Ideja variranja u temelju je razvoja zapadnjačke glazbe; od renesansnih divizija pa do jazz improvizacija u suvremenoj glazbi, variranje melodije, ritma, harmonije, boje, kontrapunkta ili orkestracije, čini osnovu iz koje se rađaju prepoznatljivi glazbeni oblici i vrste.
Bilo na vlastitu ili tuđu temu, brojna su slavna djela nastala u obliku teme s varijacijama, a jedno od najvažnijih ostaje iz pera velikog baroknog majstora, Johanna Sebastiana Bacha (1685. – 1750.). Bach je stvorio nekoliko remek-djela koristeći tehniku variranja – Passacagliu u c-molu za orgulje i Chaconnu iz Partite u d-molu za violinu solo. Variranje je i temelj djela kao što je Musikalisches Opfer, dok u obliku teme s varijacijama ostavlja dva remek-djela, Aria variata alla maniera italiana (Kanonske varijacije na božićnu pjesmu Von Himmel hochm da komm' ich her) te slavne Goldberg varijacije. Ovo potonje djelo ima auru vrhunskog intelektualnog djela, ostvarenog s iznimnom matematičkom preciznošću, strogom arhitektonskom strukturom, kao i ekstremnom tehničkom zahtjevnošću, zbog čega su ga neki teoretičari – slično kasnijem Bachovom djelu, Die Kunst der Fuge – smatrali primarno teoretskim ili apstraktnim djelom. Međutim, djelo se redovito izvodi, prvenstveno na čembalu (s dva manuala), za koje je originalno skladano, ali i na klaviru – što izvedbu, zbog gustog preklapanja ruku i prstiju, čini izrazito zahtjevnom. Djelo je po svemu posebno, čak i u kontekstu golemog i raznolikog Bachova opusa. Jedno je od malobrojnih koje je tiskano za Bachova života: objavio ga je 1741. Bachov prijatelj Balhtasar Schmid u Nürnbergu, a naslov je upućivao da se radi o vježbi za dvomanualni čembalo, koja sadrži ariju i različite varijacije, „skladane za connoisseure, da osvježi njihov duh“. Djelo je dakle posvećeno naprednim sviračima, kao četvrti i posljedni svezak izdanja Clavier Ubung (Klavierübung), u kojem je objavljeno šest partita, Talijanski koncert, Francuska uvertira te koralni preludiji za orgulje. Niz je zanimljivih pravilnosti u djelu – ciklus od 30 varijacija podijeljen je u deset skupina od po tri skladbe, a svaka treća varijacija pisana je kao kanon, pri čemu Bach piše progresivno počinjući s kanonom u unisonu, a slijede kanoni na sekundi, terci, kvarti i tako sve do devete varijacije (u noni). Glavna tema, odnosno aria, pisana je kao elegantna sarabanda, ali Bach ne varira njezinu melodiju, već liniju basa i harmonijsku arhitekturu arije, slično kao da se radi o chaconni ili passacagli. U svakoj grupi od po tri varijacije, uz kanon nalazi se i virtuozna varijacija nalik toccati, te jedna elegantna polagana varijacija. Umjesto završnog desetog kanona na decimi, Bach sklada quodlibet koji kombinira fragmente dviju narodnih pjesama s linijom basa. Osnovni tonalitet skladbe je G-dur koji odiše smirenošću i vedrinom, dok su neke od varijacija osjenčene ozbiljnom, sjetnom kvalitetom istoimenog mola. Anegdota, prenesena u Bachovoj biografiji pisca Johanna Nikolausa Forkela, kaže da je skladba napisana kako bi ublažila nesanicu grofa Keiseringa, ruskog ambasadora na saskom dvoru. Njegov čembalist, Johann Gottlieb Goldberg, navodno je noću morao svirati u predvorju grofovih odaja. Forkelova biografija nastala je 1802. godine, i premda je malo vjerojatno da je Bach skladao varijacije kako bi razonodio grofa, naziv se uvriježio, a neki smatraju da je Goldberg bio prvi koji je izveo djelo.
Goldberg varijacije česte su na repertoaru Fazıla Saya, koji objavljuje svoju studijsku snimku djela 2022. Godine za Warner Classics, nakon što je razdoblje izolacije tijekom pandemije Covida 2020. proveo proučavajući Bachovo ovo glazbeno i matematičko remek-djelo. Njegova interpretacija donosi „eleganciju u načinu na koji svira duge, pjevne linije“, nudeći „mješavinu jasnoće i nijansirane meke dinamike“ kao i „energične trenutke veselja“, (The Classical Review, theclassicalreview.com), te unoseći zaigranu jazz kvalitetu u Bachovo djelo (Bachtrack, bachtrack.com)
Živopisnost i zaigranost prepozata u Sayovoj interpretaciji klasika, prepoznatljiva je kvaliteta i njegova vlastitoga opusa, bilo da se radi o sasvim originalnim kompozicijama ili Sayevim varijacijama i jazz obradama slavnih melodija drugih skladatelja.
Na večerašnjem programu zahvaćen je dvadesetogodišnji period Sayeva stvaralaštva. Među najuspjelijim recentnim djelima je Yeni hayat (Novi život), sonata za klavir op. 99 nastala 2021. godine. Skladatelj je djelo napisao tijekom pandemije, te izveo na prvom koncertu po završetku tog razdoblja, opisujući u njemu „misli o nesigurnosti i tjeskobi u kojoj živimo te nadu u povratak normalnom životu. Zapravo, to je pjesma o prijelazu iz pandemije u normalni život, u kojoj se miješaju tjeskoba koju smo iskusili i dobre vijesti o povratku na pozornicu.“ Treća je to Sayeva sonata, u kojoj eksperimentira s bojom klavira, ali ne radi se o avangardnom djelu u pravom smislu, jer melodija i harmonija ostaju ono što Saya i dalje najviše intrigira kao temelj njegova glazbenog jezika. Balade za klavir Fazıla Saya djela su u kojima se vodi romantičnim nasljeđem ovoga žanra, idejom narativnosti, donoseći biografske i literarne asocijacije, te tvoreći romantična, meditativna djela. Prva balada Nazım prva je od Tri balade op. 12, nastale u razdoblju 1995. – 2005. Svira se isključivo na bijelim tipkama, a donosi uspomenu na turskog pisca Nâzıma Hikmeta (1902. – 1963.), koji je, nadahnut komunističkim idejama (zbog čega je često bio progonjen i zatvaran u Turskoj), napustio Istanbul 1921. i otišao u Anatoliju kako bi s povezao s „jednostavnim ljudima“. Balada Ses, op. 40b, posljednji je dio istoimenog poluscenskog djela (ovdje u preradbi za klavir solo), a temelji se na pjesmi Sivas Acisi, koja govori o podmetnutom požaru i masakru u hotelu Madimak u Sivasu 1993. Naziv balade Kumru, op. 12 br. 2, na turskom jeziku označava golubicu, a ujedno je i popularno žensko ime u Turskoj. Nježni andante ove skladbe pritom donosi odjeke starinskih ljubavnih pjesama. Kara Toprak (Crna zemlja), nastala 1997. godine, skladba je nadahnuta istoimenom popularnom turskom pjesmom. Njezin skladatelj Aşık Veysel (1891. – 1973.) bio je jedan od najvrsnijih skladatelja balada u Turskoj, nadovezujući se na tisućljetnu tradiciju. Od mladosti slijep, svirao je tursku lutnju saz i studirao pjesništvo, putujući po selima i nadahnjujući se narodnom poezijom, te za života postajući jednim od turskih simbola. U ovoj pjesmi govori o samoći i gubitku. Crna zemlja jedino je što ostaje — boja zemlje njegova rodnog grada Sivasa. Fazıl Say u skladbi imitira zvuk saza prigušenim tonom klavira, ispreplićući romantičarski izraz s elementima jazza i folklora. U vlastitim interpretacijama pritom daje prostora improvizatorskoj slobodi, čime skladba svaki put dobiva novu, spontanu izražajnost. Sayeva kreativnost i pijanistička nesputanost i gipkost prirodno su pronašle svoj put prema jazzu u njegovim jazz-fantazijama. Varijacije Summertime treća su obrada ove Gershwinove skladbe i prva za klavir solo. Počinju i završavaju vrlo tihim cantabile ulomkom s meditacijom na dobro poznat početni motiv. Cijela melodija tada tvori temelj lepšravih i ekstremno virtuoznih Presto varijacija u središnjem ulomku. Skladba Paganini Jazz koja donosi kombinaciju utjecaja klasičnih, modernih i jazz stilova, podsjeća na glazbu velikana kao što su Scott Joplin, Art Tatum, Gershwin ili Bernstein, a originalno je zamišljena kao koncertni „bis“ za publiku 1988. Godine. Dobro prihvaćena, skladba je s vremenom postala sadržajnija i evoluirala u svojevrsne jazz varijacije na glasoviti Paganinijev Capriccio br. 24. Osim zapisa koji traži virtuoznu izvedbu (upravo poput Paganinijeva originala), Sayeva skladba poziva na daljnju improvizaciju.
- Zrinka Matić
Svojim izvanrednim pijanističkim sposobnostima, Fazıl Say već gotovo 30 godina uspijeva dotaknuti publiku i kritičare na rijedak način. Koncerti ovoga umjetnika su drugačiji koncerti; izravniji su, otvoreniji, uzbudljiviji. Ukratko: idu ravno do srca. To je ono što je skladatelj Aribert Reimann vjerojatno mislio kada je tijekom posjeta Ankari 1986. godine imao zadovoljstvo, manje-više slučajno, čuti tada šesnaestogodišnjaka. Odmah je zamolio svog suputnika, američkog pijanista Davida Levinea, da dođe na konzervatorij u turskoj prijestolnici, a to je učinio riječima koje su od tada postale uobičajene: „Morate ga slušati, dečko svira kao vrag“.
Fazıl Say je prve satove klavira dobio od Mithata Fenmena, pijanista koji je studirao kod Alfreda Cortota u Parizu. Fenmen – možda osjetivši koliki je dječakov talent – zamolio je svog učenika da prvo svaki dan improvizira na svakodnevne teme prije nego što se upusti u potrebne vježbe i studije klavira. Upravo u tom bavljenju slobodnim kreativnim procesima i formama postavljeni su korijeni ogromnog improvizacijskog talenta i estetskog pogleda koji čine srž samosvijesti pijanista i skladatelja Fazıla Saya. Kao skladatelj, Fazıl Say je surađivao s Bostonskim simfonijskim orkestrom, Komornim orkestrom Orpheus i BBC-jem, Festivalom u Salzburgu, WDR-om, Minhenskom filharmonijom, Festivalom Konzerthaus Schleswig-Holstein Musik, bečkim Konzerthausom, Dresdenskom fillharmonijom, Fondacijom Louis Vuitton, među ostalima. Njegov opus uključuje šest simfonija, dva oratorija, razne solističke koncerte, komorna djela i brojna djela za klavir.
Fazıl Say se usavršavao kao klasični pijanist kod Davida Levinea, prvo na Musikhochschule „Robert Schumann“ u Düsseldorfu, a kasnije u Berlinu. Osim toga, redovito je pohađao majstorske tečajeve kod Menahema Presslera. Štoviše, njegova izvanredna tehnika ubrzo mu je omogućila da s nevjerojatnom samopouzdanjem savlada takozvane ratne konje svjetske literature, i upravo je ta mješavina suptilnosti kod Haydna, Bacha i Mozarta te virtuozne briljantnosti u djelima Liszta, Musorgskog ili Beethovena konačno dovela do njegove pobjede na Međunarodnom natjecanju „Mladi koncertni umjetnici“ u New Yorku 1994. godine. Fazıl Say je potom nastupao sa svim poznatim američkim i europskim orkestrima i brojnim velikim dirigentima, razvijajući raznolik repertoar od skladbi Johanna Sebastiana Bacha do „klasika“ Haydna, Mozarta i Beethovena, kao i romantične i suvremene glazbe, uključujući i vlastite skladbe za klavir.
Od tada je Fazıl Say gostovao u bezbroj zemalja na svih pet kontinenata; francuske novine Le Figaro opisale su ga kao „genija“. Usto se Fazıl Say više puta pojavio i kao komorni glazbenik. S violinisticom Patricijom Kopatchinskajom, na primjer, godinama nastupa u fantastičnom duetu; ostali istaknuti partneri su Maxim Vengerov, Minetti Quartett, Modigliani Quartett, Nicolas Altstaedt i Marianne Crebassa.
Brojne koncertne dvorane, orkestri i festivali pozvali su Fazıla Saya kao rezidentnog umjetnika. To uključuje, između ostalih, Konzerthaus Dortmund, Konzerthaus Berlin, Alte Oper Frankfurt, Wiener Konzerthaus, Tonhalle-Orchester Zürich, hr-Sinfonieorchester Frankfurt, Zürcher Kammerorchester, Dresdner Philharmonie, Camerata Salzburg, Schleswig-Holstein Musik Festival, Rheingau Musik Festival, Ludwigsburger Schlossfestspiele, Bodenseefestival i Festival der Nationen. Daljnji recitali čuli su se u Parizu, Tokiju, Meranu, Hamburgu i Sayevom rodnom gradu Istanbulu. U sezoni 2023./24. bio je tzv. Spotlight Artist u amsterdamskom Concertgebouwu, Skladatelj u fokusu na na GAIDA festivalu u Vilniusu, a Hessischer Rundfunk mu je posvetio tjedan portreta u prosincu 2023.
Godine 2013. Fazıl Say primio je glazbenu nagradu Rheingau, a u prosincu 2016. Međunarodnu Beethovenovu nagradu za ljudska prava, mir, slobodu, ublažavanje siromaštva i uključivost u Bonnu. U jesen 2017. dodijeljena mu je Glazbena nagrada grada Duisburga.
Sayeve snimke djela Bacha, Mozarta, Gershwina i Stravinskog na Teldec Classics, kao i Musorgskog, Beethovena i njegovih vlastitih djela za naïve, pohvaljene su od strane kritike i dobile su nekoliko nagrada, uključujući tri nagrade ECHO KLASSIK. Godine 2014. objavljena je njegova snimka Beethovenovih djela – Koncert za klavir br. 3 s hr-Sinfonieorchestrom Frankfurt pod ravnanjem Gianandree Nosede, Sonata op. 111 i Mjesečina sonata – kao i album Say plays Say s vlastitim djelima. U jesen 2016. Warner Classics objavio je snimku svih Mozartovih sonata, za koju je Fazıl Say 2017. dobio svoju četvrtu nagradu ECHO KLASSIK. Godine 2017., zajedno s Nicolasom Altstaedtom, snimio je album „4 Cities“.U jesen 2017. Warner Classics je objavio Nocturnes i album Secrets s Marianne Crebassa koji je 2018. osvojio nagradu Gramophone Classical Music Award. Njegov album iz 2018. posvećen je Debussyju. U siječnju 2020. Warner Classics je objavio Sayevu snimku svih Beethovenovih klavirskih sonata, a u studenom 2022. uslijedile su Bachove Goldberg varijacije. U siječnju 2023., zajedno s Patricijom Kopatchinskajom, Fazıl Say je objavio snimku sonata Bartóka, Janáčeka i Brahmsa (Alpha).
Lokacija: Peristil, Split.
Učenici, studenti, umirovljenici i postojeći pretplatnici Hrvatskog doma Split ostvaruju 20% popusta na pojedinačne ulaznice isključivo na blagajni Hrvatskog doma. Popusti se ne zbrajaju i ne primjenjuju na festivalske ulaznice.
Peristil Vibrez Pass za sva tri događaja na Peristilu možete kupiti ovdje.
Hrvatski dom Split osigurava pristupačno i uključivo iskustvo za sve posjetitelje. Osobama s invaliditetom, osobama smanjene pokretljivosti te osobama kojima je potrebna pratnja osigurana su odgovarajuća pristupačna mjesta na svim koncertima i izvedbama ovogodišnjeg Vibrez festivala.
Johann Sebastian Bach
Goldberg varijacije, BWV 988
***
Fazıl Say
Yeni hayat (Novi život), sonata za klavir op. 99
Nazım, balada op. 12 br 1
Ses, balada op. 40b
Kumru, balada op. 12 br. 2
Kara Toprak (Crna zemlja), za klavir
Summertime varijacije, jazz fantazija
Paganini Jazz, jazz fantazija
