Giorgio Surian

U nastanku Figarova pira sudjelovala su trojica genijalnih autora:  Pierre Augustin Caron de Beaumarchais, Emanuele Conegliano poznat kao Lorenzo da Ponte te Wolfgang Amadeus Mozart. Beaumarchaisovoj duhovitoj komediji Ludi dan ili Figarov pir (Le nozze di Figaro ossia la folle giornata), glavna je snaga u satiričkoj oštrici usmjerenoj protiv političkog i društvenog poretka Francuske onoga doba. Beaumarchaisovo je djelo poslužilo kao osnova Da Ponteova libreta i Mozartove opere, ali  talijanski libretist i austrijski skladatelj suptilnije su protumačili tu francusku komediju. Lišivši je u osnovi odrednice vremena i prostora, usmjerili su svoje zanimanje na osjećaje koji pokreću likove u njoj, a to je ponajprije ljubav, i to ljubav u svim njezinim oblicima, sa svim njezinim manifestacijama. Zapravo svatko u Figarovu piru nekoga voli, ali svatko to čini na svoj način. Figarov pir je opera koja priča o ljubavi u svim njenim oblicima i o onome što ona nosi sa sobom – mržnji, zavisti, intrigama (…). U operi su isprepletena četiri ljubavna para, četiri različite generacije pa je time i sam odnos prema ljubavi vidno različit. Te stadije ljubavi i generacije možemo povezati s četiri godišnja doba: proljeće: mladi paž Cherubino i vrtlareva kći Barbarina, par koji je na samom početku, procvatu ljubavne priče. Zatim ljeto: Figaro i Susanna, mladi par koji se tek treba oženiti i upustiti u ''pravi'' zajednički ljubavni život. Slijedi jesen i s njom skoro uvenula ljubav grofa Almavive i njegove supruge, grofice Rosine te na samom kraju zima i već davno zahlađeni odnosi razvedenih Bartola i Marcelline.