996. godine kontinuirano radi kao umjetnički suradnik na pjevačkom odsjeku Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, te 2020. godine postaje umjetnički savjetnik na MA u Zagrebu.
Dobitnik je Nagrade Oskar znanja Agencije za odgoj i obrazovanje za postignute rezultate u radu s učenicima 2018./2019.
