Stvaralaštvo enciklopedijskih razmjera, koje je put prepoznavanja i afirmacije počelo tek nakon skladateljeve smrti, do naših je dana doprlo tijekom stoljeća u kojima se ono nanovo otkrivalo, popisivalo, prepisivalo i tiskalo, i interpretiralo. Johann Sebastian Bach za života slavan u prvom redu kao nenadmašan orugljaš i čembalist, a nakon smrti kao skladatelj čudesnog genija, za života je tiskao tek mali broj djela, a rukopisi koje je čuvao, nakon smrti su razdijeljeni među njegovim nasljednicima, te su mnogi izgubljeni, do danas nalazeći svoj put natrag ka izvođačima i slušateljima. U toj renesansi Bachova stvaralaštva, koja je počela već nakon njegove smrti, da bi jedan od vrhunaca dosegla u 19. stoljeću, predvođena Mendelssohnom, sudjelovao je niz skladatelja i pijanista, koji su prepoznali i širili svijest o vrednotama Bachovih djela. Jedan od njih bio je Aleksandar Siloti, ruski pijanist i dirigent, jedan od najutjecajnijih sudionika glazbenog života Rusije, a nakon emigracije 1918. i Europe i SAD-a, izvodeći i promičući djela suvremenih skladatelja, ali i ranih, poput Bacha i Vivaldija. Ostavlja iza sebe oko 200 transkripcija među kojima je možda najpoznatiji Bachov Preludij u h-molu, nastao prema originalnom Preludiju i fugi u e-molu BWV 855, iz Dobro ugođenog klavira (1722.). U Silotijevoj transkripciji neprekinut niz šesnaestinkih figuracija prebačen je iz originalne lijeve u desnu ruku, s nježnom pratnjom arpeggia u lijevoj i izmijenjenom harmonijom koja čuva nešto od neočekivanosti i svježine Bachovih progresija i daje im meku romantičnu crtu, još istaknutiju u reprizi u kojoj se rađa nova melodija među figurama i arpeggima.
Jedna od najpoznatijih trankripcija djela J. S. Bacha je transkripcija Chaconne iz Partite u d-molu za violinu solo BWV 1004, koju je načinio Ferruccio Busoni. Izvorno radi se o stavku koji je jedan od vrhunaca violinskog repertoara, koji pokazuje Bachovu širinu znanja i interesa, jer iako je sam bio prvenstveno maestro na instrumentima s tipkama, jednako kvalitetno sklada za violinu solo, pokazujući umijeće polifonije u solističkoj dionici violine. Radi se o formi varijacija koje se odvijaju iznad nepromijenjene linije basa. Stavak je vrhunac Druge partite, najduži od svih, kompleksan, virtuozan, začudne ljepote, koja je privukla mnoge u pokušajima da ga transkribiraju za klavir. Transkripcija Ferrucia Busonija najuspjelija je, jer osim što uspijeva sačuvati Bachov original, također uspijeva i oživotvoriti glazbu u novom mediju klavira, koristeći sve mogućnosti ovog instrumenta i uspijevajući je na nov način zaodjenuti ozračjem spektuakularnosti i grandioznosti.
Etide su kod Frédérica Chopina puno više od studija pijanističke tehnike: one su u središtu Chopinova veličanstvenog pijanističkog stvaralaštva, koje eteričnošću, delikatnošću i nježnošću, te skladateljevim naprednim smislom za harmoniju i intuitivnim pronicanjem u glazbeni oblik, utjelovljuje samu srž romantizma.
Njih ukupno 27 objavljeno je u tri cjeline tijekom tridesetih godina 19. stoljeća. Zbog različitih specifičnosti, one su nerijetko dobivale nadimke, po kojima su postale opće poznate. Etide op. 25 nastaju u razdoblju između 1832. i 1836. Prvu etidu Schumann je opisao kao „pjesmu, a ne studiju“, smišljajući naziv za nju Eolska harfa. Druga etida zbog konstantnog zujanja brzih triola njen je nadimak Pčele. Etida br. 5 dobiva nadimak Kriva nota zbog niza brzih, disonantnih malih sekunda. Brzi pomak u tercama dominira Šestom etidom u gis-molu, zbog čega i njezin jednostavni nadimak – Terce. Etida br. 7 izdvaja se od drugih, fokusom stavljenim na ljepotu tona i fraziranje, posebno u lijevoj ruci, zbog čega nosi nadimak Violončelo. Br. 10 nazvana je Oktave, zbog sviranja u oktavama u obje ruke. Jedanaesta etida u a-molu, koja se ponekad naziva Zimski vjetar, počinje uvodnim taktovima s glavnom melodijom, da bi se uskoro razvila u raskošne kaskade, nalete šesnaestinskih figura u desnoj ruci, koje su poput vjetra. Posljednja 12. etida ovog opusa građena je na nizu uspinjućih i padajućih arpeggia u šesnaestinskim vrijednostima, nalik valovima, odakle nadimak ove etide, Ocean.
Poetska kontemplacija i opisi prirode, romatnične vizije i epska dramatičnost, filozofska misao i užurbana akcija, sve to i još cijeli spektar tehničkih pijanističkih vrhunaca unio je Franz Liszt u jedno od svojih najpopularnijih djela, ciklus dvanaest Études d’exécution transcendante S.139, ili poznatije, Transcedentalnih etida, u kojima je odgovorio na zahtjeve koje je kao pijanist mogao u to vrijeme postaviti jedino on sam. U ovim etidama Liszt se vodio transcedentalnom filozofijom
Friedricha Schellinga, prema kojem je apsolut transcedentalne realnosti ono što postoji iza pojavnosti vidljivog svijeta, u kojem su glazba, slikarstvo, poezija i kazalište povezani na neshvatljiv način. Najranije skice etida sežu u 1826. godinu, kada je Lisztu bilo tek petnaest godina, a konačna verzija, u kojoj su etide temeljito prerađene, sadržeći sve tehničke inovacije najsjajnijeg ondašnjeg pijanista, s nazivom d'execution transcendante dopire iz 1852. Prva etida, Preludio, furiozni je uvod u djelo, dok druga etida Molto vivace, donosi nemirno komešanje isprepletenih udara dviju ruku, u neprekinutom osvajanju klavijature, s velikim skokovima desne ruke, zbog čega joj je Ferruccio Busoni naknadno nadjenuo ime Rakete. Etida br. 3, Paysage (Krajolik), svojim mirnim ozračjem priziva slike krajolika kojem se Liszt navodno divio dok je putovao vlakom. Osma etida, Wilde Jagd (Divlji lovac) počiva na snažnim akordima, brzim nizanjima oktava i skokovima, kojima dojam veličajnosti i lovačkog poleta daje punktirani ritam. Melankolične melodije devete etide, Ricordanza, ispunjene su nizom razvedenih pasaža, arpeggia i ukrasa koje traže precizan i delikatan rad prstiju. Deseta je etida Allegro agitato molto, skladana opet s izrazitim tehničkim zahtjevima, u sonatnoj formi, s eksplozivnom codom, zbog čega ju se ponekad naziva Appassionata, prema Beethovenovoj sonati. Broj jedanaest, Harmonies du soir (Večernje harmonije), studija je kromatske harmonije, katkad impresionističke, s nizom golemih tehničkih zahtjeva. Dvanaesta etida Chasse-neige govori o Lisztovom nadahnuću prirodom; vrtloženje pahuljica oslikano je gustim tremolima koja prate meku melodiju, polako vodeći prema snažnom klimaksu snježne oluje. Četvrta etida, Mazeppa, nije jedina skladba u Lisztovu opusu koja se referira na život povijesnog ukrajinskog junaka, opjevanog u Byronovu djelu. Mazeppu su opjevali i mnogi drugi, među njima Puškin i Hugo, a pjesma potonjega nadahnula je Liszta, koji osim etide sklada i simfonijsku pjesmu Mazeppa, koja izrasta iz etide, čija glavna tema dočarava galop Mazeppe na svom konju.
Biografija:
“Sa svojih 19 godina izraelski pijanist Yoav Levanon već pokazuje ogromnu snagu i zrelost”, komentirao je Frankfurter Allgemeine Zeitung impresivan nastup mladog pijanista na Europa Open Airu 2022. u Frankfurtu gdje je izveo Chopinov Drugi koncert za klavir sa Simfonijskim orkestrom Frankfurtskog radija pod ravnanjem Alaina Altinoglua. Koncert koji je prenosila televizija održan je pred 25 000 ljudi u publici i gotovo pola milijuna gledatelja diljem svijeta.
Nakon debija u Dvorani Boulez Berlin, Concertgebouwu u Amsterdamu, Prinzregententheateru u Münchenu, Settimane Musicali di Ascona i Festivalu Menuhin u Gstaadu, te Tonhalle Zürich i Elbphilharmonie Hamburg, ove sezone nastupa ponovno među ostalima u prestižnoj Elbphilharmonie, kao i u bečkom Konzerthausu. Sa Simfonijskim orkestrom iz Luzerna koncertno je izveo sve glasovirske koncerte Franza Liszta i snimio za Warner Classics pod ravnanjem Michaela Sanderlinga.
Prethodni nastupi uključuju solo nastup na Piano Summitu Marthe Argerich u Dvorcu Elmau, nakon čega je uslijedio recital na Festivalu Piano aux Jacobins u Toulouseu i recital u Fondaciji Louis Vuitton u Parizu.
Početkom 2021. Yoav Levanon sudjelovao je na snimanju s Danielom Barenboimom, a ubrzo nakon toga potpisao je ekskluzivni ugovor o snimanju s Warner Classicsom. Njegov debitantski album A Monument for Beethoven objavljen je u svibnju 2022. osvojivši mnoge izvrsne kritike.
Yoav Levanon se prvi put pojavio na pozornici u dobi od 4 godine i ubrzo pobijedio na svom prvom Nacionalnom pijanističkom natjecanju u Izraelu. Godinu dana kasnije osvojio je zlatnu medalju na Međunarodnom pijanističkom natjecanju u SAD-u i nastupio na prestižnoj pozornici Carnegie Halla u New Yorku. Dobitnik je niza prestižnih međunarodnih nagrada. Tijekom 2018. Yoav je izveo Rahmanjinovljev Drugi klavirski koncert s Izraelskom filharmonijom. Godine 2019. Yoav se pojavio kao jedan od najmlađih pijanista ikada u festivalskoj povijesti renomiranog Verbier Festivala i slavljen je kao "otkriće".
Yoava Levanona vode vrhunski profesori klavira u Izraelu i inozemstvu. Imao je privilegiju raditi s vrhunskim pijanistima poput Murraya Perahije i Sir Andrasa Schiffa, na Akademiji Barenboim-Said u Berlinu.
JOHANN SEBASTIAN BACH u obradi A. SILOTIJA: Preludij u h-molu (prema Preludiju u e-molu, BWV 855a)
JOHANN SEBASTIAN BACH u obradi F. BUSONIJA: Chaconne (iz Partite br. 2 za violinu u d-molu, BWV 1004)
FRÉDÉRIC CHOPIN: Etide, op. 25
Br. 1 Eolska harfa
Br. 2 Pčele
Br. 5 Kriva nota
Br. 6 Terce
Br. 7 Violončelo
Br. 10 Oktave
Br. 11 Zimski vjetar
Br. 12 Ocean
Pauza
FRANZ LISZT: Transcedentalne etide, S139
Br. 1 Preludio
Br. 2 (Molto Vivace)
Br. 3 Paysage
Br. 8 Wilde Jagd
Br. 9 Ricordanza
Br. 10 (Allegro agitato molto)
Br. 12 Chasse-neige
Br. 4 Mazeppa
