Béla Bartók (1881. - 1945.) jedan je od najoriginalnijih glasova modernizma u europskoj glazbi, istovremeno arhaičan i avangardan, oslanjajući se na folklorne izvore, koje transformira u izrazito originalan, ponekad grub, često nazivan "barbarski", energičan suvremeni idiom. Pomicao je granice tonskog jezika moderne glazbe, bez posezanja za tehnikama koje je primjerice koristila Druga bečka škola. Oslanjao se na narodne tradicije, uglavnom Mađarske i Rumunjske, koje je upoznao na terenskim etnomuzikološkim istraživanjima, te uklopio specifičnu modalnost, asimetrične ritmove, razrađene ukrase i oštre harmonijske kontraste u svoj glazbeni jezik, stvarajući često perkusivne zvučne strukture, u kojima ritam i boja imaju jednaku važnost kao i melodija.
Privučeni tim osobinama, dvojica svjetski uglednih glazbenika – klarinetist Benny Goodman i violinist Joseph Szigeti, naručili su od Bartóka novo djelo. Skladatelj piše skladbu Kontrasti, povezujući kontrastne boje klarineta i violine (instrumente koji su najčešće u ansamblima imali istoznačno mjesto), pomoću klavira, nadahnjujući se upravo njihovom različitošću i stvarajući djelo ispunjeno ogromnim tehničkim i izražajnim izazovima za oba vodeća instrumenta, dok je klavir (premda je sam bio pijanistički virtuoz i planirao sam svirati na praizvedbi) ostavio pomalo u sjeni, želeći istaknuti instrumentaliste kojima je posvetio skladbu. Violina i klarinet odražavaju jedno drugo u ovoj skladbi i natječu se: dok klarinetist koristi i B i A klarinet, što nije neuobičajeno, Bartók i za violinista traži dva različita štimanja instrumenta – prva dva stavka sviraju se s tradicionalnim štimom, dok se u posljednjem stavku traži scordatura Gis-D-A-Es, tako da na otvorenim žicama zvuče smanjene kvinte, što daje zlokoban prizvuk posljednjem plesnom stavku, pravom vrzinom kolu koje je i vrhunac skladbe. Prvi stavak Verbunkos odjek je starinskog plesa koji su husari u 18. stoljeću plesali kako bi privukli mladiće da se regrutiraju. Zadnji stavak Sebes ples je mladića prije nego se prijave u vojsku. Oba stavka ispunjena su tehničkim vratolomijama za dva suparnička instrumenta, dok središnji Pihenő, odmor nalik nokturnu, donosi prije napetost nego relaksaciju, u kojemu raste napetost dok se isprepliće gusti slog ispunjen tremolima, trilerima i dugim linijama. Cijelim koncertom vladaju "barbarski" ritmovi, kojima Bartók izvore nalazi u mađarskom i bugarskom folkloru.
U bogatom komornom stvaralaštvu Johannesa Brahmsa (1833. - 1897.) je i niz različitih trija – tri velika klavirska trija, koja spadaju među najvažnija njegova komorna djela, ali i djela za druge kombinacije instrumenata, među kojima je Trio za rog, violinu i klavir u Es-duru, op. 40, te kasniji Trio za klarinet, violu i klavir, op. 114, koji pripada njegovom kasnom stvaralaštvu.
Trio za rog u Es-duru, op. 40 nastaje 1865. godine u razdoblju nakon smrti Brahmsove majke Christiane. Melankolična glazba donosi odjek Brahmsovih osjećaja u tom periodu, a posebnost djelu daje izbor prirodnog roga umjesto varijante roga s ventilima, iako je ovaj instrument već tada bio uobičajeniji. Prirodni rog bio je međutim Brahmsu draži izbor, a i referenca na vlastito djetinjstvo (i majku), jer je i sam u mladosti svirao taj instrument. Prirodni rog, usto, nosio je i posebnu zvučnu kvalitetu toplijeg i tamnijeg tona, a njegov signal u glazbi često je bio povezivan s temama prirode i lova. Iako je djelo nastalo u tom osobno teškom trenutku, Brahms u njemu koristi i raniju tematsku ideju iz jedne svoje neobjavljene skladbe, čime povezuje prošlost i sadašnjost vlastitog stvaralaštva.
Četiri stavka skladbe, Andante, Scherzo, Adagio mesto i Allegro con brio, donose emocionalni luk koji se često tumači kao proces tugovanja: od početne ozbiljnosti i tuge, preko svjetlijeg, razigranijeg Scherza koji donosi kratko olakšanje i sjećanje na sretnije trenutke, do duboko introspektivnog Adagia i završnog stavka koji vraća energiju i donosi osjećaj razrješenja i unutarnjeg oporavka. Brahms motivski povezuje sve stavke, koristeći tematski materijal iz prvog stavka u različitim transformacijama kroz cijelo djelo, a kulminira u finalu u vedrijem ozračju, u tonalitetu E-dura. Prvi stavak nije skladan u tipičnoj sonatnoj formi, već u rapsodičnoj formi sastavljenoj od više epizoda, što odmah ukazuje na drugačiji karakter ovog djela, signaliziran već i odabirom instrumenta prirodnog roga, koji cijelom djelu daje plemenito prirodno ozračje, izvlačeći slušatelja iz okrilja koncertne dvorane, odišući otvorenim prostorom, bilo u melankoličnom Adagiu, bilo u završnom stavku koji je pravi lovački prizor, pun energije i poleta, prizivajući povijesni stil ovakvih sličnih lovačkih glazbenih divertimenata.
Iako je napisan za rog, Brahms je dopustio i izvedbe u verziji za violončelo, a kasnije i violu, čime je djelo dobilo dodatnu fleksibilnost u komornoj praksi. Trio je praizveden 1865. u Zürichu i ubrzo objavljen, a smatra se jednim od Brahmsovih najosobnijih i emocionalno najdubljih komornih djela.
Brahmsov suvremenik, Carl Reinecke (1824. - 1910.), čiji je stil bio bliži glazbenicima prethodne generacije, poput Mendelssohna i Schumanna, bio je važna figura leipziške glazbene scene, tamošnji profesor, istaknuti dirigent i pijanist, te skladatelj velikog opusa, iz kojega do današnjih dana ostaju najvažnija njegova komorna djela. Svoj je Trio za klavir, klarinet i rog, op. 274 skladao nedugo prije svog osamdeset drugog rođendana, 1905. godine. Jedan je to od tri trija koja je skladao u svojim poznim godinama, za neobične kombinacije instrumenata (ostali su za obou, rog i klavir, te violu, klarinet i klavir). Namijenio ga je izvedbi s prijateljima u Leipzigu, posebno onima čiji su instrumenti, kako je smatrao, bili slabo zastupljeni u dotadašnjoj komornoj glazbi. U svom Triju za klavir, klarinet i rog pokazao je minucioznu posvećenost svim detaljima u oblikovanju tih dionica, uronjenih u harmonijski jezik i duh kasnog romantizma. Lirski prvi stavak počinje zovom roga kojemu se odziva klarinet, vodeći brzoj temi, koja svoju protutežu nalazi u lirskoj drugoj temi predstavljenoj opet duom puhačih instrumenata. U razvojnom se dijelu javlja i treća tema, dana ovaj put klaviru, a stavak kulminira velikim crescendom.
Drugi stavak nazvan je Ein Märchen (Bajka), donoseći atmosferu sličnu nekim Schumannovim stavcima, u kojima je bajkovitost ponešto jezovita, prizivajući nadnaravna stvorenja i svijet onostranog. Scherzo je građen po uzoru na Schumannove stavke, s dva kontrastna trija. Prva tema finala dana je klarinetu, a slog stavka daje priliku da se sva tri instrumenta pokažu u punom sjaju, slažući bogate harmonije obojene kromatikom.
L'Histoire du soldat (Priča o vojniku) Igora Stravinskog (1882. - 1971.) nastaje 1918. u vrlo specifičnom prijelomnom trenutku Stravinskijeva stvaralaštva, tijekom Prvog svjetskog rata i neposredno nakon napuštanja Rusije. To je razdoblje kada Stravinski prestaje s velikim baletnim partiturama, poput Žar-ptice, Petruške ili Posvećenja proljeća, okrećući se znatno reduciranijim, „komornim“ formama. U tom smislu, Priča o vojniku predstavlja radikalnu promjenu: umjesto golemog orkestra, Stravinski koristi mali ansambl od sedam instrumenata i razvija estetiku kojom dominira ekonomičnost sredstava, ritmička preciznosti, ali i stilski kolaž.
Priča o vojniku (iz koje kasnije stvara instrumentalnu suitu) jednočino je djelo, napisano za tri glumca, zamišljeno da se „čita, svira i pleše“, na francuski libreto Charlesa Ferdinanda Ramuza, a na temelju ruske priče iz zbirke Aleksandra Afanasjeva. Praizvedba je održana u Lausanni 1918. pod ravnanjem Ernesta Ansermeta. Glazba je napisana za neobičan ansambl: klarinet, fagot, kornet (često zamijenjen trubom), trombon, udaraljke, violinu i kontrabas. Unatoč malom sastavu, zbog čestih promjena mjere i ritma, djelo se često izvodi uz dirigenta. Stravinski u ovom djelu spaja razne glazbene utjecaje: od španjolskog pasodoblea u „Kraljevskom maršu“, preko tanga, valcera i ragtimea, do elemenata klezmera i baroknih utjecaja, uključujući i Bacha u velikom koralu. Time odražava i kozmopolitski glazbeni milje Pariza s početka 20. stoljeća, ali i vlastiti sve izraženiji interes za fragmentaciju, različite plesne i popularne stilove, koje uklapa u vlastiti modernistički jezik. Stravinski odbacuje romantičarsku raskoš i okreće se jasnoći, ritmu i kazalištu u komornom formatu, najavljujući ovim djelom svoju kasniju neoklasičnu fazu 1920-ih.
Radnja je zamišljena kao parabola o vojniku koji prodaje svoju violinu Vragu u zamjenu za bogatstvo i bolji život. Priču izvode Narator, koji istovremeno pripovijeda i tumači sporedne likove; Vrag mijenja različite oblike, a vojnik Joseph je prikazan kao običan čovjek koji ne pripada određenoj vojsci. Ulogu Princeze, koja je uglavnom nijema, tumači plesačica.
Zrinka Matić
Wigmore Soloists novi je komorni ansambl koji okuplja niz izvanrednih glazbenika, pod umjetničkim vodstvom Michaela Collinsa, a osnovan je u suradnji s ravnateljem Wigmore Halla, Johnom Gilhoolyjem.
Ovaj novi i inovativni ansambl izvodi repertoar kako povijesni, tako i suvremen, te naručuje djela od vodećih skladatelja kako bi proširio već opsežan katalog komorne glazbe. Sa snažnom osnovnom postavom koja uključuje gudački kvintet, puhački kvintet i klavir, skupina izvodi širok i raznolik repertoar te je posvećena revitalizaciji velikih djela na najvišoj razini.
Dobivši ime prema jednoj od najprestižnijih koncertnih dvorana na svijetu (prvi put da je jednom ansamblu dodijeljena ta čast), ansambl redovito nastupa u Wigmore Hallu te u drugim velikim dvoranama diljem svijeta. Ansambl je snimio šest nosača zvuka za izdavačku kuću BIS Records, koji su dobili izvrsne kritike u časopisima Gramophone, BBC Music Magazine i The Strad, kao i nagradu Diapason d’Or za snimke Berwaldovih i Beethovenovih septeta iz 2023. godine. Zima 2026. donosi njihovo novo izdanje Brahmsovih komornih djela za BIS Records.
Od osnutka ansambla 2021. godine, Wigmore Soloists nastupili su u Concertgebouwu u Amsterdamu, Nacionalnoj koncertnoj dvorani u Dublinu, Dvorani Yamaha u Tokiju, Sociedad Filarmónica de Bilbao te Koncertnoj dvorani CSO ADA, uz svoju kontinuiranu seriju koncerata u Wigmore Hallu. Sezona 2025./26. uključuje turneju po južnoj Europi te njihov prvi nastup u Auditorio de Tenerife Adán Martín.
Michael Collins jedan je od najkompletnijih glazbenika svoje generacije. Uz kontinuiranu i istaknutu karijeru kao solist, posljednjih je godina postao i visoko cijenjen dirigent te je rezidencijalni umjetnički ravnatelj ansambla London Mozart Players.
Nedavni vrhunci njegove karijere uključuju povratak kao dirigenta u orkestar Philharmonia; nastupe diljem svijeta s orkestrima kao što su Orkestar Minnesote, Švedski komorni orkestar, Rajnska filharmonija, Simfonijski orkestar Kyota, BBC koncertni orkestar i Simfonijski orkestar Kuopio, kao i turneje po Južnoj Africi, Australiji (s Melbourne Symphony Orchestra), Japanu i Meksiku.
Njegova iznimno bogata diskografska karijera obuhvaća vrlo širok spektar solističkog repertoara, uključujući izdanja za diskografske kuće Deutsche Grammophon, Decca Records, EMI i Sony Music.
Američki violinist Adam Barnett-Hart privukao je svjetsku pozornost svojom profinjenom muzikalnošću i nadahnutim umjetničkim odlukama. Kao jedan od osnivača i prvi violinist gudačkog kvarteta Escher Quartet, nastupao je u mnogim najprestižnijim dvoranama i na festivalima diljem svijeta, uključujući Dvoranu Alice Tully i 92nd Street Y u New Yorku, Kennedy Center u Washingtonu, D.C., festivale Ravinia i Caramoor, Wigmore Hall u Londonu, Louvre te Concertgebouw u Amsterdamu. S kvartetom Escher nedavno je dobio nagradu „Avery Fisher Career Grant“ te je bio BBC-jev „New Generation Artist“ od 2010. do 2012. godine.
Kao solist, Barnett-Hart debitirao je izvodeći Brahmsov koncert u Dvorani Alice Tully sa Simfonijskim orkestrom Juilliard 2002. godine. Nastavlja nastupati kao solist s različitim orkestrima a također redovito gostuje u Koreji kao koncertmajstor ansambla Sejong Soloists.
Barnett-Hart studirao je kod Pinchasa Zukermana i Joela Smirnoffa na Školi Juilliard.
Rođen u Asturiji (Španjolska), Alberto Menéndez Escribano studirao je rog kod Radovana Vlatkovića na Glazbenoj školi Reina Sofía u Madridu, a usavršavao se kod uglednih glazbenika poput Radeka Baboráka, Hermanna Baumanna i Stefana Dohra.
Trenutno je član Nacionalnog orkestra Španjolske, a ranije je bio solo hornist BBC Filharmonijskog orkestra, BBC Škotskog simfonijskog orkestra, Simfonijskog orkestra Bilbao te Orkestra Zajednice Madrida. Redovito nastupa kao gost s vodećim svjetskim orkestrima poput Orkestra festivala u Luzernu, Kraljevskog Concertgebouw orkestra, Londonskog simfonijskog orkestra i Filharmonijskog orkestra u Londonu, surađujući s dirigentima kao što su Claudio Abbado, Daniel Barenboim i Sir Simon Rattle. Kao solist izvodi koncerte Mozarta, Straussa i Haydna, a aktivan je i kao komorni glazbenik – član je ansambla Wigmore Soloists u Londonu. Nastupa na uglednim festivalima poput Marlboro, Edinburgh International i Santander. Uz koncertnu karijeru, posvećen je i pedagogiji: predaje na Barenboim-Said akademiji te djeluje kao gostujući profesor na više prestižnih glazbenih institucija.
Joseph Havlat je pijanist i skladatelj iz Hobarta (Australija) s londonskom adresom. Nastupa kao solist i komorni glazbenik diljem Europe, Amerike, Japana i Australije, s posebnim naglaskom na suvremenu glazbu.
Istaknuti je interpret nove glazbe te je surađivao s renomiranim skladateljima poput Johna Adamsa, Thomasa Adèsa i Harrisona Birtwistlea. Kao komorni glazbenik nastupao je s umjetnicima poput Stevena Isserlisa i Jamesa Ehnesa, a član je i udaraljkaškog ansambla Londonskog simfonijskog orkestra, s kojim je snimio album za izdavačku kuću LSO Live.
Kao skladatelj piše djela inspirirana prirodom i suvremenim svijetom, za različite sastave – od solo glasa do većih ansambala. Školovao se na Kraljevskoj glazbenoj akademiji u Londonu, gdje je diplomirao i magistrirao s izvrsnim uspjehom te osvojio više nagrada, uključujući prvu nagradu na natjecanju Royal Overseas League.
Nastupao je u prestižnim dvoranama poput Wigmore Halla, gdje redovito koncertira, te s orkestrima poput BBC Filharmonije. Uz izvođačku karijeru, predaje klavir na Kraljevskoj glazbenoj akademiji u Londonu.
